Bratstvo i jedinstvo

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Bratstvo i jedinstvo (srpska ćirilica: Братство и јединство, makedonski: Братство и единство, slovenski: Bratstvo in enotnost, albanski: Bashkim dhe Vëllazërim, mađarski: Testvériség és egység) je bio poznati slogan i dogma Saveza komunista Jugoslavije, skovan za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (od 1941. do 1945.), a kasnije i jedan od gesla SFR Jugoslavije. Izraz je trebao opisivati bratski odnos između svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji, kao i jednakost svih građana u socijalizmu.

Za "osobite zasluge u širenju bratstva među narodima i narodnostima, u stvaranju i razvijanju političkog i moralnog jedinstva naroda" dodjeljivao se i Orden bratstva i jedinstva u dva stupnja, kojeg je ustanovio Josip Broz Tito 15. kolovoza 1943.

Također, diljem Jugoslavije, "Bratstvo i jedinstvo" je bilo ime mnogih škola, tvornica, folklornih i sportskih društava, te je po njemu nazvana autocesta koja je spajala Ljubljanu, Zagreb, Beograd i Skoplje.

Kao jedna od tri glavne dogme ideologaTitoizma” bratstvo i jedinstvo predstavljalo riješene međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji.


U doba "Bratstva i jedinstva" Hrvati su u brojnim javnim službama i vodećim pozicijama, kao primjerice u policiji, u vojsci bili zastupljeni u daleko manjem broju nego što su to po broju pučanstva ravnomjerno mogli biti.

Godine 1969. u vrijeme pojave hrvatskog proljeća Hrvati su činili u saveznoj upravi države 8,6% osoblja, iako je njihov udio u SFRJ bio 22 %. Srba je u administraciji bilo 73,6% iako je njihov udio u stanovništvu iznosio 39,6 %.U upravnim strukturama savezne drzave je bilo 7,2 % Crnogoraca, dakle gotovo kao Hrvata. U JNA je u časničkoj strukturi bilo 62,5% Srba a 10,4 Hrvata. [1]

Osobe koje bile politički odstupljale od komunističkog jednoumlja i bili drugačijeg mišljenja kao disidenti, jugoslavenski režim je zbog „napada na bratsvo i jedinstvo“ osuđivao na dugogodišnje kazne tijekom politički montiranih sudskih postupaka kao primjerice Marka Veselicu, Franju Tuđmana, Brunu Bušića i brojne druge.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 62.