Molière

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Jean-Baptiste Poquelin
Moliere 12.jpg
Jean-Baptiste Poquelin Molière
Puno ime Jean-Baptiste Poquelin
Rođenje 15. siječnja 1622.
Pariz, Francuska
Smrt 17. veljače 1673.
Pariz, Francuska
Nacionalnost Francuz
Period pisanja 1645. - 1673.
Književni period klasicizam
Supruga(e) Armande Béjart
Djeca 3 djece:
Louise (1664. – 1664.)
Marie Madeleine (1665. – 1723.)
Pierre (1672. – 1672.)

Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière (Pariz, 15. siječnja 1622. - Pariz, 17. veljače 1673.), francuski scenarist i književnik, jedan od velikana humoristične satire.

Sam je sebe nazvao Molière kao pseudonim. Rođen je u obitelji imućna kraljeva tapetara, završio je pravo, ali se odrekao pravničke karijere i postao glumac. U Parizu je osnovao kazališnu družinu L'Illustre Theatre (Čuveno Kazalište) za koju je prerađivao talijanske komedije i s kojom 12 godina lutajući obilazio provinciju. U početku piše farse, a prve komedije su mu u stihovima. Napisao je niz komada u prozi i stihu. Predstavnik je klasicizma. Ismijavao je ondašnje društvo, staleške predrasude, pokvarenost aristokracije i gramizivost buržoazije, a nije prezao ni od osude licemjernog katoličkog svećenstva. Molière je razvio talijansku komediju intrige u društevnu komediju i komediju običaja s tragikomičnom pozadinom u kojima veličina komičnoga doseže dimenzije tragičnoga. Godine 1660. preuzeo je kraljevsko kazalište u Parizu. Kod njega promjećujemo utjacaj komedije ERUDITE i komedije DEL ARTE, utjecaj antike, rimskih komediografa ('Plauta').

Životopis[uredi VE | uredi]

Molière je rođen u Parizu. Bio je sin Jean Poquelin i Marie Cressé, kćerke iz uspješne buržoazijske obitelji.[1] Majka mu je preminula kada je imao 10 godina, a čini se da sa ocem nije imao blizak odnos. Nakon majčine smrti, živio je sa ocem iznad "Pavillon des singes" u ulici rue Saint-Honoré, imućnom dijelu Pariza.

Vjerojatno je da je njegova edukacija započela u pariškim osnovnim školama, nakon čega se je upisao u prestižni jezuitski "Collège de Clermont", gdje je završio učenje u strogoj akademskoj okolini.

Godine 1631, Jean Poquelin kupio je od dvora Louis XIII položaj "valet de chambre ordinaire et tapissier du Roi" ("osobni sluga Kraljeva dvora i čuvar sagova i tapeta"). Njegov sin preuzeo je isti položaj 1641.[2] Titula je zahtjevala samo tri mjeseca rada i inicijalno trošak od 1200 livri; titula je donosila 300 livri godišnje i omogućavala brojne unosne ugovore.

Poquelin je učio za provincijskog odvjetnik negdje oko 1642., vjerojatno u Orléansu, ali nije zabilježeno da je dovršio učenje. Do tada je Molière slijedio očev plan; družio se sa plemstvo na Collège de Clermont i činilo se da mu je preodređena karijera u uredu.

U lipnju 1643., kada je Molière bio star 21 godinu, odlučio je napustiti svoju socijalni stalež i odlučio se za karijeru na pozornici. Napustivši oca, priključio se glumici Madeleine Béjart, sa kojom se i ranije susretao i osnovao kazališe "Illustre Théâtre" sa 630 livri. Kasnije su im se pridružili Madeleinein brat i njena sestra.

Nova kazališna skupina bankrotirala je 1645. Molière je postao vođa skupine, djelomično zbog glumačkog umijeća i djelomično zbog pravnog znanja. Skupina je nagomilala velike dugove, ponajviše zbog iznajmljivanja kazališta (igrališta za sport "jeu de paume", sport sličan tenisu), za što su dugovali 2000 livri.

