Operacija Bljesak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Operacija Bljesak '95
sukob: Domovinski rat
Operation flash map.jpg

tijek operacije Bljesak
Vrijeme 1. svibnja - 4. svibnja 1995.
Mjesto zapadna Slavonija, Hrvatska
Ishod pobjeda Hrvatske
Sukobljene strane
Flag of Croatia.svg Hrvatska Flag of Serbian Krajina (1991).svg RS Krajina
Zapovjednici
Flag of Croatia.svg Janko Bobetko
Flag of Croatia.svg Marijan Mareković
Flag of Croatia.svg Luka Džanko
Flag of Croatia.svg Petar Stipetić
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Milan Čeleketić
Flag of Serbian Krajina (1991).svg Lazo Babić
Jačina
7200 vojnika HV i MUP RH[1] 4000 vojnika
Gubitci
42 poginula, 162 ranjena[1] 350 do 450 mrtvih, 1000 do 1200 ranjenih, 1500 zarobljenih

Operacija Bljesak - vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i specijalne policije RH. Započela je 1. svibnja 1995., kada su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. Za samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak bila je u vojnom smislu nastavak uspješne vojne operacije Otkos 10 iz prosinca 1991. kada je oslobođen veći dio zapadne Slavonije. Potpuno oslobađanje zapadne Slavonije u zimu 1991. spriječilo je potpisivanje Sarajevskog sporazuma i dolazak mirovnih snaga UN-a.

U skladu sa strategijom odmazde osmišljenom u Beogradu, kao odgovor na operaciju Bljesak RSK i SVK izveli su terorističke napade na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima. Građani Zagreba napadnuti su raketama s kazetnim punjenjem, a građani Karlovca i Siska topničkim granatama.

Povod[uredi VE | uredi]

Sporazum koji je u prosincu 1994. godine otvorio autocestu Zagreb-Okučani-Lipovac pružio je povod za pokretanje napadne operacije HV za oslobođenje zapadne Slavonije. Budući da je sporazumom bilo omogućeno da se u zajedničkom prometu po cesti, prvi put poslije 1991. godine, sretnu Srbi iz RSK i Hrvati, 28. travnja 1995. godine došlo je i do ozbiljnog incidenta u kojem je jedan Hrvat, nakon svađe na benzinskoj crpki, ubio Srbina iz Okučana. Rođaci i prijatelji ubijenoga postavili su zasjedu na autocesti i zapucali na automobile u prolazu, ubivši troje ljudi. Autocesta je potom zatvorena u atmosferi opće napetosti. Čini se da je hrvatska strana takav povod samo čekala, jer je već od prosinca 1994. godine planirala sličnu operaciju, a i koncentracija snaga bila je izvršena tri mjeseca prije incidenta na autocesti; ovako rana koncentracija imala je i učinak operativnog maskiranja.

Početak operacije[uredi VE | uredi]

Operacija je počela 1. svibnja 1995. ujutro u 5:30, napadom HV-a na južni i središnji dio zapadnoslavonske enklave RSK snagama sastavljenim od dijelova četiri profesionalne brigade te niza specijalnih, pričuvnih, domobranskih i policijskih postrojbi. U akciji je sudjelovalo oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena.

Tijekom akcije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MiG-21 prebjegao u Austriju.

Napad je izveden na nekoliko smjerova: sa zapada od Novske prema Okučanima s pomoćnim krakom na jug prema Jasenovcu, a s istoka od Nove Gradiške, također prema Okučanima, s pomoćnim krakom prema Staroj Gradiški. Nastupima prema Okučanima, koji su išli autocestom odnosno usporedno s njom, nastojala se presjeći enklava i rasjeći te potom razbiti glavne snage neprijatelja, dočim su pomoćne snage imale zadaću da izbijanjem na Savu kod Jasenovca i Stare Gradiške spriječe eventualnu intervenciju VRS te zaposjednu državnu granicu.

Hrvatske snage[uredi VE | uredi]

Zapovjednik napada sa zapada iz smjera Novske bio je general bojnik Ivan Basarac, dok je zapovjednik s istočne strane iz smjera Nove Gradiške bio general pukovnik Petar Stipetić.[2]

Glavni smjerovi napada:

  • 81. gardijska bojna napadala je u smjeru Šagovina - Cage - Okučani
  • 5. gardijska brigada, 121. domobranska pukovnija, oklopna postrojba 123. brigade i dijelovi 105. brigade napadali su smjerom Nova Gradiška - Okučani
  • 125. domobr. pukovnija, bojna 1. gardijske brigade,oklopna bojna 3. gardijske brigade i 13.Protuoklopni topničko-raketni divizijun-Koprivnica, napadali su smjeru Novska - Okučani.

