Kosače

Ovo je glavno značenje pojma Kosače. Za druga značenja, pogledajte Kosače (razdvojba).

Grb velikaške obitelji Kosača

Kosače, hrvatska velikaška obitelj u srednjovjekovnoj bosanskoj državi čiji su se posjedi nalazili oko spoja rijeka Pive i Tare i u gornjem Podrinju u okolici Foče, gdje se nalazilo selo Kosač, po kojem je obitelj vjerojatno dobila ime. Poslije su pojedini članovi obitelji proširili posjede na cijeli Hum pa su do kraja 15. stoljeća pripadali najmoćnijim velikašima u Bosni.

Povijest obitelji do pada Hercegovine

Prvi poznati član obitelji bio je Vuk, rudinski župan iz prve polovice 14. stoljeća, a imao je sinove Vlatka I. Vukovića i Hranu Vukovića. Dok je Hrana poznat samo po imenu, Vlatko Vuković je kao vojvoda bosanske vojske te povjerenik kralja Tvrtka I. Kotromanića, znatno je proširio obiteljske posjede zauzevši dio Huma i Konavala. Naslijedio ga je sinovac, vojvoda Sandalj Hranić Kosača. Prva Sandaljeva supruga bila je Katarina, kći hrvatsko-dalmatinskoga bana Vuka Vukčića Hrvatinića, a druga, Jelena, kći srpskog kneza Lazara. Sandaljeva braća, Vukac (u. 1432.) i Vuk (u. 1424.), koji su imali posjede u gornjem Podrinju na podrucju župe Govze i grada Jeleča, nisu znatnije utjecali na zbivanja u Bosni. Vukov sin Ivan Vuković stupio je 1442. u službu Mlečana. Vukac je u braku s Katarinom (umrla poslije 1452.) imao djecu Stjepana Vukčića i Teodoru.

Grb Kosača („Kosačića“) prema Fojničkom grbovniku datiranom u 17. st., koji je kopija grbovnika iz 16. st.

Stjepan Vukčić bio je najmoćniji dinast u Bosni i najznačajniji Kosača. Godine 1435. nasljedio je čitavu Sandaljevu baštinu. Nosio je i titulu velikog vojvode rusaga bosanskog, ali se prema bosanskom kralju odnosio kao ravnopravan vladar i često je s njim vodio rat. U borbi protiv svojih protivnika, kao oslonac bili su mu Osmanlije. Za vrijeme dinastičkih borbi u Ugarskoj i Hrvatskoj i turskog opsjedanja Beograda zauzeo je Omiš i Poljica (1440.), a sljedećih godina, koristeći se slomom despotovine, Gornju Zetu i Bar. Njegov teritorij obuhvaćao je tada velik prostor od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog primorja.

Od 1448. godina nosio je titulu hercega od svetog Save. Nakon pada Smedereva 1459. i upada turskih snaga u Hercegovinu, došlo je 1461. do izmirenja s bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem. Poslije pada Bosne 1463., Turci su od 1465. postepeno, ali trajno zauzimali hercegove gradove u Humu i Podrinju, dok su Mlečani ugrabili Neretvansku krajinu (1444.). Godine 1466. pao je u turske ruke i tvrdi grad Blagaj, prijestolnica Kosača. Njegova vlast svedena je na usko obalno područje oko grada Herceg-Novog. Kako bi i to malo sačuvao bio je prisiljen dati sultanu svog najmlađeg sina Stjepana za taoca. Umro je 1466. u toku općeg rasula njegova nekoć jakog herceštva.

Od 1424. godine bio je oženjen Jelenom, kćerju zetskoga kneza Balše III. Balšića, s kojom je imao djecu: Vladislava Hercegovića, Vlatka Hercegovića i Katarinu. God. 1455. oženio je Barbaru, kćer "ducis de Payro", a 1460. Ceciliju, s kojom je imao djecu Maru i Stjepana.

Vladislav Hercegović ostao je sjeverno od Neretve, titulirajući se milošću Božjom mi vojvoda Vladislav, gospodar humski i primorski, vojvoda bosanski i veće, ili pak milošću Božjom veliki vojvoda rusaga bosanskoga. Pred turskim prodorom odselio se u Hrvatsku gdje je dobio posjede u Križevačkoj i Virovitičkoj županiji. Oženio se 1455. Anom, nećakinjom Irene Kantakuzenove, žene srpskoga despota Đurđa Brankovića. Imao je sina Petra Balšu.

Herceg Vlatko II. Hercegović Kosača oslanjao se na Mlečane i Napulj, te na kralja Matijaša Korvina i Dubrovčane koji su mu pomagali u obrani posljednjih posjeda. Međutim, Herceg-Novi se nije mogao dugo držati. Predao se početkom 1482. i time je Hercegovina konačno pala pod tursku vlast.

Najmlađi sin hercega Stjepana Vukčića, Stjepan, predan je kao taoc Turcima i 1474. godine primio je islam. Pod imenom Ahmed-paša Hercegović istakao se kao turski vojskovođa, a više puta je imenovan i za velikog vezira. Umro je 1517. godine.

Povijest obitelji nakon pada Hercegovine

Vladislavov sin Petar Balša, koji je živio u Kalniku, imao je sina Matiju (u. prije 1533) te unuka Nikolu, koji se zadnji put spominje 1522. Nikola je napustio Slavoniju i preselio se na imanje svojih ujaka Jakšića u Čanadskoj županiji u Ugarskoj. Nikola je imao sinove Juru, Stipana i Pavla. Godine 1605. Dubrovčani su isplatili Vladislavovim potomcima prihode s njihovih imanja, nakon čega se više ne spominju u povijesnim izvorima.

Vlatko Hercegović se oženio 1455. nećakinjom Ulrika II. Celjskoga, a 1474. Margaretom Marsano, unukom aragonskoga kralja Alfonsa V. Velikodušnoga. Vlatkov sin Ivaniš Kosača živio je u Veneciji, gdje se spominje još 1546. godine. Imao je tri sina: Vlatko, Stipan i Feranta, a njihovi potomci spominju se izvorima do 1640.

Potomci najmlađeg sina hercega Stjepana, Ahmeda-paše Hercegovića spominju se u izvorima do kraja 16. stoljeća.

Literatura

• Povijest Hrvata - srednji vijek, grupa autora, Zagreb, 2003.