Subotica

Izvor: Wikipedija

Ovo je glavno značenje pojma Subotica. Za druga značenja, pogledajte Subotica (razdvojba).

Subotica Subotica - Szabadka
Grb
Koordinate: 46°5′N 19°39′E / 46.083°N 19.65°E / 46.083; 19.65Koordinate: 46°5′N 19°39′E / 46.083°N 19.65°E / 46.083; 19.65
Država	Srbija
Pokrajina	Vojvodina
Okrug	Sjevernobački okrug
Općina	Subotica
Vlast
- Gradonačelnik	Saša Vučinić (DS)
Površina
- Ukupna	1008 km²
Stanovništvo (2002.)
- Grad	99.471
Poštanski broj	24 000
Pozivni broj	024
Registarska oznaka	SU
Službena stranica www.subotica.co.yu

Subotica je najsjeverniji grad u Srbiji, drugi po broju stanovnika u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini. Po popisu iz 2002. godine ima 99.471 stanovnika. Udaljena je 10 km od srbijansko-mađarske granice, na sjevernoj zemljopisnoj širini od 46°5'55" i istočnoj zemljopisnoj dužini od 19°39'47". Upravno je središte Sjevernobačkog okruga i općine Subotica.

Sadržaj 1 Zemljopisni položaj 2 Uprava 3 Povijest 3.1 Subotički gradonačelnici 3.2 Titula "Počasni građanin Subotice" 3.3 Nagrada Pro urbe 4 Stanovništvo 4.1 Mađari u Subotici 4.2 Srbi u Subotici 4.3 Hrvati u Subotici 4.3.1 Hrvatske ustanove i manifestacije 4.3.2 Antihrvatski ispadi 4.4 HNK u Subotici 4.5 Nijemci u Subotici 4.6 Židovi u Subotici 4.7 Romi u Subotici 5 Vjera 5.1 Rimokatolici u Subotici 6 Kultura 6.1 Festivali 7 Promet 8 Gospodarstvo 9 Okolna mjesta 10 Šport 11 Poznati ljudi 12 Gradovi pobratimi/prijatelji/suradnici 12.1 Gradovi partneri 13 Zanimljivosti 14 Vidi još 15 Izvori 16 Galerija slika 17 Vanjske poveznice

[uredi] Zemljopisni položaj

Grad se nalazi na sjeveru Bačke, odnosno u najsjevernijem dijelu koji se nalazi u AP Vojvodini, u Srbiji.
Zemljopisni položaj joj je 46° 5' 55" sjeverne zemljopisne širine i 19° 39' 47" istočne zemljopisne dužine.

[uredi] Uprava

Službeni jezici u gradskoj upravi su srpski, mađarski i hrvatski.

[uredi] Povijest

Subotica se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1391. godine, ali sigurno je da je mjesto starije.
Utvrđeno je da su ljudi na ovom prostoru živjeli još prije trije tisuće godina. Sudbinu ovog mjesta bitno je određivao položaj na putu između Europe i Azije, a povijesno na granici dvije sukobljene sile - Ugarske i Turske.

Vrlo značajni srednjovjekovni nalazi su nađeni u samoj Subotici, kod franjevačke crkve, a 2003. su arheolozi iskopali i temelje rimokatoličke seoske crkve iz 13. stoljeća. ^[1]

U čestim i velikim seobama u ovu vojnu krajinu došli su mnogi narodi: Hrvati, Mađari, Nijemci, Slovaci, Židovi, Srbi, Grci... Često su se mijenjali gospodari a i ime grada. Od prvog - Zabatka 1391 - promijenjeno je više od 200 naziva, ali su najkarakterističnija imena Szent-Maria, Maria-Theresiopolis, Maria Theresiastadt, Szabadka i Subotica.

Izgrađena na vjetrometini, na raskrižju putova, ovaj je grad oduvijek bio mjesto burnih povijesnih događaja. Zato je erdeljski vojvoda János Pongrác od Dengelega ovdje 1470. podigao tvrđavu, ali ni ona nije uspela odoliti ljudima i vremenu. Od nje su do danas ostali tragovi na unutarnjem zidu tornja Franjevačke crkve u Subotici.