Pomoćni smjerovi napada:

  • 80. gardijska bojna
  • 105. brigada je nastupala u smjeru Subocka- Lipik - Bijele Stijene, a kasnije su im se u čišćenju terena pridružili pripadnici specijalne policije RH
  • 52. domobranska pukovnija je uspješno blokirala područja Pakraca. Kasnije su im se u čišćenju terena pridružili pripadnici specijalne policije RH
  • 2. mehanizirana bojna 1. gardijske brigade zajedno s jedinicama specijalne policije RH probila se iza neprijateljskih linija presjekla komunikaciju Novska-Nova Gradiška i time omogućila tenkovsko napredovanje u smjeru Novska-Okučani .


Topnička potpora

  • Topnička bojna Bjelovarskog zbornog područja,
  • 16. topničko-raketna brigada Bjelovar,
  • topnička bojna 3. gardijske brigade.
  • Djelovi 15. protuoklopne topničko-raketne brigade HV Križevci
  • 4. bojna 202 protuzračne brigade

Zračna potpora

Srpske snage[uredi VE | uredi]

  • 18. Korpus SVK:
    • 51. laka brigade sa štabom u dijelu Pakraca, držala je liniju od Pakraca do Čardaka
    • 54. laka brigade sa štabom u Okučanima, držanje linije od Save do Trnakovca
    • 98. laka brigada sa štabom u selu Rajić, vojarnom u Jasenovcu, držali liniju Sava - Čardak (51. PBR)
    • 63. odred s 59. daruvarskim odredom, držali linije od Save do Trnakovca
    • 18 mjesoviti artiljerijski puk u S. Gradisci sa sastavima:
    • tenkovska postrojba u području Stare Gradiške (7 T-55 i 1 PT-76)
    • tri topničke baterije kalibra 105mm M56
    • jedna do dvije protuoklopne baterije T-12 i 3 BOV-1
    • jedan do dva protuzračna bataljuna
    • jedna do dvije protuoklopne baterije kalibra 130mm M46 bile su locirane na području Republike Srpske, ali im vojna policija VRS nije dopustila otvaranje vatre.
    • ostale manje jedinice
  • Specijalna policija Policijske stanice Okučani sa štabom u Ivanovcu, držanje linija između 51. i 54. lake brigade
  • 11. laka brigada
  • Tijekom operacije dva bataljuna 1. krajiškog korpusa VRS bila su ubačena u područje Stare gradiške i Jasenovca, a neke manje artiljerijske jedinice VRS su davale manje značajnu artiljerijsku potporu.

Tijek operacije[uredi VE | uredi]

Hrvatski vojnici sa tenkom T-55 za vrijeme Operacije Bljesak

Napad je uspio preko svih očekivanja. Već prvoga dana hrvatske su snage došle nadomak Okučana i ušle u Jasenovac te ovladale svim bitnim objektima. Kada je Hrvatski radio javio da je oslobođen Jasenovac nacijom se prolomio uzvik oduševljenja - bilo je jasno da se operacija dobro odvija.

U enklavi se branio 18. korpus SVK sastava tri lake brigade (s četvrtom na desnoj obali Save), jačine oko 4000 vojnika, ali je pružio mlitav i neorganizirani otpor i počeo se u rasulu povlačiti u Bosnu preko mosta kod Stare Gradiške; prvog dana u Bosnu je prešao i zapovjednik korpusa. Zajedno s vojskom bježalo je i srpsko stanovništvo, kojih 18.000 ljudi.

Drugoga dana operacije zaposjednuti su Okučani i svaki otpor u južnom i središnjem dijelu enklave je prestao, a rijeke civila pomiješane s vojnicima koji su izgubili vezu sa svojim postrojbama, prelazile su u Bosnu. Na sjeveru, zapadno od Lipika i Pakraca, na području koje nije bilo pod prvim udarom, ostale su snage 51. lake brigade SVK koja je nastavila s borbom i u sljedeća dva dana. 4. svibnja poslije podne Hrvati u to područje desantiraju jednu ojačanu pješačku satniju, nakon čega je uslijedio topnički i pješački napad drugih hrvatskih snaga iz dodira i s oboda sektora. Borba je trajala svega nekoliko sati, a potom su se Srbi počeli predavati. U brdskim selima iznad Pakraca uhićen je i jedan od vođe srpske pobune, Veljko Džakula. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Zarobljeno je oko 1500 Srba.

