Turkijski narodi

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Države i pokrajine u kojima je jedan od turkijskih jezika služben
Turkijski svijet (XI. stoljeće)

Turkijski narodi su oni narodi koji govore jezicima turkijske grane altajske jezične porodice. Povijesno i jezično povezuje ih se sa starim narodima što su ih Kinezi nazivali T'u-chüeh, koji su u 6. stoljeću utvrdili carstvo što se od Mongolije i i sjeverne granice Kine prostiralo do Crnog mora.

Turkijske narode danas povezuje Islam, isključujući otuda jedino sibirske Jakute i Čuvaše u području Volge. Turkijske narode geografski danas dijele na dvije glavne grane, zapadne i istočne. Zapadne Turke zastupaju turkijski narodi jugoistočne Europe i područja jugozapadne Azije, u Anatoliji i sjeverozapadnom Iranu. Istočna grupa Turaka naseljena je u središnjoj Aziji, u Kazahstanu i Ujgurskoj Autonomnoj Regiji.

Povijest[uredi VE | uredi]

O samom porijeklu Turaka malo je poznato. Kineski dokumenti iz 6 stoljeća spominju carstvo T'u-chüeh koje se sastoji od dva dijela, a dijele ih na Sjeverne i Zapadne Turke. Carstvo dolazi u 7 stoljeću pod vlast dinastije T'ang, ali su se sjeverni Turci oslobodili Kineza i očuvali samostalnost do 744. Najstariji turkijski zapisi (orhon) iz 8. stoljeća opisuju ovo carstvo kao konfederaciju turkijskih plemena, i to Oguze; Ujgure duž Selenge u sadašnjoj Mongoliji; Kirgize duž Jeniseja u središnjoj Rusiji. Oguzi uskoro počinju migraciju na zapad, u Iran i Afganistan. U Iranu oguska plemena poznata kao Seldžuci (Seljuks) stvaraju u kasnom 11. stoljeću carstvo, što se prostire od Amu-Darje do Perzijskog zaljeva, i Inda na zapad do Mediterana. Godine 1071. seldžučki sultan Alp-Arslan potuče bizantsko carstvo u bici na Manzikertu, i oslobodi tako prolaz za nekoliko milijuna Oguza u Anatoliju. Tu se uskoro jedan poglavica osamostali i osnuje u ranom 14. stoljeću otomasko carstvo, njegovo ime bilo je Osman. Turci što naseliše Anatoliju, i kasnije se raširiše i na Balkan, postadoše poznati po Osmanu, Osmanlijama. Danas ove Osmanlije, kao utemeljitelje turkijske države, nazivamo imenom Turci.

Na Dalekom istoku, u Središnjoj Aziji, Ujguri su istjerani iz Mongolije. Prije se tu vodila borba među turkijskim plemenima, za kontrolu nad Mongolijom. Ujguri se tada u 9. stoljeću naseliše u sadašnji Xinjiang u sjeverozapadnoj Kini. Dio Ujgura odlazi na zapad u sadašnji Uzbekistan, gdje su nomadsko stočarstvo zamijenili za sjedilački život. Ovi ljudi postadoše ovdje poznati kao Uzbeci.

Mongolsko osvajanje koje počinje u ranom 13. stoljeću prouzročilo je niz pokreta turkijskih naroda što se nastavilo više stoljeća. Kipčaki (Kipchaks) iz područja Irtiša polaze na jugozapad kroz Kazahstan i nastaniše se u sadašnjoj jugozapadnoj Rusiji. Mongolska najezda uništi ih, a pade i posljednji ostatak nekad moćnog seldžučkog carstva na tlu Irana. Ipak, Džingis-kan umire (1227.), a njegovo carstvo se podijeli, što rezultira procesom islamizacije i turkifikacije Mongola van mongolskog područja. Njihov utjecaj slabi, a raste moć Turaka u Središnjoj Aziji. Jedan od turkijskih vođa, Timur, bio je sposoban da u kasnom 14. stoljeću proširi svoju vlast preko većine jugozapadne Azije. Tek u 15. stoljeću, ruska ekspanzija prema Kaspijskom jezeru tjera Turke istočno, u sadašnji Kazahstan. Danas ih poznajemo kao Kazahe.