Jedna od zanimljivijih osoba subotičke prošlosti, car Ivan Crni, javio se u povijesti poslije poraza mađarske vojske od Turaka na Mohaču 1526. godine. Njegovu tajanstvenost povećavala je čudna crna pruga koja mu se pružala od sljepoočnice do stopala noge, zbog čega su ga i prozvali Crni. On je potisnuo Turke iz Bačke i tu osnovao svoju kratkovjeku slavensku državu, koja je uz Bačku uključivala i sjeverni Banat i mali dio Srijema. Proglasio se carem, a Suboticu je izabrao za prijestolnicu. Poginuo je 1527. u sukobu s ugarskim plemstvom. Poslije četiri stoljeća, na godišnjicu njegove smrti, u Subotici mu je na glavnom trgu podignut spomenik koji je 1941. srušio okupator, a obnovljen je i ponovno postavljen 1991..

Turci su Suboticu zauzeli 1542. godine i vladali njome do 1686.
Nakon protjerivanja Turaka, prvu matičnu knjigu krštene djece u Subotici je 1687. franjevac Bartul Benjović.
Privilegijom iz 1743. godine Marija Terezija proglasila je Suboticu slobodnim komorskim (kameralnim) gradom odnosno trgovištem, za što su Subotičani darovali carici 150 konja. Za odanu službu subotičkih graničara habzburškom dvoru, Marija Terezija proglasila je Suboticu 1. rujna 1779. slobodnim kraljevskim gradom, davši im povelju Slobodnog kraljevskog grada. Isti dan se danas obilježava kao Dan grada Subotice. Za ovu važnu odluku Subotičani su poklonili carici pet tisuća zlatnika i platili otkup od 166.666 forinti. Status slobodnog kraljevskog grada donio je Subotici veću autonomiju i novo ime - Maria-Theresiopolis. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj grada.

Krajem 18. stoljeća su se u Suboticu naseljavali i Mađari, od kojih su neki bili pripadnici protestanskih ispovjedi (evangelici i reformirani). Matice su zabilježile da su ti Mađari prelazili na rimokatoličku vjeru, tako da su u Subotici onda bili samo katolici i pravoslavni.^[2]

U vrijeme Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata, između 1849. i 1860. godine, u strogo centraliziranom sustavu, pažnja se ipak posvećivala i kulturi. Ovdje je 1853. izgrađeno kazalište i mnoge kvartovske škole. Poslije nagodbe 1867., sve do 1914. godine, u Subotici se ubrzano razvija građansko društvo, a značajan je i razvoj samog grada. 24. kolovoza 1862. je dobio brzojavnu službu, koja se 1887. ujedinila sa poštanskom.

1869. je popis zabilježio Suboticu kao jednog od najkatoličkijih gradova u Ugarskoj, kada je od 56.323 stanovnika 92,7% bilo rimokatoličko.^[3]

Subotica je za razliku od nekih drugih bačkih gradova, bila izrazito vjerski konzervativna, tako da je godišnje sklapano samo 1% mješovitih brakova, nasuprot 1879. zabilježenih 4,1% u Somboru, 9,3% u Baji i 17,4% u Novom Sadu ^{[3] [4]}
Do prvog svjetskog rata, popisi su redovito bilježili visoke udjele rimokatolika od preko 90%.

Krajem Prvog svjetskog rata srpske i francuske postrojbe ušle su u Suboticu. Na velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu, proglašeno je ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje s Kraljevinom Srbijom, dok je konačna granica nove države utvrđena u Trianonu 4. srpnja 1920. Jedna od središnjih ličnosti ovog značajnog događaja bio je Blaško Rajić, župnik iz Subotice.

Vlasti Kraljevine SHS odnosno Kraljevine Jugoslavije su se sa nepovjerenjem odnosile prema neslavenskim zajednicama, što je bilo snažno u prvim godinama poraća. Silina toga je pala na subotičke Nijemce, Mađare i Židove, no romantičarske priče o slavenskom bratstvu su brzo splasnule pred stvarnim političkim namjerama i političkom zbiljom srpskih hegemonističkih krugova, jer se pokazalo da su i subotički Hrvati metom pritisaka, što se pokazalo po izgredima počinjenim na katoličkim objektima. Kao najbolji pokazatelj je bilo što su vlasti ignoriranle činjenice da se 94% grada služilo latinicom u to vrijeme, a svi su javni natpisi bili isključivo na ćirilici, a oni koji su bili na latinici, su nepoznati počinitelji nekažnjeno uništavali.^[5]

Početkom Drugoga svjetskog rata, 1941. su Suboticu okupirali mađarski fašisti, a oslobodili su je 1944. Subotički partizanski odred i postrojbe Crvene armije. U završnim borbama na željezničkoj postaji poginuo je zapovjednik Odreda, Jovan Mikić Spartak, jugoslavenski reprezentativac i rekorder u atletici, po kojem su atletski i nogometni klubovi iz Subotice dobili ime.

