Republika Srpska

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Republika Srpska
Република Српска
Zastava Grb
Zastava Grb
Himna: Moja republika
Položaj Republike Srpske
Službeni jezik srpski, hrvatski i bošnjački
Glavni grad de iure Sarajevo
de facto Banja Luka
Vlada Entitet
 - Predsjednik Milorad Dodik
Površina
 - ukupno 24 858 km2
Stanovništvo
- ukupno (1991..) 1.569.332
Pripadnost Bosna i Hercegovina
Status Entitet Bosne i Hercegovine
Valuta konvertibilna marka
Vremenska zona UTC UTC+1

Republika Srpska je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, uz Federaciju BiH. Entitet je ustanovljen Daytonskim sporazumom, pravno i teritorijalno, a prethodnicu ima u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, osnovanoj 1992. godine kao reakciji srpskog naroda na odluku o neovisnosti SR Bosne i Hercegovine od SFR Jugoslavije koju su izglasovali pretežno Muslimani i Hrvati. Pučanstvo Republike Srpske u glavnini čine Srbi, uz manji broj Bošnjaka i Hrvata.

Narodna skupština Republike Srpske vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast. predsjednik i potpredsjednici, te Vlada vrše izvršnu vlast. Razine vlasti su općina, odnosno grad, i republika.

Nastanak i povijest Republike Srpske[uredi VE | uredi]

Događaji, koji su prethodili događajima u donjim podnaslovima, opisani su u članku Raspad SFRJ. U donjim podnaslovima, opisano je političko djelovanje Srba u Bosni i Hercegovini od općih izbora do početka rata u Bosni i Hercegovini.

Srpska demokratska stranka[uredi VE | uredi]

Uz mnogobrojne političke mitinge i vjersko-političke manifestacije, uz politizaciju srpskih žrtava iz Drugoga svjetskog rata, u Sarajevu je 12. srpnja 1990. osnovana Srpska demokratska stranka (SDS).[1] Za predsjednika Inicijativnog odbora izabran je Radovan Karadžić.[2] SDS BiH osnovan je kao "svesrpski nacionalni pokret",[3] pod utjecajem kninskog SDS-a i njegovoga predsjednika Jovana Raškovića.[4] Radovan Karadžić je predstavio SDS kao socijaldemokratsku stranku i rekao da ga je na njezino čelo izbacila rečenica: "Srbi, uprkos svim progonima, pokoljima, pritiscima i stradanjima, još uvijek postojite i smijete da budete Srbi".[5]

Na prvim demokratskim izborima, 18. studenog 1990., SDS je odnio pobjedu u svim općinama sa većinskim srpskim stanovništvom, osim u Derventi, Modriči i Kotor Varošu, gdje je pobijedio HDZ. Iz redova SDS-a, izbrana su dva srpska člana Predsjedništva SRBiH Nikola Koljević i Biljana Plavšić. U Skupštini SRBiH, SDS je osvojio 30 % zastupničkih mjesta, a Momčilo Krajišnik je postao njenim predsjednikom.

Zastupnici nacionalnih stranaka (SDA, SDS, HDZ) sukobili su se već na prvim sjednicama Skupštine i to najprije zbog jezika, pisma (identiteta) i sadržaja Svečane izjave. Srpski zastupnici tražili su radne materijale tiskane na ćirilici, hrvatski zastupnici na hrvatskom jeziku, a muslimanski na latinici "s poštovanjem bosanskohercegovačke specifičnosti".[6] Prilikom usuglašavanja Svečane izjave srpski zastupnici htjeli su naglasiti državnost Jugoslavije i vezanost BiH za nju. Hrvatski zastupnici su bili protiv toga, dok su muslimanski zastupnici bili spremni na kompromis. Srpski zastupnici zalagali su se za što jaču Jugoslaviju, hrvatski zastupnici bili su uglavnom protiv bilo kakve Jugoslavije, dok su se muslimanski zastupnici izjašnjavali za Jugoslaviju u kojoj bi Bosna i Hercegovina imala isti status kao i druge republike, prije svega Srbija i Hrvatska. Anketa provedena 1990. u SRBiH pokazala je da je 69,3 % stanovništva bilo za federativno uređenje Jugoslavije, a tek 30,7 % za konfederalno uređenje, što je podrazumijevalo i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, ali i vjerojatan raspad Jugoslavije.[7]

Suprostavljeni politički koncepti[uredi VE | uredi]

Grafički prikaz raspada SFRJ tijekom 1991. i 1992. godine:

██ Jugoslavija (1943. – 1992.)

