Alfred Rosenberg

Predložak:Član političke stranke Alfred Rosenberg (Tallinn, 12. siječnja 1893. – Nürnberg, 16. listopada 1946.), nacistički političar i istaknuti rasni teoretičar, jedan od prvih članova Nacističke stranke, ministar okupiranih istočnih teritorija i ratni zločinac, u Nürnberškom procesu osuđen na smrt .

Rana karijera

Rosenberg je porijeklom baltički Nijemac; rođen je u Tallinnu (Estonija) koji je tada bio dio Ruskog Carstva. Studirao je arhitekturu u Rigi i strojarstvo u Moskvi, a doktorirao je 1917. u 24. godini. Zgrade koje je tada projektirao još stoje u centru Tallinna. Za vrijeme Boljševičke revolucije 1917. podržao je proturevolucionarne snage, a nakon njihovog neuspjeha emigrirao je u Njemačku zajedno s Maxom Scheubner-Richterom, kasnijim stranačkim kolegom. Često se kretao u krugovima ruskih emigranata s kojima je dijelio antiboljševičke stavove koje je povezao s antisemitskim u teoriju o židovskoj uroti koja stoji iza revolucije. Rosenberg je bio jedan od prvih članova Njemačke radničke partije; pridružio se u siječnju 1919. godine, a također je bio i član okultne organizacije Thule-Gesellschaft.

1921. postao je urednik stranačkih novina Völkischer Beobachter. a objavljivao je i razne druge publikacije u kojima je pisao o opasnostima od urote Židova i masona; u poslijeratnim, kriznim godinama njegove ideje su uspijevale pronaći publiku. Nakon neuspjelog bavarskog puča 1923. godine, Hitler je osuđen na zatvorsku kaznu, a kao novog predsjednika stranke je postavio Rosenberga. Izbor je vjerojatno motiviran Hitlerovom željom za slabim i nepopularnim privremenim vođom koji ne bi mogao ugroziti njegov autoritet dok je u odsutnosti; nekarizmatični i introvertirani Rosenberg se pokazao kao dobar izbor.

1929. osnovao je Militantnu ligu za njemačku kulturu (Kampfbund für deutsche Kultur), a kasnije i Institut za proučavanje židovskog pitanja koji je napadao židovski utjecaj na njemačku kulturu i proučavao židovsku povijest s antisemitskih stajališta. 1930. je objavio knjigu Mit dvadesetog stoljeća (Der Mythus des 20. Jahrhunderts) u kojoj izlaže svoje rasne, sociološke i pseudopovijesne ideje. Knjiga je, uz Mein Kampf, bila najznačajniji izvor ideja nacističkog pokreta, iako je među nacistima često i kritizirana zbog Rosenbergovih filozofskih stavova, uglavnom onih vezanih uz religiju.

1933. imenovan je čelnikom odsjeka za međunarodne odnose NSDAP-a; na tom položaju nije se snašao. Njegov put u Britaniju iste godine, na kojemu je trebao uvjeriti tamošnje političare da nacisti nisu prijetnja, pokazao se prilično neuspješnim. Nezadovoljan njegovim radom, sljedeće godine Hitler ga je zadužio za duhovno i filozofsko obrazovanje članova NSDAP-a i srodnih organizacija; na dužnostima veznim uz obrazovanje i kulturu je ostao do početka rata.

Rasne teorije

Rosenberg je bio jedan od glavnih rasnih teoretičara stranke. Njegove ideje bazirale su se na djelima ranijih autora kao što su Arthur de Gobineau, Houston Stewart Chamberlain i Madison Grant, ali i na Hitlerovim vlastitim idejama. Rosenberg nije imao puno znanja o antropologiji i znanstvenim istraživanjima pa je svoje teorije bazirao prvenstveno na filozofskim idejama. Rasa je za njega predstavljala duhovni, a ne biološki koncept; jedinke određene rase pripadale su jedinstvenoj cjelini, imale su zajednički duh (Rassenseele) dok su pojedinci samo njegovi izrazi. Njegovi stavovi, kao i stavovi stranke su se mijenjali s godinama, ali uvijek su dominirale ideje bjelačke superiornosti, ekstremnog njemačkog nacionalizma i antisemitizma.