Subotica se u suvremeni srednjoeuropski grad razvila krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. U nepuna dva desetljeća, jednog u XIX. i jedne u XX. stoljeću grad je doživio izuzetni urbani, industrijski, graditeljski i kulturni procvat. Brži razvoj obrtništva, industrije i trgovine potaknut je još 1869. dolaskom prvog vlaka, a ubrzan izgradnjom električne centrale 1896. i tramvajskim prometom 1897.

Za izgradnju i gospodarski razvitak grada je mnogo pridonijelo gradonačelnikovanje subotičkog Hrvata Lazara Mamužića, od 1884. do 1902., kada je uglavnom i formiran današnji izgled gradskog središta.

Začetke današnje suvremene industrije nalazimo koncem prošlog stoljeća: tvrtka za izvoz mesa "Hartmann i Conen" s prvom hladnjačom u zemlji, prvu subotičku tvornicu sumporne kiseline i umjetnog gnojiva "Clotild" osnovanu 1904., braća Ruf su 1917. počeli proizvodnju bombona, industrija električnih motora "Sever" osnovana je 1923.

Prva srednja škola, preteča gimnazije, otvorena je u Subotici 1747., glazbena škola 1868, dom za stare 1766., Palić postaje lječilište 1845., prva tiskara osnovana je 1844., prve novine izašle su 1848., prvu kino predstavu prikazao je ovdje Angelo Bianchi iz Pečuha 1899., a Aleksandar Lifka otvorio je prvi stalni kino 1919.. Đuro Stantić osvojio je prvu olimpijsku medalju u Ateni 1906., a Ivan Sarić poletio je zrakoplovom vlastite izrade 1910..

Danas se na Dan grada Subotice dodjeljuju nagrade i priznanja, kao što su "Počasni građanin Subotice" i "Pro urbe".

Temeljem novog Zakona o teritorijalnoj organizaciji, poslije 50 godina je Subotica vratila status grada. 16. siječnja 2008. je to simbolično i napravljeno, postavljenjem ploče "Grad Subotica" na ulazu u upravno područje ovog grada.

[uredi] Subotički gradonačelnici

(popis nepotpun)

[uredi] Titula "Počasni građanin Subotice"

(popis nepotpun) Ova povelja se dodjeljiva na Dan grada Subotice, 1. rujna.

• 1996.: László Pataki, kazališni umjetnik, glumac i redatelj; Vaso Isakov, znanstvenik
• 1997.:
• 1998.: Geza Kopunović, glumac u mirovini
• 1999.: Josip Buljovčić, jezikoslovac, književnik, prevoditelj, jav. i kult. radnik
• 2000.:
• 2001.:
• 2002.: Lazar Merković, hrv. književnik i prevoditelj i Laszlo Toth Bagy, stomatolog
• 2003.:
• 2004.: Sava Babić, književnik i prevoditelj
• 2005.: Josip Gabrić, vrhunski sportaš i Kornelije Kovač, skladatelj
• 2006.: Andrija Kopilović, prorektor Teološko-katehetskog instituta, rektor svetišta Majke Božje na Bunariću
• 2007.: Boško Krstić, novinar, urednik i književnik i György Szórád, bivši subotički gradonačelnik.
• 2008.: Béla Duránci, erudit, povjesničar umjetnosti, čuvar kulturne baštine i msgr József Miócs, svećenik, glazbeni pedagog, odgajatelj i ravnatelj zbora

[uredi] Nagrada Pro urbe

• 1996.: Lazar Merković, hrv. književnik i prevoditelj, Béla Duránci, povjesničar umjetnosti, Zoran Kalinić, stolnotenisač, Rita Kinka, pijanistica
• 1997.: Ana Bešlić, kiparica
• 1998.:
• 1999.:
• 2000.:
• 2001.:
• 2002.: Stipan Šabić, likovni stvaratelj i nastavnik, Dom za djecu bez roditeljske skrbi "Kolevka", Ferenc Baracskai, konstruktor, Mađarski kulturni centar "Nepker", Mirjam Pandžić, časna sestra
• 2003.:
• 2004.: Lazar Vojnić Hajduk, kulturni djelatnik
• 2005.:
• 2006.:
• 2007.: István Dobai, rkt. svećenik i direktor "Caritasa", Jasmina Jovančić, likovna umjetnica, Iso Planić, prof. zemljopisa i alpinist, Gábor Juhász, umjetnički voditelj orkestra "Juhas" i Hrvatsko akademsko društvo.
• 2008.: prof. Marija Sekelj (Mária Székely), glazb. animatorica, István Szajkó, sam. slikar, Davor Štefanek, hrvač, Bela Ivković, odvjetnik i jav. i kult. djelatnik, prof. Dénes Tóth, mentor i inovator, Andrea Kúti, Ákos Odri i István Lukács, stručni i kreativni tim učenika Tehničke škole.