Zbog procesa migracija, osvajanja, mješovitih brakova i asimilacija, mnogi su turkijski narodi sadašnje Središnje i Jugozapadne Azije miješanog porijekla. Nakon Ruske revolucije 1917. turkijski narodi počinju stvarati začetke budućih nacionalnih zajednica, to su Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizija i Turkmenija.

Turkijski narodi danas[uredi VE | uredi]

Najbrojniji turkijski narodi nakon Turaka iz Turske su Uzbeci, danas nastanjeni u Uzbekistanu i Afganistanu. Njihovo ime došlo je po Öz Begu, najvećem kanu Zlatne Horde. Druga velika grupa su Kazahi (Kazakhs), što nastadoše od Kipčaka, dijela Zlatne Horde. Većina živi u Kazahstanu, a ima ih i u Xinjiangu i Gansuu u Kini. Kirgizi, čije je porijeklo nejasno, žive u Kirgiziji, ima ih i u Afganistanu i zapadnoj Kini. Turkmeni ili Turkomani bijahu do 1924. nomadska plemena bez političkog jedinstva. Danas žive u Turkmenistanu, a također ih ima i u Afganistanu, Iraku, Siriji i Turskoj. Azeri su iz Azerbajdžana i Irana, porijeklom su od Oguza. Karakalpaci, srodni Kazahima, žive u Uzbekistanu. Tatari su podijeljeni na cijeli niz lokalnih grupa, a državno između Rusije i Ukrajine. Porijeklom su od Kipčaka, a imaju moguće i bugarskog elementa. Baškiri su rasipani istočnom europskom Rusijom, danas imaju vlastitu republiku u Rusiji. Jezik im je čisto turkijski. Karačajci i Balkari sa Kavkaza nepoznatog su porijekla. Jakuti iz Sahe su nepoznatog porijekla, zbog jezika svrstavani su u Turke. Ujguri čine prevladavajuću većinu u Xinjiangu ali ih ima i u srednjoazijskim republikama.

Osnovna podjela[uredi VE | uredi]

(4 glavne grane);

A) Sjeveroistočni; B) Sjeverozapadni (Kipčaci); C) Jugoistočni; D) Jugozapadni (Oguzi).