Na dnu njegove rasne ljestvice nalazili su se crnci i Semiti, a na vrhu bijela, arijevska rasa. Nordijski narodi su superiorni ostalim arijevcima, a među njih se ubrajaju Skandinavci (uključujući Fince), Nijemci, Nizozemci, Flamanci i Britanci. Među njima su na najvišem položaju Nijemci koji čine sam vrh rasne ljestvice i jedini su pravi nasljednici drevnog nordijskog naroda koji je zaslužan za cjelokupni civilizacijski napredak. Iako su mnogi nacisti Slavene smatrali inferiornom, podložničkom rasom, Rosenberg je tvrdio da bi se i oni mogli uklopiti u arijsku rasu i germansku kulturu.

Religijske teorije

Rosenberg se zauzimao za novu religiju krvi, baziranu na idejama o rasnom duhu, pogotovo duhu nordijske rase koja se, po njegovom shvaćanju, se bori protiv degeneracije što uzrokuju Židovi. Smatrao je da su slične ideje bile utkane u rane indoeuropske religije, primjerice europsko poganstvo, zoroastrizam i vedski hinduizam. Osuđivao je učenja protestantske i katoličke crkve koja je nazivao negativno kršćanstvo i zalagao se za tzv. pozitivno kršćanstvo bazirano na pretpostavci da je Isus bio porijeklom iz nordijske enklave u Galileji te da se aktivno suprotstavljao judaizmu; zapravo je pokušavao uklopiti poganske elemente u kršćansko učenje usmjeravajući ga tako prema vlastitim reglijskim shvaćanjima. Rosenberg je prvenstveno želio postići da religijske ideje služe rasnim i povežu pojedinca s njegovom pretpostavljenom rasnom prirodom.

Ratne aktivnosti

Datoteka:Alfred Rosenberg Nazi Propagandist Antisemite.jpg

Alfred Rosenberg za vrijeme 2. svjetskog rata

Neposredno prije 2. svjetskog rata bio je zadužen za brigu oko umjetničkih predmeta oduzetih njemačkim Židovima; početkom rata područje djelatnosti mu se proširilo i na okupirana područja. Nakon invazije na Sovjetski Savez imenovan je Ministrom za okupirana istočna područja. Hitleru je predstavio svoj plan administrativne podjele novog teritorija:

• Ostland (Baltičke zemlje i Bjelorusija),
• Ukraine (Ukrajina),
• Kaukasus (Kavkaz),
• Moskau (Moskva i okolina)

Plan je trebao potaknuti antiruski nacionalizam među okupiranim narodima i tako poslužiti njemačkim interesima vezanim uz iskorjenjivanje boljševizma i osiguranje životnog prostora. Nakon početnih osvajanja stvoreni su Reichskommissariat Ostland i Ukraine, pod vodstvom Heinricha Lohsea i Ericha Kocha. Politika prema stanovništvu tih teritorija postala je predmet spora između Rosenberga i SS-a. Smetalo mu je surovo ponašanje prema nežidovskim narodima pa se često žalio Hitleru i Himmleru. Iako je Slavene smatrao hijerarhijski nižima od Nijemaca, držao je da su i oni Arijevci te da je njihovo deportiranje, porobljavanje i ubijanje nedopustivo; njegov angažman ipak nije išao dalje od protestiranja, a i sam je koristio robovski rad. Surovosti prema Židovima, u kojima je sam imao ulogu, nisu mu smetale. Iako je kasnije tvrdio da nije znao ništa o Holokaustu, na konferenciji u Wannseeu, gdje je dogovoreno istrjebljenje europskih Židova, imao je svoje predstavnike, Alfreda Meyera i Georga Leibbrandta.