██ Hrvatska (1991. –)

██ HZ Herceg-Bosna (1991. – 1994.)

██ SR Jugoslavija (1992. – 2006.)

██ Republika Srpska (1992. –)

██ Republika Srpska Krajina (1991. – 1995.)

██ Rep. Bosna i Hercegovina (1992. – 1995.)

██ Makedonija (1991. –)

██ Slovenija (1991. –)

Srpski nacionalisti su osjećali da je njihov položaj ugrožen. Do 1990. godine posve su ovladali partijom i državom u SR Srbiji, ali nisu mogli ostvariti svoje interese i ambicije preko postojećih jugoslavenskih institucija i u sklopu zadanih ustavnopravnih rješenja. Za to su im bile potrebne nove i drukčije institucije na federalnoj razini, pa su želju za čvršćom i "jedinstvenom" federacijom pokušali ostvariti rušeći njezinu dotadašnju ustavnu konstrukciju. Pri tome su zagovarali politiku "građanske države" ili su se pozivali na "pravo naroda na samoopredjeljenje". Na taj način samo su ubrzali proces raspada federacije, koji je tekao paralelno s procesom raspada i ostalih komunističkih ideoloških konstrukcija. Za razliku od ostalih istočnoeuropskih i srednjoeuropskih zemalja, jugoslavenski vojno-partijski vrh zadugo nije napuštao komunističku ideologiju niti je prihvaćao rješenja, koja su dovodila u pitanje "jedinstvo države". Kako je vrijeme odmicalo, bivalo je sve jasnije da se jugoslavenska kriza neće razriješiti mirnim putem. Događaji koji su istaknuli su svu nemoć novoizabrane bosanskohercegovačke vlasti, odnosno neodrživost koalicije suprotstavljenih političko-nacionalnih programa.

Skupština SR Bosne i Hercegovine izabrala je na Trećoj zajedničkoj sjednici vijeća, održanoj 30. i 31. siječnja 1991., predsjednika Vlade, tri potpredsjednika i 17 članova Vlade.[8] Time su stvorene osnovne pretpostavke da nova koalicijska vlast, sastavljena od SDA, SDS-a i HDZ-a, počne preuzimati ovlasti. Deklaracija o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine je dva puta skinuta s dnevnog reda u veljači jer su zastupnici SDS-a zatražili upućivanje Deklaracije na razmatranje Savjetu za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine.[9] Stajalište zastupnika SDS-a o Deklaraciji iznesen je u vidu Saopštenja Savjeta SDS-a.[10] Rasprava o Deklaraciji u Skupštini Bosne i Hercegovine otvorila je uz pitanje Jugoslavije i pitanje Bosne i Hercegovine.

Radovan Karadžić, vođa Srba u BiH

Tvrdnja da je BiH "Jugoslavija u malom", koja se ranije često isticala u vidu poželjne patriotske parole, postala je zlokobna prijetnja središnjoj jugoslavenskoj republici. Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. U javnost su izišle sve suprotnosti između stranaka koalicije, odnosno predstavnika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine. Postalo je jasno za kakve političke koncepte se zalažu, ali i kolika je stvarna politička snaga svake od njih. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da "ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji". Karadžić mu je odgovorio da je "za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet", te da je izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića.

Rasprava o Deklaraciji potvrdila je ideološke pozicije i političke programe sudionika. Sama Deklaracija, kao i svi kasniji politički zahtjevi SDA određivali su BiH formalno kao građansku, što je u biti značilo unitarnu centralističku državu. Bila je to forma preko koje je SDA, u skladu s mnogobrojnim javno iznesenim stajalištima stavovima svojih čelnika htjela izgraditi svoju, muslimansku nacionalnu državu. Svaki oblik unutarnjeg preustroja BiH čelnici SDA, kao i većina pripadnika muslimanske političke elite, proglašavali su "miješanjem susjednih država u unutarnje stvari, podjelom zemlje i agresijom".

