MiG-21

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
MiG-21 "Fishbed"
Croatian Air Force Mikoyan-Gurevich MiG-21UMD Lofting-1.jpg
MiG-21bis HRZ i PZO
Opći podaci
Tip Lovac/presretač
Proizvođač Mikojan
Probni let 14. lipnja 1956.
Uveden u uporabu 1959.
Status U uporabi
Prvotni korisnik SSSR
Portal: Zrakoplovstvo Airplane silhouette 45degree angle.svg

Mikojan-Gurjevič MiG-21 (Ruski: Микоян и Гуревич МиГ-21; NATO naziv: "Fishbed") je višenamjenski nadzvučni zrakoplov s jednim mlaznim motorom. Proizveden je u bivšem SSSR-u, u od strane Mikojana. Nakon 50 godina od njegovog prvog leta, 49 zemalja koristilo je, a neke i danas koriste MiG-21. Brzina mu prelazi dva Maha što ga čini bržim od mnogih kasnije izrađenih zrakoplova. Izrađeno ih je više od 11.950.[1]

Razvoj[uredi VE | uredi]

Pozadina[uredi VE | uredi]

Nakon završetka Korejskoga rata, koji je u svijet ratovanja uveo mlazne borbene zrakoplove, i SAD i SSSR pokušali su prikupiti nova znanja iz nedavnog sukoba. Ono što su piloti na obje strane tražili jest laki, okretni zrakoplov visokih performansi. Američki odgovor na taj zahtjev bio je F-104 Starfighter.

U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, glavni dizajner sovjetskih lovačkih zrakoplova bio je OKB pod vodstvom Artema Ivanoviča Mikojana. MiG-15 je bio dostojni protivnik američkom F-86 Sabreu, te je doveo do razvoja poboljšane inačice u obliku MiGa-17. Sredinom 1950-ih, manje-više isti dizajn pojavio se u obliku dvomotornog MiG-19, prvog sovjetskog nadzuvčnog zrakoplova koji je u ušao u operativnu uporabu.
Još dok je MiG-19 ulazio u službu, OKB Mikojan je radio na njegovom nasljedniku koji je trebao inkorporirati naučeno iz Korejskog rata. Državni zahtjev za razvoj brzog, lakog lovca je objavljen pred kraj 1953. te je "ugrubo" tražio zrakoplov maksimalne brzine Mach 2, naoružan s topovima i opremljen s radarskim nišanom, te kasnije s mogućnošću nošenja raketa zrak-zrak.

Unatoč činjenici da su i drugi OKB-ovi radili na zahtjevu, neki su bili previše posevećeni drugim projektima da bi uložili veći trud, dok drugi nisu uspijevali napraviti prijedlog koji bi zadovoljio sovjetske vlasti. Takve okolnosti su Mikojan učinile jedinim biroom sposobnim da odgovori na traženi zahtjev, zbog čega su im vlasti odobrile razvoj novog zrakoplova u siječnju 1954.

Prototipovi[uredi VE | uredi]

Ye-5 i Ye-2A

Polazna točka bio je Ye-1 (Ye = Yedinitsa, "poseban prototip") kojeg je trebao pokretati jedan Mikulonov AM-5A turbo-osovinski mlazni motor. Isti se pokazao ne adekvatnim te zamijenjen s poboljšanim Mikulinom AM-9B koji se koristio u MiGu-19. Uskoro je motor ponovno zamijenjen, ovaj put s Mikulinom AM-11 koji se tek razvijao te je bio optimiziran za brze i lake lovce. Oznaka prototipa je promijenjena Ye-2.

Kao što je bio običaj u sovjetskoj zrakoplovnoj industriji, aerodinamika Ye-1 se trebala bazirati na konceptu koji bi predložio "državni institut za aerodinamiku i hidrodinamiku" (ruski akronim - TsAGI). Komplikacije su nastale zbog činjenice da je TsAGI predložio dvije konfiguracije. Obe su uključivale valjkasti trup s usisnikom zraka u nosu, konvencionalna "strijela" repne površine i srednje postavljena krila. Dvojba je bila oko oblika krila: jedna opcija je bilo strijelasto krilo pod kutem od 55° dok je druga bila delta krilo pod kutem od 57°.
Osim dvojbe oko krila, stvari su se zakomplicirale zbog toga što željeni motor AM-11 nije bio dostupan pa se tijekom razvoja trebao koristiti postojeći AM-9B. Dozvola za izradu prvih šest prototipova je stigla uskoro pa su napravljeni:

  • jedan Ye-2 s strijela krilom i AM-9B motorom,
  • jedan Ye-2A s strijela krilom i AM-11 motorom,
  • dva Ye-4 s delta krilom i AM-9B motorom i
  • dva Ye-5 s delta krilom i AM-11 motorom.