[uredi] Stanovništvo

Grad ima oko 100.000 stanovnika. Relativnu većinu činu Mađari 57.092 (38,5%), zatim Srbi 35,826 (24.1%), pa stanovnici izjašnjeni kao Bunjevci (11%), zatim Hrvati (11%), izjašnjeni kao "Jugoslaveni" (6%), Crnogorci (1%) i ostali.

Povijesna naseljenost:

• 1919.: 101.286
• 1931.: 100.058

Valja navesti da u rečenim popisima, oko polovice stanovništva je bilo u samom gradu, dok je druga polovica bila po okolnim salašima i pustarama, koje su bile uračunate u grad Suboticu.

[uredi] Mađari u Subotici

Po popisu 1919., u Subotici je bilo 19870 Mađara od ukupno 101.286 stanovnika.
Po popisu 1931., u Subotici je bilo 39108 Mađara od 100.058 stanovnika.

[uredi] Srbi u Subotici

Po popisu 1919., u Subotici je bilo 8737 Srba od ukupno 101 286 stanovnika.
Po popisu 1931., u Subotici je bilo 10.054 Srba od 100.058 stanovnika.

[uredi] Hrvati u Subotici

31. srpnja 1743. je na sjednici Gradskog vijeća izabran za "prvog sudca" (što je onda zapravo značilo biti prvi čovjek u gradu) Stipan pl. Vojnić. Ista sjednica je bila sazvana radi sprovođenja Privilegije o statusu slobodne povlaštene komorske varoši Sveta Marija (Szent Mária), nekadašnjeg Subotičkog vojnog šanca.

1747. je u Gramatikalnoj školi izvedena prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku u Subotici. Odonda je to postalo tradicijom da se krajem školske godine, na hrvatskom, latinskom i mađarskom jeziku izvode kazališne predstave za učenike i roditelje.

Kao zanimljivost spomenimo da je Subotica početkom 20. stoljeća bila grad s najviše Hrvata na svijetu, više nego što je imao Zagreb.

U popisima iz 19. stoljeća nailazi se na veliku stavku "Bunjevci" prema stavci "Hrvati", ali treba uzeti u obzir činjenicu da je to rađeno u doba dok je Subotica bila dio Ugarske. Tadašnjim ugarskim vlastima nije bio probitak imati jačajuće nacionalne osjećaje "manjina" (hrvatske, srpske, njemačke, slovačke, rusinske, židovske, rumunjske) u rubnim područjima Ugarske, jer je postojala izgledna opasnost da Mađari postanu manjina u velikom dijelu "uže Ugarske", te je stoga ugarska vlast provodila snažnu politiku asimilacije.

Za gradonačelnikovanja subotičkog Hrvata Lazara Mamužića 1884.-1902., njegova politička marljivost i agilnost je pridonijela gospodarskom poletu grada i građevinskom uređenju današnjeg središta Subotice.

1901. su mjesni Hrvati osnovali nogometni klub "Bácska Szabadkai Athletikai Club". Da bi istaknuli hrvatstvo, klupski grb je sadržavao hrvatsku šahovnicu.

Potvrda o malo drukčijoj stvarnoj nacionalnoj slici mogla se vidjeti kad su krajevi koji su bili dio Ugarske, prešli pod druge države, te su se ne računajući uzajamne seobe u matične države, pojavili "skokovi" broja pripadnika manjinskih naroda, a pada broja Mađara i, u hrvatskom slučaju, Bunjevaca. Hrvatski, ali i problem nekih drugih manjina, bilo je što su austrougarske vlasti podupirale autonomaške osjećaje. Uspješnim oblikovanjem nacionalne svijesti, autonomaške su stranke i ideje gubile utjecaj u Austro-Ugarskoj.

