Pitanje naziva bošnjačkog jezika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Bosanski jezik je u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.

Povijest[uredi VE | uredi]

Najstariji spomeni slavenskoga jezika u Bosni potječu iz razdoblja zreloga srednjovjekovlja i rijetki su. U većini je jezik nazvan slavenskim imenom, uz manji broj izuzetaka: u nekoliko njih je pismo, a možda i jezik nazivan srpskim (dio povelja Kotromanića, nastalih pod utjecajem srpske kancelarije), te hrvatskim (na latinskom, u jednoj povelji bana Stjepana Kotromanića). No, broj je zapisa, u kojima je spomenuto ime jezika, u razdoblju prije turskoga osvojenja Bosne (1463. nadalje), vrlo malen. Od 15. stoljeća, kada počinje vjersko-narodnosna diferencijacija na temeljima triju konfesija: katoličke, pravoslavne i islamske, počinje frekventnija uporaba pojma «bosanski jezik», i to različitim načinima-kako u trima etničko-civlizacijskim krugovima, tako i u inozemstvu.

Nekoliko je uzroka nazovislovnoj zbrci koja vlada u prikazima povijesti pojma «bosanski jezik». Jedan od glavnih je činjenica da se ime za stanovnika Bosne mijenjalo, sužavalo i širilo u opsegu označenoga. Prvotni je nazivak za stanovnika Bosne «Bošnj'anin», dok se u razdoblju ratova protiv turskih prodora pojavljuje ime «Bošnjak». Primjerice, u Marulićevoj pjesmi «Molitva suprotiva Turkom», 1508. (?), nalaze se sljedeći stihovi: «Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci/Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci». Ovdje očito naziv «Bošnjak» označava kršćanskoga žitelja Bosne. No, naziv se proširio, poglavito od 17. stoljeća nadalje, i na islamizirano domaće pučanstvo, prvenstveno u osmanskim izvorima. Tako se do 19. stoljeća prepliću bar tri etno-konfesionalna značenja pojma «Bošnjak»: kršćanski stanovnik Bosanskoga ejaleta, islamizirani slavenski žitelj i, rijetko, bilo koji slavenski stanovnik na području koje je, uglavnom, pokrivalo staro bosansko kraljevstvo.[1] Situacija je još složenija s nazivom jezika, i tu se mogu identificirati sljedeće značajke:

  • budući da je ime zemlje bilo Bosna, a etnonim Bošnjak, u obliku pridjeva se nije, najčešće, pravila razlika između pojmova «bošnjački» i «bosanski».
  • pojam «bosanski jezik» je često bio u porabi u hrvatskom kulturnom krugu, poglavito Dalmacije, Bosne i Slavonije, od 17. do 19. stoljeća. Upotrebljavan je kao označitelj narodnoga jezika (Matija Divković),[2] štokavskoga narječja (Junije Palmotić, vjerojatno i Jakov Mikalja), štokavsko-ikavskoga dijalekta (Bartol Kašić, vjerojatno i Matija Petar Katančić). Uz najčešće ime za općehrvatski jezik, «slovinski» ili «ilirski», «bosanski» se uglavnom pojavljuje kao oznaka za štokavsko, i to štokavsko-ikavsko narječje, prema «dalmatinskomu» čakavskomu, ili «dubrovačkomu» štokavsko-jekavskomu. U formativnome razdoblju hrvatskoga književnoga jezika nema stroge razlučnice među idiomima, no preteže knjiška oznaka «slovinskoga ili ilirskoga jezika» koju nalazimo u nazivima i referencijama stotina djela hrvatske bibliografije, dok se pojam «bosanski» jezik pojavljuje u 10-20 djela starije hrvatske književnosti i leksikografije.
  • nije poznato da je pojam «bosanski jezik» bio u upotrebi u srpskom ili pravoslavnom kulturnom krugu u razdoblju do standardizacije srpskoga jezika u 19. stoljeću
  • u muslimanskom uljudbenom krugu naziv «bosanski jezik» se pojavljuje u rječniku Mehmeda Uskufija iz 1637., te u više djela aljamijado književnosti. Također, česta je pojava da se jezik naziva i «bošnjačkim» (o čemu je ostavio svjedočanstvo i Matija Mažuranić), dok se ne sreću dalmatinski, slovinski ili ilirski nazivi za ime jezika. Rjeđe je jezik nazivan hrvatskim, a u nazivu jednoga Uskufijeva djela i srpskim.