Prvi Ye-2 dovršen je na početku 1955. Tijekom prvog leta 14. veljače 1955. testni pilot Geogiy Mosolov izjavio je da se zrakoplov dobro ponašao iako je primjetio nedostatak snage što se i moglo očekivati s obzirom da je korišten motor AM-9B. Unatoč tome, uskoro je dokazao da i tako može dostići brzinu od mach 1,8.

Prvi prototip s delta krilima, Ye-4, poletio je 16. lipnja 1955. s Grigoryem Sedovom za kontrolama. Tijekom testiranja, stručnjake je šokirala činjenica da Ye-4 može postići maksimalnu brzinu od samo mach 1,2 iako između njega i Ye-2 nije bilo nikakve razlike osim u obliku krila.
Iako su TsAGI-jeve analize sugerirale da će delta krilo biti efikasno, tako se nije pokazalo u stvarnosti pa su dizajneri počeli s raznim modifikacijama i poboljšanjima. S vremenom, rezultati su postajali sve bolji.

Kako je novi motor AM-11 bio sklon zapaljenju i drugim problemima, izrada prototipova koji su ga trebali koristiti je kansila.
Prvi Ye-5 konačno je poletio 9. siječnja 1956. s Vladimirom Nefyedovom za kontrolama. Prvi Ye-2A je poletio 17. veljače 1956. s Grigoryem Sedovom za kontrolama, dok je drugi Ye-5 je poletio pred kraj 1956.

Opis (MiG-21F-13 "Fishbed-A")[uredi VE | uredi]

Inačice[uredi VE | uredi]

MiG-21P, PF, PFS[uredi VE | uredi]

MiG-21R, S, M, SM[uredi VE | uredi]

MiG-21SMT, MT, Bis[uredi VE | uredi]

Moderinizacija[uredi VE | uredi]

Lancer[uredi VE | uredi]

Lancer-C

Razvoj Lancer standarda pokrenuo je rumunjski Aerostar zajedno s izraelskim Elbitom kako bi moderinizirali 110 MiGova-21 Rumunjskog ratnog zrakoplovstva. Razvijene su tri inačice:

  • Lancer-A - inačica optimizirana za napade na zemaljske ciljeve. Prvi put poletjela 21. kolovoza 1996.[2] Ima mogućnost nošenja vođenih bombi zapadnog i istočnog podrijetla.
  • Lancer-B - školski dvosjed[2]
  • Lancer-C - inačica namijenjena borbi zrak-zrak.[2]



Operativna uporaba[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Korisnici MiG-21 u svijetu

Kokpit

MiG-21 je uz MiG-29 bio najpoznatiji izvozni lovac sovjetske proizvodnje. Uz Sovjetski Savez, koristile su ga ili ga još uvijek koriste članice bivšeg Varšavskog pakta, kao i druge komunističke zemlje koje nisu bile članice tog saveza, npr. SFR Jugoslavija. Uz Europu, taj lovac koristio se i u azijskim i afričkim zemljama koje su imale komunistički režim te na Kubi kao saveznici SSSR-a. S vremenom je avion došao i u "zapadne ruke", odnosno najprije u Izrael tokom Šestodnevnog rata, da bi lovci potom bili brodom bili dostavljeni u SAD.

Iako su američka testiranja pokazala da se radi o veoma pokretnom lovcu, MiG-21 imao je loše karakteristike, zbog čega su novi avioni bivali otpisivani iz uporabe nakon 10 do 15 godina primjene. Iako se danas ti lovci više ne proizvode, svejedno ih koriste zračne snage velikih zemalja (u vojnom smislu), npr. Indija, Egipat i Sjeverna Koreja.

Tehničke karakteristike (MiG-21bis)

Izvori podataka: [3]

Osnovne karakteristike

  • posada: 1
  • dužina: 14,10 m
  • raspon krila: 7,15 m
  • površina krila: 22,95 m2
  • visina: 4,12 m

Letne karakteristike

  • najveća brzina: 2230 km/h
  • dolet: 1225 km (s dodatnim spremnicima)
  • najveća visina leta: 17.800 m
  • motor: 1 x Tumanski R-25 (25)

Naoružanje

  • naoružanje: 4 podkrilna nosača za oružje

Poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: MiG-21
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: MiG-21
Wikibooks-logo.svg Wikiknjige imaju materijala na temu: MiG-21

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Die wichtigsten Flugzeugtypen der Welt, Kaiser-Verlag, ISBN 3-7043-2188-5
  2. 2,0 2,1 2,2 roaf.ro pristupljeno 9.1.2010.
  3. mig-21.de pristupljeno 11.10.2009.

Literatura[uredi VE | uredi]