Noh

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Nôgaku kazalište

UNESCO logo.svg Nematerijalna svjetska baština
Nôgaku kazalište
Flag of Japan.svg Japan
Regija: Azija i Pacifik
Godina upisa: 2008.
ID: 00012
Ugroženost: -
Poveznica: UNESCO

Noh (japanski 能, ) ili nogaku (能楽, nōgaku; japanski iz kineskog u značenju „umijeće” ili „talent”[1]) je osnovni oblik klasične japanske glazbena drame koji se izvodi od 14. stoljeća. Od 2008. godine Nogaku kazalište je upisano na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Aziji i Oceaniji[2].

Noh izvedba u hramu Itsukushima, najstarijem noh kazalištu

Povijest[uredi VE | uredi]

„Moderna” noh pozornica
Noh glazbenici (hayashi-kata): taiko, dva ōtsuzumi bubnjara i kotsuzumi
Tri fotografije iste ženske noh maske koje pokazuju kako se promjena fizionomije lica i osjećaja može postići klimanjem glave.

Noh kazalište je uobličeno u 14. i 15. stoljeću, ali zapravo potječe iz 8. stoljeća kada je sangaku kazalište došlo u Japan iz Kine. U to vrijeme se sankagu odnosio na različite vrste izvedbi koje su uključivale akrobate, pjesme i ples, kao i šaljive skečeve. Kasnijom prilagodbom japanskom društvu sangaku je asimilirao i druge tradicionalne oblike umjetnosti. Danas je nogaku osnovni oblik japanskog kazališta koji je utjecao na razvoj lutkarskog kazališta i kabuki kazališta[2].

God. 1957., japanska vlada je proglasila nôgaku za važnu nematerijalnu kulturnu baštinu čime je ova tradicija dobila određeni stupanj pravne zaštite, kao i njezini najvažniji praktičari. Nacionalno noh kazalište osnovano je 1983. godine i upriličuje redovite nastupe. Ono također organizira i tečajeve za obuku glumaca u glavnim noh ulogama.

Odlike[uredi VE | uredi]

Tradicionalno su ju izvodili samo muškarci, glumeći i muške i ženske uloge, uz glazbenu pratnju. Od početka 20. stoljeća sve više i više žena postize status profesionalnih izvođačica noha. Tradicionalno se tijekom cjelodnevnog „dana izvedbi” izvodilo pet uzastopnih noh predstava između kojih su se izvodile kraće i šaljive kyōgen izvedbe. No, današnje noh izvedbe se sastoje od samo dvije noh predstave s jednom kyogen predstavom između.

Noh predstave se uglavnom temelje na pričama iz tradicionalne literature, a većina glumaca nosi maske (shite), tradicionalne kostime i različit pribor, dok izvode plesnu predstavu. Nadalje, nogaku izvode samo iznimno školovani glumci i glazbenici[2].

Prostor za izvedbu noh predstava je strogo uređen sustavom iemoto koji naglašava tradiciju nauštrb inovacija. Tako se pozornica prostire u prostor za gledatelje i povezana je mostom s „dvoranom zrcala” iza pozornice. U nohu, osjećaji se izvode stilizirano određenim gestama, a junak je često nadnaravno biće koje uzima ljudski oblik kako bi ispričalo priču. Izražajne maske po kojima je noh poznat, koriste se za uloge duhova, žena, djece i staraca. kyōgen se, s druge strane, oslanja manje na uporabu maski, a proizlazi iz duhovitih sangaku predstava. Tekst je napisan na drevnom jeziku i slikovito opisuje obične ljude od 12. do 16. stoljeća[2].

Iako je nogaku kazalište strogo uređeno pravilima, neki moderni izvođači ipak stvaraju nove predstave ili oživljavaju povijesne koje nisu dio standardnog reportoara, pa čak i spajanje noha s drugim kazališnim tradicijama.

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Noh
  1. Nogaku na dictionary.com (engl.) Preuzeto 23. studenog 2012.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Nôgaku theatre na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 23. studenog 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]