Vijetnamski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vijetnamski rat
Dio Hladnog rata
Nadnevak 1. studenog 1955.[A 1] - 30. travnja 1975.
(19 godina, 5 mjeseci, 4 tjedna i 1 dan)
Lokacija Južni Vijetnam, Sjeverni Vijetnam, Kambodža, Laos
Ishod Pobjeda Sjevernog Vijetnama
Teritorijalne promjene Ujedinjenje Sjevernog i Južnog Vijetnama u jednu državu - Vijetnam
Sukobljeni
Antikomunističke sile:
Flag of South Vietnam.svg Južni Vijetnam
Flag of the United States.svg SAD
Flag of South Korea.svg Južna Koreja
Flag of Thailand.svg Tajland
Flag of Australia.svg Australija
Flag of New Zealand.svg Novi Zeland
Flag of the Philippines.svg Filipini[1]
Komunističke sile:
Flag of Vietnam.svg Sjeverni Vijetnam
FNL Flag.svg Việt Cộng
Flag of the People's Republic of China.svg NR Kina
Flag of the Soviet Union.svg SSSR
Flag of North Korea.svg Sjeverna Koreja
Vođe
Flag of the United States.svg Lyndon B. Johnson
Flag of the United States.svg Richard Nixon
Flag of the United States.svg William Westmoreland
Flag of the United States.svg Creighton Abrams
Flag of South Vietnam.svg Nguyễn Văn Thiệu
Flag of Vietnam.svg Le Duan
Flag of Vietnam.svg Nguyen Chi Thanh
Flag of Vietnam.svg Vo Nguyen Giap
Flag of Vietnam.svg Van Tien Dung
Flag of Vietnam.svg Tran Van Tra
Flag of Vietnam.svg Ho Chi Minh
Vojne snage
~1 830 000 (1968.) ~461 000 (1968.)
Posljedice
Flag of South Vietnam.svg J. Vijetnam
Mrtvih civila: 195.000 - 430.000
Mrtvih vojnika: 220.357 - 313.000
Ozlijeđenih: 1 170 000
Flag of the United States.svg SAD
Mrtvih: 58.220
Ozlijeđenih: 303.644
Flag of South Korea.svg J. Koreja
Mrtvih: 5.099
Ozlijeđenih: 10.962
Nestalih: 4
Flag of Australia.svg
Mrtvih: 500
Ozlijeđenih: 3.129[2]*
Flag of New Zealand.svg Novi Zeland
Mrtvih: 37
Ozlijeđenih: 187[3]
Flag of Vietnam.svg FNL Flag.svg SVI/NFL
Mrtvih civila: 50.000 - 65.000
Mrtvih ili nestalih vojnika: 400.000 - 1.100.000
Ozlijeđenih: 600.000*
Flag of the People's Republic of China.svg NR Kina
Mrtvih: 1.100
Ozlijeđenih: 4.200
Mrtvih Vijetnamskih civila: 245.000 – 4.000.000*
Mrtvih Kambodžanskih civila: 200.000 - 300.000*
Mrtvih civila Lao naroda: 20.000 - 200.000*
Ukupan broj civilnih žrtava: 465.000 - 2.500.000*
Ukupan broj mrtvih: 1.102.000 - 3.886.026
(* = procjena)

Rat u Vijetnamu (vijetnamski: Chiến tranh Việt Nam), također poznat i pod nazivom Drugi indokineski rat[4], a u Vijetnamu poznat pod nazivima Rat za otpor protiv Amerike ili jednostavnije Američki rat je bio oružani sukob u eri Hladnog rata koji se odvijao na prostorima država Vijetnama, Laosa i Kambodže u razdoblju od 1. studenog 1955. godine[A 1] pa sve do pada Sajgona 30. travnja 1975. godine. Taj rat zapravo je nastavak Prvog indokineskog rata (1946. - 1954.), a vodio se između Sjevernog Vijetnama - čiji su saveznici bili tadašnji Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države - te vlade Južnog Vijetnama - čiji su najjači saveznik bile Sjedinjene Američke Države i druge antikomunističke zemlje.[9] Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama koja je surađivala sa Sjevernim Vijetnamom učestalo je vodila gerilski rat protiv antikomunističkih snaga u regiji dok je vojska Sjevernog Vijetnama ulazila u konvencionalnije sukobe i često slala satnije s velikim brojem vojnika u bitke.

Kako je rat trajao tako se uloga Fronte nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama smanjivala, a uloga vojske Sjevernog Vijetnama povećavala. Američke snage i snage Južnog Vijetnama oslanjale su se na svoju zračnu superiornost i veliku vatrenu moć kako bi pronalazili i uništavali razne operacije uključujući pješadiju, artiljeriju i zračne napade. Tijekom rata, SAD su se koristile strategijom bombardiranja Sjevernog Vijetnama, a kao posljedica toga zračni prostor te države postao je najstrože branjeno područje u svijetu.

Američka vlada gledala je na američko uplitanje u rat kao na sprečavanje razvoja Komunizma u Sjevernom Vijetnamu. To je bio dio veće strategije čiji je cilj bio spriječiti razvoj Komunizma općenito. Prema američkoj domino teoriji, kada bi jedna zemlja postala komunistička, ostale zemlje regije bi je slijedile, a američka politika smatrala je komunističku prevlast nad cijelim Vijetnamom neprihvatljivom. S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama borile su se za ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vladavinom. Oni su na sukob gledali kao na kolonijalni rat kojeg su u početku morali voditi s Francuskom, a nakon toga sa SAD-om budući je Francusku podupirala vlada SAD-a, a kasnije i Južni Vijetnam koju su smatrali američkom marionetskom državom.[10]

Od 1950. godine američki vojni savjetnici počeli su dolaziti u područje koje je tada bilo poznato kao Francuska Indokina. Ranih 60-ih godina prošlog stoljeća američka umiješanost u sukob je eskalirala sa utrostručenjem vojnih trupa 1961. te ponovno 1962. godine.[11] Nakon incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964. godine tijekom kojeg se američki vojni brod sukobio s brzim gliserima Sjevernog Vijetnama, a nakon kojeg je donijeta Rezolucija o Tonkinškom zaljevu koja je američkom predsjedniku dala autorizaciju za povećanje vojne prisutnosti SAD-a u tom području, trupe SAD-a ponovno su se povećale. Redovne američke borbene jedinice raspoređivane su od 1965. godine. Operacije su prešle međunarodne granice: pogranična područja Laosa i Kambodže američke snage učestalo i snažno su bombardirale pogotovo na vrhuncu svoje umiješanosti u sukob 1968. godine, iste godine kada su komunističke snage započele sa velikom Tet ofenzivom. Ta ofenziva čiji je cilj bio maknuti vladu Južnog Vijetnama pokazala se neuspješnom, ali označila je prekretnicu rata budući je od tada američko građanstvo počelo ozbiljno sumnjati u izjave svoje vlade o uspješnom progresu rata unatoč višegodišnjoj vojnoj pomoći Amerikanaca Južnom Vijetnamu.

Američka razočaranost ratom dovela je do velikog povlačenja američkih kopnenih snaga kao dio politike poznate pod nazivom Vijetnamizacija čiji je cilj bio okončanje američke umiješanosti u rat te prebacivanje borbe s Komunistima na južne Vijetnamce. Unatoč mirovnom sporazumu iz Pariza kojeg su potpisale sve zaraćene strane u siječnju 1973. godine, sukobi su se nastavili. U SAD-u i većem dijelu zapadnog svijeta razvio se veliki antivijetnamski pokret. Taj pokret postao je dijelom Kontrakulture 60-ih godina prošlog stoljeća.

Direktna američka umiješanost u sukob službeno je završila 15. kolovoza 1973. godine kao rezultat novog zakona Case-Church kojeg je donio i proveo američki Kongres.[12] Zauzimanje Sajgona od strane Sjevernog Vijetnama u travnju 1975. godine označio je završetak sukoba, a Sjeverni i Južni Vijetnam su sljedeće godine postali ujedinjeni. Tijekom rata ljudski gubitci na svim stranama bili su masovni. Procjenjuje se da se broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće između 800 tisuća[13] i 3,1 milijun.[14][15][16] Uz to procjenjuje se da je poginulo 200 do 300 tisuća Kmera[17][18][19], 20 do 200 tisuća pripadnika Lao naroda[20][21][22][23][24][25] te preko 58 tisuća američkih vojnika.[A 2]

Nazivi za sukob[uredi VE | uredi]

Ratni sukob u Vijetnamu ima nekoliko različitih imena. Najčešći u upotrebi na hrvatskom jeziku je Vijetnamski rat ili Rat u Vijetnamu odnosno Vietnam War na engleskom jeziku. Rat se također naziva i Drugim indokineskim ratom te Vijetnamskim konfliktom.

Budući se u samoj Indokini dogodilo nekoliko različitih sukoba, ovaj rat je prvenstveno poznat po imenima njegovih protagonista kako bi ga se razlikovalo od ostalih.[31] Na vijetnamskom jeziku rat je poznat pod imenom Kháng chiến chống Mỹ (Rat za otpor protiv Amerike). Također je poznat i pod nazivom Chiến tranh Việt Nam (Vijetnamski rat).[32]

Primarne sukobljene strane u ratu su s jedne strane bile vojska Republike Vijetnam i američka vojska te, s druge strane, narodna vojska Vijetnama (najčešće nazivana vojska Sjevernog Vijetnama) i Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (FLN), južno-vijetnamska komunistička gerilska vojska.

Pozadina sukoba do 1949. godine[uredi VE | uredi]

Francuska je kasnih 50-ih godina 19. stoljeća započela s okupiranjem Indokine, a situacija se smirila tek 1893. godine.[33][34][35] Prema mirovnom sporazumu Huế iz 1884. godine Francuska je ustanovila kolonijalnu vlast nad Vijetnamom sljedećih sedam desetljeća. Unatoč vojnom otporu, do 1888. godine područja današnjih država Kambodže i Vijetnama postala su francuska kolonija pod imenom Francuska Indokina (Laos je kasnije također postao dijelom te kolonije).[36] Tijekom ovog perioda oformilo se nekoliko različitih vijetnamskih pokreta otpora poput Vijetnamske nacionalističke stranke koja je pokrenula propalu pobunu Yên Bái 1930. godine, ali nitko nije bio uspješan sve do pojave Viet Minha, organizacije osnovane 1941. godine koju je kontrolirala Komunistička stranka Vijetnama, a koju su zajednički financirale SAD i Kuomintang u svojoj borbi profiv japanske okupacije.[37][A 3]

Godine 1940., tijekom Drugog svjetskog rata, Njemačka je porazila Francusku. Francuska država (u to vrijeme poznata pod nazivom Višijska Francuska) bila je marionetska država Nacističke Njemačke. Francuske kolonijalne vlasti u Francuskoj Indokini brzo su se podložile Višijskom režimu. U rujnu 1940. godine, Japan je napao Indokinu. Nakon prekida ratovanja i početka japanske okupacije, francuske kolonijalne vlasti počele su surađivati s Japanom. Iako je Francuska nastavila voditi poslove u Indokini, u konačnici se sva moć odlučivanja nalazila u rukama Japanaca.[37]

Koalicija Viet Minh osnovana je kao organizacija koja će se boriti za neovisnost od Francuske, ali koja se također protivila i japanskoj okupaciji 1945. godine iz istih razloga. SAD i Kuomintang podupirali su koaliciju u njihovoj borbi protiv Japana.[39] Međutim, u početku nisu imali dovoljno vojne snage kako bi se upuštali u prave bitke. Za vođu Viet Minha, Ho Ši Mina sumnjalo se da je komunist pa ga je Kuomintang pritvorio na godinu dana.[40]

Dvostruka okupacija Indokine od strane Francuske i Japana nastavila se sve dok njemačke trupe nisu bile izbačene iz Francuske pa su kolonijalne vlasti Francuske Indokine započele tajne razgovore sa slobodnim Francuzima. Bojeći se da više neće moći vjerovati francuskoj vlasti, japanska vojska zarobila je francuske vlasti i snage dana 9. ožujka 1945. godine[41] i kreirala marionetsku državu Vijetnamsko carstvo pod vladavinom Baoa Đaija.

Tijekom 1944. i 1945. godine Sjeverni Vijetnam pogodila je masovna glad uslijed kombinacije lošeg vremena i francusko-japanske eksploatacije (Francuska Indokina trebala je opskrbljivati Japan žitom).[42] Procjenjuje se da je u to vrijeme od gladi umrlo između 400 tisuća i 2 milijuna ljudi[13] (od sveukupne populacije od 10 milijuna ljudi na tom području).[43] Iskoristivši administracijsku rupu[44] koja je nastala francuskim zarobljeništvom, organizacija Viet Minh je u ožujku 1945. godine nagovorila stanovništvo da započne s pljačkanjem skladišta hrane te odbijanjem plaćanja poreza.[45] Sve to rezultiralo je pljačkom između 75 i 100 skladišta.[46] Ova pobuna protiv masovne gladi i vlasti koja je dijelom bila odgovorna za njezin nastanak učvrstila je popularnost Viet Minha pa su u tom periodu prikupili izrazito veliki broj članova.[44]

Dana 22. kolovoza 1945. godine, nakon japanske kapitulacije, agenti Ureda za strateške usluge Archimedes Patti i Carleton B. Swift Jr. u pratnji predstavnika francuske vlade Jeana Saintenyja došli su u Hanoi na milosnu misiju kako bi oslobodili zarobljene francuske vojnike.[47] Iako su se japanske trupe neslužbeno predale (službena kapitulacija dogodit će se 2. rujna 1945. godine u Tokiju) oni su još uvijek bili jedina sposobna snaga koja je mogla održavati zakon i red pa su ostali na vlasti te zatvorili francuske kolonijalne trupe i Saintenyja.

