Mozu kofungun

Koordinate: 34°56′4″N 135°48′7″E / 34.93444°N 135.80194°E / 34.93444; 135.80194
Izvor: Wikipedija
Kofunguni Mozu i Furuichi: tumuli drevnog Japana
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Japan
Godina uvrštenja2019. (43. zasjedanje)
Vrstakulturno dobro
Mjeriloiii, iv
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:660
Koordinate34°56′4″N 135°48′7″E / 34.93444°N 135.80194°E / 34.93444; 135.80194
Mozu kofungun na zemljovidu Japana
Mozu kofungun
Mozu kofungun
class=notpageimage|
Lokacija Mozu kofunguna u Japanu

Mozu kofungun (japanski: 百舌鳥古墳群) je skupina megalitskih tumula (kofuna) u gradu Sakai (Ōsaka, prefektura) u Japanu. Izvorno se sastojao od više od 100 grobnica, a preostalo je njih manje od 50%, okruglih i pravokutnih grobnica. Kofuni su raspoređeni na terasastom zemljištu s pogledom na zaljev Osaka, a slični tumuli nalaze se u obližnjim gradovima Habikino i Fujiidera.

Kofunguni Mozu i Furuichi su upisani na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2019. godine jer „predstavljaju najbogatiji materijalni prikaz kofunskog razdoblja (sredina 3. st. - rano srednje 6. st.) japanske povijesti. Oni pokazuju razlike u društvenim klasama tog razdoblja i visoko sofisticirani pogrebni sustav privilegiranih”.[1]

Povijest i odlike[uredi | uredi kôd]

Mozu kofungun u Sakaiju
Kamiishizu Misanzai kofun (grobnica cara Richūa)
3D model Kamiishizu Misanzai kofuna.

Kofunsko razdoblje (od oko 250. do 538. godine), koje se nastavlja na razdoblje Yayoi, predstavlja najstariji dio pisane povijesti Japana, prije nego što je japansko društvo postalo etablirana centralizirana država pod utjecajem kineske kulture. Ime je dobilo upravo po kofunima, megalitskim tumulima koji su bili karakteristični za to razdoblje.[2] U tom razdoblju na većem dijelom zapadnog Honshūa i sjeverne polovice Kyūshūa izgrađeno je oko 20.000 kofuna (od oko 160.000 kofuna u Japanu i okolici).

Kofuni skupine Mozu predstavljaju razdoblje „srednje kofunsko razdoblje” (kraj 4. do kraja 5. stoljeća) koje se smatra vrhuncem kofunskog razdoblja. Kofuni su u mnogim oblicima i dimenzijama s različitim uzorcima. Neki su jednostavnog kružnog ili kvadratnog oblika (empun i hōfun), a veći su u obliku ključanice (zempō kōenfun); oni predstavljaju najvišu klasu kofuna i građeni su pomno i raskošno.[2] Tri glavne odlike ovih kofuna su njihova ogromna veličina i okruženost s nekoliko jarkova i mnogim sekundarnim kofunima.[3]

Najistaknutiji u ovoj grupi kofuna su carski mauzoleji careva Nintokua i Richua. Grobnica cara Nintokua (Nintoku-tennō-ryō Kofun) ili Daisenryo Kofun (大仙陵 古墳; na slici desno) je najveći kofun u Japanu, izgrađen tijekom razdoblja od 20 godina sredinom 5. stoljeća. Kofun je oblika ključanice duge 486 m, 305 m široke u osnovici tlocrta, te promjera 245 m i oboda od 2,8 km. Iako se to ne može točno potvrditi, opće je prihvaćeno da je grobnica sagrađena za pokojnog cara Nintokua.[4] Grobnica cara Richūa (Richū-tennō-ryō Kofun) ili Kamiishizu Misanzai kofun ima tumul duljine 360 m, što ga čini trećim po veličini u Japanu.[2]

Ove pogrebne gromile zajedno s ostacima pokojnika, sadržavaju i predmete od željeza, oružje, uključujući srtrijelice, mačeve, vrhove motika i lopata i mnoge druge slične predmete. U grobnicama se nalaze i starine izrađene od pozlaćene bronce, kao što su konjske uzde i kopče.[3]