U skupštinskim polemikama zastupnici SDA i SDS-a iznosili su svoja stajališta, postavljajući u prvi plan Bosnu i Hercegovinu, odnosno Jugoslaviju. Argumenti koje su nudili bili su raznovrsni, od iznošenja pseudohistorijskih konstrukcija o "tisuću godina kontinuiteta BiH", ili o njoj kao "vjekovnoj srpskoj zemlji", do preoblikovanih politoloških teorija odnosno poželjnih ustavnopravnih rješenja.

Naoružavanje srpskog naroda[uredi VE | uredi]

Vojska Republike Srpske (VRS) nastat će nakon deklarativnog povlačenja jedinica JNA iz BiH, u svibnju 1992. Zapovijed o osnivanju VRS-a izdata je iz Generalštaba Vojske Jugoslavije od strane Blagoja Adžića 10. svibnja 1992.

Na zaoštravanje političke situacije, SDA je reagirala organizacijom skupa pod nazivom "Patriotska liga za BiH", koji je održan u Bihaću 10. veljače 1991. Na skupu je govorio Alija Izetbegović, koji je ponovno upozorio na mogućnost "obrane oružjem", te rekao da "Bosna i Hercegovina neće biti sastavni dio Velike Srbije".[11] Njegov govor izazvao je reakciju Srpske demokratske stranke, u čijem glasilu je objavljen tekst u kojem su Izetbegoviću posebno zamjerili izjavu kako je "dužnost muslimanskog naroda kao većinskog naroda u Republici čuvati svoje susjede Srbe i Hrvate". Odgovoreno je da su "Srbi sami sebi garancija" i da su "spremni nositi puške".[12]

Samo nekoliko dana kasnije, 23. veljače 1991., SDS je dovršio povjerljivi dokument, u kojem je razmatreno poduzimanje određenih akcija ako se BiH odluči na nezavisnost, odnosno, ako vojska izvede udar. U tom dokumentu predviđeno je da će vlasti, u općinama u kojima vlada SDS, suspenzijom republičkih zakona osigurati primjenu federalnih zakona. Izazivanjem sukoba nadležnosti htjeli su izazvati političku krizu i osigurati uvjete za angažiranjem JNA i Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Klub zastupnika SDS-a usvojio je ovu politiku i ona je postala javna u dokumentu od 10. lipnja 1991.[13]

Pred policijskom postajom u istočnohercegovačkom gradiću Bileći se u večernjim satima okupilo oko tisuću građana srpske nacionalnosti. Provalili su u postaju i zahtijevali da im podijele oružje. To je i učinjeno. Formalno su registrirani kao pripadnici pričuvnog sastava policije i naoružani. Nakon toga muslimansko stanovništvo u okolnim selima organiziralo je straže, a glasilo SDA Muslimanski glas objavilo je na naslovnoj stranici tekst: "Podjela oružja Srbima uznemirila Muslimane".[14] Bio je to početak sustavnog naoružavanja pristaša SDS-a u Bosni i Hercegovini.[15]

Srpske autonomne oblasti[uredi VE | uredi]

Oružje je, po svemu sudeći, trebalo poslužiti za provedbu SDS-ove politike "regionalizacije" Bosne i Hercegovine. Unatoč SDA-ovim stajalištima i parolama na skupštini u Čelincu je 25. travnja 1991. konstituirana zajednica četrnaest "srpskih" krajiških općina.[16] 8. lipnja 1991., po uhodanom scenariju miniranja efekta sastanaka republičkih vođa, oko 200 milicionara SAO Krajine iz Knina ušlo je u Drvar i Bosansko Grahovo, gdje su održali smotru. Na taj način demonstrirali su nepriznavanje granice između "srpskih krajina" i upozorili na namjeru ujedinjenja tog prostora u neku "novu Jugoslaviju".

U istočnobosanskom gradiću Ustiprači kraj Goražda, policija je 9. travnja 1991. zaustavila tri kamiona JNA s 1119 automatskih pušaka. Kamioni nisu bili zapečaćeni, a dokumentacija je bila neispravna.[17] Umjesto da objasni o čemu se radi, ili da se nekako pokuša opravdati, vojska je podnijela kaznene prijave protiv čelnih ljudi bosanskohercegovačke policije. Ako nekome tada i nije bilo jasno kome ide oružje, sve je postalo jasnije 24. svibnja 1991. kada je na ulazu u Bileću iz smjera Nikšića policija zaustavila kamion s naoružanjem u kojem je bio i Dušan Kozić, zastupnik SDS-a u Skupštini SR BiH.

