Menci Klement Crnčić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Menci Klement Crnčić
Menci Klement Crnčić
Spomen-ploča Menciju Klementu Crnčiću iznad Hreljina
Rođenje 3. travnja 1865.
Smrt 9. studenog 1930.
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Portal o životopisima

Menci Klement Crnčić, (Bruck an der Mur, Austrija, 3. travnja 1865.Zagreb, 9. studenog 1930.), hrvatski slikar i grafičar


Životopis[uredi VE | uredi]

Menci Klement Crnčić, slikar, rođen je 3. travnja 1865. godine, u mjestu Bruck an der Mur, u Austriji.

Pučku školu pohađao je u Beču, a vojničku realku (bio je iz vojničke obitelji) u St. Pöltenu i Hranicama u Moravskoj (1876.–82.).

Napustivši vojničko zvanje, studirao je slikarstvo u Beču (1882.–84.) i kraće vrijeme u Münchenu.

Kratko vrijeme bio je učitelj slikanja u Obrtničkoj školi u Zagrebu.

Nastojanjem predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu I. Kršnjavog, dobiva 1894. stipendiju zemaljske vlade za studij grafike u bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod prof. W. Ungera, grafičara zaslužnog za oživljavanje bakropisa u Njemačkoj i Austriji.

1900. godine dolazi u Zagreb gdje s Belom Čikoš-Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i obrt, koja kasnije postaje Likovna akademija na kojoj radi kao profesor do kraja života.

S Milanom Šenoom bio je 1905. na studijskom putovanju po Italiji, Švicarskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i Austriji, 1907. s O. Ivekovićem po Italiji do Napulja, a 1908. upoznaje Bosnu i Hercegovinu.

Početkom 1910. sklapa brak sa slikaricom Linom Virant, 1913. gradi vilu u Novom Vinodolskom, u kojoj je slikajući provodio sve slobodno vrijeme često pozivajući svoje učenike i prijatelje. S prof. A. Schneiderom priređuje 1914. u Zagrebu međunarodnu grafičku izložbu Hrvatskog društva umjetnosti.

Od 1920.–28. bio je direktor Strossmayerove galerije u Zagrebu.

Umro je u Zagrebu 9. studenog 1930. godine.

Djela[uredi VE | uredi]

Crnčić prvi put izlaže 1891., kada je zapažena njegova slika "Slavonac runi kukuruz".

Na Crnčićevim je slikama čest motiv more koje slika s velikom ljubavlju. Prvi je u hrvatskoj umjetnosti slikao marine. Izvrstan pejsažist bilježi osobitosti naših krajeva, osobito Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije. Uz F. Kovačevića bio je pionir u hrvatskom slikarstvu pejzaža.

Začetnik je i moderne hrvatske grafike. Radio je uglavnom bakropise, u početku pod utjecajem realizma münchenske škole, a zatim pod utjecajem "šarene zagrebačke škole". Kolorirani bakropisi staroga Zagreba puni su osjećaja za žanr i realistički pristup motivima.

Grafički opus može se podijeliti u tri faze.

Radovi iz prve faze pod utjecajem učitelja, realistički, akademski tehnički, jasnih i tonski oblikovanih volumena. Bavio se i tada aktualnim simbolističkim literarnim temama ("Posljednji potomak", "Osamljena", "Večernji zvon", "Ave Maria"). Portrete je radio realistički, čvrstim odmjerenim potezima (F. Mikšić, K. Thuroczy, V. Lunaček, A. Bauer). U toj fazi radio je i monotipije ("Rab", "Na obali", "Luka u Velikom Lošinju"). Za bakropis „Nedjeljno jutro u Lovranu“ 1896. dobio je Fügerovu zlatnu medalju. U kasnijim bakropisima njegov likovni rukopis je samostalniji, crtež postaje diskretniji, a potez čišći.

Drugoj fazi pripadaju većinom kolorirani bakropisi s motivima iz staroga Zagreba, nastali oko 1910. Obilježava ih slobodniji crtež, suverena ležernost i lakoća ostvarenja. U njima je naglašen autorov smisao za žanr, slikovitost prizora ponekad obogaćenih narodnim nošnjama ("Bakačeva kula", "Pod zidom", "Kamenita vrata", "Jelačićev trg", "Splavnica").

U trećoj fazi , oko 1920, C. postiže punu stvaralačku samostalnost i tehničko savršenstvo. Tada nastaju njegovi najbolji bakropisi, stvara pretežno primorske krajolike: niz frankapanskih gradova i kaštela te motiva iz okolice Novog Vinodolskog i s otoka Krka ("Belgrad", "Bribir", "Drivenik", "Grižane", "Ogulinska cesta", "Povile", "Vrbnik").


Ilustrirao je niz knjiga, radio scenografiju i plakete te crtao karikature. Oslikao je ikonostas u pravoslavnoj crkvi Sv. Trojice u Bjelovaru.

Portrete radi realistički, čvrstim i odmjerenim potezom.

Menci Klement Crnčić bio je jedan od onih koji su postavljali temelje cjelokupnom kasnijem stvaralaštvu hrvatskih umjetnika.


Izložbe[uredi VE | uredi]

Samostalne izložbe: u Zagrebu 1900./01., 1910. (dvije izložbe), 1911.–14., 1917., 1918. (s O. Ivekovićem), 1919., 1920. (dvije izložbe), 1922., 1924.–26., 1929.–30., 1931. (retrospektiva), 1973., 1985., 1987.– 88., Beču i Opatiji 1902., Osijeku 1907. (s O. Ivekovićem), 1910., 1970., Budimpešti 1910. i Novom Vinodolskom 1987.

Osim na spomenutim skupnim izložbama, sudjelovao je na mnogim izložbama Društva hrvatskih umjetnika, Hrvatskog društva umjetnosti, »Lade« (Beograd, Sofija, Zagreb, Rijeka), na izložbi Hagenbunda u Beču (1912), izložbama grafika u Beču, Zagrebu, Lavovu te izložbama jugoslavenskih grafičara u Zürichu i St. Gallenu (1926.).


Galerija radova[uredi VE | uredi]

Mjesto (iznad Hreljina) s kojeg je Menci Klement Crnčić često slikao

Izvori[uredi VE | uredi]

http://fluminensia.org/tag/menci-klement-crncic, Goran Moravček, pristupljeno 12. kolovoza 2015.

http://www.berza-antikviteta.com/elementi/autori/pdf/menci-clement.pdf, pristupljeno 12. kolovoza 2015.

http://www.mdc.hr/UserFiles/file/kalendar/Pozivnica_Menci%20Clement%20Crncic%20(2).pdf, pristupljeno 12. kolovoza 2015.

http://db.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=591, Nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu, pristupljeno 12. kolovoza 2015.

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3730, Hrvatski biografski leksikon, pristupljeno 12. kolovoza 2015.

http://www.alm.hr/hr/umjetnici/crncic-menci-cl/15/, pristupljeno 12. kolovoza 2015.


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Menci Clement Crnčić

Mrežna mjesta[uredi VE | uredi]