Paravojne ustaške postrojbe

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Paravojne ustaške postrojbe, poznate i kao Divlji ustaše, su bile samoinicijativno stvorene jedinice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koje su se nazivale ustaškima ali koje su bile izuzete od zapovjedanja Glavnog stožera Ustaške vojnice. Navodno su nastale kao reakcija na partizansko-četnički ustanak protiv NDH ali su se u borbi također koristile terorom i najodgovornije su za još veće širenje ustanka.

Status divljih ustaša bio je dobro poznat i kasnijim komunističkim vlastima, kako možemo vidjeti u presudi Hasanu Dubici iz Vrpolja, koji je presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 313/46 od 21. prosinca 1946. god. osuđen na smrt vješanjem, zbog osam ratnih zločina (hapšenje ljudi, pljačka i palež, pokušaji ubojstva) koje da je počinio 1941. kao “divlji ustaša”, na području sela Kljevci, Pištalice i Peći, te mjesta Vrpolje.[1] O divljim ustašama iz 1941. godine govori i kasnija oficijelna jugoslavenska historiografija.[2] [3]

Njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi o ustaškim zločinima iz 2013. god. ocjenjuje da su glavninu ustaških zločina počinili upravo divlji ustaše.[4]

Povijest[uredi VE | uredi]

Nastanak[uredi VE | uredi]

Još od početka postojanja NDH, mnogi ustaše iz emigracije otišli su u svoje krajeve i tamo uz pomoć lokalnih ustaških dužnosnika počeli organizirati naoružane postrojbe istodobno sa stvaranjem Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva kao regularne vojske NDH. To su zapravo bile naoružane skupine mještana svih godišta i profila - u velikom dijelu iz redova lokalnih neradnika i sitnih kriminalaca, kako ocjenjuje vojskovođa NDH Slavko Kvaternik[5] - te su, s obzirom na svoj nevojnički ili poluvojnički karakter, u početku bili poznati kao Ustaška milicija ili Divlji ustaše. Pripadnost tim postrojbama nije se priznavala u redovnu vojničku službu a kako se njihov broj povećavao iz dana u dan, Ministarstvo domobranstva je poduzimalo niz mjera radi njihovog uključivanja u Ustašku vojnicu ili domobranstvo.

Prema nekim povjesničarima, vidovdanski ustanak protiv NDH u Hercegovini od 24. lipnja 1941.god. je izazvan upravo terorom "divljih ustaša" pod vodstvom ustaša povratnika Mije Babića i Ive Herenčića. Zbog teškog stanja izazvanog ustankom, Ministarstvo domobranstva poslalo je u Hercegovinu generale Vladimira Laxu i Ivana Prpića s ovlaštenjem da uguše ustanak i uvedu red, uključujući i discipliniranje "divljih ustaša". General Laxa u svom izvješću ministarstvu opisuje da je nakon početnih četničkih zločina uslijedile iznimno krvave represalije samoorganiziranih "ustaša", koji su svojim zločinima prisilili na bijeg u brda pretežiti dio srpskog stanovništva na prostoru Gacko-Avtovac-Bileća-Nevesinje. Postupci divljih ustaša - "krvožednih ljudi" kako govori sam Laxa - su ostavili težak i mučan dojam na domobrane koje je predvodio general Laxa, pa je prijetio sukob s divljim ustašama - koji su se doista i razbježali nakon dolaska regularne vojske NDH.[6] Fra Tugomir Soldo, koji je djelovao na području Čapljine 1941., ocjenjuje (u tekstu napisanom u Italiji 1950.- ih godina) da su zločini divljih ustaša bili glavni razlog što je tamošnje hrvatsko stanovništvo potom sve do kapitulacije Italije 1943. god. bilo ostavljeno vlasti nenaklonjenih Talijana i teroru četnika koji su s Talijanima surađivali.[7]

Širenje[uredi VE | uredi]

Broj "divljih ustaša" povećavao se dnevno a najviše u lipnju, srpnju i kolovozu 1941. godine. Tada ih je bilo 25.000/30.000 - mnogo više od regularnih ustaških postrojbi koje su u to vrijeme jedva dostizale oko 4.500 pripadnika.[8] Međutim se središnja vlast NDH mogla osloniti na regularno organizirano Domobranstvo koje je tijekom 1941. god postupno raslo od 16.000 pripadnika sredinom godine na 55.000 pripadnika na samom kraju te godine; te na Oružništvo, koje je bilo u velikom dijelu sastavljeno od kadra žandarmerije Banovine Hrvatske.

Djelatnost divljih ustaša proširila po cijelom teritoriju NDH, ponajviše u područjima s miješanim pučanstvom (Srbi i Hrvati ili Muslimani i Srbi). Stvarali su probleme i za civilnu i za vojnu vlast NDH.