U 19. stoljeću došlo je do konačne standardizacije hrvatskoga i srpskoga, kao i do nedoumica epitomiziranih u pojmu srpskohrvatskoga. U početku austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine dominirali su pokušaji stvaranja bosanske nacije, kako bi se ta zemlja, koja je postala posebna aministrativna jedinica, izolirala od utjecaja iz Hrvatske i Srbije i spriječila ili odložila konačna nacionalna integracija Hrvata i Srba. Sukladno toj politici, službeni jezik je u toj pokrajini u zadnja dva desetljeća u školstvu imenovan bosanskim, što je izazivalo veliku iritaciju Srba i Hrvata jer su u toj jezičnoj politici gledali manevarski potez habsburškoga dvora protivan njihovim nacionalnim interesima. Bošnjaci muslimani su uglavnom, nakon potresa i kolebanja izazvanih prijelazom vlasti i odlaskom Osmanskoga Carstva iz BiH, prihvatili taj nazivak. Iako je u muslimanskome narodnome korpusu vladalo previranje, i iako se je veći dio muslimanske inteligencije nacionalno opredijelio u hrvatskom (a manji u srpskom) smjeru, među povjesničarima i etnografima prevladava mišljenje da je najveći dio muslimanskoga etnosa u Bosni i Hercegovinu ostao svjestan vlastite etničke zasebnosti- samo nije našao načina da svoj etnicitet artikulira na odgovarajući način. Razdoblje konca 19. i početka 20. stoljeća ključno je za recepciju pojma «bosanski jezik».

Taj je pojam, promoviran kroz učila i tisak koje je sponzoriralo namjesništvo, neko vrijeme forsirao upravitelj Bosne Benjamin Kallay. Neke od bizarnosti povezane s tom politikom su i pojava prve dosljedno fonološkim pravopisom pisane hrvatske gramatike, autor koje bijaše Sinjanin Frane Vuletić, a objavljena je 1880. pod nazivom «Gramatika bosanskoga jezika» (doživjela je više izdanja do 1911., uz promijenjeni naslov «Gramatika srpsko-hrvatskoga jezika»); političko-strukovna potpora nazivu «bosanski jezik» koju je, vođen problematičnim motivima, dao vodeći onodobni svjetski slavist Vatroslav Jagić. Sve ovo ne bi bilo vrijedno spomena, da nije rezultiralo sljedećim posljedcima: Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nacionalno su se emancipirali i na kulturnom polju, no, bliskost pučkih govora i pokušaji unifikacije standardnih jezika doveli su do križanca poznatoga kao srpskohrvatski; na terenu nije postojao ujednačeni standard, nego su publikacije bile pisane na srpskom, hrvatskom, te mješavinom tih dvaju jezika bez propisa o profilu «smjese»; kod Hrvata su nestala regionalna i nadnacionalna imena za jezik (bosanski, slovinski, ilirski, slavonski,..); kod bosanskih Muslimana, budućih Bošnjaka, jezično pitanje bilo je u drugom planu, a jezik je nazivan, koliko se može suditi po svjedočanstvima, bošnjačkim, bosanskim, srpsko-hrvatskim, hrvatskim, hrvatsko-srpskim i srpskim.