Tijekom mjeseca kolovoza japanske trupe ostale su neaktivne pa su Viet Minh i ostale nacionalističke skupine preuzele javne zgrade i oružja čime je započela tzv. Kolovoška revolucija. Agenti Ureda za strateške usluge nekoliko su se puta sastali sa Ho Ši Minom i drugim članovima Viet Minha tijekom ovog razdoblja[48], a dana 2. rujna 1945. godine Ho Ši Min je pred mnoštvom od 500 tisuća ljudi u Hanoiju proglasio ustanovljenje Demokratske Republike Vijetnam.[46] Na početku svog govora Ho Ši Min je parafrazirao američki Ustav: "Svi ljudi rođeni su jednakima. Kreator nam je svima dao nepovrediva prava: pravo na život, pravo na slobodu i pravo na ostvarenje sreće."[46]

Kolovoškom revolucijom Viet Minh je preuzela vlast u Vijetnamu.[46] Prema Gabrielu Kolku, Viet Minh je uživala veliku potporu javnosti[49], premda je Arthur J. Dommen upozoravao na "romantični pogled" njihovog uspjeha: "Viet Minhovo korištenje terora je bilo sistematsko... Stranka je sastavila listu onih koji su trebali biti smaknuti bez čekanja."[50] Nakon poraza u ratu, japanska imperijalistička vojska dala je Vijetnamcima oružje, a službenike Višijske Francuske i njezine vojne zapovjednike držala je u zatočeništvu mjesec dana nakon kapitulacije. Viet Minh je regrutirala više od 600 japanskih vojnika i dala im zadatak obučiti Vijetnamske vojnike ili nad njima zapovijedati.[51][52]

Japanski mornarički časnik predaje svoj mač britanskom poručniku u Sajgonu 13. rujna 1945. godine.

Međutim, saveznici koji su izašli kao pobjednici u Drugom svjetskom ratu - Velika Britanija, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez - složili su se jednoglasno da područje i dalje pripada Francuskoj.[46] Budući da Francuzi nisu imali snage odmah preuzeti Vijetnam, saveznici su se složili da će Britanske snage okupirati južni dio, dok će Kuomintang doći sa sjevera.[46] Trupe Kuomintanga ušle su u zemlju sjeverno od 16-e paralele dana 14. rujna 1945. godine kako bi razoružale japanske trupe.[53] Kada su se Britanske trupe iskrcale na jugu, naoružale su zarobljene francuske snage kao i dio japanskih trupa koje su kapitulirale, a sve u svrhu ponovnog zauzimanja južnog Vijetnama budući to nisu mogle učiniti same.[46]

Na nagovor Sovjetskog Saveza, Ho Ši Min je u početku pokušao pregovarati s Francuzima koji su polako počinjali ponovno preuzimati kontrolu nad područjem.[54] U siječnju 1946. godine organizacija Viet Minh pobijedila je na izborima diljem središnjeg i sjevernog Vijetnama.[55] Dana 6. ožujka 1946. godine Ho je potpisao sporazum kojim dopušta francuskim snagama da zamijene snage Kuomintanga u zamjenu za francusko priznavanje Demokratske Republike Vijetnam kao "slobodne" republike unutar francuske unije.[56][57][58] Francuzi su došli u Hanoi u ožujku, a u studenom iste godine svrgnuli su i protjerali organizaciju Viet Minh iz grada.[54] Britanske snage napustile su područje 26. ožujka 1946. ostavivši Vijetnam u potpunosti u rukama Francuza.[59] Uskoro poslije toga, Viet Minh je započela s gerilskim ratom protiv francuskih vojnih jedinica i tako je započeo Prvi indokineski rat.

Rat se uskoro proširio na Laos i Kambodžu gdje su Komunisti prema modelu Viet Minha organizirali pokrete Pathet Lao i Khmer Serei.[60] U to je vrijeme u svijetu započela era Hladnog rata što je, pak, značilo nemogućnost ponovnog zbližavanja velikih zapadnih sila i Sovjetskog Saveza - donedavnih saveznika u Drugom svjetskom ratu. Borba Viet Minha bila je otežana zbog nedostatka oružja; ova situacija promijenila se 1949. godine kada je Komunistička stranka Kine pobijedila u Kineskom građanskom ratu te bila slobodna opskrbiti oružjem svoje saveznike u Vijetnamu.[60]

Odlazak Francuza (1950. - 1954.)[uredi VE | uredi]

U siječnju 1950. godine Kina i Sovjetski Savez priznali su Demokratsku Republiku Vijetnam sa sjedištem u Hanoiju kao legitimnu vladu Vijetnama. Sljedećeg mjeseca SAD i Velika Britanija priznale su kao legitimnu vijetnamsku vladu Državu Vijetnam sa sjedištem u Sajgonu koja se nalazila pod patronatom Francuske, a na čijem je čelu bio bivši car Bao Đai.[61][62] Korejski rat koji je započeo u lipnju 1950. godine uvjerio je mnoge u Washingtonu da je rat u Indokini bio primjer komunističkog širenja pod vodstvom Sovjetskog Saveza.[63]

Francuski vojnici bore se protiv Viet Minha 1952. godine.

U srpnju 1950. godine kineski vojni savjetnici započeli su pomagati Viet Minhu.[64] Njihovo oružje, stručnost i radna disciplina preobratili su Viet Minh iz gerilske postrojbe u regularnu vojsku.[65] U rujnu iste godine, SAD su oformile vojnu savjetodavnu jedinicu kao odgovor na francuski poziv za pomoć i savjete u vezi strategije, kao i za obučavanje vijetnamskih vojnika.[66] Do 1954. godine, SAD su potrošile bilijun dolara pomažući francuskim vojnim naporima na taj način pokrivši gotovo 80% ukupnog troška rata.[67]

Tijekom ovog razdoblja Francuzi i Amerikanci također su razgovarali i o mogućnosti korištenja tri taktička nuklearna oružja, ali izvještaji o tome koliko su ti razgovori bili ozbiljni i između koga su se odvijali i danas su samo insinuacije.[68][69] Prema jednoj verziji plana tzv. Operacije Strvinar (eng. Operation Vulture), Amerikanci bi iz svojih baza u regiji poslali 60 bombardera B-29 te još dodatnih 150 borbenih zrakoplova s obližnje flote kako bi bombardirali pozicije zapovjednika Viet Minha Võa Nguyêna Giápa. Plan je uključivao opciju korištenja tri atomska oružja koja bi se bacila na navedene pozicije. Admiral Arthur W. Radford, tadašnji predstojnik američkog združnog stožera, dao je svoju potporu korištenju nuklearnog oružja. Američki borbeni zrakoplovi B-29, B-36 i B-47 mogli su izvršiti nuklearni napad kao i nosač zrakoplova iz američke flote.[70]

Američki nosači zrakoplova došli su u Tonkinški zaljev tijekom razgovora o korištenju nuklearnog oružja te od tamo slali zrakoplove u izviđanje iznad grada Điện Biên Phủ. Prema tadašnjem Potpredsjedniku SAD-a Richardu Nixonu, plan je uključivao da članovi združnog stožera naprave nacrt korištenja tri mala taktička nuklearna oružja kao pomoć Francuzima.[68] Nixon, tzv. "ratni jastreb" za Vijetnam, predložio je da će SAD vjerojatno morati "slati svoje dečke".[71] Tadašnji Predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower smatrao je da se Amerika ne bi trebala miješati u sukob bez Britanske potpore koji su u to vrijeme bili protiv takvog plana.[71] U konačnici, uvjeren da su politički rizici preveliki u odnosu na mogući dobitak, Eisenhower je odbio mogućnost nuklearne intervencije. Eisenhower je bio general s pet zvjezdica i bio je izrazito oprezan u vezi miješanja SAD-a u rat u Aziji.[72]

U međuvremenu je Viet Minh dobila krucijalnu potporu od Sovjetskog Saveza i Kine. Kineska potpora tijekom Prvog indokineskog rata 1950. godine omogućila je slanje namirnica iz Kine direktno u Vijetnam. Tijekom cijelog trajanja sukoba, američke obavještajne službe bile su skeptične oko francuskih šansi za uspjeh.[73]

Opsada Điện Biên Phủa označila je kraj francuske uključenosti u Indokini. Giapove snage Viet Minha snažno su porazile francusku vojsku pa se 7. svibnja 1954. godine francuski vojni garnizon predao. Od 12 tisuća zarobljenih Francuza samo ih je 3 tisuće preživjelo.[74] Na Ženevskoj konvenciji, Francuska je dogovorila prekid vatre s Viet Minhom, a Kambodži, Laosu i Vijetnamu odobrena je nezavisnost.

Tranzicijski period[uredi VE | uredi]

Vijetnam je privremeno bio podijeljen na 17-oj paraleli, a po odredbama Ženevske konvencije civili su u razdoblju od 300 dana mogli neometano prelaziti granicu dvaju privremenih država. Planirano je da se 1956. godine održe izbori u cijeloj državi nakon kojih bi se ustanovila jedinstvena vlada.[75] Oko milijun sjevernjaka, uglavnom manjinskih Katolika, pobjegla je na jug u strahu od progona Komunista[76], a njihovoj odluci o bijegu pomogla je i američka propaganda koja se koristila sloganima poput "Djevica Marija odlazi na jug"; SAD su također financirale 93 milijuna dolara u program preseljenja koji je uključivao prijevoz izbjeglica s američkom flotom.[77] Prebjeglo bi još minimalno dva milijuna ljudi da ih organizacija Viet Minh nije spriječila.[78] Izbjeglice sa sjevera, uglavnom Katolici, trebali su postati snažna antikomunistička izborna jedinica za režim Ngôa Đìnha Diệma.[79] Diem je kasnije mjesta svoje administracije popunio uglavnom Katolicima iz sjevernog i središnjeg dijela države.

Osim Katolika koji su odlazili na jug, oko 130 tisuća "revolucionara" počelo je dolaziti na sjever očekujući se vratiti na jug u roku od dvije godine.[80] Viet Minh ostavila je između 5 i 10 tisuća profesionalnih revolucionara na jugu kao "političko-vojnu substrukturu čiji je cilj bio iredentizam".[81] Posljednji francuski vojnici trebali su napustiti Vijetnam u travnju 1956. godine.[65] U isto vrijeme Kina je završila s povlačenjem svojih trupa iz Sjevernog Vijetnama.[64] Oko 52 tisuće vijetnamskih civila preselilo se s juga na sjever.[82]

Između 1953. i 1956. godine vlada Sjevernog Vijetnama pokrenula je razne agrarne reforme uključujući "smanjenje najma" i "reformu posjeda". Te reforme donesene su kako bi se stalo na kraj zemljoposjednicima. Otkriveni dokumenti Politburoa potvrđuju da su barem jedan od tisuću sjevernih Vijetnamaca (otprilike 14 tisuća ljudi sveukupno) bili predviđeni za smaknuće zbog ranije kampanje "smanjenja najma"; broj poginulih tijekom puno radikalnije "reforme posjeda" bio je znantno veći.[83] U to su vrijeme zemljoposjednici činili 5,68% ukupnog stanovništva, ali za većinu njih kazna je bila puno manja od smaknuća. Prema službenim dokumentima iz tog vremena, otprilike 172,008 ljudi pogubljeni su kao "zemljoposjednici" tijekom "reforme posjeda" od kojih se za njih 123,266 (odnosno 71,66%) kasnije ustanovilo da su bili pogrešno klasificirani kao zemljoposjednici.[84][85]

U međuvremenu je na jugu ustanovljena Država Vijetnam s Bao Đaijem kao njezinim carom i Ngôm Đìnhom Diệmom kao njezinim premijerom (imenovan u srpnju 1954. godine). Niti SAD niti Država Vijetnam nisu potpisali ništa 1954. godine na Ženevskoj konvenciji. Uz poštovanje prema pitanju ujedinjenja, nekomunistička vijetnamska delegacija snažno se protivila bilo kakvoj podjeli Vijetnama, ali su izgubili nakon što su Francuzi prihvatili prijedlog delegata Viet Minha Phạma Văna Đồnga[86] koji je predložio da Vijetnam ujedine izbori koji bi se održali pod nadzorom "lokalnih komisija".[87] Amerikanci su se tome usprotivili onime što danas zovemo "Američki plan", a koji su podržavali Južni Vijetnam i Velika Britanija.[88] Taj plan je podrazumijevao izbore za ujedinjenje pod nadzorom Ujedinjenih Naroda, ali ga je odbila sovjetska delegacija.[88]

Američki predsjednik Eisenhower 1954. godine je napisao: "Nikada nisam razgovarao niti se dopisivao s nekim tko je nešto znao o situaciji u Indokini, a tko nije mislio da bi, da su izbori održani u vrijeme borbi, vjerojatno osamdeset posto populacije radije glasalo za Komunista Ho Ši Mina za svoga vođu nego za državnika Baa Đaija. Nedostatak vodstva i želje od strane Baa Đaija bio je najveći faktor osjećaja koji je prevladavao kod mnogih Vijetnamaca o tome da se nemaju za što zapravo boriti."[89] Međutim, prema dokumentima iz Pentagona u razdoblju od 1954. do 1956. godine "Ngô Đình Diệm je zbilja uspio učiniti čuda" u Južnom Vijetnamu[90]: "Gotovo je sigurno da bi do 1956. godine udio onih koji bi ranije možda glasali za Hoa - u slobodnim izborima protiv Diema - bio puno manji od osamdeset posto."[91] Godine 1957. nezavisni promatrači iz Indije, Poljske i Kanade koji su radili pod okriljem međunarodne kontrolne komisije ustanovili su da pošteni, nepristrani izbori nisu mogući, a također su naveli da se niti Sjeverni niti Južni Vijetnam ne pridržavaju potpisanog sporazuma o primirju.[92]

Diem je skupa sa svojim bratom Ngôm Đìnhom Nhuom namjestio rezultate referenduma o budućnosti Države Vijetnam održanog 23. listopada 1955. godine i sebi pripisao 98,2% glasova, uključujući čak 133% iz Sajgona. Njegovi američki savjetnici predložili su mu da mu margina pobjede bude između "60 i 70 posto". Diem je, međutim, gledao na izbore kao na test autoriteta.[93] Tri dana kasnije proglasio je Južni Vijetnam nezavisnom državom pod imenom Republika Vijetnam te proglasio sebe njezinim predsjednikom.[94] Nešto slično napravili su Ho Ši Min i ostali komunistički službenici koji su dobili 99% glasova na "izborima" u Sjevernom Vijetnamu.[95]

Administracija Predsjednika Eisenhowera bila je prva koja je predložila teoriju "domino efekta" čija je definicija bila da bi sve države regije slijedile onu koja bi prva pala pod sistem Komuinizma.[96] John F. Kennedy, tadašnji američki senator, u svom govoru američkim prijateljima Vijetnama je rekao: "Burma, Tajland, Indija, Japan, Filipini te očigledno Laos i Kambodža su među onim državama čija bi sigurnost bila ugrožena kada bi se crvena plima Komunizma prelila u Vijetnam."[97]

Razdoblje predsjednika Diema (1955. - 1963.)[uredi VE | uredi]

Američki predjednik Dwight D. Eisenhower i državni tajnik John Foster Dulles dočekuju predsjednika Ngôa Đìnha Diệma iz Južnog Vijetnama u Washingtonu dana 8. svibnja 1957. godine.