Ipak, zbog činjenice da je grad ostao izvan matice Hrvatske svo vrijeme i nije bio dijelom autonomne Hrvatske, niti u zasebnoj upravnoj jedinici u kojoj su Hrvati bili izrazita većina, kao što je bila Dalmacija, nego u izrazito asimilirajućoj jedinstvenoj Ugarskoj, tamošnji su Hrvati ostali izvan zamaha preporodnih događaja u Hrvatskoj i Subotica nije postala glavnim hrvatskim kulturnim središtem, nego je to postao Zagreb.
Po popisu 1919., u Subotici je bilo 65135 Hrvata (mahom iz skupine Bunjevaca).
Po popisu 1931., u Subotici je bilo 45792 Hrvata od 100.058 stanovnika.
U međuratnom razdoblju 1918.-1941., subotička hrvatska inteligencija je studirala mahom u Zagrebu.
Hrvatska prosvjetna zajednica, predvođena biskupom Lajčom Budanovićem je pokrenula 1934. održava Razgovor, okupljanje Hrvata u Subotici, a koncepcija tog okupljanja je bila razglabanje određene bitne teme iz života Hrvata u Bačkoj, odnosno, Razgovor je bio mjestom izrečenja "trenutka istine" o toj temi. Okupljanje je postalo tradicionalno, i održavalo se do 1941., kada ga je prekinuo Drugi svjetski rat i pripojenje grada Horthyjevoj Mađarskoj. Oslobođenje od okupatora nije vratilo ovo hrvatsko okupljanje, a nove socijalističke vlasti nisu pokazivale interese za obnovom jedne hrvatske manifestacije (koju je pokrenila katolička Crkva) i nastao je prekid koji je trajao sve do 1990. i demokratskim promjenama u SFRJ. Tada je Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović obnovio ovo okupljanje.

23. siječnja 1937. godine, Subotica dobiva još jednu hrvatsku ustanovu, kada Kraljevska banska uprava iz Novog Sada odobrava djelatnost Hrvatske kulturne zajednice, organizacije osnovane 1936., a kojoj je predsjedao Blaško Rajić.

1941. godine, subotički nogometni klub, HAD "Bačka", je sudjelovao u prvenstvu hrvatskog nogometnog saveza (to se prvenstvo danas piše kao jedno od prvenstava Hrvatske). Napomenimo da je ovo prvenstvo održano prije napada Osovinskih zemalja na Kraljevinu Jugoslaviju.

Nažalost, u sklopu jugounitarističkih mjera i Hrvatima nesklonih krugova, hrvatske ustanove u Subotici su vrlo brzo preimenovane, tako da se pridjev "hrvatski" uklonio iz naziva, a riječi na hrvatskom su zamijenjene srpskima. Novina "Hrvatska riječ" je 1956. preimenovana u "Subotičke novine", Hrvatsko narodno kazalište je preimenovano u "Narodno pozorište", a nogometni klub HAŠK "Građanski" (prijeratni HAD "Bačka", koji je nakon oslobođenja uzeo to ime) je u ožujku 1946. preimenovan u FD "Sloboda", uz uklanjanje hrvatskog grba iz klupskog amblema.

'60-ih godina je zaslugom mjesnog Hrvata, prim. dr-a Vinka Perčića, Subotica postala najjačim središtem jugoslavenske gastroenterologije i interne medicine, a u tom području, Subotica je postala poznata i međunarodnim medicinskim krugovima zahvaljujući stručnom skupu "Internistički dani", kojeg je pokrenuo dr Perčić 1961. godine. Isti skup se održavao do 1974..

1969. je bio osnovan ogranak Matice hrvatske (osnivači su bili Balint Vujkov, Matija Poljaković, Josip Buljovčić i ostali). Slomom hrvatskog proljeća, ogranak je ugašen, a brojni njeni članovi i u Vojvodini su izgubili radna mjesta, šikanirani na razne načine, prisiljeni iseliti u SR Hrvatsku, sve zbog toga jer su bili članovima jedne kulturne ustanove s hrvatskim predznakom. ^[6].

Od tog udara Subotica je izgubila jedan duhovno-kulturni i politički kontinuitet, i odonda onamošnji Hrvati se nalaze u jednoj praznini, i posljedice te antihrvatske proljećarske čistke se osjećaju i 30 godina poslije, odnosno, kako je bački hrvatski književnik Vojislav Sekelj slikovito kazao Ivanu Zvonimiru Čičku: "Zagreb je manje stradao u tom kontekstu od Subotice, jer je za Suboticu odlazak stotinu intelektualaca teško nadoknadiv gubitak, a opet oni koji su ostali, bili su ušutkani." ^[7]

Rad joj je obnovljen pod "opreznijim" imenom, kao "Bunjevačka matica", koje nije bilo iritirajuće srpskim ekstremistima, u tada još ratno doba, 6. rujna 1995.. Tri godine poslije, poboljšanjem odnosa Hrvatske i Srbije, su se stekli uvjeti za davanje imena sa hrvatskim predznakom te je obnovljena ustanova preimenovana 26. svibnja 1998. u "Matica hrvatska Subotica".