Adil Zulfikarpašić je uz pomoć Muhameda Filipovića i u dogovoru s Izetbegovićem 16. srpnja 1991. pokrenuo razgovore sa srpskim političkim vrhom. Cilj je bio postići sporazum i izbjeći rat. Sporazum je i postignut, najprije između Zulfikarpašića i Karadžić, a zatim i s Miloševićem, koji je u znak dobre volje obećao odmah za zapovjednike korpusa JNA, koji se nalaze u BiH, imenovati Muslimane. Vođe Muslimanske bošnjačke ogranizacije prihvatili su ostanak BiH u "krnjoj Jugoslaviji", a vođe SDS-a odustali su od kantonizacije, odnosno regionalizacije BiH.[18] Izetbegović i SDA, su ipak, odbili prihvatiti historijski sporazum, koji je ponovno narušio odnose i unio dodatno nepovjerenje između Muslimana i Hrvata.

Predsjedništvo SFRJ je 18. srpnja 1991. donijelo odluku o povlačenju JNA, odnosno dislokaciji vojnih kapaciteta iz Slovenije u Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru.[19] Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine je bila zadovoljna ovakvim razvojem događaja. Više su polagali na snagu vojske nego na preciznost definicija naroda i nacije i tumačenje njihovih prava. Općinski odbor SDS-a iz Mostara izdao je priopćenje kojim je dao "punu podršku opredjeljenju da se 14. korpus JNA iz Slovenije stacionira u područje Hercegovine i Mostara".[20] U dijelovima Mostara s većinskim srpskim stanovništvom organizirane su vojne snage i akcija zavedena "Ljeto 1991.".[21]

Općinski odbor Srpske demokratske stranke iz Mostara, zajedno sa Savezom komunista-pokretom za Jugoslaviju i Socijaldemokratskom partijom (SDP), organizirao je 3. rujna 1991. "miting podrške JNA i Federativnoj Jugoslaviji".[22] Dok su srpske i (pro)jugoslavenske političke snage iskazivale potporu vojsci, koja je pristizala iz Slovenije, među hrvatskim stanovništvom raslo je nezadovoljstvo. Vojska je pokrenula ofenzivu na Republiku Hrvatsku, ali i na Hrvate općenito. 20. rujna 1991., u Hercegovinu su ušli dijelovi Užičkog (37.) i Titogradskog (2.) korpusa JNA, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore.

Sjednica Skupštine SRBiH nastavljena je 14. listopada 1991. Najžešća i najzanimljivija rasprava vodila se oko Memoranduma o suverenitetu. Radovan Karadžić je tijekom rasprave rekao da on i SDS ne kreiraju nego tumače volju srpskog naroda. Da srpski narod hoće ostati u Jugoslaviji, a oni koji ga žele silom odvesti iz Jugoslavije vode Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, "jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje". Odgovorio mu je Alija Izetbegović, koji je rekao da izrečene prijetnje ne služe na čast srpskom narodu, te da muslimanski narod neće nestati. Zastupnici SDS-a su u ranim jutarnjim satima 15. listopada 1991. demonstrativno napustili Skupštinu SR BiH, a zastupnici SDA i HDZ-a su s još nekolicinom manjih stranaka usvojili SDA-ovu Platformu o položaju BiH u budućem ustroju jugoslavenske zajednice, kao i Memorandum, koji je izveden iz Platforme.

Srpska Republika BiH[uredi VE | uredi]

Srpske autonomne oblasti u rujnu 1991.: Bosanska krajina, Sjeverna Bosna, Semberija, Romanija, (Istočna) Hercegovina
Srpske autonomne oblasti u studenom 1991.: Bosanska krajina, Sjeverna Bosna (Ozren-Posavina), Sjeveroistočna Bosna (Semberija), Romanija, Hercegovina.