Vladavina[uredi VE | uredi]

Kao pobožni Rimokatolik, Diem je bio gorljivi antikomunist, nacionalist i društveni konzervativac. Povjesničar Luu Doan Huynh napisao je da je "Diem predstavljao uskogrudni i ekstremistički nacionalizam pomiješan s autokracijom i nepotizmom".[98] Zbog toga što su bili Budisti, mnogo Vijetnamaca izražavalo je svoju zabrinutost Diemovoj posvećenosti zemlje Djevici Mariji.

Početkom ljeta 1955. godine, Diem je lansirao kampanju "Odbacimo Komunizam" tijekom koje su svi oni za koje se sumnjalo da su Komunisti ili na bilo koji način protiv nove vlade bili uhićeni, zatvoreni, mučeni ili pogubljeni. Organizirao je smrtne kazne za sve one koji su sudjelovali u "komunističkim akcijama" u kolovozu 1956. godine.[99] Povjesničar Gabriel Kolko napisao je da je otprilike 12 tisuća ljudi za koje se sumnjalo da djeluju protiv Diema ubijeno između 1955. i 1957. godine, a da se do kraja 1958. godine otprilike 40 tisuća političkih zatvorenika nalazilo u zatvorima.[100] Međutim, drugi povjesničar Guenter Lewy smatra da su ove brojke pretjerane te da se u zatvorima u cijeloj državi nije nalazilo više od 35 tisuća ljudi okrivljenih za sve zločine, a ne samo komunističke.[101]

U svibnju 1957. godine Diem je otišao u desetodnevni posjed SAD-u. Predsjednik Eisenhower dao mu je svoju podršku, a u New Yorku je čak organizirana parada u Diemovu čast. Premda je Diem javno bio veličan, državni tajnik John Foster Dulles je u privatnosti iznosio tvrdnje da je Diem izabran isključivo radi nedostatka bolje alternative.[102]

Bivši Ministar obrane Robert McNamara u knjizi Argument Without End iz 1999. godine napisao je da novi američki zaštitnici Republike Vijetnam nisu imali blagog pojma o vijetnamskoj kulturi. Znali su jako malo o njihovom jeziku i općenito dugoj povijesti te zemlje.[61] Postojala je tendencija priključenja američkih motiva vijetnamskim akcijama, ali je Diem upozoravao da je iluzija vjerovati da će slijepo kopiranje zapadnjačkih metoda riješiti probleme u Vijetnamu.[61]

Pobune na jugu (1954. - 1960.)[uredi VE | uredi]

Ho Ši Minov put kojim se opskrbljivao Vietkong.

Između 1954. i 1957. godine događao se veliki broj pobuna u selima na jugu koje je Diemova vlada uspjela ugušiti. U prvoj polovici 1957. godine u Južnom Vijetnamu vladao je mir po prvi puta nakon više od deset godina. Međutim, od sredine te godine pa sve do 1959., nasilje se povećavalo premda ga vlada "nije smatrala organiziranom kampanjom zbog toga što je neposluh bio previše raštrkan kako bi ugrozio glavne vladine izvore". Ipak, rane 1959. godine Diem je počeo smatrati navedeno nasilje organiziranom kampanjom i donio je Zakon 10/59 koji je bilo kakav oblik "političkog nasilja" kažnjavao smrću ili oduzimanjem imovine.[103] Postojali su neki ogranci bivše organizacije Viet Minh čiji je glavni cilj bio održati izbore obećane Ženevskom konvencijom, a koji su doveli do neodobrenih štrajkova koji nisu bili povezani s drugim komunističkim i antivladinim akcijama.[8]

U prosincu 1960. godine službeno je osnovana Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama s ciljem ujedinjenja svih antivladinih aktivista, uključujući i one koji se nisu izjašnjavali Komunistima. Prema izvještajima iz Pentagona, Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (FLN) "stavila je naglasak na povlačenje američkih savjetnika i općenito američkog utjecaja iz Južnog Vijetnama, na zemljišne reforme i oslobođenje od trenutne Vlade te na koaliciju vlade i neutralizaciju cijelog Vijetnama". Imena vođa ove organizacije uglavnom su držana u tajnosti.[8]

Razlog konstantnog oživljavanja FLN-a bili su klasni odnosi na selima. Velika većina populacije Vijetnama živjela je na selima gdje je najveći problem bila zemljišna reforma. Organizacija Viet Minh smanjila je najam i dugove te zakupljivala komunalna zemljišta uglavnom siromašnijim seljacima. Diemova vlada vratila je zemljoposjednike u sela. Ljudi koji su do tada obrađivali zemlju na kojoj su se godinama nalazili morali su je vratiti zemljoposjednicima i uz to platiti najam za nekoliko godina unatrag dok zemljoposjednika nije bilo. Vojska Južnog Vijetnama se brinula za to da seljaci plate najam.

Uključenost Sjevernog Vijetnama u pobune[uredi VE | uredi]

Povjesničari imaju različita tumačenja u vezi direktne umiješanosti Sjevernog Vijetnama u organiziranju i pomoći kod pobuna u Južnom Vijetnamu prije 1960. godine. Kahin i Lewis o tome pišu:

Wikicitati „Suprotno američkim političkim pretpostavkama, svi dostupni dokazi pokazuju da su za buđenje građanskog rata na jugu 1958. godine odgovorni isključivo južnjaci te da inicijativa nije došla iz Hanoija. Pobunjeničke aktivnosti protiv vlade Sajgona na jugu počele su isključivo pod južnjačkom ovlasti, ne kao posljedica bilo kakve naredbe iz Hanoija, već upravo suprotno.[8]
(Kahin i Lewis)

Sa Kahinom i Lewisom se slaže i povjesničar Arthur Schlesinger Jr. koji ističe da je "Komunistička stranka Sjevernog Vijetnama tek u rujnu 1960. godine dala svoj službeni blagoslov za pobune i nazvala ih oslobođenjem juga od američkog imperijalizma".[8]

Za razliku od gore navedenog, Jeffery Race je intervjuirao nekoliko komunističkih prebjega koji su ovakve demante smatrali "vrlo zabavnima" i koji su "uz humor komentirali da je Komunistička stranka Sjevernog Vijetnama očigledno bila pretjerano uspješna u skrivanju svoje uloge u pobunama".[104] James Olson i Randy Roberts ističu da je Sjeverni Vijetnam odobrio malu pobunu u prosincu 1956. godine.[7] Kako bi se suzbila optužba da je Sjeverni Vijetnam prekršio odredbe Ženevske konvencije, tijekom komunističke propagande neovisnost FLN-a je konstantno bila naglašavana.[105]

U ožujku 1956. godine južnjački komunistički vođa Le Duan predstavio je ostalim članovima Politburoa u Hanoiju plan oživljavanja pobune pod nazivom "Put do Juga" (The Road to the South), ali budući su se u to vrijeme i Kina i Sovjetski Savez protivili konfrontaciji, njegov je plan bio odbijen.[105] Međutim, vodstvo Sjevernog Vijetnama odobrilo je privremene mjere da se oživi južnjačka pobuna u prosincu 1956. godine.[106] Komunističke snage nalazile su se pod jednom komandnom strukturom sve do 1958. godine.[107] Komunistička stranka Sjevernog Vijetnama na svojoj sjednici u siječnju 1959. godine odobrila je "rat ljudi" na jugu[108], a u svibnju iste godine osnovala je Grupu 559 koja bi održala i proširila Ho Ši Minov put koji je obuhvaćao i područje Laosa. Prve godine navedene operacije tim putem poslano je oko pet stotina ljudi.[109] Prva isporuka oružja tim putem ostvarena je u kolovozu 1959. godine.[110]

Te iste godine Sjeverni Vijetnam je napao Laos, a do 1961. godine koristio je gotovo 30 tisuća ljudi koji su trebali sagraditi puteve invazije kroz Laos i Kambodžu.[111] Oko 40 tisuća komunističkih vojnika infiltriralo se na jug u razdoblju od 1961. do 1963. godine.[105] Sjeverni Vijetnam poslao je 10 tisuća vojnika svoje vojske da napadnu jug 1964. godine, a do sljedeće godine ova brojka popela se na stotinu tisuća vojnika.[112]

Razdoblje predsjednika Kennedyja (1961. - 1963.)[uredi VE | uredi]

Na američkim predsjedničkim izborima 1960. godine senator John F. Kennedy porazio je tadašnjeg potpredsjednika Richarda Nixona. Premda je predsjednik Eisenhower upozoravao Kennedyja na Laos i Vijetnam, u to vrijeme Europa i Latinska Amerika "bili su mu u većem vidokrugu nego Azija".[113] Tijekom svog prvog obraćanja naciji za vrijeme inauguracije, Kennedy je dao ambicioznu zakletvu da će "platiti bilo koju cijenu, nositi bilo kakav teret, suočiti se s bilo kakvim poteškoćama, podržati svakog prijatelja i usprotiviti se svakom neprijatelju kako bi osigurao opstanak i uspjeh slobode".[114] U lipnju 1961. godine vodio je žestoke pregovore sa sovjetskim premijerom Nikitom Hruščovom tijekom njihovog sastanka u Beču na kojem su razgovarali o glavnim problemima između SAD-a i Sovjetskog Saveza.

Prikaz vojnih regija Južnog Vijetnama 1967. godine.

Kennedyjeva administracija uglavnom je ostala privržena vanjskoj politici Hladnog rata koju je naslijedila od Trumanove i Eisenhowerove administracije. Godine 1961. SAD su imale oko 50 tisuća trupa u Koreji, a Kennedy se suočio s krizom na tri različite fronte - neuspjeh Invazije u Zaljevu svinja, izrada Berlinskog zida i pregovorima između prozapadnjačke vlade Laosa i komunističkog pokreta Pathet Lao.[115] Ove krize uvjerile su Kennedyja da bi još jedan poraz SAD-a u pokušaju dobivanja kontrole i sprečavanja razvoja Komunizma mogao dokrajčiti američki kredibilitet kod njegovih saveznika te uništiti američku reputaciju. Zbog toga je Kennedy bio prisiljen "povuči crtu u pijesku" i spriječiti komunističku pobjedu u Vijetnamu. Odmah nakon sastanka sa Hruščevom u Beču, Kennedy je Jamesu Restonu iz New York Timesa izjavio: "Sada imamo problem učiniti našu moć vjerodostojnom, a Vijetnam izgleda kao pravo mjesto za to."[116][117]

U svibnju 1961. godine američki potpredsjednik Lyndon B. Johnson posjetio je Sajgon i entuzijastično proglasio Diema "Winstonom Churchillom Azije".[118] Upitan zbog čega je dao taj komentar, Johnson je odgovorio: "Diem je naš jedini dečko kojeg tamo imamo".[102] Johnson je uvjerio Diema da će mu osigurati još više borbenih snaga kako bi se odupro Komunistima.

