Ivan Antunović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Za druga značenja, pogledajte Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović".

Ivan Antunović (Kunbaja, 19. lipnja* 1815.Kalača, 13. siječnja 1888.) je bio bački hrvatski pisac i naslovni biskup u Kalači. Pisao je romane i pripovjetke. Bio je prvim preporoditeljem bačkih Hrvata.

* Izvori variraju po pitanju njegovog rođendana, pa pojedini navode 16. lipnja, 18. lipnja i 19. lipnja.

U mađarskim izvorima ga se nalazi i pod imenom Antunovich János (Antunovic).

Politički rad[uredi VE | uredi]

Najznačajnija je osoba nacionalnog organiziranja Hrvata u Ugarskoj 1870-ih i 1880-ih godina u vrlo teškom vremenu po nemađare, kad su ugarske vlasti sprovodile intenzivnu mađarizaciju u Ugarskoj, ali i samoj Hrvatskoj, (Khuen Hedervary) u dijelu koji je bio pod ugarskim dijelom Austro-Ugarske Monarhije. Budući da su ugarske vlasti bile zazorne i na samu spomen hrvatskog imena nakon ugušenja mađarske revolucije i Jelačića, a ohrabrene nakon hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, Antunović je morao pristupiti nekim po vlastima neprovokativnim imenom (sukladno prijašnjoj odluci sa sastanka bunjevačkih starješina 1868.[1]) kojim bi pokrenio nacionalnu samosvijest kod ugarskih Hrvata, kojima je prijetila potpuna asimilacija odnosno mađarizacija, koja je uvelike zahvatila inteligenciju i više društvene slojeve bunjevačkih Hrvata, čije su vođe to otvoreno rekle na sastanku sa Antunovićem 1869. organiziranom radi planiranja preporodnih akcija i borbi protiv mađarizacije.[1] Budući da su tako ugarski Hrvati ostali bez jake gospodarstvene osnovice, borba za nacionalnu afirmaciju ostala je na nacionalno svjesnim Hrvatima u katoličkoj Crkvi. Ivan Antunović, kao biskup, bio je najutjecajnija osoba koja je tu mogla nešto učiniti. Stoga je Antunović pristupio okupljanju podunavskih Hrvata pod bunjevačkim i šokačkim imenom, smanjivši tako usitnjenost kod Hrvata koja je nastala zbog uporabe i samooznačavanja i pod brojnim raznim pokrajinskim i podnacionalnim imenima, kao što su Bošnjaci, Bunjevci, Dalmatinci[2]/Dalmatini, Iliri, Raci, Šokci i Toti.

Za službovanja u Aljmašu, došao je u dodir sa Ambrozijem Šarčevićem koji je poslije postao njegovim doživotnim ideološkim sljedbenikom i najbližim suradnikom. Nakon Antunovićeve smrti, Šarčević je preuzeo ulogu intelektualnog vođe bunjevačkih Hrvata.

Kulturni rad[uredi VE | uredi]

Uređivao je časopis "Bunjevačko-šokačka vila".

Ustrajno je radio na buđenju hrvatske nacionalne svijesti kod hrvatskih etničkih skupina Bunjevaca i Šokaca, onda izloženoj intenzivnoj asimilatorskoj politici i politici odhrvaćivanja. Svojevremeno je izjavio:"Gdi je god bilo Srbah, tamo je... bilo također Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati Hrvatah".[3]

Pokretačem je "Bunjevačko-šokačkih novina" i "Bunjevačko šokačke vile", koje su promicale usvajanje književnog jezika kakvim se govori u Hrvatskoj[4], u kojima su suradnici argumentirali to činjenicom da ""nije moguće svakoj šaki ljudi njiovim stilom izdavati knjige", ali "to nije mnogima povoljno" jer je "croatico ilyrismus" u našim krajevima nepovoljno predstavljen."[4]

Svojim djelima je ušao u Antologiju proze bunjevačkih Hrvata iz 1971. godine, sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

Rođak je Franje Ante Evetovića i Ivana Evetovića (po njihovoj majci). Starijeg Franju Antu uzeo je pod svoje skrbništvo da bi se on školovao u Kalači, u isusovačkoj gimnaziji, jer se među ostalim Franjo pokazivao izvrsnim učenikom. Na njegovu molbu, Franjo Ante se pridružio franjevcima, iako je htio prvotno otići u red premonstratega.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Poučne iskrice
  • Slavjan, (Kalača, 1875.)
  • Odmetnik, roman, (Zagreb, 1875.)
  • Bog s čovjekom
  • Naputak
  • Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom građanskom i gospodarskom, programsko djelo, (Beč, 1882.)
  • Pijani um govori trijeznom srcu

Neobjavljena djela su mu romani Posljednji Gizdarev i Bariša Kitković.[5]

Priznanja[uredi VE | uredi]

Njegov rođendan je 2006. godine uzet za blagdan hrvatske zajednice u Srbiji.[6]

Po ovom velikanu katolički institut u Subotici nosi ime Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović. Isti institut, svake godine priređuje "Razgovor" u sklopu Dana biskupa Ivana Antunovića. Taj "Razgovor" se prvi put održao 1934. godine, a obnovljen je 1990. godine.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Matija Evetović, Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja, Subotica, 1935.
  • Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.
  • Ante Sekulić, Hrvatska preporodna književnost u Ugarskom Podunavlju do 1918., Zagreb, 1994.
  • Milovan Miković, Iznad žita nebo: ogledi iz književnosti, Subotica-Zagreb, 2003.
  • Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, Književna revija Osijek, 3.-4., 2008, 3.-474.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Matija Poljaković: Pregled povijesti Hrvata Bunjevaca, Subotička Danica, 1971.
  2. Croatica Christiana Periodica, Vol.59 No.- Svibanj 2007. Robert Skenderović: Suradnja biskupa J. J. Strossmayera i Ivana Antunovića Page white acrobat.png(PDF) Preuzeto 3. svibnja 2011.
  3. "Zvonik", "Ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi", travanj 2001. Preuzeto 3. svibnja 2011.
  4. 4,0 4,1 "Zvonik" "Župnik Balogh i hrvatski jezik" Preuzeto 3. svibnja 2011.
  5. Milovan Miković: "Iznad žita nebo: ogledi iz književnosti", Hrvatska čitaonica/Dora Krupićeva, Subotica-Zagreb, 2003. Preuzeto 3. svibnja 2011.
  6. Socijalna akademija Subotica: Svečano proslavljen dan biskupa Ivana Antunovića Preuzeto 3. svibnja 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]