Crkva bosanska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Crkva bosanska je vjerska sljedba utjecajna u predturskim srednjovjekovnim zemljama Bosni i Humu. Pripadnici "Crkve bosanske" su nazivani "krstjanima".

Nastala je u krilu već postojeće i organizirane katoličke biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja. Čak je i sam naziv institucije, “Crkva bosanska", zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili pravoslavne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari (do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve bosanske”), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije. No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božje i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga i nasilnog obračuna države i "Crkve bosanske", u kojem će ova potonja gotovo nestati kao institucija, dolazi u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima iz relevantnih znanstvenih izvora (John Fine, Noel Malcolm) broj krstjana uoči osmanskoga osvajanja, te u prvim desetljećima turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.

Bogumili i katari[uredi VE | uredi]

Pogled povjesnice 19. stoljeća (koji je oblikovao Franjo Rački) na Crkvu bosansku:

a) "Crkva bosanska" je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9. i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika” katara iz 12. i 13.st.

Bogumilska "hereza" bila je vjerskodruštveni pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg vijeka (9-10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinalno, kod bogumila nalazimo zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju "renesansu" gnostičkoga dualizma koji više duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku Maniju iz. 3. st.), sinkretističkoj religiji koja je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma, nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća. Manihejstvo, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj puta iz 6. stoljeća) svojim su doktrinama, od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te poistovjećivanju materijalnoga sa Zlim - presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije, katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari (od grčkoga katharos- čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13. st., dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka:

  • postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom - što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma; u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio dobri bog - dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje najvećega kršćanskog teologa, Sv. Augustina (5. st.), koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei" (O državi Božjoj), razradio metafiziku i "psihologiju" kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski crkveni naučitelj poistovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "antipoda" čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Knjizi Postanka, Bog razdijelio svjetlo od tame - a Sotona je, zbog oholosti i zavisti, izabrao tamu - katari su ispovijedali jednostavniji nauk: za Augustina i kršćansku ortodoksiju Sotona je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji).
  • dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog univerzuma
  • budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela
  • duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu savršenstvo
  • praktični naputci za svakodnevni život preporučavali su seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prijekid s institucionalnim katolicizmom: katarsko "svećenstvo" sastojalo se od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje, usavršenih) ljudi (lat. perfectes) koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima (lat. credentes ="vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost askeze koja se iskazivala u čestim postovima i mrtvenjima.

Crkva bosanska i "hereza"[uredi VE | uredi]

Kao što su suvremeni istraživači (Leo Petrović, John Fine, Nada Miletić, Noel Malcolm i ostali) pokazali, Bosanska crkva je nastala u okviru Katoličke crkve i od nje se nije naukom razlikovala ni po čemu - osim po okamenjenosti, kako doktrinalnoj, tako i ustrojbenoj. Razrađene teološke dogme o utjelovljenju, Trojstvu, otkupljenju, angelologiji i demonologiji,... - nisu nailazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome bosanskom podneblju. Organizacijski, Bosanska crkva je bila oblik pučkoga kršćanstva kombiniran s elementima istočnokršćanskoga monaštva koje vuče korijen još iz ranokršćanskoga Egipta i Sirije. Zapadno monaštvo, nastalo na temeljima djelovanja sv. Benedikta, nije ni dospjelo u bosansku zabit. Dakle, ustroj (a ne nauk) Crkve bosanske nije bio ni katolički ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije bilo zapadne, bilo istočne provenijencije, krstjani su prakticirali elementarni oblik kršćanstva kakav se mogao u to doba naći još jedino u zabačenim i prometno izoliranim krajevima Europe.

Praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, kršćanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa u kojemu je ocrtana doktrina dualističko-gnostičke sljedbe. U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje, Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija.

Hvalov zbornik, oko 1400.

To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novog zavjeta koji se ničim ne razlikuju od sličnih nastalih bilo gdje u kršćanskoj Europi.


Kao što je primijetio povjesničar Neol Malcolm: "Katari i bogumili grozili su se simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolicine dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih rukopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtijeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim osmanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca... Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sljedbe bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan I. Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke obitelji pripadale toj crkvi. Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, ("plašt ukrašen krznom i zlatom") i ("crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš"). To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromašci."

Prema zaključcima istraživanja povjesničara u 20. stoljeću, u samoj Bosni postojale su zajednice istinskih "heretika" - dualističkih gnostika. No, to su bile izbjeglice iz hrvatske Dalmacije (Zadar, Split) - duhovni sljednici katarskih i patarenskih gnostika koji su, bježeći pred progonima iz Francuske i Italije, našli privremeno (ali nesigurno) utočište u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braća Matej i Aristodije, sinovi Zorobabela "utopljeni u bezdan heretičke kuge (in baratrum heretice pestis immersi)" protjerani iz Splita jer su širili "krivovjerna učenja". Utjecaj inkvizicije i panika Katoličke crkve na sam spomen "hereze" bijahu glavnim čimbenikom daljnjega bijega tih i drugih sektaša u Bosnu, gdje im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostički dualisti nisu imali ni doktrinalne ni organizacijske veze (usput, nije poznato da je ikada došlo do komunikacije između krstjana i "heretika").

Kao navodni dokaz za istinsku "heretičku" narav Bosanske crkve često se spominju križarski ratovi ili pohodi (od 13. do 15. stoljeća) koje je organizirala Katolička crkva, uglavnom iz Ugarske (najpoznatiji je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i kaločki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, baš je ta činjenica bjelodan dokaz da prave "hereze" nije ni bilo. Naime, ove križarske vojne bile su uglavnom lokalni pljačkaški upadi povezani s teritorijalnim svađama okolnih feudalaca. Bile su loše organizirane, s nevelikim ljudstvom i bez ikakvog stvarnog cilja. Nije se dogodila nijedna veća bitka; niti jedno uporište krstjana nije uništeno (za razliku od križarskoga rata protiv katara, kad je samo u jednome danu poubijano više od 30 tisuća ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni u Splitu i Đakovu, umjesto da drže razjarujuće govore križarima spremnima da krenu u pohod iskorijenjivanja hereze ognjem i mačem; nijedan papa nije se udostojio pozvati na križarski rat protiv bosansko-humskih "heretika", nego su samo, s vremena na vrijeme, uputili koje pismo susjednim biskupima u kojima izražavaju negodovanje zbog krivovjerja koje je, eto, preplavilo Bosnu, a o čemu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih biskupa kojima pišu, koji pak ne čine ništa... i tako u nedogled.

Konačno, posljednji (i najbizarniji) mit je onaj o navodnoj doktrinalnoj bliskosti Crkve bosanske (koja je izjednačavana s gnostičkim dualizmom) i islama, što je, tobože, olakšalo masovnu islamizaciju krstjana[1][2] (kojih, kako smo vidjeli, nije ni bilo u znatnijem broju uoči turskoga osvajanja).[3] Usporedba gnostičko-dualističkih učenja i islamske doktrine opovrgavaju takve tvrdnje.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • John Fine Jr.: Bosanska srednjovjekovna Crkva
  • Franjo Rački: Bogomili i patareni, 1868.
  • Miroslav Brandt: Izvori zla
  • Franjo Šanjek: Bosanko-humski krstjani u povijesnim vrelima
  • Noel Malcolm: Kratka povijest Bosne
  • Leo Petrović: Krstjani Crkve bosanske, pretisak Mostar, 1999.
  • Pejo Ćošković: Crkva bosanska u XV. stoljeću, Sarajevo, 2005.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dubravko Lovrenović: O historiografiji iz Prokrustove postelje (Kako se i zašto kali(o) bogumilski mit), Poznati povijesni izvori kršćanske i osmanske (islamske) provenijencije o osmanskom osvojenju Bosne 1463. (...) bilježe da su i pripadnici Crkve bosanske, poput Gosta Radina i 50-60 njegovih sljedbenika, bježali ispred Osmanlija i utočište najprije našli u Dubrovniku, odakle su se u ožujku 1466. nastojali prebaciti na mletački teritorij. Odnedavno se zna da je svoje posljednje počivalište Gost Radin početkom 1467. godine našao u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Stonu. Ni osmanski izvori, kako je to svojedobno ustanovio Nedim Filipović, ne govore o odlučujućoj ulozi tzv. bogumilske komponente u procesu islamizacije., Status, br. 10, jesen 2006., str. 271
  2. Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2005.
  3. Noel Malcolm, Kratka povijest Bosne, U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili kabr, što znači nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca., str. 55.-56.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]