Zapadno krilo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zapadno krilo
Zapadno krilo
The West Wing
Format drama
Autor Aaron Sorkin
Glumci Martin Sheen
Rob Lowe
John Spencer
Allison Janney
Richard Schiff
Bradley Whitford
Dule Hill
Stockard Channing
Joshua Malina
Janel Moloney
Moira Kelly
Jimmy Smits
Kristin Chenoweth
Mary McCormack
Alan Alda
Država podrijetla SAD
Jezik engleski
Broj epizoda 155
Produkcija
Izvršni producent(i) Aaron Sorkin (sezone 1-4)
Thomas Schlamme (sezone 1-4)
John Wells
Trajanje epizode 42 min
Emitiranje
U Hrvatskoj HRT
Emitiranje 22. rujna 1999. (NBC) – 14. svibnja 2006. (NBC)
2. listopada 2000. (HRT) - 15. veljače 2007. (HRT)
Vanjske poveznice
Članak o seriji na IMDb-u

Zapadno krilo je američka televizijska serija koja se u SAD-u prikazivala na televizijskoj mreži NBC od 22. rujna 1999. godine do 14. svibnja 2006. godine [1], a u Hrvatskoj na HRT-u od 2. listopada 2000. godine do 15. veljače 2007. godine. Serija je sveukupno imala 7 sezona, odnosno 155 epizoda uključujući i jednu posebno snimljenu nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine.

Kreator serije je Aaron Sorkin, a glavnina radnje odvija se u zapadnom krilu - posebnom dijelu Bijele kuće za vrijeme fiktivne demokratske administracije koju predvodi Predsjednik Josiah Bartlet (Martin Sheen). Seriju je producirao Warner Bros., a izvršni producent prve četiri sezone bio je ujedno i njezin kreator Sorkin. Nakon što je Sorkin otišao, produkciju serije preuzeo je John Wells.

Tijekom cijelog svog trajanja, serija je primala uglavnom pozitivne kritike samih kritičara, profesora političkih znanosti i bivših članova osoblja Bijele kuće. Gledajući u totalu, serija Zapadno krilo osvojila je tri Zlatna globusa i čak 27 nagrada Emmy od čega je četiri godine za redom (za prve četiri sezone) proglašena dramskom serijom godine (razdoblje 2000. - 2003.). Nakon odlaska Sorkina iz serije krajem četvrte sezone (koji je do tada sam napisao 85 od sveukupno 88 epizoda), gledanost polako pada, ali ipak do kraja zadržava svoju primarnu publiku.

Za razliku od ostalih, posljednje dvije sezone serije fokusiraju se na američke predizborne i izborne kampanje u kojima upoznajemo puno više stalnih likova. Posljednja epizoda emitirana je 14. svibnja 2006. godine u kojoj završava drugi mandat Predsjednika Bartleta i započinje prvi mandat njegovog kolege iz stranke.

Razvoj serije[uredi VE | uredi]

Serija Zapadno krilo razvila se iz vrlo uspješnog scenarija kino hita Američki predsjednik iz 1995. godine kojeg je napisao Aaron Sorkin, a u kojem je Martin Sheen glumio predstojnika ureda. Neiskorišteni elementi scenarija i prijedlog scenarista Akive Goldsmana inspirirali su Sorkina da kreira televizijsku seriju.

Prema komentarima na DVD izdanju prve sezone, Sorkin je namjeravao bazirati seriju na liku Sama Seaborna (Rob Lowe) kao glavnog protagonista, ali i ostalim članovima predsjedničkog osoblja dok se sam Predsjednik nikad ne bi vidio u seriji. Međutim, Bartletov lik s vremenom se sve više povećavao, a njegova je uloga u zapletu postajala je sve važnijom. Pozitivne reakcije kritike i publike na Sheenov portret Predsjednika dovele su do smanjenja uloge Roba Lowea. Također, prema Sorkinu, zaplet se sve manje fokusirao na Sama, a sve više na Josha Lymana, zamjenika predstojnika ureda. Sve to dovelo je do odlaska Roba Lowea iz serije u drugoj polovici četvrte sezone. [2] Sorkin je gotovo sam napisao sve epizode iz prve četiri sezone serije, a izvršni producent i redatelj Thomas Schlamme osmislio je zanimljivu tehniku snimanja "walk and talk" (u slobodnom prijevodu "hodaj i pričaj") koja se sastojala od dugačkih kadrova dok likovi hodaju od jednog mjesta do drugog. [3] Sorkinov hektičan raspored pisanja scenarija često je dovodio do prekoračenja rokova i kašnjenja produkcije [4] pa je, nakon osobnih problema koji su uključivali uhićenje zbog posjedovanja halucinogenih gljiva, odlučio napustiti seriju poslije četvrte sezone. [5] Thomas Schlamme je također napustio seriju nakon četvrte sezone pa je John Wells, jedini preostali izvršni producent, odlučio preuzeti kompletan posao.

Serija Zapadno krilo emitirala se srijedom navečer u 21 sat od početka pa sve do kraja šeste sezone. Posljednja, sedma sezona prikazivala se nedjeljom navečer pa je gledanost naglo opala. Posljednja epizoda serije (Tomorrow) emitirana je 14. svibnja 2006. godine.

Likovi[uredi VE | uredi]

Glavni likovi serije
Glumac/Glumica Lik Originalna titula (Bartletovo razdoblje) Kasnija titula (Bartletovo razdoblje) Titula na kraju serije (Santosovo razdoblje)
Stockard Channing Abigail Bartlet Prva dama
Dulé Hill Charlie Young Osobni pomoćnik Predsjednika (Sezone 1–6) Asistent zamjenika predstojnika ureda (Sezone 6–7)
Allison Janney C. J. Cregg Osoba za odnose s javnošću (Sezone 1–6) Predstojnik ureda (Sezone 6–7)
Moira Kelly Mandy Hampton Konzultant za medije (Sezona 1)
Rob Lowe Sam Seaborn Zamjenik voditelja odjela za informiranje (Sezone 1-4) Zamjenik predstojnika ureda
Janel Moloney Donna Moss Glavna asistentica Josha Lymana (Sezone 1–6) Glasonogovornica u kampanji Boba Russella/Glasnogovornica u kampanji Matta Santosa (Sezone 6-7) Predstojnica ureda Prve dame
Richard Schiff Toby Ziegler Voditelj odjela za informiranje
Martin Sheen Josiah "Jed" Bartlet Predsjednik SAD-a
John Spencer Leo McGarry Predstojnik ureda (Sezone 1–6) Glavni savjetnik Predsjednika (Sezona 6)/Demokratski kandidat za Potpredsjednika (Sezona 7)
Bradley Whitford Josh Lyman Zamjenik predstojnika ureda (Sezone 1–6) Glavni voditelj kampanje "Santos za Predsjednika" (Sezone 6–7) Predstojnik ureda
Joshua Malina Will Bailey Zamjenik voditelja odjela za informiranje (Sezone 4-5) Predstojnik ureda Potpredsjednika Boba Russella (Sezona 5-7)
Voditelj odjela za informiranje (Sezona 7)
Mary McCormack Kate Harper Zamjenica savjetnika za nacionalnu sigurnost (Sezone 5–7)
Kristin Chenoweth Annabeth Schott Zamjenica voditelja odnosa s javnošću (Sezona 6) Članica kampanje "Santos za Predsjednika" (Sezona 7) Voditeljica odnosa s javnošću Prve dame
Jimmy Smits Matt Santos Kongresmen iz Teksasa (Sezona 6) Demokratski kandidat za Predsjednika (Sezone 6–7) Predsjednik SAD-a
Alan Alda Arnold Vinick Senator iz Kalifornije (Sezona 6) Republikanski kandidat za Predsjednika (Sezone 6–7) Državni tajnik


Tijekom sedmogodišnjeg trajanja serije mnogi od likova promijenit će svoja radna mjesta pa će tako C.J. Cregg postati Predstojnica ureda nakon što Leo doživi srčani udar; Josh Lyman otići će u Teksas i upoznati kongresmena Matta Santosa (Jimmy Smits) s kojim će krenuti u predsjedničku kampanju; Donna Moss će postati glasnogovornica predsjedničke kampanje Boba Russella i dr.

Kako je lik Sama Seaborna pred kraj četvrte sezone odlučio ostati u Kaliforniji i ne vratiti se u Bijelu kuću, na njegovo radno mjesto dolazi lik Will Bailey (Joshua Malina). U šestoj sezoni upoznajemo se s novim likovima tijekom predsjedničkih predizbornih kampanja. To su: savjetnica za nacionalnu sigurnost Kate Harper (Mary McCormack), kongresmen iz Teksasa Matt Santos, kongresmen iz Kalifornije Arnold Vinick] (Alan Alda) i zamjenica osobe za odnose s javnošću u Bijeloj kući Annabeth Schott (Kristin Chenoweth).

Glumačka postava[uredi VE | uredi]

Plaća svakog glumca serije bila je 75 tisuća dolara po epizodi, osim Martina Sheena koji je primao 300 tisuća dolara po epizodi [6] i Roba Lowea koji je dobivao 100 tisuća dolara po epizodi. Razlike u plaćama dovele su do vrlo javnog spora - prvenstveno se to odnosilo na glumce Allison Janney, Richarda Schiffa, Johna Spencera i Bradleyja Whitforda koji su bili nezadovoljni svojim iznosima i smatrali da zaslužuju dobivati barem jednako kao i Lowe. Tijekom pregovora 2001. godine za nove ugovore (kad je serija već primila veliku količinu cijenjenih televizijskih nagrada i kad je gledanost bila na vrhuncu) Warner je svima četvero zaprijetio otkazivanjem ugovora. Međutim, četvero glumaca se udružilo i zajedničkim snagama izborilo za duplo veće plaće (nešto slično je napravila i glumačka postava serije Prijatelji). Četiri godine kasnije (2005.) četvorka će se ponovno udružiti i zahtijevati još veće plaće - što će im i uspjeti. [7]