Vjerojatno najtrajnija je bila odbojnost koja se izgradila prema nazivu «bosanski jezik» kod Hrvata i Srba: oba su naroda doživjela Kallayevu jezičnu politiku kao udarac i nasilje protiv vlastitoga nacionalnoga bića. Srbi nisu imali tradiciju toga nazivka u svojoj kulturi, dok su ga Hrvati, među kojima je bila trajna i vjerojatno najzastupljenija među trima narodima koji nastavaju Bosnu i Hercegovinu, ostavili kao i druge predstandardne nazive (dalmatinski, slavonski, ilirski,..) kao dio svoje jezične povijesti, ali ne i sadašnjosti. Jezična situacija u BiH, obrađena na stranici o jezičnopovijesnom razvitku u BiH prošla je kroz više faza, u kojima je u 20. stoljeću dominiralo posrbljivanje leksika i sintakse (kako u prvoj, tako i u komunističkoj Jugoslaviji), te učvršćivanje, često nametanjem, službenoga naziva «srpsko-hrvatski jezk» kao «zemaljskoga» ili državnoga jezika u Bosni i Hercegovini. Nazivi «bosanski jezik» i «bošnjački jezik» izgledali su zaboravljenima i anakronima, poput slavonskoga ili ilirskoga- sve dok ih raspad SFRJ i rat u Bosni i Hercegovini nisu izvukli iz naftalina i postavili u žarište žestokih sporenja.

Pojam "bosanski jezik" i suvremena zbilja[uredi VE | uredi]

Procesi koji su doveli do raspada SFRJ i susljednih ratova, reflektirali su se i na praktički svim poljima što ih pokrivaju humanističke znanosti, a napose jeziku. Glavni je bio nestanak dominantnoga pojma «srpsko-hrvatski», o čemu je opširnije pisano u tekstu o srpskohrvatskom križancu. U Bosni i Hercegovini je, raspadom države i tečajem rata došlo do jezičnonacionalnoga raslojavanja: Hrvati su vratili u porabu svoj potiskivani standardni jezik, Srbi su nastavili s učvršćivanjem značajki srpskoga (koji je ionako dominirao u socijalističkoj BiH) što ih je vrijeme marginaliziralo-od ćirilice do snažnije nazočnosti srpske ekavice, dok su se Muslimani, od 1993. samopreimenovani u Bošnjake, našli na vjetrometini. Budući da je nestao krovni pojam «srpsko-hrvatskoga», a istodobno s kristalizacijom bošnjačke nacije pojavila se potreba za formiranjem nacionalnoga standardnoga jezika. Pojavilo se nekoliko kontroverzi, od kojih su najvažnije fizionomija budućega bošnjačkoga jezičnoga standarda i naziv samoga jezika. Glede prvoga, vidljivo je nastojanje bošnjačkih jezikoslovaca da istodobno sačuvaju kontinuitet s izrazom koji bijaše služben u doba socijalističke Bosne i Hercegovine, kao i da se ostvari dovoljna razlikovnost prema hrvatskom i srpskom- težak, praktički nemoguć zadatak. Naime, službeni je jezik u doba SRBiH bio, iako se to nije izrijekom tvrdilo, srpski ijekavski pisan pretežito na latinici, uz slabiju prisutnost ćirilice i pokoji dekorativni kroatizam (činjenica koju je lako provjeriti prelistavanjem onodobnoga tiska i službenih publikacija). Struktura i propis novonastajućega bošnjačkoga standarda morali su, stoga, napraviti stanoviti otklon od jezične prakse Srba u Bosni i Hercegovini, koji su se nakon propaloga pokušaja uvedbe općesrpskoga ekavskoga standarda vratili na jekavski, no uz veću nazočnost crkvenoslavenskih «pravoslavnih» izraza i vraćanje na vlastitu nacionalnu grafijsku tradiciju srpskoga ćirilićnoga pisma. Budući da bi se razlika svela jedino na prevladavajuću grafiju, bošnjački su jezikoslovci primijenili vjerojatno jedini racionalni i utemeljeni izbor: u svojim su jezičnim udžbenicima pokušali standardizirati idiom kakav je dominirao u doba bosansko-muslimanske renesanse na prijelazu 19. u 20. stoljeća, kao i revitalizirati pojedine karakteristike zabilježene u starijoj muslimanskoj aljamijado književnosti (cca. 16. stoljeće do početka 19. stoljeća), ili u pučkim govorima Bošnjaka. No, zato što se taj izraz u nemaloj mjeri poklapao s hrvatskim, valjalo je paziti da se ne prijeđe u drugu krajnost, tj. preveliku bliskost s hrvatskim književnim jezikom. Koliko se može suditi po predloženim rješenjima (Halilovićev pravopis, Isakovićev rječnik, gramatika Jahića, Halilovića i Palića) u tome se i uspjelo. Bošnjački jezični propis nije ni srpski ni hrvatski, a osim tih razlikovnih značajki posjeduje i vlastite- prije svega veću frekvenciju uporabe fonema /h/ i turcizme ili islamske orijentalizme u leksiku.[3][4]