Srpski zastupnici u Skupštini SR BiH su još 24. listopada 1991., nakon neuspjelog sporazuma i političkog razlaza sa SDA, osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.[23] Ta skupština je objavila da sve općine, mjesne zajednice, i naseljena mjesta gdje je više od 50 % stanovnika glasalo da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji, postaju dijelom "srpskih autonomnih oblasti". Uz to su najavili i plebiscit srpskog naroda u BiH za 10. studenoga 1991. Srbi su bili pozvani izjasniti se za ostanak u Jugoslaviji.[24] SDA je reagirala zakazivanjem referenduma za "neovisnost Sandžaka".[25] Predsjedništvo SR BiH je 20. prosinca 1991. zatražilo od Europske zajednice priznanje neovisnosti Bosne i Hercegovine, protiv čega su bili srpski članovi Predsjedništva. Srpski politički predstavnici donijeli su sutradan 21. prosinca 1991. Odluka o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je provedena u djelo 9. siječnja 1992, kada je uspostavljena Srpska Republika Bosna i Hercegovina.

Dok su hrvatski i bošnjački čelnici komentirali očekivanja i rezultate referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine, srpsko političko vodstvo okupilo se 29. veljače 1992. u Banskim dvorima u Banjoj Luci, na zasjedanju Skupštine Autonomne regije Bosanska krajina. Ispred zgrade okupilo se nekoliko tisuća građana srpske nacionalnosti. Raspravljalo se treba li proglasiti Srpsku Republiku Krajinu ili Srpsku Republiku BiH.[26] Dvojba je riješena drugi dan zasjedanja, donošenjem Ustava Srpske Republike BiH.[27] Tako je završio sukob unutar srpske zajednice, onaj međunacionalni tek se razbuktavao.

Prvi dan referenduma, 29. veljače 1992. donio je ljudske žrtve. Na cesti između Turbeta i Komarna, nedaleko od Travnika ubijena su dvojica ljudi, a jedan je teško ranjen, nakon što su se pokušali probiti automobilom kroz barikadu koju su postavili mještani srpske nacionalnosti. Barikada je navodno postavljena kao odgovor na blokadu u Novom Travniku, gdje su mještani Hrvati onemogućili transport oružja iz tvornice Bratstvo. Apsurdno je da su oba poginula također bili Srbi.[28]

U nedjeljno rano poslijepodne, 1. ožujka 1992, drugog dana referenduma, u središtu Sarajeva dogodio se težak zločin. Nekoliko osoba muslimanske nacionalnosti pucali su u svatove pod srpskom zastavom. Jednog čovjeka su ubili, a drugog teško ranili. Pripadnik Zelenih beretki, Ramiz Delalaić, ubio je pucnjem iz pištolja mladoženjinog oca Nikolu Gardovića i ranio svećenika Srpske pravoslavne crkve, Radenka Mikovića, ispred Stare crkve na Baščaršiji, što je prema srpskom shvaćanju početak rata.

Priopćenjem se oglasila SDS, koja je ustvrdila da se ne radi samo o ugrožavanju života ljudi, nego je to napad na dostojanstvo i integritet cijelog srpskog naroda.[29] Malo prije ponoći, blokirano je Sarajevo. Na svim važnijim raskrižjima postavljene su barikade. Barikade su postavljene i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini: Bosanskom Brodu, Bosanskom Šamcu, Derventi i Odžaku. SDS se oglasila priopćenjem iz kojega je bilo jasno da je ona organizator.[30] Prve noći na barikadama je ubijeno troje, a ranjeno četvero.[31] Na barikadama u Sarajevu je bilo i po nekoliko tisuća maskiranih osoba, uglavnom Srba.[32] Bila je to generalna proba rata.

Kada je Bosna i Hercegovina 5. travnja 1992. godine proglasila neovisnost - koju su priznale sve članice EZ, potom i SAD , Srpska Republika Bosna i Hercegovina proglašava 7. travnja 1992. godine odvajanje od Bosne i Hercegovine i ostanak u Jugoslaviji. Ipak, kada su Srbija i Crna Gora kao jedine de facto preostale jugoslavenske republike, 27. travnja 1992. godine proglasili Saveznu Republiku Jugoslaviju, Republika Srpska i Republika Srpska Krajina su same po sebi izdvojene iz granica federacije.