Srpska odmazda[uredi VE | uredi]

Nemoćno suočena s porazom, vodstva RSK i SVK odlučuju se za terorističku odmazdu te 2. i 3. svibnja naređuju raketne napade na Zagreb te granatiranje Karlovca i Siska. Središte grada Zagreba zasuto je raketama s kazetnim punjenjem iz VBR Orkan pri čemu gine petero civila, a 203 je ranjeno. Rakete su ispaljene sa područja Pokuplja, negdje oko sela Trepče, a cilj je bio "zvončićima" zasuti Trg bana Jelačića i učiniti što veće ljudske žrtve.

Ova zločinački čin bio je unaprijed smišljen. Naime, suočeni s rastućom prijetnjom HV-a, srpski su časnici usvojili doktrinu realne prijetnje - znajući da je Hrvatska posebno osjetljiva na ljudske žrtve, strategija odmazde bila je temelj održanja RSK. Odvratiti HV od napada značilo je napad na stanovništvo hrvatskih gradova, Zagreba, Siska, Karlovca, Novske, Dubrovnika, Vinkovaca, Osijeka, Kutine, Zadra, itd.

Krajiški predsjednik, Milan Martić se na radiju i televiziji otvoreno pohvalio kako je osobno izdao zapovijed za raketiranje. Milan Martić je došao u Bosansku Gradišku i pred okupljenim vojnicima i civilima izjavio je da mu je žao, i da je zbog napada HV na njih osobno naredio raketiranje Zagreba. Upravo je to Martićevo javno hvaljenje postalo temelj Haške optužnice i jedan je od rijetkih primjera javnog hvaljenja ratnim zločinom.

Sudbina civila[uredi VE | uredi]

HV se prema civilnom pučanstvu u oslobođenoj enklavi ponašala uglavnom korektno. Prometnica Okučani-Stara Gradiška, koja je izvodila u Bosnu, ostavljena je slobodnom kako bi se omogućilo povlačenje srpskih snaga i naroda koji je bježao; odgađanje ulaska u Okučane već prvog dana operacije također je bilo u funkciji ostavljanja izlaza. U kaosu na prilazima mostu u Staroj Gradišci došlo je do otvaranja vatre na kolone u bijegu te je bilo civilnih žrtava. UNCRO i međunarodni promatrači paušalno su i više po inerciji optužili Hrvate za pljačke i zločine, ali su nakon nekoliko dana ove optužbe uz isprike povukli.

Uspostava hrvatske vlasti na oslobođenim teritorijima bila je brza i učinkovita i po profesionalnosti se bitno razlikovala od u ovom ratu uobičajenih ulazaka u područja sa "suprotnim" etničkim sastavom. Srpski politički dužnosnici koji nisu izbjegli slobodno su davali intervjue za medije, a svega nekoliko dana nakon završetka operacije preostalo srpsko pučanstvo bilo je obuhvaćeno sociologijskim istraživanjem u kojem su ispitivani njihovi politički stavovi. Prvi put u ratu na području bivše Jugoslavije poraženi su priznati kao osobe i politički subjekti.

Uzroci srpskog poraza[uredi VE | uredi]

Srpska katastrofa u zapadnoj Slavoniji ima nekoliko uzroka. HV je operaciju pripravila na vrijeme i pomnije nego ranije operacije. Izabrani su pogodni smjerovi i promišljeni manevar, ostvaren je razmjerno visok tempo nastupanja (oko 20 km dnevno), a osobito je bila dobra zamisao da se težište djelovanja stavi na južni i središnji dio enklave, čime su srpske snage na sjeveru ostale odsječene i dovedene u bezizlazni položaj. U cijelom ratu to je bilo prvi put da se napad ne izvodi frontalnim udarom na cijeli neprijateljev borbeni raspored, nego se odluka nastoji postići prodorima na izabranim smjerovima (napad JNA na Vukovar kao i maslenička operacija HV primjeri su tome suprotnih rješenja). To je umnogome skratilo trajanje operacije i znatno ekonomiziralo snage te omogućilo da se zaostale srpske snage neutraliziraju bez velikih napora i uz male žrtve. U operaciji su prvi put upotrijebljeni i masivniji udari zrakoplovstva, čime je HV pokazala da je uspjela ostvariti i integraciju vidova vojske. Na vanjskopolitičkom planu Hrvatska je operaciju također dobro pripravila. Međunarodna zajednica, obaviještena o hrvatskim namjerama, prešutno je prihvatila situaciju.

