Crnogorska književnost

Ovaj članak je dio
serije o književnosti

Povijest književnosti

Antička književnost
Rimska • Starogrčka
Renesansna književnost
XIV. stoljeće • XV. stoljeće • XVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljeće • XVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljeće • XXI. stoljeće

Književni rodovi

Lirika • Epika • Drama

Književne vrste

autobiografija • životopis
dječja književnost • dnevnici
fantastika • pjesništvo
publicistika • esejistika

Književnost po jezicima

albanska • arapska
crnogorska • češka
engleska (američka • australska)
francuska • novogrčka
hrvatska (BiH) • indijska
talijanska • japanska
kineska • mađarska
makedonska • njemačka
poljska • portugalska
ruska • slovenska
španjolska • srpska • ukrajinska

Crnogorska književnost je pisana na crnogorskome jeziku i na području suvremene Crne Gore.

Montenegristika je slavistički studij koji se bavi crnogorskim jezikom i crnogorskom književnošću.

Ako ćemo uzeti u obzir i Ljetopis popa Dukljanina, crnogorska književnost je jako stara, no najveća djela crnogorske književnosti napisana su u 19. i 20. stoljeću.

Prva crnogorska tiskara bila je Crnojevića tiskara, a nalazila se u Cetinju, osnovana još 1492., gdje je tiskana prva južnoslavenska knjiga Oktoih.

Inspiriran usmenim narodnim pjesmama, Petar II. Petrović Njegoš je ispisao Gorski Vijenac, najpoznatije klasično djelo napisano na crnogorskome jeziku.

Suvremena crnogorska književnost je 1990-ih dala snažan poticaj obnovi nacionalne svijesti Crnogoraca i njihovim težnjama da obnove svoju državu i integriraju se u europske tokove.

Podrobniji članak o temi: Crnogorski književni urbanitet
Podrobniji članak o temi: Biblion:Crnogorska poezija devedesetih (knjiga)
Podrobniji članak o temi: Nova crnogorska književnost (zbornik)

Sadržaj

1 Crnogorska postmoderna
2 Poznata djela crnogorske književnosti
3 Autori
- 3.1 18. - 19. stoljeće
- 3.2 20. stoljeće
4 Vanjske veze

[uredi] Crnogorska postmoderna

Po tumačenju Borislava Jovanovića, crnogorskog književnika i književnog kritičara, 1990-ih se, u crnogorskoj književnosti dogodio radikalni zaokret, od poglavito „guslarskih osnova“ ka postmoderni, što je u korelaciji s metamorfozama na crnogorskoj političkoj sceni koja je, od polovice 19. i u 20. stoljeću, bila zatočenik jugoslavenske i velikosrpske utopije sa - i danas - još uvijek jakim utjecajem:

„U povijesnoj ravni, crnogorska postmoderna poklapa se sa paklenim jugoslavenskim raspadom, odnosno, sa epohom postkomunizma. Otvorena su sva pitanja i desio nam se kraj jedne povijesne kolotečine. Crnogorska postmoderna jeste kraj velikih priča i posebno velikih crnogorskih utopija“ ("Crnogorski književni urbanitet", str.21).

Autori koji su djelovali od 1990-ih na paradigmi „crnogorskog književnog urbaniteta“, a ona je obuhvaćala pisanje na crnogorskom jeziku, po Jovanovićevom tumačenju su dali nemjerljiv doprinos moderniziranju crnogorske kulturološke a potom i političke svijesti:

„Napravljen je državotvorni i književni otklon od tragičnh crnogorskih romantizama; to jeste najbitnija nacionalna tekovina na prijelazu tisućljeća - prijelomni čin. Nosioci ove reformske strategije bili su pisci, skupa sa velikim dijelom crnogorske intelektualne i, kasnije, većeg dijela političke elite. Upravo tu se dešavao crnogorski postkomunistički i postpovijesni pogled na sopstvenu sudbinu... Crnogorci, zapravo, kao da su prvi put imali energije da, usprkos anticrnogorskoj torturi, nađu energiju, ne samo za ono što neće, već upravo, za ono što hoće. Bila je to posljednja, ali ovoga puta unutranja, revolucija nade - koja je za svoju matricu imala emancipovanu, urbanu viziju Crne Gore, viziju do koje će se doći knjigom a ne bratoubilačkim ratom“ (Isto, str.41-42).

Crnogorska se književnost, ponajprije poezija 1990-ih izvukla „iz uvriježenog, lokalnog i ishematičnog sistema znakovlja“ i uplovila u postmodernu (citati iz knjige Borislava Jovanovića "Biblion:Crnogorska poezija devedesetih" izvorno, na crnogorskom jeziku):

„Nulta tačka postmoderne crnogorske književnosti nalazi se u poeziji. Prije dvadesetak godina i ođe se, poslije opšte iscrpljenosti (i žilavosti) modernizovanog epskog modaliteta pjesme, na pisanje i čitanje počelo gledati iz drugog autorskog i književno-teorijskog koncepta. Govor je sve više postajao pismo. U međuvremenu je poetska praksa izmijenila crnogorskog pjesništvo... Bila je to, uglavnom, mlada generacija sa redefinisanim shvatanjem pjesničkoga iskaza, potpuno opozitnog tadašnjem književnom trendu. Radikalnog, ciničnog i ludističkog“ (str.7-8).