Eugenio Montale
| Eugenio Montale | |
|---|---|
 Eugenio Montale, snimljeno vjerojatno 1965. | |
| Rođenje | 12. listopada 1896. |
| Smrt | 12. rujna 1981. (84 god.) Milano, Italija |
| Zanimanje | pjesnik, prevoditelj, urednik |
| Nacionalnost | Talijan |
Nagrade | |
Eugenio Montale (Genova, 12. listopada 1896. – Milano, 12. rujna 1981.), talijanski pjesnik, prozaik, urednik i prevoditelj, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1975. godine.[1][2]
Rođen u lučkom gradu Genovi na sjeverozapadu Italije, pohađao je tehničku školu te studirao pjevanje i književnost, no studij nije završio.[1] Sam je stekao ogromnu književnu kulturu.[1] Sudjeluje u Prvom svjetskom ratu.[1] Od 1927. živi u Firenci; ne pristupa fašističkoj stranci pa gubi mjesto kustosa zbirke rijetkih knjiga (Kabinet Vieusseux).[1] Od 1948. radi u Milanu kao novinar, književni urednik, a kasnije i glazbeni urednik dnevnog lista Corriere della Sera.[1][2] Od 1967. je doživotni senator Republike Italije.[1]
U prvoj zbirci pjesama "Sipine kosti" (Ossi di seppia, 1925) izražava pesimizam poslijeratnog doba, dijelom inspiriran simbolikom poeme Pusta zemlja T. S. Eliota.[1][2] Čovjekovo stanje Montale dočarava motivima suhog i oporog ligurskog pejzaža te čestim motivima zida ili mreže koji sugeriraju kobnu zarobljenost čovjeka.[1] Spas je moguć tek čudom, neočekivanom prigodom za bijeg. Bitan motiv u zbrici je i Mediteran; pjesnika more i plaši i očarava.[1] Zbirkom "Prigode" (Le occasioni, 1939) Montale se uz Giuseppea Ungarettija i Salvatorea Quasimoda potvrđuje kao vodeći pjesnik talijanskog hermetizma, premda se sam nije posve slagao s takvim određenjem.[1][3] Slične slike tjeskobne egzistencije i malih, neuhvatljivih bljeskova spasa stvara i u zbirci pjesama "Oluja i drugo" (La bufera e altro, 1956).[1]
Zbriku "Xenia" (1966) čine ljubavne pjesme, sjećanja na suprugu preminulu 1963.[2]
U kasnijim zbirkama "Satura" (1971), "Dnevnik iz 71. i 72." (Diario del ’71 e del ’72, 1973), "Bilježnica četiriju godina" (Quaderno di quattro anni, 1977) i "Ostali stihovi" (Altri versi, 1981) Montale napušta hermetizam i simbolizam.[1] Iako je njegova gorka vizija svijeta i ljudske sudbine ista, sada je izražava drukčijim pjesničkim stilom. Stihove u svojoj kasnijoj fazi piše "sniženim i izravnim, gotovo proznim tonom".[1]
Autor je lirske proze, sabrane u djelu "Leptir iz Dinarda" (La farfalla di Dinard, 1956).[1] Putopisi su mu sabrani u knjizi "Izvan kuće" (Fuori di casa, 1969.), a eseji u knjigama "Čin vjere" (Auto da fé, 1966) i "O poeziji" (Sulla poesia, 1977).[1] Montaleov "Postumni dnevnik" (Diario postumo) izlazi 1991., sa 66 novih, dotad neobjavljenih tekstova.[1]
Na talijanski je prevodio poeziju Shakespearea, Eliota i G. M. Hopkinsa te prozu Cervantesa, Melvillea, O'Neilla i dr.[2][1] Već za života su ga smatrali jednim od najvećih talijanskih i europskih pjesnika 20. stoljeća.[1] Dobio je brojne književne nagrade, a kritika ga je pozitivno ocjenjivala.[2] Nobelovu nagradu za književnost dobiva 1975; žiri ga je tom prigodom opisao kao "jednog on najznačajnijih pjesnika suvremenog Zapada".[3]
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 Montale, Eugenio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 22. kolovoza 2023.
- 1 2 3 4 5 6 Britannica, urednici, "Eugenio Montale". Encyclopedia Britannica, 8. listopada 2022. Pristupljeno 22. kolovoza 2023.
- 1 2 Eugenio Montale, Poetry Foundation, Chicago, SAD Pristupljeno 22. kolovoza 2023.