Kazuo Ishiguro

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Kazuo Ishiguro
Kazuo Ishiguro in Stockholm 2017 02.jpg
Rođenje 8. studenog 1954.
Zanimanje književnik
Period pisanja od 1981.
Književne vrste roman, kratka priča, scenarij, poezija
Supruga(e) Lorna MacDougall
Djeca Naomi Ishiguro

Kazuo Ishiguro (Nagasaki, Japan, 8. studenog 1954.), britanski pisac japanskog podrijetla, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2017.[1][2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u japanskom gradu Nagasakiju. Kao petogodišnjak s obitelji seli u Veliku Britaniju zbog očevog posla u području oceanografije. Diplomirao je engleski jezik i književnost i filozofiju na Sveučilištu Kent u Canterburyju. Kreativno pisanje magistrira u Norwichu (University of East Anglia). Pohađa kolegije kod glasovite engleske književnice Angele Carter i uglednog književnika i teoretičara Malcolma Bradburyja. U mladosti je pisao pjesme pod utjecajem Boba Dylana i Leonarda Cohena. Ima dvije sestre. Od 1983. ima britansko državljanstvo. Oženjen je i otac jedne kćeri.

Spada u krug književnika postmodernističkog senzibiliteta. Piše jasnim jezikom i profinjenim stilom. U romanima kombinira teme nostalgičnih sjećanja, samoobmana, propuštenih životnih šansi, posljedica povijesnih događaja i drugih silnica što oblikuju ljudske sudbine.[1] U obrazloženju Nobelove nagrade koju je dobio 2017. stoji kako je "u romanima goleme emotivne snage razotkrio ponor što se krije ispod naše iluzije povezanosti sa svijetom".[2]

U prvom romanu "Blijed obris brežuljaka" (1982.) donosi sjećanja japanske udovice na život u Engleskoj i samoubojstvo kćeri. Drugi roman "Umjetnik plutajućega svijeta" (1986.) smješta u poslijeratni Japan prožet zapadnim utjecajima. Potagonist je japanski umjetnik koji potkraj života propituje svoj odnos prema umjetnosti i vlasti. U najpopularnijem romanu "Na kraju dana" (1989.) prema kojem je 1993. snimljen film, u prvom licu pripovijeda o engleskom batleru koji životnu službu i neupitnu lojalnost razotkriva kao prevaru i uzaludnu žrtvu.[1] Za roman je osvojio nagradu Booker, a u filmskoj ekranizaciji je ulogu batlera Stevensa odigrao Anthony Hopkins.[3]

"Bez utjehe" (1995.) je složeni moderni roman u kojem istražuje odnose fikcije i zbilje, sna i jave, prošloga i budućega. U hvaljenom distopijskom romanu "Nikad me ne ostavljaj" pripovijeda o ljudskim klonovima i posljedicama kloniranja.[1] Radnja je smještena u britanski internat, a pripovijeda je mlada žena Kathy. Iako je naoko riječ o sasvim običnoj školi internatskog tipa, s polaznicima koji su zaokupljeni tipično mladenačkim stvarima, čitatelj postupno otkriva kako su polaznici ljudski klonovi, stvoreni sa svrhom kultiviranja organa za potrebe ne-kloniranih.[4] Prema knjizi je 2010. snimljen film u režiji Marka Romaneka.[5] Časopis Time ju je uvrstio među sto najboljih romana na engleskom jeziku svih vremena.[5]

Djela (nepotpun popis)[uredi VE | uredi]

  • Blijed obris brežuljaka (A Pale View of Hills, 1982), roman
  • Umjetnik plutajućega svijeta (An Artist of the Floating World, 1986), roman
  • Na kraju dana (The Remains of the Day, 1989), roman
  • Bez utjehe (The Unconsoled, 1995), roman
  • Kad smo bili siročad (When We Were Orphans, 2000), roman
  • Nikad me ne ostavljaj (Never Let Me Go, 2005), distopijski roman
  • Zakopani div (The Burried Giant, 2015.), roman

Prijevodi na hrvatski[uredi VE | uredi]

  • "Na kraju dana", Nada Šoljan, Targa, 1995.
  • "Kad smo bili siročad", Vesna Valenčić, Leo-commerce, 2000.,
  • "Nikada me ne ostavljaj", Vesna Valenčić, Leo-commerce, 2005.,
  • "Nokturna: Pet priča o glazbi i sutonu", Miloš Ðurđević, Naklada Ljevak, 2010.
  • "Bez utjehe", Ivana Šojat, Naklada Ljevak, 2013.[5]

Nagrade (izbor)[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]