Srbi su pokazali da nisu dorasli svojem cilju stvaranja vlastite države. Odvojena od Hrvatske, zapadnoslavonska srpska enklava (površine oko 500 km2) nije se mogla održati ni gospodarski ni vojno. Tijekom rata prostor se praznio pa ga je osim prognanog hrvatskog napuštalo i srpsko stanovništvo. Čini se da ni vlasti RSK nisu odviše marile za ovaj prostor, smatrajući ga razmjerno nebitnim. Brzi poraz 18. korpusa pokazao je sve slabosti srpskog sustava obrane. Iako su postojali jasni nagovještaji da će doći do napada i iako je zapadnoslavonska enklava bila logičan cilj, obrambene priprave bile su manjkave, a i sam početak napada potpuno je iznenadio srpsko zapovjedništvo. Zapovjednik SVK general Čeleketić prije je bio zapovjednik 18. korpusa, a i 1991. godine sa svojom se tenkovskom postrojbom JNA borio u zapadnoj Slavoniji pa je morao poznavati teren, ali nije učinio gotovo ništa da se obrana čvršće organizira. Sastavi su bili demoralizirani i čim bi vidjeli da su im ugrožene obitelji ostavljali su položaje i hrlili da svoje bližnje izvedu iz ratne zone. Zapovijedanje je potpuno zakazalo, kako pokazuje i sraman bijeg zapovjednika korpusa. Martićeva odluka da raketira Zagreb, donesena u skladu s problematičnom idejom da se Hrvatsku odvraća realnom prijetnjom napada na objekte infrastrukture i masovnom odmazdom, bila je nerazumna i posve kontraproduktivna te je pokazala da srpsko vodstvo nije kadro strategijski razmišljati. Na desnoj obali Save nisu zamijećeni nikakvi pokreti koji bi pokazali makar simboličnu spremnost VRS da pomogne; nije djelovalo ni topništvo VRS koje je u dometu imalo hrvatske glavne snage u njihovom nastupu autocestom prema Okučanima. Vlasti u Srbiji također su indiferentno gledale na sudbinu enklave što svjedoči i podatak da je 1. svibnja predvečernji dnevnik srbijanske televizije vijest o napadu objavio tek u 18. minuti. Milošević je osudio napad, ali i raketiranje Zagreba.

Epilog operacije[uredi VE | uredi]

Pouke koje su za obje strane proizlazile iz Bljeska bile su jasne. HV je postala snaga za koju SVK više nije ravnopravan protivnik; znatno bolje naoružana i opremljena nego ranije, HV je sad bila sposobna razbiti pobunu, a postalo je isto tako očito da je hrvatska strana odlučila da se problem u cjelini riješi vojnim sredstvima te da nema smetnji da se to dogodi vrlo brzo, čim se ukaže povoljna prilika. Stoga se u redove SVK počela uvlačiti panika i defetizam.

Bosanski Srbi i Milošević pokazali su da svojim pobunjenim sunarodnjacima u Hrvatskoj nisu voljni pomoći ni politički ni vojno. Međunarodna zajednica, iritirana nerješavanjem krize, pogoršanjem stanja u Bosni i Hercegovini te upornim odbijanjem hrvatskih, bosanskih i srbijanskih Srba da se nađe političko rješenje, bila je spremna prihvatiti sve što je vodilo okončanju rata, pa i nastavak hrvatskih operacija. SVK je bila nespremna da se sama obrani, a strategija oslonca na VRS i na Vojsku Jugoslavije (VJ) pokazala se neutemeljenom. Činjenica da su Milan Čeleketić, koji nakon Bljeska podnosi ostavku, te novi zapovjednik SVK general Mile Mrkšić obojica bili časnici VJ koji su na nove funkcije postavljeni iz Beograda, značila je da će se SVK u narednim etapama držati prema Miloševićevom diktatu i u skladu s njegovim političkim potrebama.

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 15. obljetnica VRO Bljesak, objavljeno 14. travnja 2010., pristupljeno 2. svibnja 2014.
  2. Vojna povijest, Početak VRO Bljesak, objavljeno 1. svibnja 2014., pristupljeno 2. svibnja 2014.