Ante Bruno Bušić

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Bruno Bušić)
Skoči na: orijentacija, traži
Ante Bruno Bušić
Ante Bruno Bušić
Bruno Bušić, na jednoj od posljednjih fotografija, snimljen za svoga boravka u Parizu 1978. godine, nešto prije ubojstva.[1]
Rođenje 6. listopada 1939.
Smrt 16. listopada 1978.
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje književnik
Portal: Životopis

Ante Bruno Bušić (Vinjani Donji kraj Imotskog, 6. listopada 1939. - Pariz, 16. listopada 1978.), zagovornik demokratske suverene i slobodne Hrvatske. Bio je domoljub, disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život i školovanje[uredi VE | uredi]

Bruno Bušić rođen je 6. listopada 1939. godine u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga[2], kao sin Josipa (Joze), sudskoga službenika i pravnika, i Ane rođene Petrić iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja. Majka mu je umrla 1943. godine.[3] Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim.[4] Za vrijeme gimnazijskog školovanja došao je pod prismotru UDBE zbog anonimne ankete u kojoj je izrazio kritiku komunističke Jugoslavije.[5] Kao đak, isticao se kratkim pričama koje je objavljivao u vodećim omladinskim listovima. Godine 1955. dobio je nagradu Poletova žirija u kome su sjedili Mirko Božić i Zlatko Tomičić. Bio je članom Tajne organizacije hrvatske inteligencije, organizacije imotskih gimnazijalaca.[6]

Maturirao je 1960. godine u gimnaziji u Splitu, a potom je upisao filozofiju i francuski na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i, na očevo inzistiranje, upisao na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovitom roku 1964. godine diplomskim radom Moral i socijalizam.

Nakon školovanja[uredi VE | uredi]

Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman. Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. godine potpisao je ravnatelj Instituta Franjo Tuđman.[7]

Politička stajališta[uredi VE | uredi]

  • Odgovor na deseto anketno pitanje, ankete dobivene u školi kao anonimni zadatak, a koje je osmislila i gimnaziji nametnula UDBA: „Što ti se čini je li bolji stari sistem ili današnji?

„...Naravno da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni današnji sistem ne valja iako je nešto bolji. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih.

Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mišljenja, dok je sada novi sistem skučio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku klicu narodnosti. Narodna republika Bosna i Hercegovina nije dodijeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Srbija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Vojvodina i Kosovsko-Metohijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala biti priključena Bosna i Hercegovina.

No, osim toga, Srbi vode propagandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore među Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje zarobljenika za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja...“

Često se uz Brunu Bušića vezuju i citati: „ ... Da smo složni i čestiti davno bismo imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako ...“[8]

„... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidit ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?“[8]

Nemogućnost saznanja o kojem se tekstu radi, umanjuje vjerodostojnost citata. Neki izvori negiraju vjerodostojnost ovih citata, te spominju da se radi o citatima iz knjige "Imoćani" Ante Matića.[9] 1

  • U uvodu svoje knjige Hrvatski Ustaše i Komunisti Bušić piše:

„Oni kojima je u presudnim vremenima zatajila hrvatska svijest i ljudska savjest, tj. oni koji su hrvatskom ustaškom pokretu nastojali dati fašistička obilježja i oni koji su iz hrvatskih komunista nastojali istisnuti misao hrvatskog suvereniteta, nastoje potisnuti u zaborav stare postojane veze između hrvatskih ustaša i komunista, te prizivaju u sjećanje stare nesreće i zlokobne, prevladane opreke. Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica.“[10][4]

Atentat[uredi VE | uredi]

Grob Brune Bušića na Mirogoju

Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. godine, iz zasjede, u Parizu. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne bezbjednosti, zloglasne jugoslavenske tajne policije. Bio je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise. Na nadgrobnoj ploči bili su uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme Trubač sa Seine na hrvatskome i francuskome jeziku:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

U grobu s njim ležao je kamen iz Hrvatske, s torbom na kojoj je bio hrvatski grb i cvijet majčine suzice. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u Hrvatsku i 16. listopada 1999. godine i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.[11]

Djela[uredi VE | uredi]

  • A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975.
  • UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976.
  • Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

Posmrtno[uredi VE | uredi]

  • Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.
  • Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.
  • Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)
  • Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Davni predak Bruna Bušića bio je čuveni hrvatski hajduk Ivan Rošo Bušić. O njemu je 1977. godine priredio knjigu Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša (Mainz, 1977.) u kojoj u predgovoru (Roša harambaša, str. 5.-12.) piše o svom pretku uspoređujući ondašnju političku borbu našeg naroda i tadašnju:
"Za hrvatskog ratnika i oporbenjaka, onda kao i sada, nije bilo razumijevanja i milosti ni na jednoj strani svijeta, ni u jednoj državi."[12].