Daleko veće prijepore od samoga profiliranja bošnjačkoga standardnoga jezika izazvalo je njegovo imenovanje. Različiti pristupi bošnjačkih, srpskih i hrvatskih jezikoslovaca mogu se ukratko orisati na sljedeći način:

Bošnjački jezikoslovci, kao i javnost, drže da je «bosanski jezik» primjeren nazivak za njihov standardni jezik, a nerijetko se čuju i stavovi da je to «zapravo» državni, zemaljski jezik Bosne i Hercegovine, te da su jedino uveženi hrvatski i srpski nacionalizmi poremetili naravno stanje koje je, po njima, vladalo na jezičnome polju u socijalističkoj BiH. Istodobno se navode dva protuslovna stanovišta: s jedne strane da je službeni jezik u SR BiH bio «prirodan» i ne oktroiran, a s druge da su specifično bosanko-muslimanske jezične značajke svjesno izostavljane i potiskivane tijekom nekoliko desetljeća obje Jugoslavija i interludija NDH. Prvi su standardnojezični priručnici Bošnjaka nosili bosansko ime (Senahid Halilović: «Pravopis bosanskoga jezika», 1996; Alija Isaković: «Rječnik karakteristične leksike bosanskoga jezika», 1992. ),[3] dok se bošnjački naziv za jezik, po više svjedočanstava prevladavajući u dijelu muslimanskoga puka i inteligencije koji je zadržao artikuliranu svijest o etničkoj zasebnosti, u praksi stavio na stranu kao neodgovarajući. Česta je pojava i pozivanje na emocionalnu povezanost Bošnjaka-muslimana s pojmom «bosanski jezik», kao i praksa «dokazivanja» postojanja posebnoga bosanskoga jezika mehaničkim citiranjem starijih (16. do 19. stoljeće) pisaca, leksikografa ili usputnih zabilješki pojedinaca- izvan konteksta i bez razjašnjenja.

Srpski lingvisti uglavnom iskazuju sljedeće stavove: držeći se klasičnih velikosrpskih karadžićevskih pozicija o srpskoj naravi štokavskoga narječja i književnih jezika na njemu temeljenih, skloni su nijekanju postojanja zasebnoga bošnjačkoga jezika ili njegovu podcjenjivanju, označujući ga kao poluizdiferenciranu varijantu srpskoga jezika. No, budući da ih je politička stvarnost prisilila na korekciju stavova, prihvatili su nominaciju «bošnjački jezik» kao ime za standardni jezik Bošnjaka, a negiraju pravo upotrebe naziva «bosanski jezik» jer on, po tomu mišljenju, izražava velikodržavne pretenzije Bošnjaka-muslimana u izjednačavanju bošnjaštva i bosanstva (što god ti pojmovi značili). Budući da se nazivak «bosanski jezik» u srpskoj kulturnoj tradiciji uopće ne pojavljuje, osim u zanemarivim usputnim opaskama ili zapažanjima što su više umjetničko-stilske naravi (npr. u eseju srpske spisateljice Isadore Sekulić), u srpskoj je javnosti ta problematika jednostavno i jednoznačno riješena.[5]

