Revolucionarni teror

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Giljotinjiranje Maximiliena Robespierrea i njegovih suradnika 28. srpnja 1794.: Prvu pravu apologiju revolucionarnog terora iznio je M. Robespierre u pamfletu "O principima političke moralnosti" iz 1794. Teror kojega su jakobinci zaveli u Francuskoj okončan je kada su oni sami pogubili sve svoje glavne vođe.

Revolucionarni teror je izraz kojim se označava masovna ili kontinuirana uporaba terora kroz različite oblike nasilja u svrhu izvođenja ili održavanja revolucije, ili zadržavanja na vlasti.

Primjeri i oblici revolucionarnog terora[uredi | uredi kôd]

Pod time se mogu podrazumijevati terorističke aktivnosti revolucionarnih pokreta usmjerenih na subverziju, odnosno slabljenje režima koji se revolucijom nastoji ukloniti; također se pod time podrazumijeva i masovnu uporabu represivnih mjera, odnosno provođenje strahovlade koju revolucionari nakon svojega dolaska na vlast provode nad pojedincima i grupama koje nastoje (ili se ocjenjuje da bi mogli nastojati) izvesti kontrarevoluciju. Najpoznatije primjere revolucionarnog terora su dali jakobinci 1793. i 1794. godine tijekom francuske revolucije, kada su zaveli strahovladu protiv svojih političkih protivnika - kako monarhista, tako i republikanaca koji nisu bili jakobinski istomišljenici; te ruska revolucija koja je sadržavala kako pred-revolucionarnu terorističku aktivnost od strane esera, tako i post-revolucionarni Crveni teror od strane vladajućih boljševika.

Revolucionarni teror se može javljati u raznim oblicima - od premlaćivanja i uhićenja bez osnove do masovnih fizičkih likvidacija i prisilnih nestanaka; počinitelji nasilja mogu sami organi vlasti neke države - vojska, policija, sigurnosne službe - ili uz njih vezane milicije, paravojne postrojbe i eskadroni smrti.

Apologija revolucionarnog terora[uredi | uredi kôd]

Izvornu apologiju revolucionarnog terora nalazimo u pamfletu liberalnog ideologa Maximiliena Robespierrea, koji tijekom Jakobinske diktature u pamfletu "O principima političke moralnosti" iz veljače 1794. preporučuje "predstavnicima naroda" u tijelima državne vlasti (koji baš u to vrijeme na njegove brojne poticaje širom Francuske provode masovna politička pogubljenja; tako primjerice u slučaju Utapanja u Nantesu) revolucionarni teror kao osobito uzvišenu metodu političkog rada:

"Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primijenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije... Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije."[1]

Izravni govor o realiziranom revolucionarnom teroru nalazimo i kod istaknutog španjolskog anarhista i urednika katalonskog ljevičarskog časopisa "Solidaridad Obrera" ("Radnička solidarnost") Diega Abada de Santillána, koji jasno piše o svojem iskustvu iz Španjolske revolucije 1936. godine:

"Ne želimo zanijekati da je 19. srpnja donio sa sobom prekomjerni izljev strasti i zloporaba, što po prirodi stvari prati prijenos vlasti iz ruku privilegiranih u ruke naroda. Moguće je da je naša pobjeda rezultirala nasilnom smrću četiri do pet tisuća stanovnika Katalonije koji su prepoznati kao desničari ili su bili povezani s političkom ili crkvenom reakcijom."[2]

Revolucionarni teror u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Hrvatsku je u vrijeme zenita raznih revolucionarnih i totalitarističkih ideologija sredinom 20. stoljeća zahvatilo više valova revolucionarnih terora:

Komunistički revolucionarni teror zahvatio je Hrvatsku vrlo teško u jugokomunističkim zločinima nakon završetka II. svjetskog rata; međutim su i prije toga "partizani" činili razne ideološki motivirane zločine, poput onih kod Kevine jame u Srednjoj Dalmaciji.

Prije toga su 1941. godine, a i poslije, revolucionarni teror izvodili pobornici ustaškog pokreta, osobito divlje ustaše. Na meti terora bili su na početku Srbi i Židovi, a poslije još i Romi i komunisti.

Orjunaši i četnici su s terorom radi ostvarenja svojih radikalnih velikosrpskih projekata koje su baštinili od revolucionarne nacionalističke organizacije "Crna Ruka" započeli još prije II. svjetskog rata, a nastavili su ga i tijekom tog rata. U izvještaju kraljevskoj vladi u izbjeglištvu u Londonu, Draža Mihailović iznosi četnički plan za slučaj dolaska saveznika na jugoslavensko područje, te planira "srpske zemlje" (približno do crte Karlobag - Karlovac - Virovitica) terorom "očistiti" od nesrpskog pučanstva:

"Pripremati se da bi se u danima sloma mogle izvršiti ove akcije:
b) omeđiti 'de facto' srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj;
v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svežim srpskim elementom;
g) izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice;
d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi, i:
đ) unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da provode izvršenje programskih tačaka pod b, v, g, d ..."[3] (b, v, g, d - redoslijed slova prema srpskoj azbuci se razlikuje od onoga u abecedi).

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. "On the Principles of Political Morality", Maximilien Robespierre, veljača 1794.
  2. "The Spanish Civil War: Revolution and Counterrevolution", Burnett Bolloten, University of North Carolina Press, 1991, str. 52-53
  3. "Draža Mihailović", Nikola Milovanović, CIP Zagreb, 1985.