Monarhizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Predromanička oltarna ograda s prikazom okrunjenog hrvatskog vladara. Kruna uz simbol suverenosti često se koristi i kao simbol monarhije


Monarhizam je politička ideologija koja zagovara očuvanje ili obnovu monarhije kao društvenog uređenja neke države. Predstavlja širi pojam od rojalizma čiji se sljedbenici zalažu za konkretnog monarha ili dinastiju na čelu države. Budući da se zalažu za obnovu monarhije u državama s postojećim republikanskim režimom, njihova je ideologija u suprotnosti s republikanizmom. Zagovara nasljedni ili izborni sustav vlasti u kojem osoba vladara ima simboličnu ili stvarnu vlast, te predstavlja znak stabilnosti, jedinstva i suvereniteta jedne države ili nacije.

Povijest[uredi VE | uredi]

Monarhizam u ideološkom smislu je jedna od najstarijih ideologija, čiji začetci sežu daleko u ljudsku prošlost. Nazivan imenom monarhizam ili aristokracija on je često među velikim filozofima nazivan najboljim oblikom vlasti. Tako ga među antičkim filozofima promiču Aristotel i Platon, dok u srednjem vijeku Toma Akvinski. Razvoj nastavlja i u doba humanizma, renesanse i prosvijetiteljstva kada se veže uz prosvijećene apsolutističke vladare. Stvaranjem SAD-a, te kasnijom francuskom revolucijom počinju polako opadati državni sustavi u obliku monarhije, te se većinom prilagođavati kroz parlamentarni ili ustavni u suvremenije oblike monarhije. Većina europskih monarhija nestaje nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, kada nestaju posljednja velika carstva Europe. Danas europske monarhije predstavljaju jedne od najrazvijenijih zemalja Europskog kontinenta. Ideološki koncept monarhizma je nasuprot liberalnim i radikalnim lijevim i desnim republikanskim pokretima koji su se pojavili prvotno u Zapadnoj Europi tijekom 18. stoljeća, te razvili u umjerenije i radikalnije oblike u 20. stoljeću.

Uspon građanske buržoazije i postupno propadanje feudalnog poretka u kojem je plemstvo i svećenstvo podržavalo vlast monarha dovelo je do pojave novih političkih ideja zasnovanih na urođenim i neotuđivim pravima čovjeka i prenosu prava suvereniteta s osobne ličnosti monarha na narod. Te nove ideje o organizaciji države i društva pojavile su se još 1690. u djelu Johna Lockea Dvije rasprave o upravljanju državom, a razvili su ih kasniji prosvjetitelji poput Jean Jacquesa Rousseaua u djelu Društveni ugovor (fr. Du Contrat social ou principes du droit politique) iz 1762. godine.[1]

Američki rat za nezavisnost (1775.-1783.) i utemeljenje suvremene demokratske republike utjecalo je, između ostalog, i na izbijanje Francuske revolucije 1789. godine. Ustanici su ukinuli feudalni poredak i 26. kolovoza 1789. donijeli Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina u kojoj se ističe da se podrijetlo svakog suvereniteta nalazi u narodu, te da nijedno tijelo i nijedan pojedinac ne može vršiti vlast koja ne proizlazi iz njega.[2] Godine 1792. ukinuta je monarhija i proglašena republika.

Poslije pada Napoleonova Prvog Carstva, Bečkim kongresom 1815. godine reakcionarni političari obnovili su stare režime. U Francuskoj i drugim državama vraćene su na vlast stare dinastije. Europski monarsi osnovali su Svetu alijansu kako bi osigurali postojeći konzervativni društveni poredak. U tom ugovoru sačinjenom na poticaj ruskog cara Aleksandra I., a kojem su pristupile sve europske države, osim Velike Britanije i Papinske države, ističe se princip božanskog prava kraljeva koji se suprotstavlja novoproklamiranom narodnom suverenitetu.[3]

Liberalni i nacionalni pokreti iznijedrili su novu revoluciju u Francuskoj 1848. godine. Revolucijom je oborena monarhija i uspostavljena Druga republika, koja je uskoro bila zamijenjena Drugim Carstvom Napoleona III. Njemačko-francuski rat (1870.-1871.) rezultirao je porazom Francuske i uspostavom Drugog Njemačkog Carstva. Kao posljedica poraza, Napoleon III. bio je prisiljen abdicirati s vlasti, nakon čega se na političkoj sceni razvila živa rasprava o novom uređenju države. Premda je većinu činila monarhijska opcija, nije došlo do obnove monarhije već je osnovana Treća republika. Problem je bila unutrašnja podjela monarhista na bonapartiste, koji su zagovarali pripadnike dinastije Bonaparte, a koje su republikanci krivili za poraz kod Sedana; legitimisti, koji su podržavali dinastiju Bourbon; i orleanisti, koji su podupirali mlađi ogranak iste dinastije. Međusobna rascjepkanost monarhista bila je od presudnog značaja, jer je novi republikanski ustav bio izglasan tek 1875. godine, i to sa samo jednim glasom više.[4] Monarhistički pokret u Francuskoj slabio je do kraja 19. stoljeća te su se naposljetku monarhisti priklonili Trećoj republici.

Nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) i s usponom komunističkog režima u Istočnoj Europi propala je većina europskih monarhija. Nakon sloma komunizma u zemljama Istočne Europe pojavile su se marginalne političke tendencije koje su se zalagale za obnovu monarhije u tim državama (Albanija, Bugarska, Rumunjska, Srbija), međutim stranke koje se zalažu za takav koncept imaju zanemarivu podršku u narodu, neovisno o tome o kojoj je zemlji riječ.