  • 1. Afšari (Afshars).- najraštrkanija grupa Turaka u Iranu, oko 100,000, po jeziku su srodni Azerima. Žive na obalama jezera Urmije kod Zandžana; duž granice Kurdistana; južno od Kirmana i u Horasanu. Nemaju nikakvog političkog jedistva, ipak svi se nazivaju imenom Afšari i razlikuju svoje pojedine grupe od ostalih Turaka ili ne-Turaka.
  • 2. Altajci (Ojroti). Rusija, u planinama Altaj i Alatau, nekoliko plemena: Teleuti, Telengi, Ojroti
  • 3. Aynu (Ainu, Abdal).- Kina. 5,000. Ne smiju se pobrkati s narodom Ainu na Sahalinu i Hokaidu.
  • 4. Azeri (Azerbajdžanci, Azerbejdžanci). – Azerbajdžan, Iran (šijiti).
  • 5. Balkari (Balkars). Rusija. ogranak Karačajaca. Žive u Kabardino-Balkariji s nesrodnim Kabardincima. 1944. deportirani u Sibir zbog kolaboracije s nacistima. 1957. vraćaju se konačno kući. U 15. stolčjeću oni i Kabardinci (ne svi) primili su islam od Krimskih Tatara i Otomanskih Turaka.
  • 6. Baškiri (Baškorti; Bashkirs), u Baškortostanu, Rusija.
  • 7. Čagatajci.- Turkmenistan
  • 8. Čulimski Tatari. Rusija
  • 9. Čuvaši.- govore poseban turkijski, vjeruje se da su istog porijekla kao suvremeni Bugari. U Čuvaškoj republici, Rusija
  • 10. Dolgani. Rusija
  • 11. Gagauzi. –Moldova (153,000; 1989.), Ukrajina, Rumunjska, Bugarska. Potomci Seldžuka.
  • 12. Hakasi (Abakanski Tatari; Khakass).- Rusija, u Autonomnoj oblasti Hakasiji. Plemena: Sagajci, Beljtiri, Kiziljci.
  • 13. Horasanski Turci (Khorasan Turks). Iran.
  • 14. Ilsavan (Shahsavan, Shahseven). Kolektivno ime za oko 50 plemena u Istočnom Azerbajdžanu, Iran. Oko 100,000, stočari i nomadi. Ljeti vode stoku na ispašu po visokim padinama Sabalana, dok se zimi spuštaju na Dasht-e Moghan, kod rijeke Aras, koja čini granicu između Rusije i Irana.
  • 15. Jakuti. Rusija. Nastali miješanjem lokalnih i turkijskih plemena
  • 16. Juruci.- Balkan (Makedonija), Turska.
  • 17. Kadžari, Čine malenu turkijsku enklavu među Mazanderanima u Iranu. Tek nešto ih je stalno-naseljenih, ostali su nomadski stočari.
  • 18. Karačajci . Rusija, u Karačajevo-Čerkeškoj republici. Muslimani su. Kao i Balkarci bili su deportirani u središnju Aziju tokom rata.
  • 19. Karakalpaci. Uzbekistan.
  • 20. Karagasi (Tofalari, Sajanski Samojedi). –turcizirani Samojedi, Rusija.
  • 21. Karaim (Karaite).- Turska jezična grupa u Litvi. Njihovo porijeklo je možda židovsko.
  • 22. Karapahi (Karapakhs). Manje turkijsko pleme nastanjeno u Iranu u Horasanu i duž južne obale jezera Urmije.
  • 23. Kašgai (Qashqais).- Iran, konfederacija od nekoliko (većinom šijitskih) plemena Turaka u provinciji Fars; 250,000. Od 1960. mnogi su naseljeni po selima i gradovima.
  • 24. Kazahi (Kazaki). Kazahstan. Oni su nastali odvajanjem od Uzbeka. Sadašnji Kazahi formirali su se sredinom 15. stoljeća. Prvi vođa bio im je Khan Kasym (rvladao od 1511-23), koji je ujedinio kazačka plemena.
  • 25. Khalaj Turci. –Iran, 17,000
  • 26. Kirgizi. Kirgistan; 3,000 u Afganistanu (na Pamiru), većina 1978. pobjegla u Pakistan nakon što su sovjetske i afganske trupe upale u Wakhan. Žive u jurtama.
  • 27. Krimski Tatari.
  • 28. Kumici (Kumiki).-sjeverni Dagestan , Rusija. Potomci srednjoazijskih Kipčaka .
  • 29. Nogajci. Rusija. Crni i Bijeli. U stepama Dagestana (jedna grupa) i druga u Stavropoljskom kraju. Govore različite jezike .
  • 30. Salar Ujguri.- Kina.
  • 31. Šori (Shor).- Rusija.
  • 32. Tatari. U Tatarstanu (3,8 milijuna), Rusija. Jezik pripada grupi Kipčak. sastoje se od više velikih grupa rasipanih po Rusiji i Ukrajini.
  • 33. Turci.- Turska.
  • 34. Turki. –Kina. Ogranak Gagauza. 30 domaćinstava.
  • 35. Turkmeni (Turkomani). Tukmenistan; u Afganistanu 12 plemena, 200,000 (1990). U Iranu žive u kraju zvanom Turkoman Sahra, 250,000 (1986). -Oni su porijeklom od srednjovjekovnih Oguza čija je pradomovina bila u Mongoliji i oko jezera Bajkal, bili su konfederacija poznata kao Devet Oguz ('Nine Oguz'). Od 10. stoljeća oni se već nalaze u Kazahstanu sjeverno od Aralskog jezera. Ime im se prvi puta spominje u izvorima iz 10.tog stoljeća. Klanski vođa Seljuk osniva dinastiju i carstvo koje nosi njegovo ime a srž mu čine oni elementi Oguza što migriraju južno u Afganistan i Iran. Središte carstva bilo je u Iranu. Otuda se dijelovi Oguza šire u sadašnji Azerbajdžan i Anatoliju.
  • 36. Tuvinci ili Tuva. Rusija, 314,000 (1995), u Tuvi.
  • 37. Ujguri. Žuti (Zapadni), Istočni.
  • 38. Urumi.- Ukrajina.
  • 39. Uzbeci. Afganistan, 1.3 milijuna; Uzbekistan, Tadžikistan, Turkmenistan i manja grupa u Iranu (Horasan), u susjedstvu plemena Karapaha.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]