Ivan Ott

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija

Ivan Ott (Zagreb, 24. srpnja 1934.), hrvatski novinar i publicist i humanitarni djelatnik iz Njemačke.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Mladost i obrazovanje[uredi | uredi kôd]

Rodio se je 1934. godine kao drugo od troje djece u siromašnoj radničkoj obitelji. Kad je imao samo godinu i pol usvojili su ga "teta Slavka i stric Franc", časnik u vojsci kraljevine Jugoslavije, koji su živjeli u Karlovcu. Godine 1939. preselili su se u Ljubljanu, gdje je Ott završio osnovnu školu.[1]

Svibnja 1945. obitelj je evakuirana u Austriju u logorište Viktring (Vetrinj) kod Celovca. Slijedi Križni put i smještaj u sabirni logor Teharje kraj Celja.[2] Ottovi usvojitelji, Slavka i Francek, svirepo su ubijeni, nakon čega je jedanaestgodišnji Ivan premješten u logore za djecu u Celju, "Petriček" i "Štigarjeva vila", što su bili tzv. "odgojni domovi za djecu državnih neprijatelja". U Celju je završio prvi razred gimnazije. Ott je bio svjedok masovnih poslijeratnih pogubljenja osoba koje je jugokomunistički režim označio kao "narodne neprijatelje" i proživio je surovosti ideološkog preodgoja.

Godine 1946. ga je slučajno pronašao tjelesni otac Stjepan i vratio u Zagreb, u krug obitelji. U Zagrebu se školovao za elektrotehničara u srednjoj Tehničkoj školi.

Novinarski i publicistički rad[uredi | uredi kôd]

U Njemačku je emigrirao 1961. godine i nastanio se u Stuttgartu. Radio je u AEG-u i SIEMENS-u, u elektronskim računskim centrima.

Do 1971. godine izbjegavao je susretati se s emigrantima iz socijalističke Jugoslavije. Od 1971. godine u Njemačkoj objavljuje novinarske napise. Iste godine uključio se u športsko-društveni život "radnika na privremenom radu u inozemstvu" s područja Jugoslavije. Osnovao je nekoliko športskih klubova (nogometni, stolni tenis, šah) i organizirao nekoliko športskih europskih prvenstava. Kao sposoban organizator, došao je na čelna mjesta brojnih športskih i kulturnih društava, a u njemačkoj saveznoj pokrajini Württembergu postao je član njemačkog športskog suda (Verbandsgericht WFV).

Bavio se i kulturnim radom. Član je Hrvatske kulturne zajednice Stuttgart. Dvanaest uzastopnih godina vodio je i organizirao hrvatske glazbeno-literarne večeri na njemačkoj radio postaji SWR (SDR) Stuttgart. Godine 1971. počinje pisati za zagrebačke Sportske novosti, a poslije i za druge hrvatske tiskovine, ali i novine drugih republika i pokrajina ondašnje Jugoslavije.

Niz godina surađivao je s HRT-om i raznim njemačkim radijskim postajama (DW, WDR, Koln, SFB, Berlin). Godine 2009. je bio urednik na radijskoj postaji SWR International u Stuttgartu te dopisnik Večernjeg lista.

Ott je član njemačkoga književnog društva (Interessengemeinschaft deutschsprachiger Autoren e. V. (GdA))[3] i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Slovenija je putem svoje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina 2011. godine Ivanu Ottu priznala status žrtve i političkog zatvorenika od svibnja 1945. pa sve do njegove punoljetnosti.

Djela[uredi | uredi kôd]

Objavio je više publicističkih uradaka na hrvatskom, slovenskom, njemačkom i francuskom jeziku. Piše kratke književne oglede, priče za djecu, romane i druge publikacije. Njegovi radovi uvršteni su u brojne njemačke i hrvatske književne antologije.[4]

Ukradeno djetinjstvo[uredi | uredi kôd]

Među tim uradcima ističe se njegovo poznato djelo, povijesno-autobiografski roman Ukradeno djetinjstvo: Bleiburg - tragedija koja ne prestaje boljeti (Geraubte Kindheit, 1991.).[5] Roman je objavljen na slovenskom, hrvatskom i njemačkom jeziku u više izdanja i pobudio je zanimanje čitateljstva u mnogim državama. Ott je za roman dobio brojna priznanja. Prema romanu je slovenski redatelj Miran Zupanič snimio dokumentarni film Djeca s Petričekovog brda (Otroci s Petrička) koji je 2007. godine na filmskom festivalu u Portorožu nagrađen prvom nagradom.[6][7]