U Češkoj djeluje monarhistička stranka Koruna česka. U Portugalu i nekim zemljama Istočne Europe također postoje monarhističke stranke i pokreti. U Australiji također postoji pokret koji se zalaže za opstojnost tradicionalnih veza Australije i Velike Britanije u okviru Commonwealtha te očuvanje monarhijskog društvenog poretka. Na prostoru bivše Jugoslavije djeluje nekoliko monarhističkih političkih stranaka. U Srbiji djeluje Srpski pokret obnove, a u Hrvatskoj Domovinska građanska stranka (do 2007. godine).

Ideološki koncept[uredi VE | uredi]

Osoba monarha predstavlja kontinuirani simbol suverenosti države ili naroda, često se naziva živućim simbolom uz klasične simbole kao što su kruna, grb, zastava, itd. Vjerskim pogledima osoba monarha predstavlja i vezu s pojedinom religijom, tako u katoličanstvu Papa predstavlja i Božjeg zemaljskog glasnika. Osoba vladara ovisno o vrsti monarhije može biti nasljedni i izborni. U novijem periodu uobličila se pragmatična ideja o monarhiji kao općedruštveno korisnoj instituciji koja kroz "predvidljivu" i stalnu funkciju nasljednog monarha društvu i državi pruža stabilnost, odnosno predstavlja simbol oko koga se mogu okupiti klasno, etnički ili religijski heterogena društva koja inače ne bi mogla prihvatiti nijednog drugog državnog poglavara ili poredak. Takvi se argumenti najčešće vezuju uz suvremene europske ustavne monarhije, osobito Španjolsku gdje se kralju Juanu Carlosu I. pripisuju zasluge za uvođenje i očuvanje krhkog demokratskog poretka krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Monarhizam se smatra u politčko ideološkoj lepezi sukladan pravcima od centra do krajnje desnice, po svom svjetonazoru nije sukladan s socijalizmom, komunizmom, anarhizmom, nacional-socijalizmom, itd.

Hrvatska[uredi VE | uredi]

Povijest

Od konsolidiranja vlasti na prostorima između Jadrana i rijeke Drave Hrvati od osmog stoljeća stvaraju i razvijaju svoje države čiji oblik je u kneževinama. Od 925. pod kraljem Tomislavom iz loze Trpimirovića sjedinjuju se dvije kneževine i uzdižu u prvo hrvatsko kraljevstvo koje će u kontinuitetu postojati do 1918. U tom razdoblju razvija se sustav iz plemićko-plemenskog, u feudalni, te kasnije u moderniji obliku parlamentarne monarhije. U 19.st. jedan od najvećih zagovornika monarhizma bio je ban Josip grof Jelačić Bužimski, uz njega poznati po stavovima promicanja monarhije su ban Ivan Mažuranić, dr. Ante Starčević, dr. Ivo Pilar, dr. Fran Milobar, dr. Aleksandar Horvat, te mnogi drugi. Od 19.st. počinju se pojavljivati i prve političke stranke koje zastupaju monarhizam, te različite oblike odnosa unutar Habsburške monarhije. Neke od njih su Ustavno liberalna stranka (unionisti), Stranka prava, Čista stranka prava, itd. U razdoblju od 1918. do 1941. monarhizam se svodi na podršku vladarske obitelji u Kr. SHS/Jugoslaviji, jugoslavenski unitarizam i nacionalizam ili zalaganje za stvaranje vlastite autonomne jedinice pod nazivom Banovina hrvatska. Za vrijeme drugog svjetskog rata NDH će kroz donošenje zakonskih odredbi o kruni Zvonimirovoj postati monarhija, te potpisivanjem Rimskih ugovora ustoličit će se novi kralj iz loze Savoj-Aosta. Od 1943. poglavnik NDH će zagovarati republikanizam, dok stvaranjem socijalističke Jugoslavije 1945. ona postaje službeno totalitarna socijalistička republika. Dolaskom višestranačja 1990. u Republici Hrvatskoj će nastati i prva monarhistička stranka naziva Domovinska Građanska Stranka koja će biti ukinuta 2007. Danas porastom popularnosti europskih monarhija i njihovih vladarskih obitelji i valdara kao što su Ujedinjeno kraljevstvo, Vatikan, Kr. Belgija, Nizozemska, Švedska, Danska, Norveška, Španjolska, Luksemburg, itd. raste i broj pobornika monarhizma u Hrvatskoj, čija ideologija se temelji u tisućljetnoj monarhističkoj prošlosti hrvatskih kraljevina, kneževina i banovina.

Političke stranke

Kulturna udruženja

  • Hrvatski plemićki zbor je udruga koja okuplja potomke plemstva, osnovana 1995. Ciljevi udruge su okupljanje i baštinjenje hrvatskog plemstva kao povijesnog kontinuiteta hrvatske države.[8] Zbor okuplja na desetke hrvatskih plemićkih obitelji.[9]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Povijest svijeta, II. dio, str. 530.
  2. Povijest, sv. XII, str. 530.
  3. Povijest svijeta, III. dio, str. 555.
  4. Povijest, sv. XV, str. 421.
  5. ST Ekskluziv novine, 2. prosinca 1994., br. 9., str. 13.
  6. ST Ekskluziv novine, 2. prosinca 1994., br. 9., str. 12.
  7. Drago Mintas: Zabranjena Domovinska građanska stranka: članovi nastavljaju s radom u ilegali? (Priopćenje za medije) // Glasnik br. 124, Hrvatski uljudbeni pokret, Zagreb, 15. ožujka 2007.
  8. Službene stranice, plemstvo.hr
  9. Prikaz članova, plemstvo.hr

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Monarhizam


Society.svg Nedovršeni članak Monarhizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.