Kennedyjeva politika prema Južnom Vijetnamu ležala je na pretpostavci da će Diem i njegove snage u konačnici sami poraziti gerilu. Bio je protiv slanja američkih borbenih snaga te izjavio da bi "slanje velikog broja američkih postrojbi u taj dio svijeta danas, premda bi u početku moglo imati pozitivne vojne učinke, u godinama koje slijede moglo dovesti do štetnih političkih i vojnih posljedica".[119] Međutim, kvaliteta vojske Južnog Vijetnama nije se podigla. Loše rukovodstvo, korupcija i političke promocije igrale su veliku ulogu u slabljenju vojske Južnog Vijetnama. Učestalost gerilskih napada samo je bilo dodatno ulje na vatru. Dok je podrška Vietkongu iz Hanoija igrala značajnu ulogu, nesposobnost vlade Južnog Vijetnama ipak je bila najviše odgovorna za nastalu krizu.[120]

Kennedyjevi savjetnici Maxwell Taylor i Walt Rostow predložili su mu da pošalje američke snage u Južni Vijetnam prerušene u radnike koji se bore protiv poplava. On je tu ideju odbio, ali je ponovno pojačao vojnu pomoć. U travnju 1962. godine John Kenneth Galbraith upozorio je Kennedyja na "opasnost da ćemo zamijeniti Francuze kao nova kolonijalna sila u tom dijelu svijeta i krvariti kao što su krvarili i Francuzi".[121] Do studenog 1963. godine u Južnom Vijetnamu nalazilo se 16 tisuća američkog vojnog osoblja, dok je u razdoblju Eisenhowerove administracije tamo bilo svega njih 900.[122]

Kasne 1961. godine pokrenut je tzv. Strategic Hamlet Program. Radilo se o programu kojeg su zajedno pokušali provesti SAD i Južni Vijetnam, a čiji je cilj bio pokušaj preseljenja populacije iz zaselaka u izgrađene kampove. Program je započeo početkom 1962. godine, a uključivao je nekoliko prisilnih preseljenja i segregaciju ruralnih stanovnika Južnog Vijetnama u nove zajednice gdje bi seljaci bili izolirani od komunističkih pobuna. SAD i Južni Vijetnam nadali su se da će ove nove zajednice pružiti sigurnost seljacima i pojačati vezu između njih i centralne vlade. Međutim, do studenog 1963. godine program je oslabio, a službeno je okončan 1964. godine.Predložak:Sfn

Dana 23. srpnja 1962. godine četrnaest nacija uključujući Kinu, Južni Vijetnam, Sovjetski Savez, Sjeverni Vijetnam i SAD potpisalo je sporezum kojim se obećava poštivanje neutralnosti Laosa.[123]

Svrgnuće i atentat na predsjednika Diema[uredi VE | uredi]

Konvoj američkih tenkova tijekom Vijetnamskog rata.

Nesposobnost vojske Južnog Vijetnama najbolje se vidjela na primjeru izgubljene bitke kod Ap Baca dana 2. siječnja 1963. godine u kojoj je mala skupina pripadnika Vietkonga uspjela odbiti puno veće i bolje opremljene snage Južnog Vijetnama čiji mnogi zapovjednici uopće nisu niti željeli stupiti u borbu.[124] Povjesničar James Gibson zaključio je: "Strategijski plan zaselaka je propao... Režim Južnog Vijetnama bio je nesposoban pridobiti seljake zbog svoje povezanosti sa zemljoposjednicima. U smislu relativno stabilnog političkog saveza i funkcionalne birokracije, "režim" nije postojao. Umjesto toga građanska vlada i vojne operacije su praktički prestale. Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (Vietkong) napravila je veliki pomak unaprijed i bila je blizu proglašenja privremene revolucionarne vlade u velikim područjima."[125]

U spomenutoj bitci snage Južnog Vijetnama prevodio je general Huỳnh Văn Cao, najodaniji Diemov čovjek. Cao je bio Katolik koji je do čina generala više stigao zbog religije i vjernosti nego zbog svojih vlastitih sposobnosti, a njegov glavni posao je bio suzbiti pobune; tijekom jednog komunističkog napada čak je i povraćao. Neki političari u Washingtonu počeli su zaključivati da je Diem nesposoban poraziti Komuniste te da bi čak mogao sklopiti i sporazum s Ho Ši Minom. Činilo se da je jedino što želi suzbiti pobune, a postao je i paranoičan nakon pokušaja atentata 1960. i 1962. godine koje je znao donekle pripisivati i samom SAD-u. Robert F. Kennedy je izjavio: "Diem nije želio napraviti niti najmanji ustupak. Postao je čovjek kojeg je bilo teško urazumiti..."[126]

Nezadovoljstvo Diemovom politikom još više je došlo do izražaja nakon pucnjave u gradu Huếu tijekom koje je ubijeno devetero Budista koji su protestirali protiv zabrane postavljanja Budističke zastave na Budin rođendan. Rezultat pucnjave bili su masovni prosvjedi protiv diskriminatorske politike koja je davala prednost Katoličkoj Crkvi i njezinim sljedbenicima. Diemov stariji brat Ngô Đình Thục bio je Nadbiskup Huếa koji je agresivno "zamaglio" odvojenost Crkve i države. Thucove proslave raznih obljetnica prije Budinog rođendana uglavnom je financirala vlada, a Vatikanske zastave bile su ponosno podignute. Tijekom Diemove vladavine također su postojali izvještaji i svjedočanstva o uništavanju budističkih Pagoda koje su počinjavali katolički paramilitarci. Diem je, međutim, odbio ustupiti budstičkoj većini ili preuzeti odgovornost za njihovu smrt. Dana 21. kolovoza 1963. specijalne postrojbe vojske Južnog Vijetnama pukovnika Lêa Quanga Tunga, odane Diemovom mlađem bratu Ngôu Đìnhu Nhuu pretresale su pagode diljem Vijetnama uzrokujući oštećenja i uništenja tih građevina te smrt stotina ljudi.

John F. Kennedy i Robert McNamara.
Fotografija Ngôa Đìnha Diệma nakon smaknuća u pobuni 1963. godine.
Uništeni tenk M48A3 Patton.

Sredinom 1963. godine američki dužnosnici počeli su razmatrati mogućnost promjene režima. Državno tajništvo Sjedinjenih Američkih Država uglavnom je bilo za podizanje puča, dok je Ministarstvo obrane i dalje favoriziralo Diema. Kao glavna stvar u predloženim promjenama postavljeno je uklanjanje Diemovog mlađeg brata Nhua koji je kontrolirao tajnu policiju i specijalne postrojbe, a na kojeg se gledalo kao na glavnog i odgovornog čovjeka za budističku represiju te kao na arhitekta Ngoove obiteljske vladavine. Ovaj prijedlog prenijet je američkoj ambasadi u Sajgonu putem tzv. Telegrama 243.

Središnja obavještajna agencija (CIA) nalazila se u kontaktu s generalima koji su planirali ukloniti Diema. Rečeno im je da se SAD neće protiviti takvom potezu niti će kazniti generale prekidanjem pomoći. Predsjednik Diem je uklonjen s vlasti i smaknut skupa sa svojim bratom dana 2. studenog 1963. godine. Kada je predsjednik Kennedy o navedenom bio obaviješten, prema izjavi Maxwella Taylora "samo je izjurio iz sobe sa šokiranim i zaprepaštenim izrazom na licu."[127] On nije odoborio Diemovo ubojstvo. Američki ambasador u Južnom Vijetnamu, Henry Cabor Lodge, pozvao je vođe pobune u ambasadu i čestitao im. Ambasador Lodge obavijestio je Kennedyja da "su trenutačni izgledi da rat neće još dugo trajati".[128]

Nakon puča uslijedio je kaos. Hanoi je iskoristio priliku i pojačao svoju potporu gerilskim borcima. Južni Vijetnam ušao je u period ekstremne političke nestabilnosti budući je u brzoj sukcesiji jedna vojna vlada smijenjivala drugu. Komunisti su na svaki novi režim u Južnom Vijetnamu gledali kao na novu američku marionetu; bez obzira na Diemove nedostatke, njegova reputacija kao nacionalista (kako je Robert McNamara kasnije ustvrdio) bila je besprijekorna.[129]

Američki vojni savjetnici nalazili su se na svakom nivou vojnih snaga Južnog Vijetnama. Međutim, bili su kritizirani zbog ignoriranja političke prirode pobune.[130] Kennedyjeva administracija željela se fokusirati na pomirenje i "pobjedu korištenjem srca i uma" naroda. Ipak, vojni stratezi u Washingtonu bili su protivnici bilo kakve druge uloge američkih savjetnika osim one konvencionalne - obučavanjem vojnih trupa.[131] General Paul Harkins, zapovjednik američkih snaga u Južnom vijetnamu, povjerljivo je prognozirao pobjedu do Božića 1963. godine.[132] CIA je, međutim, bila manje optimistična upozoravajući da je "Vietkong de facto i dalje u većinskoj kontroli sela Južnog Vijetnama te da postepeno povećava i uspijeva u svojim naporima".[133]

Paravojni službenici iz Odjela za posebne aktivnosti CIA-e trenirali su i predvodili Hmong plemena iz Laosa u Vijetnam. Domaće snage brojale su se u desecima tisuća i vodile su direktne misije, vođene paravojnim službenicima, protiv komunističkih snaga Pathet Laoa i njihovih pristalica iz Sjevernog Vijetnama.[134] CIA je također vodila i tzv. Phoenix Program te posebnu vojnu skupinu čije je originalno ime bilo Special Operations Group, ali koje je kasnije promijenjeno zbog tajnosti njihovih misija.[135]

Razdoblje predsjednika Johnsona (1963. - 1969.)[uredi VE | uredi]

Nakon što je 22. studenog 1963. godine ubijen predsjednik Kennedy, dotadašnji potpredsjednik Lyndon B. Johnson preuzeo je predsjedničke ovlasti i u početku svog mandata pitanje Vijetnama nije smatrao prioritetom budući je više pažnje posvećivao svojim programima "Veliko društvo" (eng. Great Society) te drugim društvenim reformama. Predsjednički pomoćnik Jack Valenti se prisjeća: "U to vrijeme pitanje Vijetnama nije bilo veće od ljudske šake na obzoru. Jedva da smo i diskutirali u vezi Vijetnama budući tada to još nije bila velika stvar."

Dana 24. studenog 1963. godine Johnson je izjavio da "bitka protiv Komunizma... mora biti udružena... snagom i odlučnošću." Ta zakletva došla je u vrijeme kada se situacija u Južnom Vijetnamu počela pogoršavati, pogotovo na mjestima poput Mekong Delte uslijed posljednje pobune protiv Diema. Johnson je obrnuo Kennedyjevu politiku distanciranja od Vijetnama pa je umjesto povlačenja 1000 vojnih snaga do kraja 1963. godine (Kennedyjeva rezolucija od 11. listopada) dana 26. studenog donio svoju rezoluciju kojom je proširio ratno djelovanje.

Vojno revolucionarno vijeće koje se sastalo umjesto snažnih vođa Južnog Vijetnama sastojalo se od 12 članova čiji je voditelj bio general Duong Van Minh kojeg je novinar Stanley Karnow kasnije opisao kao "oličenje letargije". Američki ambasador u Južnom Vijetnamu Lodge, frustriran završetkom godine, poslao je telegram u vezi Minha: "Hoće li on biti dovoljno jak da preuzme stvar u svoje ruke?" Već u siječnju 1964. godine general Nguyễn Khánh svrgnuo je režim generala Minha. U kratkom vremenu dogodilo se još nekoliko što uspješnih, što neuspješnih pučeva koji su doprinosili vojnoj nestabilnosti države.

Dana 2. kolovoza 1964. godine američki vojni razarač USS Maddox je, tijekom obavještajne misije uzduž obale Sjevernog Vijetnama, navodno zapucao i oštetio nekoliko torpedo brodova koji su se nalazili na misiji uhođenja u Tonkinškom zaljevu. Dva dana kasnije prijavljen je drugi napad u istom području, ali ovaj put na američke razarače USS Turner Joy i USS Maddox. Okolnosti napada bile su mutne. Lyndon Johnson rekao je državnom podtajniku Georgeu Ballu da su "ti mornari možda pucali na leteće ribe."

Nakon što je drugi napad doveo do osvetničkog zračnog napada, američki Kongres je odobrio rezoluciju Tonkinškog zaljeva dana 7. kolovoza 1964. godine koju je potpisao Johnson, a koja mu je dala ovlast da može krenuti s vojnim operacijama duž jugoistočne Azije bez prethodne objave rata. Premda su članovi Kongresa u to vrijeme nijekali da se radi o službenoj objavi rata, Tonkinška rezolucija dala je Predsjedniku jednostranu moć kretanja u rat, ako bi on to smatrao neophodnim. Istoga mjeseca, Johnson je izjavio da on "...ne šalje američke dečke da vode rat za koji smatram da ga trebaju voditi dečki iz Azije kojima je zadatak očuvati vlastitu zemlju."

Otvoreni dosjei Nacionalne agencije za sigurnost iz 2005. godine, međutim, otkrili su da nije bilo nikakvog napada 4. kolovoza. Već ranije je cijeli događaj doveden u pitanje. Louise Gerdes je napisala: "Incident u Tonkinškom zaljevu je često citirani primjer načina na koji je Johnson obmanjivao američki narod kako bi od njih dobio potporu za vanjsku politiku Vijetnama." Ipak, George C. Herring ističe da McNamara i Pentagon "nisu svjesno lagali o navodnim napadima, već da su očigledno bili raspoloženi za odmazdu te da su djelovali na temelju dostupnih 'dokaza' koji su ukazivali na ono u što su oni u tom trenutku željeli vjerovati da se dogodilo."

Početkom 1959. godine snage Vietkonga brojale su 5 tisuća ljudi, a do kraja 1964. godine taj broj narastao je na gotovo 100 tisuća vojnika... Samo između 1961. i 1964. godine vojna snaga podigla se s oko 850 tisuća na gotovo milijun ljudi. Brojke poslanih američkih vojnika u istom periodu su bile potpuno drugačije; s početnih 2 tisuće 1961. godine broj se naglo podigao na 16 i pol tisuća 1964. godine. Početkom 1965. godine, Vietkong je uništio otprilike 7559 vijetnamskih zaselaka.

Vijeće za nacionalnu sigurnost predložilo je bombardiranje Sjevernog Vijetnama u tri čina. Dana 2. ožujka 1965. godine, nakon napada na američke barake u kojima su bili stacionirani Marinci u Pleikuu započele su operacije Flaming Dart, Rolling Thunder i Arc Light. Namjera navedenih bombaških kampanja kojima se prijetilo uništiti zračnu obranu Sjevernog Vijetnama i njegovu industrijsku infrastrukturu, a koje će u konačnici trajati pune tri godine, bila je prisiliti snage Sjevernog Vijetnama da prestanu davati svoju podršku Vietkongu. Bombardiranje je također služilo i u svrhu podizanja morala trupa Južnog Vijetnama. U razdoblju između ožujka 1965. i studenog 1968. godine, samo operacija Rolling Thunder potapala je sjeverni dio države s milijunima projektila, raketa i bombi.