Bradley Whitford je u intervjuu koji se nalazi u sklopu posebnih dodataka na DVD izdanju kompletne prve sezone izjavio da se na audiciji pojavio kako bi pokušao dobiti ulogu Sama, iako je Aaron Sorkin kreirao lik Josha upravo za njega. U istom intervjuu, Janel Moloney je izjavila da se ona pojavila na audiciji za ulogu C.J., a da lik Donne kojeg je ona kasnije utjelovila nije bio u prvotnom planu. Ostali glumci također su bili predodređeni za druge uloge u početku, uključujući Alana Aldu i Sidneyja Poitiera za ulogu Predsjednika SAD-a, Judda Hirscha za Lea, Eugene Levyja za Tobyja i CCH Pounder za C.J. [8]

Prva iz serije, nezadovoljna svojim statusom, otišla je glumica Moira Kelly nakon samo 22 epizode (prva sezona). Njezin odlazak nikad nije bio objašnjen. Pred kraj četvrte sezone, također nezadovoljan svojim statusom i razvojem lika (koji je prije početka snimanja serije trebao biti glavni, a zapravo je gotovo od početka bio identičan ostalima), otišao je Rob Lowe. Do kraja te iste sezone seriju je napustio i njezin kreator i izvršni producent Aaron Sorkin koji se htio posvetiti drugim projektima (između ostalog novoj televizijskoj seriji koju je kreirao Studio 60 on the Sunset Strip). Njegovo ime do kraja će serije ostati na uvodnoj špici, a Rob Lowe će se u posljednjih nekoliko epizoda serije vratiti i nastaviti tamo gdje je krajem četvrte sezone stao.

John Spencer, koji je glumio Lea McGarryja, umro je od srčanog udara 16. prosinca 2005. godine - godinu dana nakon što je njegov lik u seriji doživio identičan napad (početkom šeste sezone). Tijekom sedme sezone koja se tada snimala i prikazivala u SAD-u, Leo McGarry više nije bio predstojnik ureda nego demokratski kandidat za potpredsjednika. U Running Mates, prvoj epizodi prikazanoj nakon njegove smrti, glumac Martin Sheen održao je kratak memorijalni govor, a prva prava epizoda posvećena smrti glumca (ujedno i lika u seriji) bila je Election Day koja se emitirala 2. travnja 2006. godine.

Kronologija serije[uredi VE | uredi]

Većina epizoda serije prati Predsjednika Bartleta i njegovo osoblje koje pokušava izaći na kraj sa zakonodavnim i političkim problemima. Vrlo rijetko pažnja je usmjerena na privatne živote likova (osim na Predsjednika). Većina sezona završava s "cliffhangerom".

  • U prvoj sezoni Bartletova administracija nalazi se već skoro godinu dana u Bijeloj kući i još uvijek se pokušavaju "pronaći" i napraviti ozbiljne pomake u politici. Na kraju sezone pokušava se izvršiti atentat na osobnog pomoćnika Predsjednika (Charlie Young).
  • Druga sezona donosi pravi skandal u Bijeloj kući, nakon što se otkriva da Predsjednik boluje od multiple skleroze i da je istu bolest zataškao za vrijeme izborne kampanje. Cijeloj administraciji prijete sudske tužbe.
  • Treća sezona fokusira se na probleme domaćeg i inozemnog terorizma (prije početka ove sezone snimljena je posebna epizoda Isaac & Ishmael u spomen na žrtve terorističkog napada 9/11), a u posljednjoj nagrađivanoj epizodi Posse Comitatus Predsjednik naručuje ubojstvo terorista koji je mogao biti odgovoran za napad koji se nikad nije dogodio.
  • U četvrtoj sezoni Predsjednik Bartlet se zajedno sa svojim timom mora izboriti za novi mandat i osvježiti svoju izbornu kampanju, a na kraju sezone morat će se suočiti s otmicom vlastite kćerke.
  • Peta sezona suočava Predsjednika s novim problemima na Istoku kontinenta, a na domaćoj "fronti" mora se naviknuti na novog Predsjedavajućeg ("Speaker of the House") i dogovoriti s njim državni budžet.
  • Šesta sezona potpuna je promjena u odnosu na sve do tada: istovremeno pratimo demokratske i republikanske kandidate koji se bore za svoju kandidaturu za Predsjednika na budućim izborima i događaje u Bijeloj kući u kojoj multipla skleroza opasno prijeti Predsjedniku.
  • Sedma sezona direktan je nastavak na šestu u kojoj se demokratski kandidat Matt Santos i republikanski kandidat Arnold Vinick (Alan Alda) bore na novim predsjedničkim izborima. U međuvremenu, Predsjednik se mora suočiti s činjenicom da netko iz njegova osoblja daje povjerljive informacije novinarima.