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi VE | uredi]

Gornji podnaslovi, napisani su kako bi se čitatelju objasnio nastanak i postojanje Republike Srpske (ime promjenjeno 12. kolovoza 1992.) do početka rata u Bosni i Hercegovini. Vojno i političko djelovanje iste, opisano je u članku o ratu u Bosni i Hercegovini.

Ratni zločini[uredi VE | uredi]

U vrijeme rata u Bosni i Hercegovini došlo je do protjerivanja većeg broja nesrpskog pučanstva. Najteži ratni zločin dogodio se u srpnju 1995. kada je ubijeno između 7 i 8 tisuća bošnjačkih muškaraca na području srebreničke enklave što je zabilježeno kao pokolj u Srebrenici.

Etničkim čišćenjem tijekom rata u Bosni i Hercegovini sa teritorija Republike Srpske protjerano je nekoliko stotina tisuća Hrvata iz Bosanske Posavine i Bosanske krajine, te Bošnjaka, iz Bosanske krajine i Podrinja. Broj Hrvata je smanjen za 135 386, a broj Bošnjaka za 434 144. Do danas, 35% Bošnjaka i samo 8,5 % Hrvata vratilo se u Republiku Srpsku, dok se 24 % Srba, koji su napustili svoje domove u područjima pod kontrolom Bošnjaka ili Hrvata vratilo na svoje predratne adrese.[33]

Današnja Republika Srpska[uredi VE | uredi]

Rat u Bosni i Hercegovini je završen potpisivanjem Daytonskog sporazuma, 21. studenog 1995. Taj je nadnevak u Republici Srpskoj neradni dan. Republika Srpska je međunarodno priznata kao jedan od dva entiteta, koji čine Bosnu i Hercegovinu (drugi entitet je Federacija Bosne i Hercegovine). Republika Srpska je priznata na 49 % teritorije Bosne i Hercegovine, a Federacija Bosne i Hercegovine na 51 %. Arbitražnom odlukom o statusu Brčkog, te uspostavljanjem Brčko distrikta 2000., posed teritorije oba entiteta je smanjen za otprilike 0.5 - 1.0 %. Istočni dio Republike Srspke uzima 50.8% njezinog teritorija dok zapadni dio uzima 49.2%.

Narodna skupština Republike Srpske sastoji se od jednog doma 83 zastupnika koji se biraju na izborima svake četvrte godine. Parlament ima zakonodavnu vlast. Vlada Republike Srpske ima izvršnu vlast. Predsjednik Republike Srpske se bira na neposrednim izborima svake četvrte godine. Nivoi vlasti su općina, odnosno grad, i republika. Razine vlasti su općina, odnosno grad te republika. Glavni je grad Republike Srpske po Ustavu Istočno Sarajevo (de iure)[34], no glavno je upravno središte de facto Banja Luka.

Republika Srpska ima svoju vladu, grb, zastavu, himnu, predsjednika, skupštinu, vladu, poštanski sustav i policiju. Vojska Republike Srpske integrirana je u sustav oružanih snaga Bosne i Hercegovine kao 3. pješadijski (Republika Srpska) puk. Tijekom proteklih godina, neke ingerencije Republike Srpske izričito definirane Daytonskim sporazumom i njegovim aneksima su prenesene na nivo Bosne i Hercegovine (carinska i granična služba, vojska, pravosuđe - osnivanjem Suda BiH i Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, itd).