Sjeverni Vijetnam nije bilo jedino područje bombardiranja. Tijekom navedenog razdoblja provedene su i druge operacije na drugim područjima, poput operacija Commando Hunt čiji su cilj bili drugi dijelovi Vietkonga i infrastrukture vojske Sjevernog Vijetnama. Ta područja uključivala su Ho Ši Minov put koji je prolazio kroz Laos i Kambodžu. Međutim, cilj sprečavanja Sjevernog Vijetnama i Vietkonga nikada nije postignut. Jedan zapovjednik je napisao "da se ovdje radi o političkom ratu za koji je potrebno diskriminirati ubojstva. Najbolje oružje... bio bi nož... Najgore oružje je zrakoplov." Tadašnji Predsjednik združnog stožera američkog ratnog zrakoplovstva Curtis LeMay, međutim, dugo vremena zagovarao je nanošenje poražavajućeg udara Vijetnamu bombardiranjem te napisao da bi "Komuniste trebalo bombardirati sve dok ih ne vratimo u Kameno doba."

Rat protiv SAD-a[uredi VE | uredi]

Od 1955. počinje pristizanje američkih vojnih savjetnika koji su trebali osposobiti južnovijetnamsku vojsku za borbu protiv komunističke infiltracije sa sjevera. Deset godina kasnije, preko pola milijuna američkih vojnika se borilo u džunglama Vijetnama.

Iako je najčešća slika vijetnamskog rata borba američkih vojnika protiv neuhvatljive gerile u nepreglednoj džungli, to je bio pravi rat regularnih vojski. Naime, uz južnovijetnamsku Frontu nacionalnog oslobodenja (FLN), poznatu kao Vietkong, u borbama su sudjelovale i regularne postrojbe Sjevernog Vijetnama, ranga divizija, koje su se ubacivale preko demilitarizirane zone oko 17. paralele ili su prelazile granicu preko Laosa.

Američka strategija se sastojala u onemogućavanju ubacivanja sjevernovijetnamskih postrojbi u Južni Vijetnam, kontroli demilitarizirane zone, glavnih putova i prometnica, te u izgradnji utvrđenih uporišta na ključnim pozicijama koje su kontrolirale okolni teritorij, što je unekoliko podsjećalo na izgradnju utvrđenja na Divljem zapadu, ali s mnogo manjim uspjehom.

Naime, Amerikanci su zahvaljujući ogromnoj tehnološkoj premoći kontrolirali nebo i more, no teritorij Vijetnama nisu uspjeli podvrći efikasnoj kontroli. Cijelo vrijeme trajanja vijetnamskog rata Vietkong je održao sposobnost da napadne Amerikance na bilo kojoj točki južnog Vijetnama, čak i tamo gdje su Amerikanci smatrali da su potpuno sigurni, kao što je američko veleposlanstvo u Saigonu.

Primjer toga je ofenziva Tet, koja je započela 31. siječnja 1968. godine. Tijekom 1967. američke vojne procjene su govorile o enormnim uspjesima u savladavanju protivnika i njihovim sve manjim aktivnostima koje upućuju da je gerila savladana. No, na vijetnamsku Novu godinu postrojbe Vijetkonga su izvršile napad na Saigon i Hue, staru vijetnamsku prijestolnicu, te uspjele strategijski iznenaditi Amerikance.

U okviru te ofanzive, skupine Vijetkonga su napale i gotovo zauzele američko veleposlanstvo u Saigonu, time demonstrirajući da su vrlo daleko od uništenja.

Vijetnamski rat bilježi veliki broj okršaja i borbi u kojima je američka vojska skoro redovno uspijevala pobijediti slabije opremljenog neprijatelja, no, usprkos "pobjedama u stotinama bitaka", Amerikanci su izgubili rat.

Uz Ho Ši Mina, najpoznatiji sudionik vijetnamskog rata je general Vo Nguyen Giap, briljantni vojni strateg koji je ne samo porazio Francuze kod Dien Bien Phua, već je izgradio strategiju koja je na kraju otjerala i Amerikance iz Vijetnama, čime se Giap uvrstio među najuspješnije vojskovođe 20. stoljeća u pozamašnoj konkurenciji.

Američki poraz[uredi VE | uredi]

Vijetnamski rat je obilježio mandate tri američka predsjednika, Kennedyja, Johnsona i Nixona. Kennedy je započeo s intenzivnijim slanjem američkih vojnih savjetnika, Johnson je eskalirao rat i na tome izgubio popularnost, a Nixon je svoju izbornu pobjedu ostvario dobrim dijelom i obećanjem o povlačenju američkih snaga iz Vijetnama.

U tome je i uspio 1973. godine, kada su američke snage nakon sklapanja primirja i obustave vatre povučene iz južnog Vijetnama. Vojska južnog Vijetnama nikada nije uspjela postati efikasna u samostalnom djelovanju, a južnovijetnamski režimi, koji su se mijenjali kao na tekućoj vrpci, nisu uspjeli uspostaviti efikasnu kontrolu nad zemljom u kojoj je stvarnu vlast predstavljao Vijetkong.

Dvije godine kasnije, Vijetkong i sjevernovijetnamska vojska pokrenuli su završnu ofenzivu u kojoj su 1. svibnja 1975. trijumfalno ušli u Sajgon, odakle su se posljednji bjegunci u panici evakuirali s krova američkog veleposlanstva.

Posljedice za SAD[uredi VE | uredi]

Američka politika nikada nije imala jasno definiran cilj zašto je zapravo u Vijetnamu, tako da nije uspjela stvoriti adekvatnu politiku koja bi odgovorila na brojna pitanja koja je američka javnost pokretala kod kuće o smislu samog rata.

Danas slika koju imamo o Vijetnamskom ratu dolazi uglavnom preko američkih filmova u kojima je sve puno pucnjave, helikoptera, napalma, droge i rock and rolla. Takva slika nije neobična kad znamo da je prosječni američki vojnik u Vijetnamu imao 19 godina.

Izvan toga, bio je to vrlo ozbiljan i okrutan rat u kojem je poginulo više od 600 000 Vijetnamaca i oko 52.000 američkih vojnika. To je bio prvi rat u povijesti SAD u kojem američka vojska nije izvojevala pobjedu, pa je izvršio ogromne promjene u američkom društvu, pokrenuo čitav niz reforma u pogledu ljudskih i građanskih prava, izazvao građanske nemire u SAD i ozbiljno doveo u pitanje uopće funkcioniranje američkog sustava.

U Vijetnamskom ratu sudjelovalo je puno Amerikanaca hrvatskog porijekla.

Ratni zločini[uredi VE | uredi]

Žrtve masakra Mai Lai.

Tijekom trajanja Vijetnamskog rata počinjen je veliki broj ratnih zločina. Odgovornih za ratne zločine bilo je na objema sukobljenim stranama, a zločini su uključivali silovanja, masakre nad civilima, bombardiranje civilnih ciljeva, terorizam i široku uporabu mučenja i ubijanja ratnih zarobljenika. Dodatni slični zločini uključivali su pljačke, palež i uništavanje imovine koja se nije smatrala vojnom potrebom.[136]

Ratni zločini Sjevernog Vijetnama, Vietkonga i Crvenih Kmera[uredi VE | uredi]

Pobunjenici Vietkonga navodno su odsijecali genitalije voditeljima sela i šivali ih u njihovim krvavim ustima, odsijecali jezike bespomoćnim žrtvama, gurali koplja bambusa kroz jedno i drugo uho, otvarali utrobe trudnih žena, ubijali djecu, sjekli muškarce i žene na komade i odsijecali prste maloj djeci koja su se pokušala obrazovati.[137][138] Prema izvještajima američkog senata, odredi su dobivali mjesečne kvote za ubojstva.[139] Bivši načelnik CIA-e u Sajgonu Peed De Silva napisao je da su se od rane 1963. godine postrojbe Vietkonga koristile metodama vađenja utroba i drugim, a sve u svrhu psihološkog načina rata.[140]

Žrtve masakra u gradu Huế.

Prema procjeni Guentera Lewyja, odredi Vietkonga ubili su najmanje 37 tisuća civila u Južnom Vijetnamu te redovno provodili teror na dnevnoj bazi.[141] Ami Pedahzur je napisao da je "ukupan broj i obim terorizma kojeg je provodio Vietkong jednak ili čak veći od najvećih terorističkih kampanja vođenih bilo gdje u svijetu u zadnjoj trećini 20. stoljeća".[142] Najpoznatija zvjerstva koja je počinio Vietkong uključuju masakr preko tri tisuće nenaoružanih civila u gradu Huếu tijekom Ofenzive Tet te spaljivanje stotina civila bacačima plamena u masakru Đắk Sơn.[143] Na putu za Tuy Hòu 1975. godine ubijeno je ili oteto gotovo 155 tisuća izbjeglica koje su bježale od posljednje tzv. Proljetne ofenzive Sjevernog Vijetnama.[144] Prema Rummelu, trupe Sjevernog Vijetnama i Vietkonga ubile su između 106 i 227 tisuća civila u Južnom Vijetnamu.[145] Sjeverni Vijetnam također je bio poznat po nehumanom i užasnom tretmanu američkih ratnih zraobljenika od kojih je najpoznatiji bio zatvor Hỏa Lò (drugog imena Hanoi Hilton) u kojem su se provodile drastične metode mučenja čiji je cilj bio dobivanje "informacija".[146]

Pobunjenici Crvenih Kmera također su navodno počinili stravične zločine tijekom Vijetnamskog rata. Ti zločini uključuju ubojstva civila i ratnih zarobljenika na način da su im odsijecane glave i to svaki dan po malo[147], uništavanje budističkih hramova i ubijanje monaha[148], napadi na izbjegličke logore uz namjerno ubijanje malih beba[149], otmicu i smaknuća novinara[150] te sustavno granatiranje grada Phnom Penha više od godinu dana.[151] Novinarski iskazi govorili su u prilog granatiranju od strane Crvenih Kmera koji su "gotovo kontinuirano mučili glavni grad" uz "nasumične smrti i osakaćivanje" gotovo 2 milijuna zatočenih civila.[152]

Odredi Crvenih Kmera nasilno su evakuirali cijeli grad nakon što su ga preuzeli u onome što je kasnije opisano kao "koračanje prema smrti": Francois Ponchaud je napisao: "Nikada neću zaboraviti invalida koji nije imao niti ruke niti noge, a koji se kretao po zemlji poput slomljenog crva; ili oca u plaču koji u naručju nosi svoju 10-godišnju djevojčicu omotanu s plahtom oko njegovog vrata poput remena; ili muškarca čije je stopalo visjelo s ostatka noge povezano s ničim osim s njegovom vlastitom kožom".[153] John Swain je napisao da su pripadnici Crvenog Kmera "iznosili pacijente iz bolnica poput smeća na ulice... U pet godina ratovanja, ovo je bio najveći karavan ljudske mizerije koji sam ikada vidio."[154]

Američki ratni zločini[uredi VE | uredi]

Godine 1968. pod okriljem Pentagona osnovana je Radna skupina za ratne zločine Vijetnamskog rata utemeljena nakon masakra u selu Mai Lai, a kako bi se pokušala ustanoviti istinitost rastućih tvrdnji o ratnim zločinima počinjenim od strane američkih vojnih snaga u Vijetnamu tijekom trajanja Vijetnamskog sukoba.

Istraga je u konačnici imala preko 9 tisuća istraživačkih dosjea, svjedočanstava pod zakletvom i statusnih izvještaja glavnih vojnih zapovjednika na temelju kojih je potvrđeno 320 različitih incidenata.[155] Navedeni slučajevi uključivali su 7 masakara počinjenih u razdoblju od 1967. do 1971. godine u kojima je ubijeno minimalno 137 civila; 78 drugih napada na ciljeve koji se nisu nalazili u direktnoj borbi, a koji su uključivali najmanje 57 mrtvih, 56 ranjenih i 15 seksualno napastovanih civila; 141 slučaj američkih vojnika koji su mučili civile ili ratne zarobljenike tukući ih rukama, štapovima ili palicama, polijevali ih vodom ili davali elektrošokove.[155] Istraživano je preko 800 navodnih zvjerstava, ali su u konačnici samo 23 vojnika osuđena za optužbe te su odslužili kazne manje od godine dana.[156] Izvještaj Los Angeles Timesa na temelju dosjea iz arhive zaključuje da ratne zločine nisu počinjavale samo neke vojne skupine, već da su se zločini događali u svakom vodu koji je bio aktivan u Vijetnamu.[155]

Godine 2003. serija istraživačkih izvještaja Toledo Bladea otkrila je veliki broj neprijavljenih američkih ratnih zločina pogotovo onih počinjenih od strane posebne jedinice Tiger Force.[157] Neki od najnasilnijih ratnih zločinaca bili su Sam Ybarra[158] i narednik Roy E. "the Bummer" Bumgarner.[159]

Pripadnik Vietkonga, zatvorenik kojeg su 1967. godine uhitile američke vojne postrojbe, a koji čeka na ispitivanje.

Godine 1971. kasniji američki predsjednički kandidat John Kerry svjedočio je pred američkim senatom i izjavio da je preko 150 američkih veterana svjedočilo tijekom istrage naziva Winter Soldier, a koji su u detalje opisali ratne zločine počinjene u Jugoistočnoj Aziji.