Karakteristike serije[uredi VE | uredi]

Serija je produkcijski bila vrlo hvaljena. [9] Svaka je epizoda koštala oko 6 milijuna dolara pa je više podsjećala na film, nego na seriju. [10] Jedna od najvećih karakteristika serije je tzv. "walk and talk" (u slobodnom prijevodu "hodaj i pričaj") - metoda koju je ekipa serije uvela kako bi na što dinamičniji način publici prenijela ono što se želi reći. Radi se o dugim kadrovima u kojima dvoje likova pričaju i istovremeno hodaju dugim hodnicima Bijele kuće. Nakon nekog vremena, jedan od likova odlazi svojim poslom, a liku koji ostaje hodati pridružuje se drugi lik i njih dvoje započinju novu konverzaciju. [11] Osim produkcijske kvalitete (u kojoj je najviše hvaljen rad kamerom), mnogi smatraju da je najjača karika serije Zapadno krilo upravo njezin kreator Aaron Sorkin, odnosno njegovi brzi, dinamični, konkretni i izrazito humoristični dijalozi.

Svijet Zapadnog krila[uredi VE | uredi]

Domaća vlada[uredi VE | uredi]

Svi članovi vlade u Zapadnom krilu su izmišljeni likovi. Predsjednik Bartlet tri puta je postavljao suce Vrhovnog suda i održavao vladu na okupu premda imena i titule nikad nisu otkriveni. Neki članovi vlade, kao što je npr. Ministar obrane pojavljuje se češće nego ostali likovi. Mnogi drugi članovi vlade kao što su gradonačelnici, guverneri, suci, zastupnici i senatori su spominjani i viđani tijekom serije.

Ponekad su stvarane izmišljene lokacije unutar SAD-a koji na slobodan način zapravo predstavljaju stvarna mjesta:

San Andreo[uredi VE | uredi]

San Andreo je izmišljeni grad u državi Kaliforniji. Nalazi se u blizini San Diega, ima oko 42 tisuće stanovnika, a poznat je po nuklearnoj elektrani San Andreo.

Upravo problemi s navedenom nuklearkom postaju jedna od glavnih tema tijekom Predsjedničke kampanje 2006. godine u kojoj se natječu republikanac Arnold Vinick i demokram Matt Santos. Vinick je, naime, bio snažan zagovaratelj gradnje te nuklearke u čijem je stvaranju dao jake kontribucije, a kasnije će se pokazati da je to bio jedan od odlučujućih faktora njegovog gubitka izbora od Santosa.

Hartsfield's Landing[uredi VE | uredi]

Hartsfield's Landing je izmišljeni grad u državi New Hampshire. Njegova populacija iznosi tek 63 stanovnika od kojih 42 imaju pravo glasa. Upravo tih 42 ljudi glasaju jednu minutu poslije ponoći na predizborima u državi New Hampshire, nekoliko sati prije svih ostalih i upravo je tih 42 ljudi uspješno predvidjelo pobjednike Predsjedničkih izbora još od Williama Howarda Tafta tijekom Predsjedničkih izbora daleke 1908. godine. Gradić zapravo predstavlja stvarne lokacije u državi New Hampshire, Hart's Location i Dixville Notch koji u stvarnom životu zbilja glasaju prije svih ostalih.

Fakultet Kennison State[uredi VE | uredi]

Kennison State je izmišljeni fakultet u gradu Cedar Rapids, država Iowa u kojem je eksplodirala bomba na početku četvrte sezone serije.

Međunarodni problemi[uredi VE | uredi]

Iako se nekoliko stvarnih Predsjednika ostalih vodećih država svijeta spominje, većina njih u seriji su izmišljeni. Od stvarnih osoba koji se spominju u seriji su Muammar al-Gaddafi, Yasser Arafat, Fidel Castro, Elizabeta II., švedski monarh Carl Gustaf, Bhumibol Adulyadej, Thabo Mbeki i Osama bin Laden. Međutim, nakon što je zaplet radnje uključivao mirovne pregovore između predstavnika Izraela i Palestine na početku šeste sezone serije, Predsjednik Palestine je bio izmišljeni lik Nizar Farad, a ne Arafat. (U to vrijeme Arafat je već bio mrtav, a njegov izabrani nasljednik je bio Rawhi Fattuh).

