Srpska književnost
 |
| Ovaj članak je dio serije o književnosti |
| Povijest književnosti |
|
Antička književnost |
| Književni rodovi |
| Književne vrste |
|
autobiografija • životopis |
| Književnost po jezicima |
|
albanska • arapska • armenska |
Srpska književnost je književnost pisana na srpskome jeziku.
Sadržaj |
Razdoblja [uredi]
Srednjovjekovna književnost [uredi]
Najstariji primjer srpske pismenosti je Miroslavovo evanđelje (srpski:Мирославово јеванђеље) s 362 ispisane stranice (neka hrvatska novija istraživanja osporavju kako spomenuto djelo uopće pripada srpskoj književnosti).[1][2]
Knjiga je pisana između 1180. i 1191., a na jeziku crkvenoslavenskome. Napisala su je dva svećenika, Grigorije i vjerojatno Varsameleon za Miroslava, vojvodu Zahumlja, brata kralja Stjepana Nemanje. Stoljećima je Miroslavovo evanđelje držano u Hilandaru u pravoslavnoj crkvi na planini Athos u Grčkoj.
Usmena književnost [uredi]
Srpskom književnošću dominiraju narodne i epske pjesme koje su se prenosile s generacije na generaciju. Pjesme obično opisuju povijesne događaje kao što je npr. Bitka na Kosovskom polju.
Barok [uredi]
Srpska književnost u Vojvodini nastavila se na osnovi srednjovjekovne tradicije. Na nju je dosta utjecala ruska barokna književnost. Srpski barok ispisan je ponovno na crkvenoslavenskome jeziku. Najpoznatiji autori srpskoga baroka su Đorđe Branković, Gavril Stefanović-Venclović, Jovan Rajić i Zaharije Orfelin.
Predromantizam [uredi]
Najpoznatiji srpski autor iz radoblja predromantizma je Dositej Obradović, koji je napustio svećeničko zvanje i okrenuo se ka učenju, naučavanju, djelovanju na području kulture. Djelovao je u Rusiji, Engleskoj, Njemačkoj, Osmanskoj Turskoj i Italiji. Kasnije je postao ministar obrazovanja u Srbiji.
Jedna od prvih država koja se osamostalila od Osmanskoga Carstva bila je Srbija i to osamostaljenje jako je utjecalo na srpsku književnost. Crnogorski pjesnik i vladika Petar II. Petrović Njegoš, kojeg Srbi smatraju srpskim pjesnikom, također je jedan od poznatijih autora iz predromantizma.
Vuk Stefanović Karadžić prvi je sakupljao narodne pjesme i bilježio ih. Karadžić je s Đurom Daničićem složio moderni srpski jezik. Slavno pravilo V. S. Karadžića »Piši kako govoriš«, imali su Hrvati prije Karadžića, a Karadžić ga je jednostavno izvadio iz djela Nijemca Johanna Adelunga, »Vollstandige Anweisung zur deutschen Orthographie«; koje glasi: »Schreib wie du sprichst« (Piši kako govoriš). Sve biografije o Karadžiću ističu velik utjecaj Kopitara na njegov rad. U početnim koracima Karadžića, Jernej Kopitar, slovenski jezikoslovac, je bio glavni pokretač. Općenito je potvrđena misao, da nije bilo Kopitara, nikada ne bi bilo Karadžića, ni njegovih zasluga za srpski jezik. Karadžić je danas pod pritiskom raznih kritika i ne samo zbog političkih razloga.
Suvremena književnost [uredi]
U 20. stoljeću srpska je književnost procvjetala, jer su se pojavili novi i talentirani pisci. Hrvatski pisac Ivo Andrić, kojeg Srbi smatraju srpskim književnikom, objavio je knjigu Na Drini Ćuprija 1945., zašto je dobio Nobelovu nagradu 1961.
Poslije Andrića najpoznatiji je Danilo Kiš, zajedno s piscima Milošom Crnjaskim, Borislavom Pekićem, Miloradom Pavićem, Davidom Albaharijem, Miodragom Bulatovićem, Dobricom Ćosićem, Zoranom Živkovićem i ostalima. Jelena Dimitrijević i Isidora Sekulić najpoznatije su srpske spisateljice. Svetlana Velmar-Janković danas je najpoznatija književnica u Srbiji.
Milorad Pavić danas je, vjerojatno, najčitaniji srpski autor u Srbiji, a najpoznatije njegovo djelo je Hazarski riječnik, koji je preveden na 24 jezika.
Vanjske poveznice [uredi]
- Srpski jezik i književnost
- Izabrana književnost i autori - Srpska, crnogorska i jugoslavenska književnost
- Kratki pregled srpske književnosti
- Slavenski književnički izvori iz Slavenske službe za izvore, University of Illinois, Urbana-Champaign
- Povijesna biblioteka: Srpska srednjovjekovna književnosti