Danas je prilaz grobnicama zabranjen i štiti ih „Carska agencija za unutarnje poslove” u centru grada Sakaija. Ona održava jarke koji pružaju utočište ribama i vodenim pticama, a sami tumuli su u potpunosti obrasli vegetacijom. Vidikovac iz drugog (srednjeg) jarka dostupan je na južnoj strani mjesta, a udaljen je oko 500 m od autobusne postaje Mozu na liniji Hanwa i nalazi se izravno preko puta Gradskog muzeja Sakaija. Ovaj muzej posjetiteljima pruža više informacija o kofunima i njihovoj povijesti.[5]

  • Tadeiyama kofun
  • Magodayuyama kofun
    Magodayuyama kofun
  • Itasuke kofun
    Itasuke kofun
  • Itasuke kofun iz zraka
    Itasuke kofun iz zraka
  • Osamezuka kofun
    Osamezuka kofun

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Seven cultural sites inscribed on UNESCO’s World Heritage List, 6. srpnja 2019. (engl.) Pristupljeno 30. srpnja 2019.
  2. ↑ a b c Mozu-Furuichi Kofun Group: Mounded Tombs of Ancient Japan, službene stranice UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 31. srpnja 2019.
  3. ↑ a b Characteristics of Mozu-Furuichi Kofungun, World Cultural Heritage for Osaka (engl.) Pristupljeno 31. srpnja 2019.
  4. ↑ 堺市・仁徳陵 古墳  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), kiis.or.jp (jap.) Preuzeto 30. srpnja 2019.
  5. ↑ Stara baza grobnica, city.sakai.lg.jp (jap.) Pristupljeno 30. srpnja 2019.

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Mozu kofungun

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

v • u
Svjetska baština u Japanu
Kulturna baština (20)
Fuji (2013.) • Gusuku i drugi spomenici kraljevstva Ryukyu (2000.) • Dvorac Himeji (1993.) • Budistička čista zemlja Hiraizumija (2011.) • Budistički spomenici područja Horyu-ji (1993.) • Šintoistički hram Itsukushima (1996.) • Rudnici srebra Iwami Ginzan i njihov kulturni krajolik (2007.) • Prapovijesna mjesta Jōmon kulture u sjevernom Japanu (2021.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu1) (2016.) • Svetišta i hodočasnički putovi u brdima poluotoka Kii (2004.) • Povijesni spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu) (1994.) • Kofunguni Mozu i Furuichi: tumuli drevnog Japana (2019.) • Kupola atomske bombe u Hirošimi (1996.) • Mjesta Meiji industrijske revolucije (2015.) • Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki (2018.) • Povijesni spomenici stare Nare (1998.) • Hramovi i svetišta Nikka (1999.) • Sveti otok Okinoshima i pripadajuća mjesta Munakata (2017.) • Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama (1995.) • Tomioka tvornica svile i pripadajući lokaliteti (2014.)
Japanska zastava
Prirodna baština (5)
Nematerijalna
svjetska baština (20)
Tradicionalni ples Ainu (2009.) • Žetvena molitva Akiu no Taue Odori u gradu Akiu (2009.) • Kazalište lutaka Bunraku (2008.) • Ritualna izvedba Daimokutate u gradu Nara (2009.) • Festival Dainichido Bugaku (2009.) • Ples Gagaku (2009.) • Ritualni ples Hayachine Kagura u gradu Hanamaki (2009.) • Parada Hitachi Furyumono (2009.) • Ceremonija plutanja Yamahoko (2009.) • Kazalište Kabuki (2008.) • Novogodišnji festival Koshikijima no Toshidon (2009.) • Kumiodori, tradicionalno glazbeno kazalište na otoku Okinawi (2010.) • Mibu no Hana Taue, ritualno presađivanje riže u Mibu, Hirošima (2011.) • Nachi no Dengaku, vjerska umjetnost tijekom Nachi festvala vatre (2011.) • Kazalište Noh (2008.) • Poljoprivredni ritual Oku-noto no Aenokoto (2009.) • Proizvodnja tkanina ramie u pokrajini Uonuma, prefektura Niigata (2009.) • Sada Shin Noh, sveti ples u hramu Sada, Shimane (2011.) • Sekishu Banshi proizvodnja papira pokrajine Ivami (Shimane) (2009.) • Festival nove godine Chakkirako u gradu Miura, prefektura Kanagawa (2009.) • Yuki-tsumugi, tehnika proizvodnje svile (2010.) • Washi, vještina tradicionalnog ručno rađenog papira (2014.) • Washoku, tradicionalna božanska kultura Japanaca, posebice za proslavu Nove godine (2013.)
1  Svjetska baština više zemalja [1] 
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Mozu_kofungun&oldid=6859677"