Suđenje

Krajem rata je uhićen i suđeno mu je u Nürnbergu; glavni elementi optužnice bili su: utjecaj njegovih filozofskih stavova, sudjelovanje u vanjskoj politici, uloga u agresiji na Dansku i Norvešku, otimanje imovine u okupiranim područjima, sudjelovanje u Holokaustu i korištenje robovskog rada. Proglašen je krivim za zločine protiv mira, planiranje i poticanje rata, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, iako je poricao optužbe i prebacivao krivnju na tada već mrtve vođe, Hitlera, Bormanna i Himmlera. U svojim zapisima iz toga doba ne krije i dalje pozitivne stavove o nacizmu. Osuđen je na smrt i smaknut je vješanjem 16. listopada 1946.

Značaj

Rosenbergova slika u javnosti se tokom vremena mijenjala. Njegovi suvremenici su ga smatrali stranačkim intelektualcem i glavnim ideologom. U jednom portretiranju od strane antifašista 1934. to je dovedeno do te mjere da je ustvrđeno kako "Hitler naređuje ono što Rosenberg želi."

Ovakvo mišljenje je vladalo do šezdesetih godina kad mu se usprotivio povjesničar Joachim Fest navodeći Hitlerov citat o Rosenbergu kao "ograničenom Baltu, užasno kompliciranih misli". Gledajući nacizam u kontekstu raznih desničarskih pokreta svojega doba, nacističke ideje ne odskaču toliko da bi za objašnjenje zahtijevale glavnog ideologa; Hitler je dvadesetih godina komentirao da nacizam ne donosi ništa što već nije prisutno i u drugim sličnim pokretima. Moguće je da je Rosenberg sa svojim iskustvom iz Rusije i antisemitskim stavovima koje je vezao uz boljševizam utjecao na Hitlera, ali teško je odrediti u kojoj mjeri.

Ukoliko se Treći Reich promatra sa strukturalističkog gledišta Iana Kershawa i nekih drugih britanskih povjesničara, kao država kojom ne vlada jedan veliki vođa nego više centara moći koji se međusobno nadmeću, Rosenbergov položaj je još manje značajan. Bio je introvert koji se prvenstveno bavio filozofijom, a u politici se nije pokazao kao posebno uspješan i nije imao velikog utjecaja. Imao je mnogo moćnih neprijatelja: još od početka tridesetih bio je u oštrom suparništvu s drugim utjecajnim stranačkim intelektualcem i uvjerenim katolikom, Josephom Goebbelsom koji je njegove radove nazivao "intelektualnom bljuvotinom", a u lošim odnosima je bio s Göringom i Himmlerom.

Obitelj

Rosenberg se dva puta ženio. Prvi put, 1915. godine, oženio je Hildu Leesmann, estonsku balerinu i pijanisticu. Ona je za vrijeme rata oboljela od tuberkuloze i 1918. odselila u Švicarsku te je on više nije vidio; 1923. su se razveli. 1925. oženio se Hedwigom Kramer s kojom je ostao u braku do smrti. Imali su dvoje djece: sina koji je vrlo rano umro i kći Irene, rođenu 1930. Kći je odbijala davati bilo kakve informacije o ocu.

Citati

• "Nisam rekao da su Židovi inferiorni. Nisam čak tvrdio ni da su rasa. Samo sam primijetio da miješanje različitih kultura ne funkcionira." (12. siječnja 1946.)
• "Dopustili smo da 50.000 židovskih intelektualaca prijeđe granicu. Kao što sam želio životni prostor za Njemačku, smatrao sam da bi i Židovi trebali imati vlastiti životni prostor – izvan Njemačke." (15. prosinca 1945.)
• "Ne." (Odgovor na pitanje ima li posljednjih riječi, prije smaknuća 16. listopada 1946.)

Vidi također

• Nacizam
• Rasizam
• Antisemitizam

Vanjske poveznice

• Alfred Rosenberg na Internet Movie Database