Subotica danas (po stanju od 15. prosinca 2002.) daje 91 elektora u Hrvatsko nacionalno vijeće Republike Srbije.

Početkom školske godine 2007/08. je krenula nastava na hrvatskom jeziku u subotičkoj gimnaziji. ^[8].

Po stanju iz 2003., Subotica ima 878 ulica, od čega 240 ima hrvatske nazive koje su dobile po znamenitim Hrvatima i hrvatskim toponimima ^[9].

[uredi] Hrvatske ustanove i manifestacije

Nadnevak osnivanja je u zagradama.

Bunarićko proštenje Glazbeno popodne Dužijanca Hrvatsko prosvjetno društvo "Neven" (29. kolovoza 1920.) Hrvatsko pjevačko društvo "Neven" (4. prosinca 1920.) Kolo mladeži Katolički krug Bunjevačka prosvjetna matica (1925.) Bunjevačko momačko kolo (1920.)

crkveno društvo Križara crkveno društvo Križarica Katolička čitaonica Kolo mladih nevenaša Školska zadruga Hrvatski katolički orao (1921.) Hrvatska katolička orlica Matica subotička (1933.)

Hrvatsko seljačko prosvjetno društvo - Seljačka i gospodarska sloga Katoličko divojačko društvo Dobrotvorna zajednica Bunjevaca Hrvatsko pjevačko društvo "Neven" Hrvatski prosvjetni dom Hrvatska kulturna zajednica (1936.) Pučka kasina 1878 Hrvatsko akademsko društvo Antunović (1924.) Pučki krug Bunjevačko omladinsko društvo Hrvatski sokol (1925.)

hrvatski kulturni centar "Bunjevačko kolo" Hrvatska čitaonica Festival bunjevački pisama Dani Balinta Vujkova HosanaFest Društvo sv. Jeronima Zemljodilska kasina (1922.) NIU "Hrvatska riječ" Matica hrvatska - ogranak Subotica Hrvatski informatički centar Hrv. društvo za pomoć učenicima "Bela Gabrić" Hrvatsko akademsko društvo Hrvatski demokratski forum – Preporuke iz Lemeša (2008.)

[uredi] Antihrvatski ispadi

2004. su novinarima "Hrvatske riječi" upućivane prijetnje smrću i oskrvnjena su katolička groblja. ^[10]
18. lipnja 2007. je usred dana bejzbolskom palicom i metalnom šipkom pretučen predsjednik Hrvatsko-bunjevačko-šokačke stranke Blaško Temunović, uz psovanje "ustaške majke".^[11].

[uredi] HNK u Subotici

Poslije 1945. godine, kratko vrijeme je postojalo Hrvatsko narodno kazalište u Subotici (slika [1]), čija je jedna od akcija bila, primjerice, i dvanaestodnevno gostovanje na gradilištima duž kasnije autoceste Zagreb-Beograd (od 25. srpnja do 5. kolovoza).
Također, 31. svibnja su izašle novine "Hrvatska riječ" (pod tim imenom od 26. kolovoza 1945.). Štoviše, "slavenskom jeziku se predstave u subotičkom kazalištu održavalo još od 1862., još tijekom 2. svjetskog rata je utemeljeno Hrvatsko narodno kazalište, koje je prvu predstavu odigralo 1945. 1954. je HNK preimenovano u "Narodno pozorište" " ^[12].

Za vrijeme postojanja opere u Subotici, vrijedi istaknuti imena redatelja Milana Asića i solo sopranistice Jelke Asić. ^[13]

Danas je kazališni život na hrvatskom jeziku u Subotici osuđen na to da živi samo od gostovanja kazališnih trupa iz Hrvatske, dok, s druge strane, Subotica uopće ne financira uspostavu i postojanje drame na hrvatskom jeziku.

[uredi] Nijemci u Subotici

Po popisu 1919., u Subotici je živio 4251 Nijemac od ukupno 101 286 stanovnika.