"Pričali su nam o događajima iz vremena kada su osobno silovali, odsijecali uši i glave, vezali genitalije žicama od telefona i puštali struju, odsijecali udove, dizali tijela u zrak, nasumično pucali na civile, sravnjavali sela u maniri Džingisa Kana, pucali na stoku i pse iz zabave, trovali zalihe hranom i općenito uništavali zaselke Južnog Vijetnama uz dodatak normalnom ratnom uništavanju."[160]

Prema procjeni političkog znanstvenika R. J. Rummela, američke vojne trupe ubile su oko 6 tisuća vijetnamskih civila tijekom Vijetnamskog rata.[145] Što se, pak, zločina Južnog Vijetnama tiče, u razdoblju od 1964. do 1975. godine Rummel procijenjuje da je otprilike 1500 ljudi ubijeno tijekom prisilnog preseljavanja 1 200 000 civila i da je dodatnih 5 tisuća zatvorenika umrlo uslijed lošeg tretmana te da je vojska Južnog Vijetnama pogubila oko 30 tisuća onih koje je smatrala Komunistima ili koji su se borili za "krivu stvar". Dodatnih 6 tisuća civila poginulo je uslijed razornih bombardiranja. Procjenjuje se da su trupe Južnog Vijetnama sveukupno uzrokovale između 42 i 118 tisuća smrti.[161]

U svojoj knjizi Kill Anything that Moves iz 2013. godine autor Nick Turse objašnjava da su nemilosrdan nagon prema što većem broju mrtvih tijela, raširena upotreba slobodne paljbe u regiji, pravila vođenja borbe u kojima su civili koji su bježali pred vojnicima ili helikopterima bili smatrani pripadnicima Vietkonga te općenito raširen prijezir vijetnamskog naroda prema Amerikancima doveli do masovnih civilnih žrtava i endemskih ratnih zločina počinjenih od strane američkih trupa.[162] Jedan takav primjer kojeg Turse citira je onaj iz operacije Speedy Express koju je provela 9. pješačka divizija, a koju je John Paul Vann opisao kao "mnogi Mai Laievi".[162] Detaljan citat:

Kapetan ratnog zrakoplovstva Brian Wilson vidio je rezultate iz prve ruke. "Bilo je to oličenje nemorala... Jedanput sam brojao tijela nakon zračnog napada - koji su uvijek završavali s ispucavanjem dvaju bombi napalma koje bi jednostavno spalile sve što je preostalo - i nabrojao sam šezdeset i dva tijela. U svom izvještaju napisao sam da je bilo mnogo žena između petnaest i dvadeset i pet godina starosti i mnogo djece - koja su se obično nalazila u naručju svojih majki ili vrlo blizu njih - te mnogo staraca." Kada je poslije pročitao svoj izvještaj o mrtvima, ustanovio je da u njemu piše da je bilo 130 mrtvih pripadnika Vietkonga.[163]

Ratni zločini Južne Koreje[uredi VE | uredi]

Vojne snage Južne Koreje također su odgovorne za ratne zločine počinjene u vrijeme Vijetnamskog rata. Jedan od masakara bio je onaj u Tây Vinh tijekom kojeg su postrojbe Južne Koreje ubile 1200 nenaoružanih civila u razdoblju od 12. veljače do 17. ožujka 1966. godine u selu Binh An (danas Tây Vinh), jednoj od provincija Južnog Vijetnama.[164] Drugi primjer južnokorejskih ratnih zločina je masakr u Gò Dàiju gdje je ubijeno 380 civila dana 26. veljače 1966. godine.[164]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ALLIES OF THE REPUBLIC OF VIETNAM. pristupljeno 24. rujna 2011.
  2. Australian casualties in the Vietnam War, 1962–72 | Australian War Memorial. Awm.gov.au. pristupljeno 29. lipnja 2013.
  3. Overview of the war in Vietnam | VietnamWar.govt.nz, New Zealand and the Vietnam War. Vietnamwar.govt.nz (16. srpnja 1965.). pristupljeno 29. lipnja 2013.
  4. Factasy. The Vietnam War or Second Indochina War. PRLog. pristupljeno 29. lipnja 2013.
  5. DoD 1998.
  6. Lawrence 2009..
  7. 7,0 7,1 Olson & Roberts 1991..
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Origins of the Insurgency in South Vietnam, 1954–1960, The Pentagon Papers (Gravel Edition), Volume 1, Chapter 5, (Boston: Beacon Press, 1971), Section 3, str. 314. – 346.; International Relations Department, Mount Holyoke College.
  9. Vietnam War. Encyclopædia Britannica. pristupljeno 5. ožujka 2008. “U međuvremenu su SAD sa svojom demoraliziranom vojskom i izrazito podijeljenim građanstvom započele proces mirenja s porazom u svojem najdužem i najkontroverzinijem ratu do tada”
  10. Digital History, Steven Mintz. The Vietnam War. Digitalhistory.uh.edu. pristupljeno 31. listopada 2011.
  11. Vietnam War Statistics and Facts 1, 25th Aviation Battalion website.
  12. Kolko 1985..
  13. 13,0 13,1 Charles Hirschman et al., "Vietnamese Casualties During the American War: A New Estimate," Population and Development Review, prosinac 1995.
  14. Associated Press, 3. travnja 1995., "Vijetnam kaže da je u borbi za sjever poginulo 1,1 milijun ljudi."
  15. Shenon, Philip. "20 Years After Victory, Vietnamese Communists Ponder How to Celebrate", 23. travnja 1995., pristupljeno 24. veljače 2011.
  16. "fifty years of violent war deaths: data analysis from the world health survey program: BMJ", 23. travnja 2008., pristupljeno 5. siječnja 2013.
  17. Heuveline, Patrick (2001). "The Demographic Analysis of Mortality in Cambodia." In Forced Migration and Mortality, eds. Holly E. Reed and Charles B. Keely. Washington, D.C.: National Academy Press.
  18. Sliwinski 1995..
  19. Banister, Judith, and Paige Johnson (1993.). "After the Nightmare: The Population of Cambodia." In Genocide and Democracy in Cambodia: The Khmer Rouge, the United Nations and the International Community, ed. Ben Kiernan. New Haven, Conn.: Yale University Southeast Asia Studies.
  20. Warner, Roger, Shooting at the Moon (1996.), str. 366, procjenjuje 30,000 Hmong.
  21. Obermeyer, "Fifty years of violent war deaths from Vietnam to Bosnia", British Medical Journal, 2008., procjenjuje ukupno 60,000 mrtvih.
  22. T. Lomperis, From People's War to People's Rule, (1996.), procjenjuje 35,000 mrtvih.
  23. Small, Melvin & Joel David Singer, Resort to Arms: International and Civil Wars 1816–1980, (1982.), procjenjuje 20,000 mrtvih.
  24. Taylor, Charles Lewis, The World Handbook of Political and Social Indicators, procjenjuje 20,000 mrtvih.
  25. Stuart-Fox 1997, koji procjenjuje 200,000 žrtava do 1973.
  26. America's Wars. Department of Veterans Affairs (svibanj 2010.).
  27. American War and Military Operations: Casualties: Lists and Statistics. Congressional Research Service (26. veljače 2010.).
  28. Lawrence 2009., str. 65., 107., 154., 217.
  29. Aaron Ulrich (editor); Edward FeuerHerd (producer and director). Heart of Darkness: The Vietnam War Chronicles 1945–1975 (Box set, Color, Dolby, DVD-Video, Full Screen, NTSC, Dolby, Vision Software) [Documentary]. Koch Vision. Zbiva se u 321 minute. ISBN 1-4172-2920-9.
  30. Kueter, Dale. Vietnam Sons: For Some, the War Never Ended. AuthorHouse (21. ožujka 2007.). ISBN 978-1425969318
  31. Moore, Harold. G and Joseph L. Galloway We Are Soldiers Still: A Journey Back to the Battlefields of Vietnam (str. 57).
  32. Asian-Nation: Asian American History, Demographics, & Issues:: The American / Viet Nam War. pristupljeno 18. kolovoza 2008. “The Viet Nam War is also called 'The American War' by the Vietnamese”
  33. Ooi, Keat Gin. Southeast Asia: a historical encyclopedia, from Angkor Wat to East Timor. ABC-CLIO; 2004. ISBN 978-1-57607-770-2. str. 520.
  34. Rai, Lajpat. Social Science. FK Publications; ISBN 978-81-89611-12-5. str. 22.
  35. Dommen, Arthur J.. The Indochinese experience of the French and the Americans: nationalism and communism in Cambodia, Laos, and Vietnam. Indiana University Press; 2001. ISBN 978-0-253-33854-9. str. 4–19.
  36. Neale 2001..
  37. 37,0 37,1 Neale 2001., str. 17.
  38. Sophie Quinn-Judge (2003). Ho Chi Minh: the missing years, 1919–1941, str. 212. – 213., C. Hurst. ISBN 978-1-85065-658-6
  39. Tucker 1999
  40. Brocheux 2007.
  41. Neale 2001..
  42. Koh, David. "Vietnam needs to remember famine of 1945", 21. kolovoza 2008.
  43. Neale 2001..
  44. 44,0 44,1 Kolko 1985..
  45. Neale 2001..
  46. 46,0 46,1 46,2 46,3 46,4 46,5 46,6 Neale 2001..
  47. Interview with Carleton Swift, 1981, http://openvault.wgbh.org/catalog/vietnam-9dc948-interview-with-carleton-swift
  48. Interview with Archimedes L. A. Patti, 1981, http://openvault.wgbh.org/catalog/vietnam-bf3262-interview-with-archimedes-l-a-patti-1981
  49. Kolko 1985..
  50. Dommen, Arthur J. (2001), The Indochinese Experience of the French and the Americans, Indiana University Press, str. 120. "Prema jednoj procjeni, masakrirano je oko 15 tisuća nacionalista" u ljeto 1946. godine (str. 154). Uz to, do kraja Prvog indokineskog rata "organizacija Viet Minh ubila je od 100 do 150 tisuća civila" (str. 252).
  51. ベトナム独立戦争参加日本人の事跡に基づく日越のあり方に関する研究. 井川 一久. Tokyo foundation (listopad 2005.). pristupljeno 10. lipnja 2010.
  52. 日越関係発展の方途を探る研究 ヴェトナム独立戦争参加日本人―その実態と日越両国にとっての歴史的意味―. 井川 一久. Tokyo foundation (svibanj 2006.). pristupljeno 10. lipnja 2010.
  53. Willbanks 2009.
  54. 54,0 54,1 Neale 2001..
  55. Neale 2001..
  56. Willbanks 2009.
  57. Franco-Vietnam Agreement of March 6th, 1946. Vietnamgear.com (6. ožujka 1946.). pristupljeno 29. travnja 2011.
  58. Pentagon Papers, Gravel Edition, Chapter !, Section 2. Mtholyoke.edu. pristupljeno 29. travnja 2011.
  59. Peter Dennis (1987.). Troubled days of peace: Mountbatten and South East Asia command, 1945. – 46., Manchester University Press ND. ISBN 978-0-7190-2205-0
  60. 60,0 60,1 Neale 2001..
  61. 61,0 61,1 61,2 McNamara 1999..
  62. The Vietnam War Seeds of Conflict 1945 – 1960. The History Place. pristupljeno 13. svibnja 2013.
  63. Pentagon Papers, Gravel, ed, Chapter 2, 'U.S. Involvement in the Franco-Viet Minh War', str. 54.
  64. 64,0 64,1 Ang, Cheng Guan, The Vietnam War from the Other Side, str. 14. Routledge (2002.).
  65. 65,0 65,1 The History Place – Vietnam War 1945–1960. pristupljeno 11. lipnja 2008.
  66. Herring 2001..
  67. Zinn, A People's History of the United States, str. 471.
  68. 68,0 68,1 Vietnam The Ten Thousand Day War, Thames 1981, Michael Maclear, str. 57.
  69. Vietnam at War: The History: 1946–1975, ISBN 978-0-19-506792-7, str. 263.
  70. Dien Bien Phu, Air Force Magazine 87:8. kolovoza 2004.
  71. 71,0 71,1 Tucker 1999.
  72. The U.S. Navy: a history, Naval Institute Press, 1997., Nathan Miller, ISBN 978-1-55750-595-8, str. 67. – 68..
  73. The Pentagon Papers. Gravel, ed. vol. 1, str. 391. – 404.
  74. "William C. Jeffries (2006). Trap Door to the Dark Side". str. 388. ISBN 1-4259-5120-1
  75. Službena objava za medije Ambasade Republike Vijetnam, citirana iz odjela za informiranje u Washingtonu, vol I. br. 18 (od 22. srpnja 1955.) i br. 20 (od18. kolovoza 1955.), u 19. poglavlju knjige autora Gettleman, Franklin i Young, Vietnam and America: A Documented History, str. 103–105.
  76. Jacobs, str. 45–55.
  77. Vietnam Divided by B.S.N. Murti, Asian Publishing House, 1964.
  78. Turner 1975.
  79. Karnow 1997..
  80. Kolko 1985..
  81. 1 Pentagon Papers (The Senator Gravel Edition), 247, 328 (Boston, Beacon Press, 1971.).
  82. John Prados, The VVA Veteran, siječanj/veljača 2005. Preuzeto 21. siječnja 2007.
  83. Alec Holcombe, Politburo's Directive Issued on 4 May 1953, on Some Special Issues regarding Mass Mobilization Journal of Vietnamese Studies, Vol. 5, No. 2 (Summer 2010), pp. 243–247, quoting a translated Politburo directive from 4 May 1953. This directive was published in Complete Collection of Party Documents (Van Kien Dang Toan Tap), a 54 volume work authorized by the Vietnamese Communist Party.
  84. Rosefielde, Stephen (2009.). Red Holocaust, Routledge.
  85. The History of the Vietnamese Economy (2005.), Vol. 2, edited by Dang Phong of the Institute of Economy, Vietnamese Institute of Social Sciences.
  86. The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 134.
  87. The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 119.
  88. 88,0 88,1 The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 140.
  89. Dwight D. Eisenhower. Mandate for Change. Garden City, New Jersey. Doubleday & Company, 1963., str. 372.
  90. The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 252.
  91. The Pentagon Papers (1971.), Beacon Press, vol. 3, str. 246.
  92. Woodruff 2005. navodi: "Izbori nisu održani. Južni Vijetnam, koji nije potpisao Ženevski sporazum, nije vjerovao Komunistima Sjevernog Vijetnama u njihovom obećanju da će održati pravedne izbore. U siječnju 1957. godine, međunarodna kontrolna komisija koja se sastojala od promatrača iz Indije, Poljske i Kanade jednoglasno se složila u svom izvještaju da se niti Južni niti Sjeverni Vijetnam nisu pridržavali potpisanog sporazuma o primirju. Nakon odlaska Francuske, tradicionalna borba za prevlast između sjevera i juga ponovno se nastavila."
  93. Karnow 1997..
  94. Gerdes (ed.) Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War str. 19.
  95. Turner 1975
  96. McNamara 1999..
  97. John F. Kennedy. "America's Stakes in Vietnam". Govor američkim prijateljima Vijetnama iz lipnja 1956. godine.
  98. McNamara 1999..
  99. The Pentagon Papers Gravel Edition Volume 1, Chapter 5, "Origins of the Insurgency in South Vietnam, 1954–1960". Mtholyoke.edu. pristupljeno 31. listopada 2011.
  100. Kolko 1985..
  101. Lewy 1978..
  102. 102,0 102,1 Karnow 1997..
  103. Excerpts from Law 10/59, 6. svibnja 1959.
  104. Jeffrey Race, War Comes to Long An (University of California Press, 1972), str. 107., 122.
  105. 105,0 105,1 105,2 Ang, Cheng Guan (2002.). The Vietnam War from the Other Side, str. 16, 58, 76, RoutledgeCurzon. ISBN 0-7007-1615-7
  106. Olson & Roberts 1991.
  107. Military History Institute of Vietnam,(2002) Victory in Vietnam: The Official History of the People's Army of Vietnam, 1954–1975, translated by Merle L. Pribbenow. University Press of Kansas. str. 68. ISBN 0-7006-1175-4.
  108. The History Place – Vietnam War 1945–1960. pristupljeno 11. lipnja 2008.
  109. Victory in Vietnam, p. xi.
  110. Prados 2006..
  111. The Economist, 26. veljače 1983.
  112. Washington Post, 23. travnja 1985.
  113. Karnow 1997.
  114. The Avalon Project at Yale Law School. Inauguracija Predsjednika Johna F. Kennedyja.
  115. Karnow 1997: "Kennedy je zaobišao Laos čiji neravan teren nije bio bojišnica za američke vojnike."
  116. The case of John F. Kennedy and Vietnam Presidential Studies Quarterly.
  117. Mann, Robert. A Grand Delusion, Basic Books, 2002.
  118. Karnow 1997.
  119. VTF 1969, IV. B. 4., pp. 1–2
  120. McNamara 1999.
  121. John Kenneth Galbraith. "Memorandum Predsjedniku Kennedyju od Johna Kennetha Galbraitha u vezi Vijetnama, poslan 4. travnja 1962. The Pentagon Papers. Gravel. ed. Boston, Massachusetts Beacon Press, 1971., vol. 2. str. 669. – 671.
  122. Vietnam War. Swarthmore College Peace Collection.
  123. Međunarodni sporazum o neutralnosti Laosa.
  124. Sheehan 1989.
  125. James Gibson, The Perfect War: Technowar in Vietnam (Boston/New York: The Atlantic Monthly Press, 1986.), str. 88.
  126. Intervju uživo Johna Bartlowa Martina. Was Kennedy Planning to Pull out of Vietnam? New York City. John F. Kennedy Library, 1964., Vrpca br. V, čin 1.
  127. Karnow 1997.
  128. Karnow 1997.
  129. McNamara 1999.
  130. Demma 1989.
  131. Blaufarb 1977.
  132. Herring 2001.
  133. Schandler 2009
  134. U.S. Special Forces: A Guide to America's Special Operations Units : the World's Most Elite Fighting Force, By Samuel A. Southworth, Stephen Tanner, Published by Da Capo Press, 2002., ISBN 978-0-306-81165-4.
  135. Shooting at the Moon by Roger Warner – The history of CIA/IAD'S 15-year involvement in conducting the secret war in Laos, 1960.– 1975., and the career of CIA PMCO (paramilitary case officer) Bill Lair.
  136. Gary D. Solis (15 February 2010). The Law of Armed Conflict: International Humanitarian Law in War, str. 301.– 303., Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-48711-5
  137. Hubbel, John G. (studeni 1968.). "The Blood-Red Hands of Ho Chi Minh". Readers Digest: 61. – 67..
  138. (15. svibnja 1967.) "Off With Their Hands". Newsweek.
  139. U.S. Senate Judiciary Committee, The Human Cost of Communism in Vietnam (1972.), str.49.
  140. De Silva, Peer (1978.). Sub Rosa: The CIA and the Uses of Intelligence, Time Books. ISBN 0-8129-0745-0
  141. Lewy 1978.
  142. Pedahzur, Ami (2006), Root Causes of Suicide Terrorism: The Globalization of Martyrdom, Taylor & Francis, str.116.
  143. Pike, Douglas (1996.). PAVN: Peoples Army of Vietnam, Presidio.
  144. Wiesner, Louis (1988), Victims and Survivors: Displaced Persons and Other War Victims in Viet-Nam, 1954–1975 Greenwood Press, str. 318–9.
  145. 145,0 145,1 Rummel, Rudolph, Statistics of Vietnamese Democide, in his Statistics of Democide, 1997.
  146. Karnow 1997.
  147. Kirk, Donald. "I watched them saw him 3 days", 14. srpnja 1974.
  148. Kirk, Donald. "Khmer Rouge's Bloody War on Trapped Villagers", 14. srpnja 1974.
  149. Yates, Ronald. "Priest Won't Leave Refugees Despite Khmer Rouge Threat", 17. ožujka 1975.
  150. Power, Samantha (2002). A Problem From Hell, str. 98–99, Perennial Books.
  151. Becker, Elizabeth. "The Agony of Phnom Penh", 28. siječnja 1974.
  152. (1977) Murder of a Gentle Land, str. 1–2, Reader's Digest Press.
  153. Ponchaud, François (1978.). Cambodia Year Zero, str. 6–7, Holt, Rinehart and Winston.
  154. Swain, John (1999.). River of Time: A Memoir of Vietnam and Cambodia, Berkley Trade.
  155. 155,0 155,1 155,2 Nick Turse; Deborah Nelson (6 August 2006). Civilian Killings Went Unpunished. latimes.com. pristupljeno 14. rujna 2013.
  156. US army continues to avoid legacy of concealed Vietnam crimes, Global Times | 27. rujna 2012. 0:30:03, by James Palmer, [1]
  157. 16. studenog 2003, "The Vietnam War Crimes You Never Heard Of", Nick Turse, History News Network
  158. "Slično, Toledo Blade stavlja posebnu pozornost na Sama Ybarru, "ozloglašenog sumnjivca" koji se spominje u sedam od sveukupno trideset ratnih zločina počinjenih od strane jedinice Tiger Force uključujući silovanje i fatalno probadanje 13-godišnje djevojčice te brutalno ubojstvo 15-godišnjaka." 16. studenog 2003., "The Vietnam War Crimes You Never Heard Of", Nick Turse, History News Network
  159. "Čuo sam da je Bumgarner to radio i ranije - postavljao oružja na tijela za koje se sumnjalo da su imali bilo kakav vojni status. Čuo sam nekoliko glasina o tome kako je Bumgarner ubijao nenaoružane ljude. Prije nekoliko tjedana čuo sam da je Bumgarner ubio vijetnamsku djevojčicu i dva mala dječaka koji su bili nenaoružani." 16. studenog 2003., "The Vietnam War Crimes You Never Heard Of", Nick Turse, History News Network
  160. Nelson 2008.
  161. Rummel 1997 Lines 540, 556, 563, 566, 569, 575
  162. 162,0 162,1 Turse 2013.
  163. Turse 2013.
  164. 164,0 164,1 한겨레 21. Hani.co.kr (15. veljače 1966.). pristupljeno 24. veljače 2014.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Zbog rane prisutnosti američkih trupa u Vijetnamu datum početka Vijetnamskog rata i danas je diskutabilan. Godine 1998. nakon detaljnog pregleda od strane Ministarstva obrane SAD-a i kroz napore obitelji Richarda B. Fitzgibbona Jr., službeni datum početka Vijetnamskog rata prema Vladi SAD-a je promijenjen u 1. studenog 1955. godine.[5] Službeni dokumenti vlade SAD-a navode datum 1. studenog 1955. godine kao početak "Vijetnamskog sukoba" zbog toga što je ovaj datum označio trenutak kada je američka vojna savjetodavna jedinica u Indokini (odaslana iz jugoistične Azije pod naredbom predsjednika Trumana) bila reogranizirana u specifičnu jedinicu, a osnovana je i posebna Vijetnamska vojna savjetodavna jedinica.[6] Ostali datumi početka sukoba uključuju događaje kada je Hanoi ovlastio snage Vietkonga u Južnom Vijetnamu da započnu s manjim pobunama u prosincu 1956. godine,[7] dok neki smatraju datum 26. rujna 1959. godine kao službeni početak rata kada se odvila prva bitka između Vietkonga i vojske Južnog Vijetnama.[8]
  2. Brojke od 58.220 i 303.644 ubijenih i ranjenih američkih vojnika dolazi iz odjela za statističku analizu Ministarstva obrane SAD-a, Ministarstva ratnih veterana iz svibnja 2010. godine.[26] kongresnog istraživačkog centra, listi i statistika o žrtvama američkih ratnih i vojnih operacija od 26. veljače 2010. godine[27] i knjige Crucible Vietnam: Memoir of an Infantry Lieutenant.[28] Neki drugi izvori barataju drugačijim brojkama (npr. u dokumentarnom filmu iz 2005./2006. godine Heart of Darkness: The Vietnam War Chronicles 1945. - 1975. sveukupan broj američkih žrtava iznosi 58.159,[29] dok u knjizi Vietnam Sons iz 2007. godine piše da je sveukupan broj američkih žrtava bio 58,226).[30]
  3. Vijetnamska nacionalistička stranka osnovana je ranije u Nanjingu (Kina) u nekom trenutku između kolovoza 1935. i početka 1936. godine kada su nekomunistička Vijetnamska nacionalistička stranka koju je vodio Nguyễn Thái Học, neki članovi Komunističke stranke Vijetnama i nekoliko drugih vijetnamskih nacionalističkih stranaka oformili anti-imperijalističku ujedinjenu organizaciju. Ova organizacija je, međutim, vrlo brzo prestala s radom, a oživio ju je ICP pod vodstvom Ho Ši Mina 1941. godine.[38]

Literatura[uredi VE | uredi]

Primarni izvori[uredi VE | uredi]

Carter, Jimmy. By The President Of The United States Of America, A Proclamation Granting Pardon For Violations Of The Selective Service Act, 4. kolovoza 1964. do 28. ožujka 1973. (21. siječnja 1977.)
Central Intelligence Agency. "Laos", CIA World Factbook'
Cora Weiss Collection (materijali koji se odnose na otpor prema ratu i mirovne aktivnosti tijekom Vijetnamskog rata), Lloyd Sealy Library Special Collections, John Jay College of Criminal Justice
Eisenhower, Dwight D. Mandate for Change. (1963.) predsjednički politički memoar
Ho, Chi Minh. "Vietnam Declaration of Independence", Selected Works. (1960. – 1962.)
LeMay, General Curtis E. and Kantor, MacKinlay. Mission with LeMay (1965.) autobiografija kontroverznog bivšeg Predsjednika združnog stožera američkog ratnog zrakoplovstva
Kissinger, United States Secretary of State Henry A. "Lessons on Vietnam", (1975.) secret memoranda to U.S. President Ford
O'Connell, Kim A. (2006.). Primary Source Accounts of the Vietnam War, Berkeley Heights, New Jersey: MyReportLinks.com. ISBN 978-1-598-45001-9
McCain, John. Faith of My Fathers: A Family Memoir (1999.) :Marshall, Kathryn. In the Combat Zone: An Oral History of American Women in Vietnam, 1966–1975 (1987.)
Martin, John Bartlow. Was Kennedy Planning to Pull out of Vietnam? (1964.) oralna povijest za Knjižnicu Johna F. Kenneyja, vrpca V, čin 1.
Myers, Thomas. Walking Point: American Narratives of Vietnam (1988.)
Public Papers of the Presidents, 1965 (1966.) službeni dokumenti američkih predsjednika.
Schlesinger, Arthur M. Jr. Robert Kennedy and His Times. (1978.) svjedočanstva iz prve ruke o Kennedyjevoj administraciji jednog njezinog predstavnika
Sinhanouk, Prince Norodom. "Cambodia Neutral: The Dictates of Necessity." Foreign Affairs. (1958.) opisuje geopolitičku situaciju Kambodže
Tang, Truong Nhu. A Viet Cong Memoir (1985.)
Terry, Wallace, ed. Bloods: An Oral History of the Vietnam War by Black Veterans (1984.)
Truong, Như Tảng; David Chanoff, Van Toai Doan (1985). A Vietcong memoir, 1985, Harcourt Brace JovanovichISBN 978-0-15-193636-6- Ukupno stranica: 350
The landmark series Vietnam: A Television History, first broadcast in 1983, is a special presentation of the award-winning PBS history series, American Experience.
The Pentagon Papers (Gravel ed. 5 vol 1971.); kombinacija narativnih i tajnih dokumenata prikupljenih od strane Pentagona. excerpts
U.S. Department of State. Foreign Relations of the United States (kolekcija službenih tajnih dokumenata)
U.S. Department of Defense and the House Committee on Armed Services. U.S.-Vietnam Relations, 1945. – 1967. Washington, D.C. Department of Defense and the House Committee on Armed Services, 1971., 12 volumes.

