Stjepan Tomašević Kotromanić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan Tomašević
Kralj Bosne
Vladavina 1461.1463.
Prethodnik Stjepan Tomaš Kotromanić
Supruga Jelena Branković (Mara)
Dinastija Kotromanići
Otac Stjepan Tomaš
Majka Vojača
Preminuo Lipanj 1463.

Stjepan Tomašević Kotromanić († Jajce, lipanj 1463.) je posljednji kralj Bosne (1461. – 1463.) i posljednji despot Srbije tijekom nekoliko mjeseci 1459. godine. Sin je kralja Stjepana Tomaša (1444. – 1461.) iz njegovog prvog braka s Vojačom.

Životopis[uredi VE | uredi]

Stjepan Tomašević došao je na vlast nakon očeve smrti 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević je već 1461. godine u poslanici papi Piu II. (1458. – 1464.) predvidio osmansku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć Bosni.

Sljedeće godine priznao je vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina i – očekujući pomoć iz Hrvatske i Ugarske – otkazao sultanu plaćanje danka. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Međutim, pomoć ne stiže niotkuda.

Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. Osvajača okupila se u proljeće 1463. godine u Drinopolju i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala (20. svibnja) bila je stara kraljevska utvrda – grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ.

Opkoljen Osmanlijama, predao se, uz tursko obećanje da će mu poštedjeti život. Međutim, odveden je u Jajce zajedno sa stricem Radivojem Ostojićem, gdje su obojica smaknuti. Poslije su nastale kojekakve zamršene priče o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slučajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama osmanskog janjičara srpskog podrijetla, od čijeg se stvarnosnog opisa ledi krv u žilama: „Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju.” Iza Stjepana Tomaševića ostala je njegova udovica, tada šesnaestogodišnja kraljica Mara, kći despota Lazara Brankovića, te njihovo dvoje – u izvorima neiomenovane – djece.

Udovica Stjepana Tomaša, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu u Rimu. Dvoje njihove djece – Žigmund, poslije smrti Stjepana Tomaševića nasljednik bosanske krune, i mala Katarina – zarobljeno je i odvedeno u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića.

Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića pohranjeni su unutar franjevačkog samostana u Jajcu.

Pismo papi[uredi VE | uredi]

Dio pisma posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića papi iz 1461. godine:

I moja će propast povući za sobom i mnoge druge.

Dođe glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i prosvijetlog gospodina i oca.

Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmanjkati.

Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomioci – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska neće bez straha u moje vladanje naprasno ulisti.

Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, ter ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo.

'''Stjepan Tomašević Kotromanić''', dio pisma upućenog papi Piu II., 17. listopada 1461. god.


Nitko od europskih vladara Stjepanu nije ni odgovorio, a kamoli poslao pomoć. Jedina podrška iz Vatikana je bila papska kruna kojom je okrunjen za kralja. Tomašević je bio jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana. Zapad je pad Bosne ravnodušno promatrao. Tek kada je Bosna pala, iz Venecije 14. lipnja 1463. godine pišu u Firenci da je „pred očima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo”.