Stjepan Tomašević Kotromanić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan Tomašević
Kralj Bosne
Vladavina 1461. - 1463.
Prethodnik Stjepan Tomaš Kotromanić
Supruga Jelena Branković (Mara)
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan Tomaš
Majka Vojača
Preminuo lipanj 1463.

Stjepan Tomašević Kotromanić († Jajce, lipanj 1463.), posljednji kralj Bosne (1461.-1463.) i posljednji despot Srbije tijekom nekoliko mjeseci 1459. godine. Sin je kralja Stjepana Tomaša (1444.-1461.) iz njegova prvog braka s Vojačom.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan Tomašević došao je na vlast nakon očeve smrti 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi Piu II. (1458.-1464.) predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć Bosni.

Slijedeće godine priznao je vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina i očekujući pomoć iz Hrvatske i Ugarske, otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Ali pomoći niotkuda.

Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. Osvajača okupila se u proljeće 1463. godine u Drinopolju i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala (20. svibnja) bijaše stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ.

Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obećanje da će mu poštedjeli život. Međutim, odveden je u Jajce, zajedno sa stricem Radivojem, gdje su obojica smaknuti. Poslije su nastale kojekakve zamršene priče o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slučajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjičara srpskog porijekla, od čijeg se stvarnosnog opisa ledi krv u žilama: "Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju." Iza Stjepana Tomaševića ostala je njegova udovica, tada šesnaestogodišnja kraljica Mara, kći despota Lazara Brankovića, te njihovo dvoje, u izvorima neiomenovane, djece.

Udovica Stjepana Tomaša, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu. Dvoje njihove djece, Žigmund, poslije smrti Stjepana Tomaševića nasljednik bosanske krune, i mala Katarina je zarobljeno i odvedeno u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića.

Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su unutar franjevačkog samostana u Jajcu.

Pismo papi[uredi VE | uredi]

Dio pisma posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi iz 1461. godine.

" I moja će propast povući za sobom i mnoge druge.

Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca. Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci - hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.

Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, ter ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo. "''

Niko od evropskih vladara mu nije ni odgovorio, a kamoli poslao pomoć. Jedina podrška iz Vatikana je bila papska kruna kojom je okrunjen za kralja. On je bio jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana. Pismo poslano: 17. novembra 1461. godine

Zapad je pad Bosne ravnodušno posmatrao. Tek kada je Bosna pala, iz Venecije 14. juna 1463. godine pišu u Firenci da je "pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo".