Nestor Mahno

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ukrajinski anarhist Nestor Mahno

Nestor Ivanovič Mahno (ukr. Нестор Іванович Махно - Nestor Ivanovyč Mahno); (Guljaj Pole, 26. listopad 1888. - Pariz, 6. srpanj 1934.); je ukrajinski anarhistički revolucionar, pokretač anarhističkog pokreta i neovisne vojske u zaraćenoj Ukrajinskoj Narodnoj Republici i tek stvaranoj sovjetskoj Ukrajini između 1917. i 1921. godine. Mahno se u sklopu Revolucionarne Ustaničke Armije Ukrajine (poznate i kao vojska Mahnovčina) borio protiv Bijele, Crvene i drugih armija za vrijeme Ruske revolucije s ciljem uspostavljanja anarhističkog društva u slobodnoj Ukrajini.

Sažeta povijest[uredi VE | uredi]

Godine 1908., Nestor Mahno je zbog ubojstva šefa policije osuđen na doživotni zatvor. Oslobođen je 1917. kada je izabran za vođu radničkog i seljačkog sovjeta u Huljajpolu. Na čelu naoružane grupe koja je marširala pod velikom crnom zastavom, na kojoj je pisalo «Sloboda ili smrt – zemlja seljacima, tvornice radnicima», Mahno je započeo sa dodjeljivanjem zemljišnih posjeda seoskom stanovništvu. Poznata je njegova izjava: «Mi ćemo pobijediti ne da bi slijedili primjer prošlosti i predali svoju sudbinu u ruke nekog novog gospodara, nego da bi je uzeli u svoje ruke i upravljali svojim životima po našoj volji i našem shvaćanju istine».

Mnogi ukrajinski anarhisti, bježeći od boljševičkog terora, su se uputili u koljevku Mahnova pokreta, prema stepskim odnosno ravničarskim prostorima jugoistočne Ukrajine. U jesen 1918. u Harkivu je osnovan «Nabat», konfederacija anarhističkih organizacija. Nabat je opisao boljševičku partiju kao «službeni administrativno-politički i policijski aparat novog šefa izrabljivača države», i pozvao na svjetsku revoluciju zasnovanu na slobodnim federacijama urbanih i ruralnih zajedica.

Nakon niza sukoba sa ukrajinskim anarhističkim grupama, Lav Trocki je 27. studenog 1920. naredio napad na Mahnovo sjedište, a samo dan prije svi anarhistički zapovjednici su ubijeni u prijevari tijekom dogovrenog mirovnog sastanka. Boljševička tajna policija čeka, je istovremeno pritvorila članove Nabatske konfederacije u Harkivu, a širom Sovjetskog Saveza, uključujući i Rusiju, napadani su i pozatvarani anarhistički klubovi, organizacije i novine. Iako je bio teško ranjen, Mahno je sa ostacima svoje anarhističke vojske izmicao boljševicima još godinu dana, dok naposljetku nije pobjegao u Francusku. Preživjeli ukrajinski anarhisti su i dalje vodili kampanju terora protiv boljševika te su tako 1921. minirali Glavni štab Komunističke Partije u Moskvi, ubivši i ranivši 67 osoba.

1926. godine pridružio se ruskim anarhističkim iseljenicima u Parizu s kojima je izdavao mjesečnik Dielo Truda ("Radnička stvar"). Iste godine, u časopisu je izašao tekst Organizacijske platforme Sveopćeg saveza anarhista, čiji je koautor bio Mahno. Taj je dokument izazvao podjelu unutar anarhističkog pokreta i doživio napade od strane brojnih utjecajnih anarhista, poput Volina, Malateste, Emme Goldman i drugih. Platforma je danas jedan od najvažnijih anarhističkih dokumenata te se brojne grupe po njoj nazivaju platformističkim.

Za vrijeme svog života u Parizu, radio je kao tesar i najamni radnik. Nestor Mahno je umro od tuberkuloze u 46. godini života u Parizu, a pokopan je na groblju Père-Lachaise.

Mahnova udovica Agafja i kćer Jelena bile su deportirane na prisilni rad u Treći Reich za vrijeme Drugog svjetskog rata. Po završetku rata uhitio ih je NKVD te su u SSSR-u osuđene na osam godina robije. Puštene su 1953. godine.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Nestor Makhno, The Struggle Against the State & Other Essays, 1996. (AK Press).
  • Peter Arshinov, History of the Makhnovist Movement (1918.-1921.), 1923.
  • Voline, The Unknown Revolution, 1917.-1921.
  • G.A. Kuz'menko's Diary; Makhno's Memoir.
  • S.N. Semanov, Nestor Makhno: Vozhak Anarkhistov. Novoye prochteniye po novym materyalam; Nestor Makhno: Anarchist Chieftain. A New Reading Based on New Material (Veche, Moscow, 2005.).
  • S.N. Semanov, Makhno. Podlinnaya Istoriya; Makhno. An Authentic History (AST-PRESS, 2001.).
  • Dietrich Neufeld, translated from the German and Edited by Al Reimer, A Russian Dance of Death; Revolution and Civil War in the Ukraine (1980. Hyperion Press Limited, Winnipeg, Canada)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]