Revolucionarni teror

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Giljotinjiranje Maximiliena Robespierrea i njegovih suradnika 28. srpnja 1794.: Prvu pravu apologiju revolucionarnog terora iznio je M. Robespierre u pamfletu "O principima političke moralnosti" iz 1794. Teror kojega su jakobinci zaveli u Francuskoj okončan je kada su oni sami pogubili sve svoje glavne vođe.

Revolucionarni teror je izraz kojim se označava masovna ili kontinuirana uporaba terora kroz različite oblike nasilja u svrhu izvođenja ili održavanja revolucije. Pod time se mogu podrazumijevati terorističke aktivnosti revolucionarnih pokreta usmjerenih na subverziju, odnosno slabljenje režima koji se revolucijom nastoji ukloniti; također se pod time podrazumijeva i masovnu uoporabu represivnih mjera, odnosno strahovlada koje revolucionari nakon dolaska na vlast provode nad pojedincima i grupama koje nastoje izvesti kontrarevoluciju. Najpoznatije primjere revolucionarnog terora pružaju francuska revolucija kroz jakobinsku strahovladu koju pokreću liberalni intelektualci okupljeni oko Robespierrea 1793. do 1794. godine, te ruska revolucija koja je sadržavala kako pred-revolucionarnu terorističku aktivnost od strane esera, tako i post-revolucionarni Crveni teror od strane vladajućih boljševika.

Izvornu apologiju revolucionarnog terora nalazimo u pamfletu liberalnog ideologa Maximiliena Robespierrea, koji tijekom Jakobinske diktature u pamfletu "O principima političke moralnosti" iz veljače 1794. preporučuje "predstavnicima naroda" u tijelima državne vlasti (koji baš u to vrijeme na njegove brojne poticaje širom Francuske provode masovna politička pogubljenja; tako primjerice u slučaju Utapanja u Nantesu) revolucionarni teror kao osobito uzvišen metod političkog rada:

"Ukoliko je vrlina izvor narodne vlasti u vremenima mira, izvor te vlasti tijekom revolucije je vrlina povezana s terorom: vrlina, bez koje je teror destruktivan; teror, bez koje je vrlina nemoćna. Teror je naprosto pravda koja je brza, stroga i nepopustljiva; stoga on predstavlja izraz vrline; on zapravo i ne predstavlja neko posebno načelo, nego prirodnu posljedicu općeg načela demokracije, primjenjenog u svrhu ostvarenja najprečih potreba nacije... Vlast u revoluciji jest despotizam slobode protiv tiranije."[1]

Izravni govor o realiziranom revolucionarnom teroru nalazimo i kod istaknutog španjolskog anarhista i urednika katalonskog ljevičarskog časopisa "Solidaridad Obrera" ("Radnička solidarnost") Diega Abada de Santillána, koji jasno piše o svojem iskustvu iz Španjolske revolucije 1936. godine:

"Ne želimo zanijekati da je 19. srpnja donio sa sobom prekomjerni izljev strasti i zloporaba, što po prirodi stvari prati prijenos vlasti iz ruku privilegiranih u ruke naroda. Moguće je da je naša pobjeda rezultirala nasilnom smrću četiri do pet tisuća stanovnika Katalonije koji su prepoznati kao desničari ili su bili povezani s političkom ili crkvenom reakcijom."[2]

Hrvatsku je u vrijeme zenita raznih revolucionarnih i totalitarističkih ideologija sredinom 20. stoljeća zahvatilo više valova revolucionarnih terora:

Komunistički revolucionarni teror zahvatio je Hrvatsku vrlo teško u jugokomunističkim zločinima nakon završetka II. svjetskog rata; međutim su i prije toga "partizani" činili razne ideološki motivirane zločine, poput onih kod Kevine jame u Srednjoj Dalmaciji.

Prije toga su 1941. godine, a i poslije, revolucionarni teror izvodili pobornici ustaškog pokreta, osobito divlje ustaše. Na meti terora bili su na početku Srbi i Židovi, a poslije još i Romi i komunisti.

Orjunaši i četnici su s terorom radi ostvarenja svojih radikalnih velikosrpskih projekata koje su baštinili od revolucionarne nacionalističke organizacije "Crna Ruka" započeli još prije II. svjetskog rata, a nastavili su ga i tijekom tog rata. U izvještaju kraljevskoj vladi u izbjeglištvu u Londonu, Draža Mihailović iznosi četnički plan za slučaj dolaska saveznika na jugoslavensko područje, te planira "srpske zemlje" (približno do crte Karlobag - Karlovac - Virovitica) terorom "očistiti" od nesrpskog pučanstva:

"Pripremati se da bi se u danima sloma mogle izvršiti ove akcije:
b) omeđiti 'de facto' srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj;
v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje svežim srpskim elementom;
g) izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice;
d) u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi, i:
đ) unapred odrediti koje i kakve jedinice treba da provode izvršenje programskih tačaka pod b, v, g, d ..."[3] (b, v, g, d - redosljed slova prema srpskoj azbuci se razlikuje od onoga u abecedi).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "On the Principles of Political Morality", Maximilien Robespierre, veljača 1794.
  2. "The Spanish Civil War: Revolution and Counterrevolution", Burnett Bolloten, University of North Carolina Press, 1991, str. 52-53
  3. "Draža Mihailović", Nikola Milovanović, CIP Zagreb, 1985.