Za potrebe zapleta radnje, kompletne države su izmišljene, ali se one nalaze u dijelovima svijeta koje muče problemi u stvarnom životu:

  • Qumar je izmišljena, naftom bogata i snažna zemlja Bliskog Istoka. Iako se nalazila u Britanskom protektoratu, sada tom državom upravlja sultan skupa sa svojom obitelji. U njoj se nalazi i velika zračna baza SAD-a koja je izvor čestih međunarodnih problema za Predsjednika Bartleta i njegovu administraciju. Država se prvi put spominje u trećoj sezoni (epizoda Women of Qumar), a karakterizira se kao bliski suradnik SAD-a i kritizira zbog vrlo grubog načina tretiranja žena. Nakon napada koji su se dogodili 11. rujna u SAD-u, država postaje glavni prostor odigravanja podzapleta treće sezone pogotovo nakon što se otkrije dokaz da njezin Ministar obrane Shareef planira izvršiti teroristički napad u SAD-u pa Predsjednik Bartlet naručuje njegovo ubojstvo.
  • Ekvadorijski Kundu je izmišljena Afrička država gotovo uništena AIDS-om i građanskim ratom koji je podsjetio na genocid u državi Rwandi 1994. godine.

Izmišljeni vremenski tijek[uredi VE | uredi]

Svijet Zapadnog krila razlikuje se od stvarne povijesti nakon Predsjednika Nixona, iako postoji određeno preklapanje. Izmišljeni predsjednici koji su bili u uredu između Nixona i Bartleta uključuju demokrata D. Wirea Newmana (James Cromwell) koji je imao jedan mandat i republikanca Owena Lassitera koji je imao dva mandata.

Leo McGarry bio je Ministar rada u administraciji koja je bila na snazi 1993. i 1995. godine. U prvoj sezoni, sudac Vrhovnog suda kaže Bartletu da već pet godina želi otići u mirovinu, ali da je "čekao demokrata". U epizodi Debate Camp u četvrtoj sezoni kroz nekoliko flashbackova vidimo dane poslije inauguracije Predsjednika Bartleta kada Donna Moss upoznaje svog republikanskog prethodnika, Jeffa Johnsona, koji joj kaže da su republikanci bili na vlasti osam godina. U šestoj sezoni Leo kaže da su "republikanci bez vlasti punih osam godina", a glavna parola na republikanskoj konvenciji bila je "osam godina je dosta".

Prolazak vremena u seriji pomalo se razlikuje od onoga u stvarnom svijetu. Iako je Sorkin u audio komentarima za epizodu druge sezone 18th and Potomac izjavio da je pokušao izbjeći stavljanje Zapadnog krila u točno određeno vrijeme, stvarne godine se ipak periodično spominju, pogotovo u kontekstu izbora i dva mandata Predsjednika Bartleta.

Predsjednički izbori održavani su 1998., 2002. i 2006. godine što se razlikuje od stvarnih godina Predsjedničkih izbora. Također, vremenski tijek u seriji je identičan onome u stvarnom svijetu sve do početka šeste sezone kad postaje očito da se jedna godina izgubila.

U jednom intervjuu, izvršni producent John Well izjavio je da je radnja serije započela godinu i pol nakon dobivanja prvog mandata Predsjednika Bartleta i da su izbori koji se događaju pred kraj serije stavljeni u pravo vrijeme. [12]

U epizodi Access u petoj sezoni spominje se kriza u Casey Creeku tijekom prvog mandata Predsjednika Bartleta, a na televiziji se pojavljuje datum u studenom 2001. godine.

Predsjednički izbori 1998.[uredi VE | uredi]

Bartletova prva kampanja za Predsjednika nikad nije pretjerano opisivana. Bartlet je osvojio izbore s 48 milijuna glasova. Sudjelovao je u tri debate s Republikanskim protivnikom, a posebno je napomenuto da je pobijedio u trećoj, posljednjoj debati koja je održana svega osam dana prije izbora u St. Louisu, država Missouri, a koja mu je na kraju pomogla da pobijedi. Josh Lyman je spomenuo da je u danima prije izbora "Bartlet nekoliko puta probio zid glavom", osvrćući se na činjenicu da je utrka bila vrlo neizvjesna do samog kraja. U epizodi Bartlet for America Leo McGarry kaže istu stvar: "Bilo je osam dana do izbora i nitko nije mogao predvidjeti pobjednika".

Puno više vremena posvećeno je kampanji za demokratsku nominaciju. U epizodama In The Shadow of Two Gunmen, Part I, In The Shadow of Two Gunmen, Part II i Bartlet for America pomoću tzv. flashbackova prikazano je kako je Bartlet pobijedio senatora iz Teksasa Johna Hoynesa (Tim Matheson) i senatora iz Washingtona Williama Wileyja i osvojio demokratsku nominaciju. Flashbackovi također otkrivaju kako je Leo McGarry nagovorio Bartleta, koji je u to vrijeme bio guverner države New Hapshire, da uđe u borbu za Predsjednika te kako je i zašto na kraju Bartlet za svog potpredsjednika izabrao Johna Hoynesa.