Stanovište hrvatskih jezikoslova najdetaljnije je obrazložio Dalibor Brozović (iako su se o toj tematici, uzgred, izjasnili i Radoslav Katičić i Tomislav Ladan). Glavne su tvrdnje sljedeće: nacionalni se standardni jezik u europskom krugu naziva po narodu, a ne zemlji, pa je stoga logično da se standardni jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski (jer ne postoji bosanski narod); pozivanja na spomene nazivka «bosanski jezik» u daljnjoj prošlosti besmislena su, jer se radi o bar dvije zbrke- miješanju sinkronije i dijakronije, tj. sadašnjega i prijašnjega stanja jezika u kojima se u sadašnjosti govori o nacionalnom standardnome jeziku, a u prošlosti o jednom od književnih idioma što su tek ulazili u proces jezične standardizacije; te o kaosu u etno-konfesionalnim označiteljima jer je pojam «bosanski jezik» vidljivo češće spominjan u hrvatskome sociokulturnome krugu s posve drugačijim konotacijama nego što su one koje se odnose na suvremeni jezik Bošnjaka; inzistiranje Bošnjaka na imenu «bosanski jezik» u značenju bošnjačkoga znak je pretenzija Bošnjaka-muslimana u nakani da se ostvari nacionalna dominacija u Bosni i Hercegovini; svatko ima pravo zvati svoj jezik kako hoće, no, nitko ne može natjerati Hrvate da u svom jeziku prihvate ime koje drže neprimjerenim. Za razliku od srpskih jezikoslovaca, hrvatski ne niječu postojanje bošnjačkoga jezika ni njegovu samoniklost ili autentičnost; njihovo je protivljenje upereno isključivo protiv pokušaja da se bošnjački jezik u praksi nametne Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao službeni jezik u školstvu, medijima i sl.[4]

Slavisti i institucije izvan područja bivše SFRJ uglavnom su ostali zbunjeni i nedorečeni o tom pitanju (situacija veoma nalik onoj o srpskohrvatskome). Većinom su išli po inerciji, te su prihvatili nazivak «bosanski», što je olakšano i time što u nemalom broju jezika ne postoji razlika između pridjeva «bosanski» i «bošnjački» (francuski i talijanski), dok je u slučaju engleskoga, u kojem je službeni naziv «Bosnian», a ne «Bosniac» za jezik naroda kojeg sve češće zovu «Bosniacs», glavnu ulogu odigrala politika. Jedan od zanimljivih primjera povezanih s nazivljem bi bio slučaj talijanskoga jezika, u kojem se u starijemu djelu isusovca Mikalje izrijekom spominje «lingua bosnese» za štokavsko narječje: no, «bosnese» je zastarjelica ispala iz uporabe, pa je u suvremenome talijanskom službeni naziv «lingua bosniaca».

Cijela je situacija oko naziva «bosanski jezik», izgleda, stabilizirana: smjesom argumenata i emocija došlo se do pat-pozicije u kojoj Bošnjaci svoj nacionalni standardni jezik zovu službeno «bosanskim», a Hrvati i Srbi, službeno, taj isti jezik «bošnjačkim». Ne izgleda vjerojatnim da bi se u tom pogledu išta mijenjalo u doglednoj budućnosti.

Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.

Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski.

Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. srpnja 1436., mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".

Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. stoljeća) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.

Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. stoljeća naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Anto Knežević itd.

Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735., piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. stoljeća, u poglavlju "jezik bosanskog i hrvatskog naroda" svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije.

Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640.) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).

Isusovac Jakov Mikalja (1601. – 1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. želi kako kaže da uvrsti "najodabranije riječi i najljepše narječeje" dodajući da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepši", i da bi svi ilirski pisci trebali nastojati da njim pišu.

Dubrovački dramatičar Đono Palmotić, opredijelio se za govor "susjednih Bošnjaka", ističući ljepotu tog govora.

Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704. – 1760.) autor "Razgovora ugodnog", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".

Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732. – 1798.).

Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji, Ivan Popović (kojem je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni oforme jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. godine.

Alberto Fortis (1741. – 1803; 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prijevodu na talijanski – znamenitu bosansku baladu Asanaginicu – jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim.

Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšićanina (1780.), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom.

Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grličić (župnik u Đakovu, 1707.) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").

Prema svjedočenju Matije Mažuranića ("Pogled u Bosnu učinjen 1839-1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendiše Bošnjački".

Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849.). Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. godine ovaj jezik zvao bosanskim.

I hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoeče, bosanski ti govorim !". Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu je Mustafa Rakim (1868. g. objavio je u Istambulu djelo "Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab"). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda.

