Trajektna luka Split

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Trajektna luka Split d.d.
Luka Split
Port of Split from the air 1.jpg
Trajektna luka Split d.d.
Grad Coat of arms of Split.svg Split, Splitsko-dalmatinska
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
More/rijeka Jadransko more
Službena stranica Trajektna luka Split d.d.

Trajektna luka Split d.d. je hrvatsko poduzeće iz Splita, Hrvatska u srednjoj Dalmaciji. Luka je, izvorno bila, trgovačko mjesto koje su prvotno osnovali grčki doseljenici s otoka Visa, a potom su ga preuzeli Rimljani. Luka je napredovala kroz srednji vijek, ali je doživjela pad krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada je Riječka luka preuzela ulogu primarne trgovačke i pomorske luke u regiji.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Pogled na obalu i luku sa broda
Pogled na Pomorsku luku Split s broda USS Fort McHenry Američke ratne mornarice

Prvi transport u blizini gdje je današnja Trajektna luka bila je tadašnja luka Asphalatos, kojeg su osnovali Grčki starosjedioci osnovali u 4. st. pr. Kr. Pozicija transportne luke bila je izabrana zbog prirodne lokacije luke i ima široki izlaz i pogled na Jadransko more te na susjedne otoke naseljene Ilirima, najviše zbog blizine Salone. Znatniji pomorski promet odvijao se u to doba u Solinskoj uvali, gdje su se nalazila obalna postrojenja Salone, te u lukama grčkih naselja Epetiona na mjestu današnjega Stobreča i Traguriona na mjestu današnjega Trogira. Split je dobio na značenju tek izgradnjom Dioklecijanove palače početkom 4. st. Tada je u njezinu južnom dijelu uređena mala luka namijenjena pristajanju carskih brodova. U antičkome razdoblju postojala je još jedna luka u uvali Spinut, na sjevernoj strani splitskoga poluotoka.[1]




Nakon toga splitsku obalu je preuzeo Bizant sve do nastanka Hrvatskog Kraljevstva u početku 10. stoljeća.[2][3] Već u 11. st. Split je najmoćniji i najbogatiji grad na našoj obali, a u sljedećem stoljeću splitska luka već je toliko razvijena da je smatrana najpovoljnijom lukom Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva.[4] Hrvatska i Kraljevina Ugarska su se 1102. ujedinili u personalnu uniju.[5] Do 12. stoljeća Split je razvio trgovačke rute sa svojim zaleđem i pomorskom trgovinom diljem Jadranskog mora i Sredozemlja.[6] U 13. st. grad je imao gotovo 10 000 stanovnika i vrlo razvijenu pomorsku trgovinu, naročito s Apulijom preko mora i s Bosnom na kopnu. U to vrijeme postaje prva izvozna i uvozna luka istočne obale Jadrana za područje današnje Bosne i Hercegovine.[4] Mletačka Republika dobila je potpunu kontrolu nad Dalmacijom i gradom Splitom do 1428. godine.[7] U 16. stoljeću Split je bio središte pomorske trgovine Balkana gdje se prevozila roba koja je dolazila iz Osmanskog Carstva, Indije i Perzije do Mletačke Republike i obrnuto. Nakom pada Mletačke Republike, Split je između 1797. i 1806. godine došao pod vlast Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske Monarhije do Napoleonove Francuske koja je vlast nad gradom i njenom lukom preuzela od 1806. do 1813. kad je grad pao ponovno pod vlašću Austro-Ugarske, nakon njene obnove, preciznije Split je bio pod izravnom kontrolom Beča i njenog Austrijskog Carstva.[8] U tom su razdoblju trgovački brodovi i njihove trgovačke rute bili preusmjereni u druge istočnojadranske pomorske luke, pogotovo u riječku luku što je uzrokovalo pad gradskog gospodarstva.[6] Dolaskom Splita pod austrijsku vlast 1797. prestale su čvrste mletačke stege i ograničenja, oživjela je trgovina i ojačalo brodarstvo. Karavane iz Osmanskoga Carstva ponovno su počele dolaziti, a tereti su se, umjesto samo u Veneciju, otpremali u mnoge druge luke.[9] Nakon što je 1805. grad došao pod francusku vlast, vojni zapovjednik Dalmacije maršal August Marmont započeo je velike građevinske radove. Srušene su stare mletačke utvrde, a materijal je iskorišten za nasipanje mora. Duljina obale u splitskoj luci tijekom tih je zahvata udvostručena.[9]

U drugoj polovici 19. stoljeća gospodarstvo grada Splita i okolice počelo se oporavljati i Split je ubrzo postao središte srednje Dalmacije, povezujući zaleđe i susjedne otoke. To je potaknulo razvoj gradske luke i njezinih prometnih veza, uključujući izgradnju novog lukobrana i željezničke pruge Split – Knin. 1925. godine želježnica je povezana sa želježničkom prugom između Rijeke i Zagreba preko Gospića što je omogućilo razvoj moderne luke. Od 1957. godine, teretni terminali luke Split premješteni su iz središta grada na područjima industrijske zone u Stinicama, Solinu i Kaštelima dok se za potrebe putničkog prometa još uvijek koristi luka na istočnoj obali grada.[10][6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Luka Split. tehnika.lzmk.hr. Hrvatska tehnička enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,. 26. rujna 2017. Pristupljeno 3. prosinca 2020.CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
  2. Vladimir Posavec. Ožujak 1998. Povijesni zemljovidi i granice Hrvatske u Tomislavovo doba [Historical maps and borders of Croatia in age of Tomislav]. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. 30 (1): 281–290. ISSN 0353-295X. Pristupljeno 24. svibnja 2020.
  3. Edward Gibbon; John Bagnell Bury; Daniel J. Boorstin. 1995. The Decline and Fall of the Roman Empire (engleski). Modern Library. New York. str. 335. ISBN 978-0-679-60148-7. Pristupljeno 24. svibnja 2020.
  4. a b Borčić, Goran. 2. veljače 2002. Kratka povijest splitske rive. Vijejac 213, Matica hrvatska. Pristupljeno 15. listopada 2021.
  5. Ladislav Heka. Listopad 2008. Hrvatsko-ugarski odnosi od sredinjega vijeka do nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanja Slavonije. Scrinia Slavonica. Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. 8 (1): 152–173. ISSN 1332-4853. Pristupljeno 24. svibnja 2020.
  6. a b c Port History. Split Port Authority. Pristupljeno 24. svibnja 2020.
  7. Richard C. Frucht. 2005. Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture [Istočna Europa: Uvod o stanovništvu, krajevima i kulturama] (engleski). ABC-CLIO. str. 422–423. ISBN 978-1-57607-800-6. Pristupljeno 24. svibnja 2020.
  8. Harold Nicolson. 2000. The Congress of Vienna: A Study in Allied Unity: 1812–1822. Grove Press. str. 180. ISBN 978-0-8021-3744-9. Pristupljeno 3. prosinca 2020.
  9. a b Luka Split. tehnika.lzmk.hr. Hrvatska tehnička enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 26. rujna 2017. Pristupljeno 25. prosinca 2020.
  10. Sandi Vidulić. 2. ožujka 2010. Od Rodrige do Žuvića [From Rodriga to Žuvić]. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 12. prosinca 2011.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

  • Luka Split. Hrvatska tehnička enciklopedija - portal hrvatske tehničke baštine