Povjesničari dvoje da li je njegov otac ili ljubavnike jedne od članica skupine platio dugove, jer je Molière nakon 24 sata provedena u zatvora vratio se u glumačke krugove. Tada je počeo koristiti pseudonim Molière, moguće inspiriran mali selom istog imena u Midi (kolokvijalni naziv za južnu Francusku) u blizini naselja Le Vigan. Moguće je da je promijenio ime kako bi zaštitio oca od sramote što ima glumca u obitelji (glumce država više nije omalovažavala pod vladavinom Luja XIV., ali i dalje im nije dopuštano da budu pokopani na svetom tlu).

Nakon zatvaranja, on i Madeleine započeli su kazališnu turneju po provinciji sa novom kazališnom skupinom; to je trajalo oko 12 godina, tijekom kojih je u početku nastupao u trupi Charles Dufresne, a kasnije je osnovao i svoju skupinu, koja je bila dovoljno uspješna i zadobila sponzorstvo Filipa I., vojvode Orléansa.

Iz toga vremena sačuvano je nekoliko predstava, od kojih su najznačajnije "L'Étourdi, ou le Contretemps" i "Le Docteur amoureux"; kojima se je Molière udaljio od velikog utjecaja talijanske improvizacije Commedia dell'arte, i pokazao svoj dar izrugivanju.

Tijekom svojih putovanja susreo se sa Armandom, princom Contija, guvernerom Languedoca, koji je postao njegov sponzor, te je skupinu prozvao po sebi. Prijateljstvo je prekinuto kada je Conti, zaražen sifilisom, pokušao se izliječiti religijom. Vjerski savjetnici govorili su mu protiv podržavanja Molièreove kazališe skupine te mu savjetovali da se pridruži njegovim suparnicima, skupinama "Parti des Dévots" i "Compagnie de Saint Sacrement".

U Lyonu, Mademoiselle Du Parc (Marquise-Thérèse de Gorla), znana kao Marquise, pridružila se skupini. Marquise se je neuspješno udvarao Pierre Corneille, a kasnije je postala ljubavnica Jeana Racina.

Racine je ponudio Molièreu svoju tragediju "Théagène et Chariclée" (jedno od njegovih prvih dijela nakon što je napustio studij teologije), ali je Molière nije htio izvoditi iako je podržavao Racinea u nastavku njegove umjetničke karijere. Smatra se da je Molière ubrzo postao ljut na Racinea kada je sazna da je tragediju predstavio i kazališnoj skupini "Hôtel de Bourgogne".

Povratak u Pariz[uredi VE | uredi]

Moliere je bio prisiljen nastupati u Parizu. Prvotno je nekoliko tjedan bio izvan grada kako bio promovirao sebe među gospodom i kako bi njegov ugled u Parizu porastao. U Pariz je došao 1658. te pred Kraljem u Louvre (koji se tada iznajmljivao kao kazališe) izveo Corneilleovu tragediju "Nicomède" i farsu "Le Docteur amoureux" sa ponešto uspjeha. Dodijeljena mu je titula "Troupe de Monsieur" (monsieur je bila počasna titula za kraljevog brata Filipa I., vojvodu Orléansa). Uz pomoć Monsieura njegovoj skupini je dozvoljeno dijeliti kazalište u velikoj dvorani Petit-Bourbon sa poznatom talijanskom skupinom Commedia dell'arte, Tiberia Fiorilla, poznatog po tumačenjima uloge "Scaramuccia" (lik klauna u talijanskim predstavama Commedia dell'arte). Skupine se nastupale u različitim večerima. Premijera "Les Précieuses ridicules" ("Smiješne kaćiperke") dogodila se u Petit-Bourbonu 18. studenoga 1659. Djelo je bilo prvi pokušaja Molierea da satirizira određene socijalne manire i odnose tada prisutne u Francuskoj.

