Titoizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Titoizam je jedna od ideologija komunističkog pogleda na svijet, njezina razlika prema drugim komunističkim ideologija jest što se u njezinom središtu nalazi samoupravljanje naspram apsolutne vlasti i kontrole u staljinizmu, zbog niza povjesnih okolnosti neki periferni elementi staljinizma bili su prvih godina prisutni i u titoizmu. Njen tvorac je bio jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito 1948. godine, [1] nakon njegovog raskida s SSSR-om.

Uvod[uredi VE | uredi]

Po preuzimanju vlasti u Jugoslaviji 1944/45. godine komunisti predvođeni Titom počinju u državi provoditi staljinistički oblik komunizma kao i masovne zločine nad njemačkim kolaboracionistima, kapitalistima, poduzetnicima, brojnim uglednicima, intelektualcima te političkim disidentima (ne-istomišljenicima ili antikomunistima). Bez obzira na javno proklamirano prijateljstvo s SSSR-om i gotovo identičan politički sustav Staljin je postao uznemiren pretjeranom samostalnošću Titovog režima i zbog toga poziva 1948. godine jugoslavenske komuniste da ga obore. Komunistička Jugoslavija, koja je do tada potpuno ekonomsko-politički ovisila o Moskvi, se odjednom našla izolirana i od SAD s kojim je u "svađi" od završetka rata i od Sovjetskog Saveza čija pomoć je do tada bila nužna za obnovu u ratu porušene države. U takvim uvjetima Josip Broz Tito usmjerava državnu politiku u pravcu izgradnje jednog drukčijeg razvoja socijalizma, kojemu će Sovjetski Savez dati ime Titoizam.

Osnove titoizma[uredi VE | uredi]

Titoizam kao i većina drugih političkih pokreta prolazi kroz evoluciju tako da svoj završni oblik dobiva tek 1953. godine novim ustavom. Bez obzira na neslaganje s drugim komunističkim državama nad kojima dominira SSSR, osnovna politika Titoizma ostaje vjernost komunizmu, kao i protivljenje parlamentarnoj demokraciji. Ta politička osnova se u prvom razdoblju nadograđuje s javnom politikom neutralnosti ili jednake političke udaljenosti između Washingtona i Moskve koja će u kasnijim godinama prerasti u pokret nesvrstanih od kojih je SFR Jugoslavija jedan od osnivača.

Na unutarnjopolitičkom planu osnovu Titoizma predstavlja samoupravljanje koje nastaje 1950. godine. Teoretski po tom zakonu radnici su imali pravo upravljati tvornicama i tako je bila oduzeta vlast birokratima. Jednostavnim rječnikom govoreći cilj samoupravljanja koje će biti izloženo stalnim propagandnim napadima SSSR-a je bio da radnici uživaju u plodovima svoga rada. [2]

Teze o kultu ličnosti[uredi VE | uredi]

Osnovni dio Titoizma je i kult ličnosti i bio je instumentalan u marketingu. Cijeli javni imidž Josipa Broza Tita bio je dobro režiran: od portreta, javnih nastupa i govora što je u mnogome pridonjelo uspjehu promoviranja Titoizma u državi i u svijetu.

Teze o represiji[uredi VE | uredi]

Titoizam kao i gotovo svi drugi oblici real-socijalizma je bio jednopartijska diktatura. Za održavanje takvog sustava je bio korišten represivni aparat čiji je najpoznatiji element bila UDBA. U prvom razdoblju nakon nastanka Titoizma na udaru represivnog aparata su se našli antikomuniststi te zagovornici Staljina i simpatizeri SSSR-a koji su bili slani na izdržavanje kazne na Goli otok tako da je 1949. godine bilo 6 tisuća zatvorenika. Protivnici komunističkog jednopartijskog režima su slani u ovaj i druge zatvore na "preedukaciju" tako da niti jedan od njih navodno nije bio ubijen od stražara. Do jedinih ubojstava na golom otoku navodno dolazi u borbama među kažnjenicima [3]. Nakon zatvaranja Golog Otoka to jest nakon njegovo prepuštanja na upravljanje SR Hrvatskoj politički zatvorenici su bili slani na izdržavanje kazne u obične zatvore. Od zatvorenika koji su bili osuđeni za podrivanje političkog poretka najpoznatije će biti kasniji hrvatski predsjednici Franjo Tuđman i Stipe Mesić.

Izvan granica Jugoslavije UDBA se bavila likvidacijom članova ustaških (primjer: Vjekoslav Luburić, Ante Pavelić), četničkih i sličnih pokreta koji su se zalagali za suverenu Hrvatsku od kojih su neki vršili napade i ubojstva [4], ali i Hrvatskih, Srpskih, Bošnjačkih, Slovenskih političkih emigranata koji nisu sudjelovali u ubojstvima nego su se samo borili za demokratizaciju Jugoslavije (primjer: Bruno Bušić), a po ocjeni jugoslavenskih dužnosnika su predstavljali prijetnju političkom poretku. Ukupno se smatra da je UDBA u doba Titoizma ubila 69 osoba od čega je najveći dio ubojstva izvršen tijekom razdoblja 1965. - 1981. godina.

prijepori Titoizma[uredi VE | uredi]

Kao i ostale političke ideologije Titoizam je zagovarao punu zaposlenost to jest da svi koji to žele mogu raditi, ali za razliku od drugih socijalističkih država SFR Jugoslavija je davala svojim građanim putovnice za slobodno putovanja u zapadnoeuropske države. Tu mogućnost će tijekom 1960-ih i 1970-ih godine iskoristi veći broj stanovnika Jugoslavije koja će tim načinom rješiti svoj problem nezaposlenosti. Općenito se smatra da je u zapadnoj Europi živjelo između 800 tisuća [5] i milijun stanovnika od kojih je veliki broj tamo doputovao između 1945. i 1981. godine. Po mišljenju profesora Miljenka Hajdarovića Hrvatsku u razdoblju 1948. - 1981. godina napušta 265.000 stanovnika [6]

Još tijekom postojanja SFR Jugoslavije bila je očita politička slabost države, a s tim ujedno i ideologije. SFR Jugoslavija će u doba Titoizma dva puta donositi novi ustav i vršiti još bezbroj ustavnih promjena. Te česte promjene komunistički sustav je objašnjavao napretkom države i ideologije, ali za vanjske promatrače ona je bila simbol nestabilnosti sustava. Tito je za sebe stvorio ulogu prosvijećenog apsolutiste s izraženim kultom ličnosti koji je glavni sudac u slučaju problema po pitanju funkcioniranja države. Njegovom smrću 1980. godine glavni sudac je bio maknut s pozornice, a sustav Titoizma i sama Jugoslavija su se našle pred raspadom.

Kraj Titoizma[uredi VE | uredi]

Titoistička baština završava raspadom SFRJ.

Literatura[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]