Sekundarni izvori[uredi VE | uredi]

Anderson, David L. (2004.). Columbia Guide to the Vietnam War, New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-11492-3
Angio, Joe. Nixon a Presidency Revealed (2007.) Televizijski dokumentarac History Channela
Appy, Christian G. (2006.). Vietnam: The Definitive Oral History, Told from All Sides, London: Ebury Press. ISBN 978-0-091-91011-2
Baker, Kevin. "Stabbed in the Back! The past and future of a right-wing myth", Harper's Magazine (lipanj 2006.) Stabbed in the back! The past and future of a right-wing myth (Harper's Magazine). pristupljeno 11. lipnja 2008.
Berman, Larry (1989.). Lyndon Johnson's War: The Road to Stalemate in Vietnam, New York: W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-02636-8
Blaufarb, Douglas S. (1977.). The Counterinsurgency Era: U.S. Doctrine and Performance, od 1950. do danas, New York: Free Press. ISBN 978-0-029-03700-3
———. The Counterinsurgency Era (1977.) povijest uplitanja Kennedyjeve administracije u Južni Vijetnam.
Brigham, Robert K. Battlefield Vietnam: A Brief History interaktivna web stranica PBS-a
Brocheux, Pierre (2007.). Ho Chi Minh: a biography, Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-85062-9
Buckley, Kevin. "Pacification's Deadly Price", Newsweek, 19. lipnja 1972.
Buzzanco, Bob. "25 Years After End of Vietnam War: Myths Keep Us From Coming To Terms With Vietnam", The Baltimore Sun (17. travnja 2000.) 25 Years After End of Vietnam War Myths Keep Us From Coming To Terms With Vietnam. pristupljeno 11. lipnja 2008.
Carney, Timothy (1989.). “The Unexpected Victory”, 'In Karl D. Jackson, ed., Cambodia, 1975. – 1978.: Rendezvous with Death (pp. 13–35)', Princeton, New Jersey: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-07807-6
Church, Peter ed. A Short History of South-East Asia (2006.).
Cooper, Chester L. The Lost Crusade: America in Vietnam (1970.) bilješke o događajima iz Washingtona.
Courtwright, David T. (2005.). Sky as Frontier: Adventure, Aviation, and Empire, College Station, Texas: Texas A&M University Press. ISBN 978-1-585-44384-0
Crook, John R. (2008.). "Court of Appeals Affirms Dismissal of Agent Orange Litigation". American Journal of International Law 102: 662–664.
Demma, Vincent H. (1989.). “The U.S. Army in Vietnam”, 'In American Military History (pp. 619. – 694.)', Washington, D.C.: US Army Center of Military History.
Dennis, Peter (2008.). The Oxford Companion to Australian Military History, Second, Melbourne: Oxford University Press Australia & New Zealand. ISBN 978-0-19-551784-2
DoD (6. studenog 1998.). Name of Technical Sergeant Richard B. Fitzgibbon to be added to the Vietnam Veterans Memorial. Department of Defense (DoD). pristupljeno 31. ožujka 2010.
Duiker, William J. (1996.). The Communist Road to Power in Vietnam.
Duncanson, Dennis J. (1968.). Government and Revolution in Vietnam.
Etcheson, Craig (2005.). After the Killing Fields: Lessons from the Cambodian Genocide, New York: Praeger. ISBN 978-0-275-98513-4
Fall, Bernard B. (1967.). The Two Viet-Nams: A Political and Military Analysis, 2nd, New York: Praeger. ISBN 978-0-999-14179-3
Fincher, Ernest Barksdale, The Vietnam War (1980.).
Ford, Harold P. CIA and the Vietnam Policymakers: Three Episodes, 1962. – 1968. (1998.).
Gerdes, Louise I. ed. Examining Issues Through Political Cartoons: The Vietnam War (2005.).
Gettleman, Marvin E.; Franklin, Jane; Young, Marilyn Vietnam and America: A Documented History. (1995.).
Hammond, William. Public Affairs: The Military and the Media, 1962–1968 (1987); Public Affairs: The Military and the Media, 1968–1973 (1995.). Potpuna povijest rata američke vojske; puno šire nego što naslov govori.
Healy, Gene (2009.). The Cult of the Presidency: America's Dangerous Devotion to Executive Power, Cato Institute. ISBN 978-1-933995-19-9
Herring, George C. (2001.). America's Longest War: The United States and Vietnam, 1950. – 1975., 4th, New York: McGraw-Hill. ISBN 978-0-072-53618-8
Hitchens, Christopher. The Vietnam Syndrome.
Holm, Jeanne (1992.). Women in the Military: An Unfinished Revolution, Rev., Novato, California: Presidio Press. ISBN 978-0-891-41450-6
Karnow, Stanley (1997.). Vietnam: A History, 2nd, New York: Penguin Books. ISBN 978-0-140-26547-7
Khong, Yuen Foong (1992). Analogies at War: Korea, Munich, Dien Bien Phu, and the Vietnam Decisions of 1965. Princeton University Press.
Kiernan, Ben (2008.). The Pol Pot Regime: Race, Power, and Genocide in Cambodia Under the Khmer Rouge, 3rd, New Haven, Connecticut: Yale University Press. ISBN 978-0-300-14434-5
Bombs over Cambodia, str. 62–69.
Kolko, Gabriel (1985.). Anatomy of a War: Vietnam, the United States, and the Modern Historical Experience, New York: Pantheon Books. ISBN 978-0-394-74761-3
(1996.) Encyclopedia of the Vietnam War, New York: Charles Scribner's Sons. ISBN 978-0-132-76932-7
Lawrence, A. T. (2009.). Crucible Vietnam: Memoir of an Infantry Lieutenant, Jefferson, North Carolina: McFarland. ISBN 978-0-786-44517-2
Lawrence, Mark Atwood (2008). The Vietnam War: A Concise International History. Oxford University Press.
Leepson, Marc ed. (1999). Dictionary of the Vietnam War. New York: Webster's New World.
Lewy, Guenter (1978.). America in Vietnam, New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-195-02732-7
Logevall, Fredrik (2001.). The Origins of the Vietnam War, Harlow: Longman. ISBN 978-0-582-31918-9
——— (2010). “The Indochina wars and the Cold War, 1945. – 1975.”, 'In Melvyn P. Leffler and Odd Arne Westad, eds., The Cambridge History of the Cold War, Volume II: Crises and Détente (pp. 281. – 304.)', Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-83720-0
McGibbon, Ian (2000). The Oxford Companion to New Zealand Military History, Auckland: Oxford University Press. ISBN 0-19-558376-0
McMahon, Robert J. (1995). Major Problems in the History of the Vietnam War: Documents and Essays.
McNamara, Robert S. sa Jamesom Blightom, Robertom Brighamom, Thomasom Bierstekerom, Herbertom Schandlerom (1999.). Argument Without End: In Search of Answers to the Vietnam Tragedy, New York: PublicAffairs. ISBN 978-1-891-62087-4
McNeill, Ian (1993). To Long Tan: The Australian Army and the Vietnam War 1950. – 1966., St Leonards: Allen & Unwin. ISBN 1-86373-282-9
Milne, David (2008.). America's Rasputin: Walt Rostow and the Vietnam War, New York: Hill & Wang. ISBN 978-0-374-10386-6
Moïse, Edwin E. (1996.). Tonkin Gulf and the Escalation of the Vietnam War, Chapel Hill, North Carolina: University of North Carolina Press. ISBN 978-0-807-82300-2
——— (2002.). Historical Dictionary of the Vietnam War, Lanham, Maryland: Scarecrow Press. ISBN 978-0-810-84183-3
Moss, George D. Vietnam (4th ed 2002) textbook.
Moyar, Mark (2006.). Triumph Forsaken: The Vietnam War, 1954–1965, New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-86911-9
Major General Spurgeon Neel. Medical Support of the U.S. Army in Vietnam 1965–1970 (Department of the Army 1991) official medical history
Neale, Jonathan (2001.). The American War: Vietnam, 1960. – 1975., London: Bookmarks. ISBN 978-1-898-87667-0
Nelson, Deborah (2008.). The War Behind Me: Vietnam Veterans Confront the Truth about U.S. War Crimes, Philadelphia, Pennsylvania: Basic Books. ISBN 978-0-465-00527-7
Nulty, Bernard.The Vietnam War (1998) New York: Barnes and Noble.
Oberdorfer, Don [1971.] (2001.). Tet! The Turning Point in the Vietnam War, Baltimore, Maryland: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-801-86703-3
(2008). "Fifty years of violent war deaths from Vietnam to Bosnia: analysis of data from the world health survey programme". BMJ 336 (7659).
(2008.) Where the Domino Fell: America and Vietnam, Where the Domino Fell: America and Vietnam 1945. – 1995., 5th, Malden, Massachusetts: Blackwell Publishing. ISBN 978-1-405-18222-5
Palmer, Bruce, Jr. The Twenty-Five Year War (1984.), vojna povijest starijeg američkog generala.
Palmer, Dave R. (1978.). Summons of Trumpet: U.S.-Vietnam in Perspective, Novato, California: Presidio Press. ISBN 978-0-891-41550-3
Palmer, Michael G. (2007.). "The Case of Agent Orange". Contemporary Southeast Asia 29: 172.– 195..
Prados, John (2006.). “The Road South: The Ho Chi Minh Trail”, 'In Andew Wiest, ed., Rolling Thunder in a Gentle Land (pp. 74. – 95.)', Oxford: Osprey Publishing. ISBN 978-1-846-03020-8
Roberts, Anthea (2005.). "The Agent Orange Case: Vietnam Ass'n for Victims of Agent Orange/Dioxin v. Dow Chemical Co.". ASIL Proceedings 99: 380. – 385..
Schandler, Herbert Y. (2009.). America in Vietnam: The War That Couldn't Be Won, Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-742-56697-2
Schell, Jonathan. The Time of Illusion (1976.).
Schulzinger, Robert D. A Time for War: The United States and Vietnam, 1941. – 1975. (1997.).
Sheehan, Neil (1989.). A Bright Shining Lie: John Paul Vann and America in Vietnam, New York: Vintage. ISBN 978-0-679-72414-8
Sliwinski, Marek (1995.). Le Génocide Khmer Rouge: Une Analyse Démographique, Paris: L'Harmattan. ISBN 978-2-738-43525-5
Sorley, Lewis, A Better War: The Unexamined Victories and Final Tragedy of America's Last Years in Vietnam (1999.), temeljena na još uvijek povjerljivim audio zapisima sastanaka američkih zapovjednika u Vijetnamu, ISBN 0-15-601309-6
Spector, Ronald. After Tet: The Bloodiest Year in Vietnam (1992.), vrlo široki pregled 1968. godine
Stanton, Shelby L. (2003.). Vietnam order of battle, 2003, Stackpole Books. ISBN 0-8117-0071-2
Stone, Richard (2007.). "Agent Orange's Bitter Harvest". Science 315: 176. – 179..
Stuart-Fox, Martin (1997.). A History of Laos, Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-59235-2
Summers, Harry G. On Strategy: A Critical Analysis of the Vietnam War, Presidio press (1982.), ISBN 0-89141-563-7 (225 stranica)
Thayer, Thomas C. (1985.). War Without Fronts: The American Experience in Vietnam, Boulder, Colorado: Westview Press. ISBN 978-0-813-37132-0
Tucker, Spencer. ed. Encyclopedia of the Vietnam War (1998.) 3 vol. reference set; also one-volume abridgement (2001).
——— (1999.). Vietnam, London: UCL Press. ISBN 978-1-857-28921-3
  • Tucker, Spencer [1998] (2011). The Encyclopedia of the Vietnam War: A Political, Social, and Military History, ABC-CLIO. ISBN 978-1851099603
Turner, Robert F. (1975.). Vietnamese Communism: Its Origins and Development, Stanford, California: Hoover Institution Press. ISBN 978-0-817-96431-3
Turse, Nick (2013.). Kill Anything That Moves: The Real American War in Vietnam, New York: Metropolitan Books. ISBN 978-0-805-08691-1
Vietnam Task Force (1969.). Report of the Office of the Secretary of Defense Vietnam Task Force "The Pentagon Papers"', Washington, D.C.: Office of the Secretary of Defense.
Westheider, James E. (2007.). The Vietnam War, Westport, Connecticut: Greenwood Press. ISBN 978-0-313-33755-0
Willbanks, James H. (2009). Vietnam War almanac, Infobase Publishing. ISBN 978-0-8160-7102-9
Witz, James J. The Tet Offensive: Intelligence Failure in War (1991.).
Woodruff, Mark (2005). Unheralded Victory: The Defeat of The Viet Cong and The North Vietnamese, Arlington, Virginia: Presidio Press. ISBN 0-8914-1866-0
Young, Marilyn B. (1991.). The Vietnam Wars, 1945–1990, New York: HarperPerennial. ISBN 978-0-060-92107-1
Xiaoming, Zhang. "China's 1979 War With Vietnam: A Reassessment", China Quarterly. izdanje br. 184, (prosinac 2005.) CJO – Abstract – China's 1979 War with Vietnam: A Reassessment. pristupljeno 11. lipnja 2008.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]