Predsjednički izbori 2002.[uredi VE | uredi]

Na predsjedničkim izborima 2002. godine sudjelovali su Predsjednik Bartlet i Potpredsjednik John Hoynes s jedne strane, te guverner Floride Robert Ritchie (James Brolin) i njegov kolega Jeff Heston iz države Wyoming s druge strane. Bartlet iz demokratske stranke nije imao poznatog protivnika, iako je senator Stackhouse u jednom trenutku krenuo u kratku nezavisnu kampanju za Predsjednika. Ritchie, kojem u početku nitko nije davao prevelike šanse za nominaciju, ipak je uspio pobijediti ostalih sedam republikanskih kandidata i to prvenstveno zbog svojih čvrstih, konzervativnih stavova.

U jednom trenutku Bartletovo osoblje razmišljalo je promijeniti Potpredsjednika Johna Hoynesa s admiralom Percyjem Fitzwallaceom (John Amos), između ostalih. Nakon što je postalo jasno da će Ritchie dobiti republikansku nominaciju, Bartlet odbaci ideju o zamjeni Potpredsjednika istaknuvši da je jedan od glavnih razloga taj što "bi on mogao umrijeti".

Tijekom četvrte sezone serije nekoliko puta se spominje da će utrka za Predsjednika biti jako neizvjesna, ali nakon izvrsnog nastupa u jedinoj održanoj debati kandidata, Bartlet pobjeđuje ogromnom većinom glasova.

Predsjednički izbori 2006.[uredi VE | uredi]

Dijelom zbog skorašnjeg isteka Ugovora nekolicine glavnih glumaca, a dijelom i zbog smanjenja produkcijskih troškova preskočena je jedna kompletna godina u vremenskom periodu Zapadnog krila. Tako se šesta sezona serije prvenstveno bavi demokratskim i republikanskim izborima za predsjedničke nominacije, dok je sedma sezona u potpunosti posvećena predizbornim predsjedničkim kampanjama, samim izborima i tranzicijskom periodu nove administracije. Sami izbori pokriveni su u dvije epizode zaredom koje su emitirane 2. i 9. travnja 2006. godine.

Iako je htio napustiti Kongres, Matt Santos se, na nagovor Josha Lymana, u posljednji čas uključuje u predsjedničke izbore kao demokratski kandidat. Iako u početku nije bio ozbiljan kandidat i u anketama daleko zaostajao za vodećim demokratima, njegov neobičan televizijski nastup i nova seksualna afera Johna Hoynesa pomogli su mu da osvoji demokratsku nominaciju u finalnoj epizodi šeste sezone protiv tadašnjeg Potpredsjednika Boba Russella. Josh Lyman, voditelj Santosove kampanje, nagovorio je Santosa da kao Potpredsjednika uzme Lea McGarryja.

Senator Arnold Vinick (Alan Alda) osigurava republikansku nominaciju, pobijedivši, između ostalih, Glena Allena Walkena (John Goodman) i Velečasnog Dona Butlera (Don S. Davis). U početku je Vinick htio da mu potpredsjednik bude Butler, ali ovaj ga je odbio zbog Vinickovih stavova o pobačaju. Na kraju se Vinick opredjeljuje za guvernera Zapadne Virginije Raya Sullivana (Brett Cullen). Tijekom šeste sezone Vinick je prikazan u vrlo pozitivnom svjetlu, gotovo nepobjediv zbog svoje velike popularnosti u Kaliforniji (koja je inače demokratski nastrojena država), modernih stavova i markantnosti. Međutim, zbog svojih stavova o pobačaju i zagovaranju nuklearne energije počinje dobivati kritike s raznih strana, a ozbilja nuklearna nesreća u Kaliforniji ozbiljno mu naruši šanse za pobjedu.

U noći izbora, Leo McGarry doživi srčani udar i umre u bolnici dok su izborna mjesta još uvijek otvorena na zapadnoj obali SAD-a. Santosova kampanja s tom vijesti odmah izađe u javnost, a Arnold Vinick odbija upotrijebiti Leovu smrt kako bi se pokušao dočepati pobjede. Tijekom objave rezultata, Santos osvaja svoju državu Teksas, dok Vinick osvaja svoju državu Kalifoniju. Na kraju se sve svodi na državu Nevadu u kojoj oba kandidata moraju pobijediti kako bi postali Predsjednici. Vinick u nekoliko navrata uvjerava svoje osoblje da neće tražiti prebrojavanje glasova u slučaju poraza, a Josh Lyman to isto savjetuje Santosu. Na kraju dana Santos je proglašen pobjednikom, osvojivši Nevadu za 30.000 glasova više.