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 
"Dr. Mijatović pak piše: „Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu 'poruku' i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost, ponajprije zbog izraza 'Turci'”, „a i ostalog 'promišljanja', odbacio sam navodno Bušićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali. Međutim u lipnju 2009. s ing. Antom Ledićem i još nekoliko prijatelja navratio sam na terasu jednog kafića pokraj 'Zrinjevac' poduzeća za hortikulturu. Tu nam se nametnuo Ante Matić novinar i književnik. Kada je upoznao ing. Ledića zažalio je što nije i prije znao da je i on Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi Imoćani.” (vl Nakl. Zagreb, 2006.) Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Brunu Bušića govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. godine u Njemačkoj kada je Matićevoj punici, koja je razvlačila tijesto za zeljanicu, Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, Bruno Bušić izgovorio citiranu rečenicu”, a on shvatio „da je on izvor 'vizionarske poruke' pripisane Brunu Bušiću”, u što se osvjedočio knjigom „Imoćani” u kojoj je „pronašao navedeni tekst (n. dj., str. 51.-52.)”. Toga pak apokrifnog navoda nema u Bušićevim tekstovima, u nijednom izvorniku. Nigdje, osim u „sjećanju” Ante Matića!"[13]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Anđelko Mijatović, Bruno Bušić, žrtva Udbina ubojice (5): Unatoč brojnim upozorenjima Bušić je otišao na sastanak i bio likvidiran, Jutarnji list, 16. travnja 2010., pristupljeno 28. veljače 2015.
  2. Mijatović, Anđelko (2010.). Bruno Bušić. Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.-1978.), str. 15., Zagreb: Školska knjigaISBN 978-953-0-61298-3
  3. Mijatović, str. 15.
  4. 4,0 4,1 Anđelko Mijatović, Bruno Bušić - žrtva Udbina ubojice (1): Kako je Udba stvarala ustaše i neprijatelje od gimnazijalaca, Jutarnji list, 12. travnja 2010., pristupljeno 28. veljače 2015.
  5. Mijatović, str. 23.
  6. Ivan Gabelica: Hrvatske bi bilo i bez Tuđmana (razgovarao Paško Repušić), Imotske novine, 24. rujna 2009., pristupljeno 28. veljače 2015.
  7. Anđelko Mijatović, Bruno Bušić - žrtva Udbina ubojice (2): Dok su ga tukli, udbaši pjevali ‘Lijepu našu’, Jutarnji list, 13. travnja 2010., pristupljeno 28. veljače 2015.
  8. 8,0 8,1 Foto: Predstavljena knjiga o Bruni Bušiću, dalje.com, 23. listopada 2008., pristupljeno 28. veljače 2015.
  9. Damir Pešorda, Štetna mistifikacija, hrsvijet.net, 10. prosinca 2010., pristupljeno 28. veljače 2015.
  10. Kako je Udba “anketirala” Brunu Bušića, imotski.net, 12. travnja 2010., pristupljeno 28. veljače 2015.
  11. Radoslav Dodig, Tko je bio Bruno Bušić, poskok.info, 1. ožujka 2005., pristupljeno 28. veljače 2015.
  12. Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, prir. Bruno Bušić, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977., ISBN 3-88308-001-2, str. 12.
  13. Milan Jajčinović, Od Jugoslavije do Euroslavije: krivotvorine koje slove kao istine i istine koje slove kao krivotvorine, Večernji list, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-280-190-3, str. 125.-126.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Wikiquote-logo.svg Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Bruno Bušić

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]

  • Hrvati AMAC [1] [2] Anđelko Mijatović: O Brunu Bušiću i njegovim sabranim spisima
  • Hrvati AMAC Bruno Bušić: 25 godina kasnije - Je li njegov san ispunjen?
  • Glas Koncila Bruno Bušić - nacionalni simbol hrvatskoga naroda
  • Glas Koncila Može li današnja Hrvatska Brunu Bušiću pogledati u oči?