Kad se Nijemce 1945. slalo u logore, mjesni bunjevački Hrvati, iz Šandora (danas služb. "Aleksandrovo") su se složili da nije u redu da se njemačka djeca mlađa od 16 godina odvoze u logor, odlučivši ih primiti kod sebe u svoje domove, čuvavši ih kao svoju djecu. Jasno, starija djeca su bila zadužena i pomagati na gospodarstvu i u domaćinstvu. Tim primanjem djece kod sebe, je, pokazalo se, bilo je spasonosnim za tu djecu. ^[14]

[uredi] Židovi u Subotici

Prvi se Židovi (Aškenazi) naseljavaju u Subotici 1775.. Dotada su Židovi bili u Subotici postojali samo kao zajednica u prolazu, uglavnom radi trgovačkih poslova.
1786. je u Subotici osnovana židovska općina.
Nakon višedesetljetnih peripetija, Židovi su 1817. dovršili gradnju ortodoksne sinagoge.
Općina reformiranih Židova (neološka općina) 1902. je sagradila svoju velebnu sinagogu. Nakon zakona iz 1867., kojim se još više emancipirala židovska zajednica u Austro-Ugarskoj, židovska zajednica dobiva krila za gospodarski polet.
Prvi svjetski rat nije poremetio rad i cjelovitost židovske zajednice. Gospodarski polet se još više nastavio, a vrhunac doseže pred drugi svjetski rat. U to vrijeme je bilo nešto manje od 5 tisuća članova židovske zajednice.
Po popisu 1919., u Subotici je bilo 3293 Židova od ukupno 101 286 stanovnika.
1940. dolazi do prvih udara na građanska prava subotičkim Židovima, kao što je bio to slučaj i drugdje u Kraljevini Jugoslaviji. Zbog utjecaja moćnih nacističkih država i pronacifašističkih krugova u jugoslavenskoj vladi, doneseni su pravni akti kojim se ograničilo pravo židovskoj mladeži na školovanje, a Židovima se općenito zabranilo trgovinom prehrambenim proizvodima.
Za nacističke okupacije, subotički Židovi trpe veliki udar, tako da kraj rata Subotica s bližim naseljima broji nešto preko 1200 pripadnika židovske zajednice.
Ipak, nakon rata su se Židovi pribrali i obnovili rad svoje općine.

[uredi] Romi u Subotici

Uredbom austrijske carice Marije Terezije, mjesne Rome glazbenike se prisililo na naseljavanje gradske jezgre. U tom, 18., i idućem, 19. stoljeću, osnovali su se prvi romski orkestri u Subotici; članovi tih orkestara su bili gornjim slojem subotičke romske zajednice. Iste Rome se nazivalo "gradskim Romima".

[uredi] Vjera

[uredi] Rimokatolici u Subotici

Subotička stolna bazilika je katedrala svete Terezije Aviljske.

[uredi] Kultura

• Narodno kazalište (srp. Narodno pozorište, mađ. Nepsinhaz)
• Zavičajna galerija "Dr Vinko Perčić"
• Gradska knjižnica, utemeljena 13. listopada 1890.

Od 2002., u Subotici se održava pokrajinska smotra recitatora na hrvatskom jeziku, koja ima za cilj njegovanje hrvatskih narječja u Vojvodini: bunjevačke i šokačke ikavice te standardnog hrvatskog jezika.

[uredi] Festivali

• Festival bunjevački pisama
• HosanaFest
• Europress – TravelFest

[uredi] Promet

Subotica je veliki je procvat doživjela kad je željeznicom bila povezana sa Segedinom 1869. godine.

[uredi] Gospodarstvo

• industrija čokolade "Pionir"

U Subotice se od zadnjeg tjedna listopada 2007. održava i "Subotički međuregionalni privredni sajam" (Subotički interregionalni privredni sajam), pod pokroviteljstvom subotičke općine, ali i uz potporu Europske agencije za rekonstrukciju.

[uredi] Okolna mjesta

Bajmok, Bački Vinogradi, Bačko Dušanovo, Bikovo, Višnjevac, Gornji Tavankut, Donji Tavankut, Đurđin, Kelebija, Ljutovo, Mala Bosna, Mišićevo, Novi Žednik, Stari Žednik, Hajdukovo, Čantavir, Šupljak.

[uredi] Šport

U Subotici je 23. srpnja 1901. odigrana prva nogometna utakmica na prostoru kasnije SFRJ, na igralištu kod Somborske kapije. Susret su odigrali Nogometni odjel Subotičkog športskog društva (utemeljen 1894.) i momčad Mohačkog gimnastičkog društva. Pobijedili su Subotičani 4:2.