Prema izjavi izvršnog producenta Lawrencea O'Donnella, Jr. scenaristi su prvotno planirali da Vinick pobijedi na izborima. Međutim, iznenadna smrt glumca Johna Spencera prisilila je njega i njegove kolege da u zadnji čas promijene odluku o pobjedniku budući da bi Santos izgledao prevelikim gubitnikom kad bi izgubio i izbore i Potpredsjednika. Na kraju je odlučeno da će posljednjih nekoliko epizoda ponovno napisati John Wells. [13] Međutim, John Wells je u nekoliko intervjua demantirao izjavu producenta O'Donnella i rekao da je dio o Santosovoj pobjedi napisan puno prije smrti Johna Spencera. 2008. godine O'Donnell je izjavio pred kamerama: "Zapravo smo oduvijek planirali da Jimmy Smits pobijedi i to je bio naš prvotni plan. Međutim, Vinick je iz epizode u epizodu postajao sve jači i puno efektivniji pa je sve to postalo jedno pravo veliko natjecanje... Kako na ekranu, tako i u sobi scenarista Zapadnog krila".[14]

Sličnosti s pravim predsjedničkim izborima 2008.[uredi VE | uredi]

Sličnosti između izmišljenih predsjedničkih izbora 2006. opisanih u seriji i pravih predsjedničkih izbora održanih 2008. godine široko su bile popraćene u medijima: mladi demokratski kandidat, pripadnik manjine (Matthew Santos u seriji, Barack Obama u pravom životu) prolazi napornu, ali vrlo uspješnu kampanju protiv puno iskusnijeg kandidata (Bob Russell u seriji, Hillary Clinton u pravom životu) i bira iskusnog potpredsjednika iz Washingtona (Leo McGarry u seriji, Joe Biden u pravom životu) dok je, s druge strane, stariji republikanski kandidat iz zapadne države određen u ranoj fazi predizbora (Arnold Vinick u seriji, John McCain u pravom životu). [15][16]

Scenarist Eli Attie nazvao je Davida Axelroda kako bi razgovarali o Obami nakon njegovog govora na nacionalnoj demokratskoj konvenciji 2004. godine. Priznao je da je inspiraciju za lik Santosa djelomično dobio upravo od Obame.[17] Glumac Jimmy Smits izjavio je da je Obama bio jedan od ljudi na koje se ugledao dok je gradio svoj lik u seriji.[18] Scenarist i producent Lawrence O'Donnell rekao je da je lik Vinicka djelomično bazirao na McCainu..[19] Obamin prijašnji predstojnik ureda, Rahm Emanuel, navodno je poslužio kao uzor za lik Josha Lymana koji je postao Santosov predstojnik ureda.[20][21] Međutim, izvršni producent Lawrence O'Donnell te je objave demantirao.

Tranzicijski period[uredi VE | uredi]

Kako se serija približava kraju, malo toga se otkriva o Mattu Santosu i činjenici kakav će on zapravo biti Predsjednik. U posljednjih nekoliko epizoda glavnina radnje posvećena je tranzicijskom periodu dviju administracija u Bijeloj Kući. Santos izabire Josha Lymana za Predstojnika ureda koji poziva bivšeg kolegu Sama Seaborna (Rob Lowe) da mu bude zamjenik. Zbog potrebe za iskusnim članovima kabineta, Santos nudi Arnoldu Vinicku mjesto državnog tajnika, vjerujući da je ovaj iskusni senator jedan od najboljih stratega, a pomogla je i činjenica da ga svjetski državni vođe izuzetno cijene. Za potpredsjednika Santos se odlučuje za guvernera Pennsylvanije Erica Bakera.

Predsjednik Bartlet posljednje trenutke u Ovalnom uredu provodi potpisujući oproste raznim kažnjenicima, među ostalim i Tobyju Ziegleru koji je prekršio zakon i dopustio da u javnost procure strogo povjerljive informacije o vojnoj svemirskoj letjelici. Serija završava povratkom Predsjednika Bartleta u New Hampshire nakon što se pozdravio s najbližim suradnicima u svojoj administraciji i nakon što je novoizabranom Predsjedniku Santosu rekao: "Učinite me ponosnim, gospodine Predsjedniče" na što mu je Santos odgovorio: "Učinit ću sve što je u mojoj moći, gospodine Predsjedniče".

Nagrade[uredi VE | uredi]

U svojoj prvoj sezoni, serija Zapadno krilo osvojila je čak 9 Emmyja što do danas predstavlja rekord u najviše osvojenih Emmyja prve sezone neke dramske serije. [22] Također, sa svojih ukupno 27 osvojenih Emmyja, Zapadno krilo je najnagrađivanija dramska serija u povijesti te nagrade (sveukupno nalazi se na četvrtom mjestu najnagrađivanijih serija svih vremena, odmah iza serija Frasier, The Mary Tyler Moore Show i Kafić uzdravlje). Serija je četiri godine zaredom proglašena najboljom na Emmyjima: 2000., 2001., 2002. i 2003. što ju izjednačava s rekordom koju drže serije Zakon u L.A.-u i Hill Street Blues. Velika većina glumačke postave u nekom je trenutku bila nominirana za Emmy.