Korijen nasilja na Balkanu[uredi | uredi kôd]

Korijen nasilja na Balkanu (Wurzel der Gewalt auf dem Balkan, 2001.) politički je esej objavljen 2001. godine u Njemačkoj.[8]

Mačje priče[uredi | uredi kôd]

Mačje priče (Katzengeschichten, 2004.) zbirka su priča za djecu.[9]

Novi i stari doživljaji don Šime[uredi | uredi kôd]

Novi i stari doživljaji don Šime (Erlebnise des Don Simeon, 2005.) zbirka je od dvanaest šaljivih priča koje su prethodno bile objavljivane u različitim časopisima. Povezuje ih zajednički glavni lik - seoski župnik don Šime, njegovi župljani i primorska župa. Autor kroz prikaz sela i likova dočarava primorski mentalitet malog dalmatinskog mjesta, te političke (komunističke) zgode i nezgode, turiste i gastarbajtere.[10]

Djeca žrtve raća i poraća optužuju![uredi | uredi kôd]

Autor u knjizi Djeca žrtve raća i poraća optužuju! (2010.) govori o djeci koja su bila žrtve Drugoga svjetskog rata i o stradanju djece u Jugoslaviji od 1942. do 1948. godine. Knjiga je posvećena ubijenoj djeci, ali i onoj koja su preživjela i nastavila živjeti s traumatskim ožiljcima i nakon rata. Opisuje stradanja djece hrvatske, srpske, židovske i njemačke narodnosti. Opisuje manipulacije nad djecom i ženama koji su bili svjesno izloženi gladi, transportima od logora do logora, od grada do grada, a djeca su u tim logorima umirala i nestajala bez traga. Isto tako, opisuje i sudbinu oko 6 tisuća djece koju je jugoslavenska komunistička vlast nakon rata poslala u Sovjetski Savez na školovanje, a koja su također bila žrtve ideologije. Ističe i velike humane napore liječnika, sestara i osoblja hrvatskoga Crvenoga križa koji su pomagali stradalnicima. Knjiga je podijeljena na poglavlja: Djeca žrtve ideologije (predgovor), Stradanja djece u Jugoslaviji 1942. – 1948., Pogubljena djeca, Djeca bez roditelja i Djeca s pečatom.[11][12][13]

Tamne sjene prošlosti[uredi | uredi kôd]

Tamne sjene prošlosti (2013.) autobiografska je zbirka od petnaest kratkih priča. Glavni likovi su djeca koja pričaju o zločinima koje su preživjela i koja pate za svojim nestalim roditeljima, braći i sestrama. Pokušavaju se ujediniti nakon što su smješteni u različite domove. Knjigu je ilustrirao akademski slikar Anton Cetin.[14][15]

Svjedoci vremena[uredi | uredi kôd]

Svjedoci vremena (2013.) zbirka je novinarskih intervjua koje je Ott vodio s poznatim političarima, sportašima i umjetnicima raznih nacionalnosti.[16][17]

Životinje naši prijatelji[uredi | uredi kôd]

U zbirci priča za djecu Životinje naši prijatelji (2014.) autor poručuje kako ljubav nije potrošna i rezervirana samo za pripadnike iste rase, vjere, uvjerenja, nego je treba iskazivati prema svima kojima je potrebna, kako ljudima oko nas, tako i životinjama.[18]

Gastarbajterske priče[uredi | uredi kôd]

Gastarbajterske priče (2014.) zbirka su priča o životu hrvatskih radnika u Njemačkoj šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Knjigu je ilustrirao Drago Trumbetaš, koji je, kao i Ott, dugo godina proveo na radu u Njemačkoj.[19]

Suharci[uredi | uredi kôd]

Suharci (2015.) su zbirka od deset kratkih priča koje opisuju događaje u siromašnoj zagrebačkoj prigradskoj četrvrti nakon Drugog svjetskog rata. Junaci priča su dječaci koje neprestano prati neimaština i glad, i moraju se snalaziti kroz igru i nestašluke. Knjiga je dragocjen dokument svoga vremena. Ilustrirala ju je Ankica Ege.[20]

Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]

  • 2002. Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, za pruženu humanitarnu pomoć Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, posebice za zasluge oko zbrinjavanja djece, ratnih žrtava, i u izgradnji Caritasova dječjeg doma u Brezovici kraj Zagreba.

Ott je dobitnik i brojnih književnih, športskih i novinarskih odličja i nagrada. Njemački i hrvatski Caritas također su mu dodijelili priznanja.