Subotica je poznata i po tradiciji vrsnih hrvača. U Subotici se u listopadu održava i "trkački dan" na Gradskom hipodromu, u organizaciji konjičkog kluba "Bačka".

Subotica ima veliku tradiciju hokeja na travi ^[15]. Taj se šport igra u Subotici još iz vremena stare Jugoslavije, i pritom je bila jedan od prvih gradova gdje se zaigrao hokej na travi. Otkad su krenila organizirana natjecanja, sastavi iz Subotice (Subotičanka, Zorka) su bile u gornjem domu jugoslavenskog hokeja na travi.
Taj status je zadržao i danas (stanje 2006.); hokejaši Elektrovojvodine su državni prvaci i u 21. stoljeću.

U Subotici djeluje nekoliko športskih društava:

• Sportsko društvo "Jovan Mikić - Spartak", unutar kojeg valja istaknuti:
  • nogometni klub Spartak
  • hrvački klub Spartak
• sportsko društvo "Pionir"
• sportsko društvo "Sever"
• sportsko društvo "Zorka"

U subotička športska društva možemo ubrojiti i Omladinsko sportsko društvo "Palić" iz Palića .

Od nogometnih klubova, za subotički športski život su bili značajni i:

• FK Bačka 1901 Subotica
• Bunjevački šport klub

[uredi] Poznati ljudi

Tomislav Žigmanov, hrv. književnik Matija Poljaković, hrv. književnik Vojislav Sekelj, hrv. književnik Lazar Merković, hrv. književnik Bela Gabrić, hrv. književnik Ive Prćić, hrv. pripovjedač Josip Rudić Aljmaški, mađ. akademik Aleksa Kokić, hrv. književnik Nikola Kujundžić, hrv. književnik Ilija Kujundžić, hrv. književnik Ivan Sarić, pionir zrakoplovstva Julije Česnegić Milvanski, političar i pjesnik Aleksandar Kopunović, nogometaš Petar Šarčević, redatelj Goran Rotim, hrv. televizijski novinar

Tit Mačković, arhitekt dr Vinko Perčić, liječnik Szilveszter Lévay, skladatelj Dezső Kosztolányi Ivan Crni, car Tibor Sekelj Danilo Kiš Jovan Mikić Péter Lékó, šahist Đuro Stantić, atletičar Vilim Harangozo Sreten Damjanović Momir Petković Zoran Kalinić, stolnotenisač Pavao Sučić, biskup

Refik Memišević, hrvač Aleksandar Lifka Géza Csáth (1887.-1919.) Bruck Matija (Bruk Matjas) Eva Ras, glumica Ana Kojić György Arnold (1771.-1848.) József Bártfay József Kasza Juci Komlós Bojana Radulović

[uredi] Gradovi pobratimi/prijatelji/suradnici

Odorheiu Secuiesc

Dunajska Streda

Segedin

Olomouc

[uredi] Gradovi partneri

Osijek Baja Budimpešta Kečkemet Olaš (Halaš)

Zirc München Ulm Namur Turku

Tilburg Izola Wolverhapmton Kanjiža Elche

Akron, Ohio

[uredi] Zanimljivosti

Subotica je svoje društvo esperantista dobila 8. srpnja 1951..

Subotica je 1968., za vrijeme intervencije sovjetskih postrojbi i još nekih zemalja Varšavskog pakta, udomila dvije tisuće građana ČSSR po hotelima, internatima, domovima, u Vikend naselju na Paliću, osiguravši im sve uvjete za ugodan boravak.

[uredi] Vidi još

• Subotički književni krug
• Radio Subotica

[uredi] Izvori

[uredi] Galerija slika

Knjižnica

Narodno kazalište

spomenik Ivanu Sariću

[uredi] Vanjske poveznice

Općenito: Službene stranice općine Subotica Subotica - Grad na dlanu Neslužbeni gradski portal Mapa grada Generalni plan veliki (PDF) Romska strana Subotice Povijest Židova u Subotici (srp.) Dnevnik Manjinske nacionalne zajednice u Vojvodini: Židovi

Mediji: Radio-Subotica Radio-Subotica - Uredništvo na hrv. jeziku Subotičke novine Građanski list o Subotici Subotičke Subotica.info Fotografije, mjesta, ljudi, događaji

Šport: (srp.) OFS Subotica (srp.) Svi jubileji subotičkih sportskih kolektiva