Slavko Kvaternik je o "divljim ustašama" rekao:

  • da se regrutiraju iz svih slojeva pučanstva, seljaka, radnika, učitelja, privatnih i državnih službenika, obrtnika, trgovaca itd.;
  • da je među njima gotovo polovica takvih koje je proganjala i mučila stara jugoslavenska policija, te da su prožeti mržnjom i osvetom na Srbe;
  • ostali da su špekulanti, koji su otišli u redove "divljih ustaša" da izbjegnu poziv na oružane vježbe (u Domobranstvo), besposličari i ljudi kojima "smrdi" posao, a rado dobro žive
  • ovaj sastav "divljih ustaša" pokazuje jasno njihovo mentalno raspoloženje, te što može biti njihov cilj i djelovanje: ništa drugo nego izgredi, osvete i pljačke.

Kvaternik također kaže da su postrojbe "divljih ustaša" nastajale istodobno s nastankom i širenjem četničkih jedinica na prostoru NDH. "Zanimljiv je zaključak, da su "divlji ustaše" nastali u onim krajevima u kojima su od prije postojali četnici. Obje organizacije, četnička i divljeustaška, razvijale su se usporedno, čak su se razvijale istodobno i brojevno."

Slavko Kvaternik u svojoj zapovijedi za Savsko divizijsko područje od 10. rujna 1941. godine ide korak dalje: on izričito zapovijeda da se s divljim ustašama oštro obračuna, jer da "to nisu ustaše, nego pljačkaši i ubojice ... ista su vrst ljudi kao i četnici i ne zaslužuju drugu sudbinu kao i oni, t.j. da se stave pred prieki sud".[9]

Službena zabrana[uredi VE | uredi]

Odredbom Ante Pavelića od 21. kolovoza 1941. da ustašku odoru imaju pravo nositi pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne, Ustaške vojnice, 13. jurišne satnije sveučilištaraca, Ustaške nadzorne službe i djelatnici u službi u ustaškom pokretu, počinje likvidacija postrojbi "divljih ustaša" i uključivanje njihovih pripadnika u regularne postrojbe Ustaške vojnice.

Ustaško vodstvo se pobrinulo da obračun s najnepokornijim dijelom divljih ustaša bude javno deklariran, te (npr.) u rujnu 1941. god. Ministarstvo unutarnjih poslova izdaje obavijest za tisak o izvršenju smrtne kazne strijeljanjem nad Smajilom Jusićem i Ivanom Gržanićem koji su "samovoljno ubijali grčko-istočnjake te iste pljačkali. Gore navedeni predani su Pokretnom prijekom sudu u Zagrebu koji ih je nakon provedene rasprave osudio dana 20. rujna 1941. na smrt. Osuda nad istima izvršena je strijeljanjem dana 21. rujna 1941."[10]

Seoske straže[uredi VE | uredi]

Zabranom s kraja 1941. god. postrojbe divljih ustaša nisu posve iskorijenjene. Kako je rastao broj četnika i partizana tijekom 1942. i 1943. ustrojavale su se tzv. "seoske straže", što je u osnovi nastavak postojanja divljih ustaša. Broj pripadnika takvih lokalnih postrojbi bio je u nekim razdobljivam znatan, čak i veći nego onaj u regularnim ustaškim postrojbama.

Iako se te postrojbe nisu ubrajale u redovnu vojsku, bile su u skladu s politikom nekih ustaških krugova. Zapovjednik im je bio pukovnik Tomislav Rolf.

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA IZMEĐU ZAKONA I ZLOČINA "O SMRTNIM PRESUDAMA U BANJOJ LUCI 1945–1946. GODINE", Husnija Kamberović, "SPOMENICA Ibrahima Karabegovića" (zbornik radova, 356 stranica), Institut za Istoriju, Sarajevo, citat na str. 307-308
  2. "1941. u historiji naroda Bosne i Hercegovine", zbornik sa znanstvenog skupa održanog u Drvaru 1971. godine, Zdravko Antonić, Enver Redžić, Veselin Masleša, 1973., v. str. 507
  3. Zbornik instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, br. 2., 1972, str. 350
  4. "Višedimenzionalna povijest ratnog ustaštva", Gojko Borić, Hrvatska revija 1, 2014. - Povjesnica, Matica Hrvatska; prezentacija knjige Alexander Korb: "Im Schatten des Weltkriegs – Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945", naklada Hamburger Edition HIS Verlagsges., Hamburg, 2013.
  5. "Problem 'divljih ustaša'", Zvonimir Despot za "Večernji list", 4. srpnja 2013.
  6. "Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945.", Nikica Barić, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10 Prosinac 2002.
  7. "Fra Tugomir Soldo: Držanje katoličkog svećenstva u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata", tekst kod Ivan Lovrenović, „Uknuli i jauknuli Srbi, i svi čestiti Hrvati“  
  8. "Políticas de la violencia. Europa, siglo XX", Javier Rodrigo, "Prensas de la Universidad de Zaragoza, 2014", str. 205.
  9. "Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945.", Nikica Barić, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10 Prosinac 2002.
  10. "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA IZMEĐU ZAKONA I ZLOČINA (1):Ustaško vodstvo protiv 'divljih ustaša«'", Tomislav Vuković za "Glas Koncila" br. 29 (2091), 20.7.2014.