Citati[uredi | uredi kôd]

Wikicitati »Trg pred kolodvorom u Celju. Potrbuške na zemlji leže zarobljeni domobranski časnici. Preko njih u trku jašu i gaze tijela kopitima konja partizanski oficiri. Pucaju kosti na udovima i prsnim koševima zarobljenika. Pucaju lubanje kao zrele lubenice. Jauci i krikovi nesretnih žrtava miješaju se s hrzanjem preplašenih konja i pucnjave iz pištolja kojima partizani ubijaju teško ranjene. Mi djeca, majke i žene, prisiljeni smo to gledati.««
Wikicitati »U svakom je čovjeku ukorijenjeno dobro i zlo. Odgoj, uljudbeni svjetonazor i vjera pomažu nam da nadvladamo i potisnemo u nama unjedrene negativnosti. Tko se odrekne vjere i prihvati neku od zločinačkih ideologija: nacizam, fašizam, komunizam i sl., izgubio je moralne kočnice koje sputavaju neljudskost. Čovjek postaje čovjeku vuk, a riznica ljudske povijesti više nije leglo mudrosti već izvor zla.«

Izvori[uredi | uredi kôd]

Bilješke i literatura
  1. ↑ Ott, Ivan[neaktivna poveznica], Hrvatski književnici izvan domovine, www.crowc.org, pristupljeno 23. veljače 2016.
  2. ↑ Teharsko taborišče in otroci s Petrička, www.ce-nob.si, pristupljeno 23. veljače 2016.
  3. ↑ Ott, Ivan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 2. kolovoza 2011. (Wayback Machine), www.igda.net, pristupljeno 23. veljače 2016.
  4. ↑ Ott, Ivan  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. studenoga 2016. (Wayback Machine), Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina, fotoimago.hr, pristupljeno 23. veljače 2016.
  5. ↑ Ivan Ott, Ukradeno djetinjstvo, Lijepa naša, Wuppertal, 1999. ISBN 3934149154
  6. ↑ Otroci s Petrička, arsmedia.si, pristupljeno 23. veljače 2016.
  7. ↑ Jurica Pavičić, 70 djece izdajica koju su preodgajali batinama  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. veljače 2010. (Wayback Machine), Jutarnji list, 27. siječnja 2008., www.jutarnji.hr, pristupljeno 23. veljače 2016.
  8. ↑ Marina Stojak, Kraj velike karijere: Ivan Ott je bio najbolji zastupnik iseljenika  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. ožujka 2015. (Wayback Machine), CroExpress, 21. lipnja 2014., croexpress.eu, pristupljeno 23. veljače 2016.
  9. ↑ Ivan Ott, Mačje priče, Udruga građana Orion, Rijeka, 2004. ISBN 9539981484
  10. ↑ Ivan Ott, Novi i stari doživljaji don Šime, Udruga građana Orion, Rijeka, 2005. ISBN 9537229238
  11. ↑ Ivan Ott, Djeca žrtve rata i poraća optužuju!, Naklada Bošković, Split, 2010., ISBN 9789532631272
  12. ↑ Miljenko Stojić, Moje pravo ime je...[neaktivna poveznica], www.miljenko.info, Djeca žrtve rata i poraća optužuju!, www.mvinfo.hr, pristupljeno 23. veljače 2016.
  13. ↑ [Domagoj Ante Petrić, Ivan Ott progovara o najgorem obliku ljudske okrutnosti, www.hrvatski-fokus.hr, pristupljeno 23. veljače 2016.
  14. ↑ Ivan Ott, Tamne sjene prošlosti: kako su djeca žrtve komunizma preživjele komunizam?!, Naklada Bošković, Split, 2013., ISBN 9789532632507
  15. ↑ Miljenko Stojić, Oni polako odlaze[neaktivna poveznica], www.miljenko.info, pristupljeno 23. veljače 2016.
  16. ↑ Ivan Ott, Svjedoci vremena, Gral Široki, Zagreb, ISBN 9789537360207
  17. ↑ Intervju s Ivanom Ottom  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2020. (Wayback Machine), portal Hrvatska nastava u inozemstvu, siječanj 2013., sites.google.com/site/hrvatskanastava2, pristupljeno 23. veljače 2016.
  18. ↑ Ivan Ott, Životinje naši prijatelji, Naklada Bošković, Split, 2014. ISBN 9789532632620
  19. ↑ Ivan Ott, Gastarbajterske priče, Naklada Bošković, Split, 2014., ISBN 9789532632576
  20. ↑ Ivan Ott, Suharci, Naklada Bošković, Zagreb, 2015., ISBN 9789532633177

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivan_Ott&oldid=6633995"