Mostarac Omer Humo (umro 1880.), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svoga Ilmihala ("Sehletul vusula", Sarajevo 1875.; ovo je prva knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni) kaže: "Ah da je Bog do meni bio avaki bosanski pisani ćitab", a u pjesmi "Stihovi zahvale na bosanskom jeziku": "Brez suhbe (sumnje) je babin jezik najlasnji, Svatko njime vama vikom besidi, Slatka braćo, Bošnjaci, Hak (istinu) vam Omer govori". Autor je i pjesme "Dova na bosanskom".

"Gramatika bosanskog jezika za srednje škole" nepotpisanog autora Frane Vuletića, prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada BiH tiskala ju je 1880. g. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911., s tim što od 1908. g. nosi naziv "Gramatika srpsko-hrvatskog jezika". Salih Gašović, rodom Nikšičanin, autor je Mevluda ("Časni mevlud na bosanski jezik", Sarajevo 1878. godine; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Ćelebije) za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolasinski prvisi, Mevlud nami daj bosanski napiši".

Ibrahim Edhem Berbić štampao je "Bosansko-turski učitelj" (1893. u Carigradu); Ibrahim Seljubac (1900.) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro).

Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik.)".

Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške.

1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića "Bergivija", koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi".

Arif Sarajlija također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Ćelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Carigrad 1909.). Franjevci su 1894. g. otpisivali M. P. Desančiću da ne govore srpski nego bosanski.

Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović ne jednoj sjednici 1895. g. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Gracu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo".

U doba austrougarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (baron Burijan ga je forsirao čime je napustao Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika u stranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. siječnja 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik - kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. siječnja 1879. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanskizemaljski jezik". Ali u provizornom poslovniku za organe vlasti u BiH od 16. veljače 1879. već je upotrebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4. listopada 1907. g.određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'.