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Republika Srpska

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Uz svakodnevne napise o srpskim žrtvama Drugoga svjetskog rata, izišlo je i nekoliko posebnih publikacija o srpskim žrtvama i ustaškim zločinima u Hercegovini. Tako je tijekom 1991. izišla brošura Gospa međugorska a jame srpske. Posebno izdanje Politike tiskano je u 50.000 primjeraka.
  2. Dragan RADIŠIĆ, Hronologija događaja na prostoru prethodne Jugoslavije, Glas srpski, Banja Luka, 2002., 32.
  3. Božo KIJAC, Zašto Momčilo Krajišnik nije kriv, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Srpsko Sarajevo, 2003., 38.
  4. Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. - 1995., Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., 193.
  5. “Učimo Srbe da budu Srbi“, Stranke programi ličnosti, Oslobođenje, Sarajevo, listopad 1990., 27.-29.
  6. Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija, Rabic, ECLD, Sarajevo, 2006., 101.-110.
  7. Mehmedalija BOJIĆ, Historija Bosne i Bošnjaka, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001., 285.
  8. Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., 30.-32.
  9. Magnetofonska snimka Četvrte zajedničke sjednice obaju vijeća Skupštine SR BiH, održane 27. veljače 1991., 43/2.-43/3. Deklaraciju vidjeti: Miroslav TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini dokumenti 1991.-1995., Slovo M, Zagreb, 2005., 53.-54.
  10. “Saopštenje“ je imalo šest točaka, a u sklopu Izjave SDS-a o Deklaraciji pročitao ga je dr. Aleksa Buha. Vidjeti: Magnetofonska snimka 44/2.-45/2. Usporediti: “Saopštenje Savjeta SDS BiH Deklaracija neprihvatljiva“, Muslimanski glas (Sarajevo), 20. veljače 1991., 1.
  11. “Bosna i Hercegovina jedina naša domovina“, Muslimanski glas, 20. 2. 1991., 5.
  12. “Srbi su sebi garancija“, Javnost (List SDS BiH), broj 18., 16. 2. 1991.
  13. ICTY, Presuda Momčilu Krajišniku, točka 51., stranica 27.
  14. “Podjela oružja Srbima uznemirila Muslimane“, Muslimanski glas, 5. 3. 1991., 1.
  15. “SR BiH MUP Izvještaj radne grupe povodom događaja u Bileći 24. 5. 1991. godine.“
  16. “Srbi formiraju krajinu“, Muslimanski glas, 3. 5. 1991., 2.
  17. “Poslije transporta oružja kroz Bosnu. Ostale zakulisne radnje“, Muslimanski glas, 26. travnja 1991., 6.
  18. “Zajednički život u zajedničkoj državi“, Politika (Beograd), 31. 7. 1991., 1. i 12.
  19. Veljko KADIJEVIĆ, Moje viđenje raspada vojska bez države, Politika, 1993., 121. Usporediti: “Potpisan Brijunski sporazum“, Kronologija rata, 1998., 75.
  20. SDS BiH OO SDS Mostar, broj: 01-42/91., Saopštenje, Mostar, 1. 8. 1991.
  21. Nakon povlačenja srpskih snaga iz Mostara, pronađeni su dokumenti klasificirani najvećim stupnjem tajnosti i označeni kao dio dokumentacije iz akcije Ljeto 1991. Nastali su “na položaju“ u selu Raštanima.
  22. Srpska demokratska stranka BiH, Opštinski odbor SDS Mostar, Broj: 01-53/91. Mostar, 3. 9. 1991. godine.
  23. Franjo BORAS, Bosanskohercegovački kaos 1990. - 1996., Matica hrvatska, Mostar, 2006., 101.
  24. Uputstvo o provedbi plebiscita srpskog naroda koji će se održati dana 10. novembra 1991. godine, Sarajevo, 23. oktobra 1991., Komisija za sprovođenje plebiscita, predsjednik Petko Čančar. Usporediti: “Najavljen je plebiscit Srba u tzv. AR Bos. Krajina“, Muslimanski glas, 25. 10. 1991., 2. Usporediti: B. KIJAC, 2003., 76.-84.
  25. “Volja muslimanskog naroda“, Muslimanski glas, 18. listopada 1991., 12. Referendum je podržalo i Udruženje Sandžaklija BiH.
  26. “Sudar različitih opcija“, Oslobođenje, 1. ožujka 1992., 4.
  27. “Raskoli ili pomirenje“, Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 2.
  28. "Smrt sa barikada", Oslobođenje, 29. veljače 1992., 1.
  29. "Počelo pucanjem na svadbi", Oslobođenje, 2. ožujka, 1992., 2.
  30. "Barikade protiv Sarajeva", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 1.
  31. "Troje mrtvih, četvero povrijeđenih", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 3.
  32. "Na kozijoj ćupriji 2000 ljudi", Oslobođenje, 2. ožujka 1992., 3.
  33. Written statement submitted by the Society for Threatened Peoples to the Commission of Human Rights; Sixtieth session Item 11 (d) of the provisional agenda. United Nations (26. veljače 2004.).
  34. Ustav Republike Srpske