Opće je prihvaćeno da je radnja zasnovano na djelu Samuela Chappuzeaua "Le Cercle des femmes" iz 1656. Primarno izruguje "Académie Française", skupinu koju je oformio Richelieu pod kraljevskom odredbom da utvrdi pravila slabašnog francuskog kazališta. Académie je zagovarala jedinstvo vremena, radnje i stila stiha. Molierea se često povezuje sa izrazom da komedija "castigat ridendo mores" ili "kritizira običaje kroz humor", koji je skovao njegov suvremenik Jean de Santeuil, te se često krivo smatra klasičnom latinskom poslovicom.

Iako je preferirao tragedije, koje pokušavao usavršiti sa "Illustre Théâtre", postao je slavan zbog svojih farsi, koje su obično pisane u jednom činu i izvođene su nakon tragedije. Neke od tih farsi samo su djelomično napisane i izvođene su u stilu commedia dell'arte sa improvizacijom uz kratki obris zapleta (tal. canovaccio). Napisao je i dvije komedija u stihu, ali su bile manje uspješne te se opće smatraju manje značajnim. Kasnije u životu posvetio se pisanju glazbenih komedija u kojima dramu prekida pjesma i/ili ples.

Smrt[uredi VE | uredi]

Molièreova grobnica na groblju "Père Lachaise".

Molière je bolovao od plućnog oblika tuberkuloze kojom se vjerojatno zarazio kao mladić u zatvoru. Jedan od najpoznatijih trenutaka u njegovom životu je bio onaj zadnji koji je postao legendaran. Tijekom izvođenja svoje posljednje predstave, na pozornici je kolabirao zbog napada kašlja tijekom kojeg je iskašljavao krv (hemoptiza). Predstava je sadržavala rakošne plesne točke uz glazbu skladatelja Marc-Antoine Charpentier koja se ironično zvala "Le Malade imaginaire" ("Umišljeni bolesnik"). Molière je inzistirao da završi nastup. Nakon nastupa ponovno je kolabirao nakon ponovnog krvarenja, te je odveden kući, gdje je preminuo nekoliko sati kasnije bez primanja bolesničkog pomazanja, jer dva svećenika su ga odbila, dok je treći došao prekasno. Praznovjerje da zelena boja glumcima donosi lošu sreću potječe od njegova zadnja nastupa, jer je tada nosi zelenu odjeću.

Po francuskim zakonima toga vremena glumcima nije dopušteno da budu pokopani na svetom tlu groblja. Ipak je Molièreova udovica, Armande, zamolila Kralja da suprugu omogući normalan pogreb. Kralj se složio te je Molièreovo tijelo pokopano u dijelu groblja namjenjenom za nekrštenu dojenčad. Godine 1792. njegovi ostaci su prenešeni u muzej, a 1817. je zakopan na groblju "Père Lachaise" u Parizu u blizni groba La Fontainea.

Djela[uredi VE | uredi]

Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden s engleskog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Molière
  • Ljubomorni muž
  • The Fleet-Footed Doktor
  • The Scatterbrain
  • A Lovers' Quarrel
  • Kaćiperke
  • The Imaginary Cuckold
  • Ljubomorni princ
  • Škola za muževe
  • The Nuisances
  • Škola za žene
  • George Dandin
  • Versailleska improvizacija
  • Primorano vjenčanje
  • Princeza od Elida
  • Tartuffe
  • Don Juan
  • Ljubav je lijek za sve
  • Mizantrop
  • Depresivni doktor
  • Mélicerte
  • Komična pastorala
  • Sicilijanac
  • Amfitrion
  • Zbunjeni muž
  • Škrtac
  • Monsieur de Pourceaugnac
  • The Magnificent Suitors
  • Budući gentleman
  • Psiho
  • Scapinove spletke
  • A Pretentious Countess
  • Učene žene
  • Umišljeni bolesnik

Reference[uredi VE | uredi]

  1. Shelley, Mary Wollstonecraft (1840). Lives of the Most Eminent French Writers, Philadelphia: Lea and Blanchard.
  2. Alfred Simon, Molière, une vie (Lyon: La Manufacture, 1988), pp. 520-21.