Crnogorska književnost

Ovaj članak je dio
serije o književnosti

Povijest književnosti

Antička književnost
Rimska • Starogrčka
Renesansna književnost
XIV. stoljeće • XV. stoljeće • XVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljeće • XVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljeće • XXI. stoljeće

Književni rodovi

Lirika • Epika • Drama

Književne vrste

autobiografija • životopis
dječja književnost • dnevnici
fantastika • pjesništvo
publicistika • esejistika

Književnost po jezicima

albanska • arapska • armenska
bugarska • crnogorska • češka
engleska (američka • australska • irska)
francuska • novogrčka • hrvatska (BiH)
indijska • talijanska • japanska
kineska • mađarska • makedonska
njemačka • perzijska • poljska
portugalska • ruska • slovenska
srpska • španjolska
švedska • ukrajinska

Crnogorska književnost obuhvaća književnost pisanu na crnogorskom i drugim jezicima na području suvremene Crne Gore od 9. st. do danas.

Sadržaj

1 Najstarija crnogorska književnost
2 Povijest crnogorske književnosti
3 Suvremena crnogorska književnost
- 3.1 Crnogorska postmoderna
4 Poznata djela crnogorske književnosti
5 Autori
- 5.1 18. - 19. stoljeće
6 20. stoljeće
7 Vanjske veze

[uredi] Najstarija crnogorska književnost

Podrobniji članak o temi: Crnogorska srednjovjekovna književnost

Oktoih, prva crnogorska tiskana knjiga

U Duklji u 9.st. su u uporabi bili latinica, glagoljica, ćirilica i grčko pismo. Dok su tragovi latinske i grčke pismenosti dukljanskoga perioda djelomično očuvani, o pismenosti na slavenskome jeziku postoje samo posredna svjedočanstva. Pretpostavka je da se glagoljska pismenost mogla razviti pod utjecajem snažnoga centra slavenske pismenosti u Ohridu. Uz Skadarsko jezero razvija se dukljansko-zetska književna djelatnost a središte joj je Prečista Krajinska.

Važniji spomenici najstarije crnogorske književnosti:

Andreacijeva povelja, iz početka 9.st.;
Barski epitafi, 9.st., pisani u leoninskim heksametrima;
Legenda o Vladimiru i Kosari, iz 11.st., hagiografski zapis nepoznatog Zećanina, djelomično objavljen u glavi XXXVI kronike Ljetopis popa Dukljanina;
Povelje dukljanskih vladara, akti dukljanskih kraljeva i plemstva 11. i 12. st.
Ljetopis popa Dukljanina, vjerojatno s konca 12. st.
Miroslavljevo jevanđelje, kojeg je s konca 12. st za crkvu u Bijelome Polju prepisao Varsameleons a manjim dijelom dopunio Grigorije Dijak.
Ilovačka krmčija, crkveno-pravni zbornik priređen 1262. za zetskog episkopa Neofita.
Zbornik popa Vasilija zvanog Dragolja, iz druge polovice 13. st sa preradom traktata protiv bogumila i apokrifnim tekstovima.
Gorički zbornik, iz 1441.-1442., sadrži prepisku u duhu bizantskog književnog nasljeđa Jelene Balšić i teologa Nikona Jerusalimca sa otoka na Skadarskom jezeru.
Oktoih prvoglasnik iz 1494. godine, djelo jeromonaha Makarija od Crne Gore, najpoznatiji od još četiri inkunabule iz Crnojevića tiskare na Cetinju.

[uredi] Povijest crnogorske književnosti

Najkompletnija povijest crnogorske književnosti je troknjižnje Istorija crnogorske književnosti na ukupno 1.620 strana, čiji su autori Radoslav Rotković, Novak Kilibarda i Milorad Nikčević.

[uredi] Suvremena crnogorska književnost

Suvremena crnogorska književnost je 1990-ih dala snažan poticaj obnovi nacionalne svijesti Crnogoraca i njihovim težnjama da obnove svoju državu i integriraju se u europske tokove.

Podrobniji članak o temi: Crnogorski književni urbanitet
Podrobniji članak o temi: Biblion:Crnogorska poezija devedesetih (knjiga)
Podrobniji članak o temi: Nova crnogorska književnost (zbornik)

[uredi] Crnogorska postmoderna

Po tumačenju Borislava Jovanovića, crnogorskog književnika i književnog kritičara, 1990-ih se, u crnogorskoj književnosti dogodio radikalni zaokret, od poglavito „guslarskih osnova“ ka postmoderni, što je u korelaciji s metamorfozama na crnogorskoj političkoj sceni koja je, od polovice 19. i u 20. stoljeću, bila zatočenik jugoslavenske i velikosrpske utopije sa - i danas - još uvijek jakim utjecajem:

„U povijesnoj ravni, crnogorska postmoderna poklapa se sa paklenim jugoslavenskim raspadom, odnosno, sa epohom postkomunizma. Otvorena su sva pitanja i desio nam se kraj jedne povijesne kolotečine. Crnogorska postmoderna jeste kraj velikih priča i posebno velikih crnogorskih utopija“ ("Crnogorski književni urbanitet", str.21).

Autori koji su djelovali od 1990-ih na paradigmi „crnogorskog književnog urbaniteta“, a ona je obuhvaćala pisanje na crnogorskom jeziku, po Jovanovićevom tumačenju su dali nemjerljiv doprinos moderniziranju crnogorske kulturološke a potom i političke svijesti:

„Napravljen je državotvorni i književni otklon od tragičnh crnogorskih romantizama; to jeste najbitnija nacionalna tekovina na prijelazu tisućljeća - prijelomni čin. Nosioci ove reformske strategije bili su pisci, skupa sa velikim dijelom crnogorske intelektualne i, kasnije, većeg dijela političke elite. Upravo tu se dešavao crnogorski postkomunistički i postpovijesni pogled na sopstvenu sudbinu... Crnogorci, zapravo, kao da su prvi put imali energije da, usprkos anticrnogorskoj torturi, nađu energiju, ne samo za ono što neće, već upravo, za ono što hoće. Bila je to posljednja, ali ovoga puta unutranja, revolucija nade - koja je za svoju matricu imala emancipovanu, urbanu viziju Crne Gore, viziju do koje će se doći knjigom a ne bratoubilačkim ratom“ (Isto, str.41-42).

Crnogorska se književnost, ponajprije poezija 1990-ih izvukla „iz uvriježenog, lokalnog i ishematičnog sistema znakovlja“ i uplovila u postmodernu (citati iz knjige Borislava Jovanovića "Biblion:Crnogorska poezija devedesetih" izvorno, na crnogorskom jeziku):

„Nulta tačka postmoderne crnogorske književnosti nalazi se u poeziji. Prije dvadesetak godina i ođe se, poslije opšte iscrpljenosti (i žilavosti) modernizovanog epskog modaliteta pjesme, na pisanje i čitanje počelo gledati iz drugog autorskog i književno-teorijskog koncepta. Govor je sve više postajao pismo. U međuvremenu je poetska praksa izmijenila crnogorskog pjesništvo... Bila je to, uglavnom, mlada generacija sa redefinisanim shvatanjem pjesničkoga iskaza, potpuno opozitnog tadašnjem književnom trendu. Radikalnog, ciničnog i ludističkog“ (str.7-8).