Mogorovići

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Mogorovići (lat. Murithorum[1], Mogorouici, Mogorouich, Mogorouig, Mogorouikius ili nobiles Mogorovichii), jedno od dvanaest starih hrvatskih plemena koja su tradicionalno spominju u Pacta conventi početkom 12. stoljeća.

Naziv Mogorović očuvao se i danas u imenu sela Mogorić kod Gospića.

Povijest roda[uredi VE | uredi]

U najstarijim izvorima (12.-13. stoljeće) rod Mogorovića spominje se u Biogradu i u zaleđu Zadra, odakle su se iselili na područje župe Like nakon provale Tatara u Hrvatsku 1241. godine.[2] [3] Na području Like rod Mogorovića razdijelio se na dvije obiteljske grane: Tolimirovići i Disislavići.

Godine 1263. hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. (1235.-1270.) darovao je Petru Tolimiroviću neke zemlje u zamjenu za grad Počitelj, a 1349. godine su Tolimirovići većinu svojih posjeda prodali rođacima Disislavićima.[4] Pred kraj 15. stoljeća na području Like ima ih oko 3.500 u selima Bisići, Cahovići ili Cehovići, Crna vas, Dugošani, Gaćelezi, Grvozdnica, Kasezi, Kuklići, Lučani, Marinci, Podslun, Radina-vas, Ribnik, Sebidraža, Skurina, Stinice, Telić-selo, Vrhovljani, Zabrdo, Zahumići i Zažićno.

Pleme je u Lici imalo svoj plemenski sud za plemiće kojemu je na čelu „špan meju plemenitimi ljudi Mogorovići v Lici", a plemenom vlada župan (špan) urz petoricu rotnih sudaca i dva pristava. Prema tradicionalnoj predaji, među župane ovoga roda pripadao je Petar u vrijeme ugarskog kralja Kolomana, 1102. godine.

U 15. i 16. stoljeću Mogorovići su se dijelili na petnaestak grana od kojih su se osobito isticali Berislavići, Novakovići, Draškovići, Hlapčići i Utišenići.[5] Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić (1849.-1928.) spominje još neke obitelji koje su prpadale plemenu Mogorovića, a koje se spominju u ispravama sve od 1490. do 1515. godine: Babići, Babonožići, Budišići, Dudulovići, Gonešići, Jakovlići, Juričići, Jurislavi, Kobasići, Korlatovići, Laikovići, Lopušići, Lovrenčići, Malići, Mihalići, Milječići, Miserići, Mitarinići, Mogorići, Nelkovići, Orlovčići, Paladinići, Petričevići-Hreljci, Piričići, Pliškovići, Podknežinići, Požarići, Pribislavići, Radčići (ili Račići), Radmančići, Skoblići, Sladojevići, Slavkovići, Sliškovići, Sopčići ili Sobčići, Srepkovići, Sučići (ili Sudčići), Surotvići, Tomašići, Tvrtkovići, Vidovići, Vitosavići, Vučići, Zoranići, Zdralići, Zdrubači i još neki.

Mnoge obiteljske grane Mogorovića nastradale su u okršajima s Turcima početkom 16. stoljeća. Nekon osvajanja Like od strane Turaka 1528. godine, Mogorovići su se raselili po različitim krajevima. Dio obiteljskih rodova odlazi prema Kupi i preko Kupe, neki se naseljavaju u Karlovcu, a neki odlaze i na teritorij današnje Slovenije (Kočevje), te u Hrvatsko Zagorje (Hum na Sutli i Rusnica) i sve do Gradišća u selima Mali Borištof (Kleinwarasdorf), Cindrof (Siegendorf) i Trajštof (Trausdorf) u Austriji i Plajgor (Olmod) u Mađarskoj.

Grb plemenitog roda Mogorovića[uredi VE | uredi]

Prema istraživanju Emilija Laszowskog[6] obitelji Mogorovića je, kao i pripadnici ostalih plemićkih plemena, posjedovala svoj vlastiti grb. Po istraživanjima Ivana pl. Bojničića grb nalazimo kod plemena Mogorovića, Lapčana i Gusića. Kod Mogorovića nalazimo ih na pečatima pojedinih članova plemena. Na ispravi Tomaša Mogorića iz 1490. godine nailazimo na pečat koji se sastoji od duguljastog štita sa 8 stranica, a unutar njega četiri popriječno valovite gred, iznad kojih stoji šesterokraka zvijezda.[7] Na glagoljskoj ispravi iz 3. srpnja 1499. godine, koja se čuva u arhivu jugoslavenske akademije, vise sljedeći pečati: kneza Andrije Kobasića, Grgura Nelkovića (sudca plemenitog stola), Grgura Sopkovića iz hiže Jurislavić, Jakova Račića iz „hiže" Vučić. Poznati su i pečati sa grbovima iz obitelji Petričević-Hreljac iz 1599. godine, Babonosić, Jurja Babonosića iz 1622. godine i Baltasara Babonosića i 1646. godine. Grbove nalazimo i na nadgrobim spomenicima, kao što je to u Senju grb (štit sa pet poprječnih valovitih greda, a nad njima šesterotraka zvijezda.) i na nadgrobnom spomeniku Martina Mogorića u župnoj crkvi u Mariji Gorici iznad Zaprešića[8].

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]