Prvi tiskani kalendar "Tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912.) što ga je sastavio Ahmed Kulender.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bošnjaci
    Wikicitati „Bošnjaci, naziv za podanike bosanskih vladara u predosmansko doba, podanike sultana u osmansko doba, odnosno današnji naziv za najbrojniji od triju konstitutivnih naroda u BiH. Bošnjak, kao i stariji naziv Bošnjanin (u lat. vrelima Bosnensis), prvotno je ime koje označuje pripadništvo srednjovjekovnoj bosanskoj državi.”
    ()
  2. Hrvatski biografski leksikon - Matija Divković
    Wikicitati „Prevodeći s latinskog, on je svoje tekstove pisao »pravim i istinitim jezikom bosanskim«, »jezikom slovinskim, kako se u Bosni govori«, jezikom »naškim«.”
    ()
  3. 3,0 3,1 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Bosna i Hercegovina/Jezik
    Wikicitati „Jezična standardizacija u XIX. st. odražava procese u Hrvatskoj i Srbiji, s time da se razvoj kod Muslimana Bošnjaka i kod Hrvata isprva podudara, ali nakon prvoga i os. nakon II. svj. rata dolazi intenzivno i svestrano nametanje srp. jezika, čime ne biva zahvaćen gotovo samo katolički i donekle islam. tisak. Danas su u BiH službeni standardni jezici bosanski, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski ne razlikuju se od jezične prakse u Hrvatskoj i Srbiji. Muslimani Bošnjaci prihvaćaju bos. jezik, kojemu bi zato točnije odgovarao naziv bošnjački. On se naslanja u načelu ponajprije na domaće tradicije i danas već posjeduje osnovne priručnike (S. Halilović, Pravopis bosanskoga jezika, 1996; A. Isaković, Rječnik bosanskoga jezika, 1995).”
    ()
  4. 4,0 4,1 Slobodna Dalmacija, 13. ožujka 2003. - Dalibor Brozović: Hrvatski jezik je na bošnjačkom udaru
    Wikicitati „Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim. U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprječavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv. Nazivajući bošnjački jezik bosanskim, nesumnjivo se sugerira kako je bošnjački jezik u samoj državi ravnopravniji od druga dva zakonski i ustavno ravnopravna jezika. [...] Tvrdnja da se u BiH Bošnjacima nameće hrvatski jezik jednostavno je smiješna. Hrvati, koji su sami iskusili razna jezična nametanja, ne bi, i da su imali za to prilike i mogućnosti, nikomu nametali svoj jezik, držali bi se one stare "ne čini drugomu što ne želiš da se čini tebi". [...] To je istina. Na terenu zvanome Republika Srpska (kojemu su neke međunarodne sile darovale gotovo polovicu BiH) nije samo onemogućen hrvatski jezik nego su i sami Hrvati uglavnom protjerani. U drugome entitetu, u kojem su na praktički samo polovici BiH stiješnjeni i Bošnjaci i Hrvati, bošnjački se jezik naziva bosanskim, što sugerira da je to opći standardni jezik svega stanovništva BiH. Neupućeni to onda tako i razumijevaju, osobito stranci, a mnogi od samih Bošnjaka glume da se tobože ne radi o tome. [...] Nema nikakve sumnje da se i u samome Sarajevu i u Federaciji uopće na više načina provodi diskriminacija hrvatskoga jezika. Nije danas moguće otvoreno onemogućiti hrvatske publikacije, ali često se iskazuje nezadovoljstvo njihovim jezikom, pa se povremeno govori i da je njihov jezik "nametnut iz Hrvatske", što je očita besmislica (nametati hrvatski jezik samim Hrvatima!). I u samome se bošnjačkom jeziku sada izbjegavaju podudaranja s hrvatskim jezikom, čak i onda kada su takva podudaranja praktički općenita u govoru samih Bošnjaka. Na žalost, opet je aktualna navedena pošalica. No s druge strane, vjerujem da će se takva situacija promijeniti kada se jednom u BiH ukinu entiteti. [...] Zaista se povremeno iskazuju zahtjevi ili bar želje da se Hrvati u BiH odreknu standardnoga hrvatskog jezika i da počnu izgrađivati nekakav bosanskohercegovački hrvatski standard, oslonjen na neke dijalektne i razgovorne osobine samih Hrvata u BiH. Takav bi se lokalni hrvatski jezik u praksi, u opoziciji prema normalnomu standardnom hrvatskomu, ubrzo čak posve stopio s bošnjačkim jezikom, koji se već sada naziva bosanskim. [...] Potiskivanju hrvatskoga jezika u BiH i njegovu rashrvaćivanju moguće se oduprijeti s jedne strane složnošću, upornošću, znanjem i izgrađenom svijesti, s druge strane upornim i stalnim pozivanjem na ustav i zakone, s treće suradnjom s onim Bošnjacima koji ne odobravaju neke negativne aspekte sadašnje jezične politike (a takvih ima, iako danas nisu baš glasni). U prošlosti se bošnjačka jezična politika oslanjala na stvarno stanje u bošnjačkoj jezičnoj tradiciji i prije svega se odupirala velikosrpskim tendencijama, teorijama i praksama u jeziku. Takav su stav zauzimali bošnjački intelektualci i jezični stručnjaci (primjerice, već spomenuti Alija Isaković), takva je praksa provođena u prijevodima Kurana i u drugim bošnjačkim vjerskim tekstovima. Danas je, na žalost, stanje drukčije, priznavalo se to ili samo podrazumijevalo.”
    ()
  5. Odbor za standardizaciju srpskog jezika - Tri pitanja i tri odgovora, 16. veljače 1998.
    Wikicitati „Kad je reč o nazivu trećeg jezika u Bosni i Hercegovini, priznatog i Dejtonskim sporazumom (priznatog implicitno, onde gde je reč o donošenju tog sporazuma na četiri jezika, na bosanskom [Bosnian], hrvatskom [Croatian], engleskom [English] i srpskom [Serbian]), u srpskome jezičkom standardu, za imenovanje tog idioma, može se preporučiti samo atribut bošnjački (Bosniac). Očigledno, naziv jezika neophodno je uskladiti s imenom novopriznatog naroda (Bošnjaci/Bosniacs), jer nema razloga da u srpskom jeziku ime tog naroda i naziv njegovog jezika budu u raskoraku, koji unosi zabunu i izaziva opravdanu zabrinutost.”
    ()

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]