Glumac Osvojena nagrada
Martin Sheen ZLATNI GLOBUS: najbolji glavni glumac (2001.)
Allison Janney EMMY: najbolja sporedna glumica (2000. i 2001.); najbolja glavna glumica (2002. i 2004.); Nagrada udruženja glumaca (SAG Award) 2000. i 2001. za najbolju glumicu
Richard Schiff EMMY: najbolji sporedni glumac (2000.)
Bradley Whitford EMMY: najbolji sporedni glumac (2001.)
John Spencer EMMY: najbolji sporedni glumac (2002.)
Stockard Channing EMMY: najbolja sporedna glumica (2002.)
Alan Alda EMMY: najbolji sporedni glumac (2006.)

Uz navedene glumačke dobitnike, kreator Aaron Sorkin osvojio je Emmy nagradu za najbolji scenarij (za epizodu "In Excelsis Deo" u prvoj sezoni), a W. G. "Snuffy" Walden dobio je Emmy za najbolju originalnu glazbu na uvodnoj špici (također za prvu sezonu).

Veliki dio glumačke postave bio je nominiran za nagradu Emmy, ali nikad je nisu osvojili. To se prvenstveno odnosi na Martina Sheena koji je bio nominiran za svih sedam sezona za glavnog glumca. Janel Moloney bila je nominirana dvaput za sporednu glumicu, a Rob Lowe, Dule Hill i Mary-Louise Parker imali su po jednu nominaciju.

Matthew Perry, Oliver Platt, Ron Silver, Tim Matheson i Mark Harmon također su primili nominacije za svoje gostujuće uloge u seriji.

Zapadno krilo u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Televizijska prava na emitiranje serije u Hrvatskoj otkupio je HRT. Serija Zapadno krilo u Hrvatskoj se prikazivala sedam godina, u razdoblju od 2. listopada 2000. godine do 15. veljače 2007. godine. Razdoblje prikazivanja serije na HRT-u:

Serija na DVD-ovima[uredi VE | uredi]

Serija Zapadno krilo još uvijek nije izdana na području bivše Jugoslavije na DVD izdanjima. Za europsko tržište (2. regija) izdane su sve sezone, od kojih samo prva ima posebne dodatke.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. David Bauder (2006-01-22). NBC Cancels 'West Wing' After 7 Seasons. ABC News. Arhivirano s izvorne stranice na 2006-02-21. pristupljeno 2006-02-12
  2. "Lowe confirms West Wing exit." BBC News. July 25, 2002.
  3. Overlaps between West Wing & Other Sorkin Writings. West Wing Continuity Guide.
  4. Carter, Bill. "The West Wing Comes to Terms With the G.O.P." New York Times. September 23, 2003. Reprinted at Bartlet 4 America. Retrieved December 12, 2005.
  5. Rutenberg, Jim. "Sorkin Arrested", TV Notes, New York Times, The, 2001-04-18, pristupljeno 2007-10-28
  6. Errico, Marcus. "Détente on West Wing Set." E!Online. July 21, 2001. Retrieved December 12, 2005.
  7. Haberman, Lia. "West Wing Salarygate." July 28, 2003. Retrieved December 16, 2005.
  8. Sassone, Bob. "A look back at The West Wing: Entertainment Weekly in 60 seconds" tvsquad.com. May 7, 2006. Accessed May 19, 2006.
  9. "Awards for The West Wing" IMDB.com. Retrieved December 10, 2005.
  10. Richmond, Ray. "West Wing 100th episode." JoshLyman.com. January 7, 2004. Retrieved December 12, 2005.
  11. Smith, Greg M. "The Left Takes Back the Flag." Retrieved December 10, 2005.
  12. Elber, Lynn. "West Wing Eyes Successor for Bartlet." Yahoo! Entertainment. October 13, 2004.
  13. Steinberg, Jacques. "' 'West Wing' Writers' Novel Way of Picking the President.'" NY Times. Retrieved April 10, 2006.
  14. BBC "President Hollywood" for BBC4, Jonathan Freedland
  15. Bayley, Matthew. "Barack Obama stars in the West Wing?", Telegraph, 2008-02-14, pristupljeno 2009-11-11
  16. Simmons, Jamal. "In Presidential Campaign, Life Imitates TV.", Politico, February 20, 2008
  17. Freedland, Jonathan. "From West Wing to the real thing | World news", The Guardian, February 21, 2008, pristupljeno 2009-11-11
  18. Ballard, Janette. "UK | Magazine | Haven't we seen this election before?", BBC News, 2008-09-15, pristupljeno 2009-11-11
  19. Stelter, Brian. "Following the Script: Obama, McCain and ‘The West Wing'", The New York Times, October 30, 2008, pristupljeno March 28, 2010
  20. [1]
  21. Martin, Rachel. "http://abcnews.go.com/Politics/Story?id=6207491&page=1", ABCNews.com, 2008-11-07, pristupljeno 2008-11-22
  22. 'West Wing' sets Emmy record