Razdoblje Jōmon

Ova je stranica stvorena ili dopunjena u okviru WikiProjekta 10000. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija
Keramička figurica dogū (土偶, zemljana figurica), završna faza razdoblja Jōmon

U japanskoj povijesti razdobljem Jōmon (japanski: 縄文時代, romanizirano: Jōmon jidai) smatra se period oko 14 000. g. pr. n. e. – 300. g. pr. n. e.[1][2][3] kada je Japan činila zajednica lovaca sakupljača i zemljoradnika u jedinstvenoj sjedilačkoj i osobito kompleksnoj jōmonskoj kulturi. Naziv je japanski prijevod prvobitnog naziva cord-marked („otisnuto užetom”), koji je prvi upotrijebio američki zoolog i orijentalist Edward Sylvester Morse nakon otkrića krhotina lončarije 1877. godine.[4] Posude ranijeg razdoblja Jōmon bile su karakteristične po utiskivanju užeta u vlažnu glinu i smatra se da su među najstarijim primjercima lončarije u svijetu.[5]

Pronađeno je mnoštvo alatki i nakita toga razdoblja, načinjenih od kosti, kamena, školjki i rogova životinja, kao i keramičkih figurica te keramičkih i lakiranih posuda.[6][7][8][9] Često ga se uspoređuje i s pretkolumbovskim kulturama sjeverozapadne obale Sjeverne Amerike, a osobito s valdivijskom kulturom Ekvadora zbog slične kompleksnosti kulture primarno lovaca-sakupljača s ograničenom uporabom hortikulture.[10][11][12][13]

Kronološki pregled[uredi | uredi kôd]

Rekonstrukcija nalazišta Sannai-Maruyama u prefekturi Aomori. Ima sličnosti s kulturama naselja u sjeveroistočnoj Aziji i Korejskom poluotoku, kao i s kasnijom kulturom Japana.

Razdoblje od 14 000 godina tijekom kojeg je jōmonska kultura postojala prema konvenciji se dijeli na nekoliko postupno kratkotrajnijih faza:[14]

  • začetak (13 750. – 8500. pr. n. e.),
  • početna faza (8500. – 5000. pr. n. e.),
  • rana faza (5000. – 3520. pr. n. e.),
  • srednja faza (3520. – 2470. pr. n. e.),
  • kasna faza (2470. – 1250. pr. n. e.) i
  • završna faza (1250. – 500. pr. n. e.).

Unatoč tome što su uvrštene u isto razdoblje, postoje znatne razlike u kulturama faza zbog vremenskog raspona razdoblja i regionalne raznolikosti. Datiranje faza izvelo se primarno keramičkom tipologijom, dok je radiougljično datiranje igralo manju ulogu u drugoj polovici 20. stoljeća.

Najnovija istraživanja pomaknula su, međutim, kraj završne faze u 300. g. pr. n. e.[1][2][3] Razdoblje Yayoi započelo je tek između 500. i 300. g. pr. n. e. prema radiougljičnim analizama, dok je najranija lončarija u yayojskom stilu, pronađena na nalazištu jōmonske kulture u sjevernom Kyūshūu, datirana u 800. g. pr. n. e.[15][16][17]

Lončarija[uredi | uredi kôd]

Najstarije posude u Japanu napravljene su prije ili za vrijeme začetka jōmonske kulture. Manje krhotine, datirane u 14 500. g. pr. n. e., pronađene su na nalazištu Odai Yamamoto I 1998. godine. Otprilike jednako stara lončarija kasnije se pronašla na drugim nalazištima, poput onog u Kamikuroiwi i spilji Fukui.[18][19][20]

Posuda iz začetka jōmonske kulture, Nacionalni muzej u Tokiju, Japan
Lončarija iz razdoblja Jōmon, Muzej u Yamanashiju
Lončarija jōmonske kulture u „sprej” stilu
Dogū, kasna faza razdoblja Jōmon
Posuda iz srednje faze razdoblja Jōmon

Arheologinja Junko Habu tvrdi da »je većina japanskih znalaca smatralo, a smatraju i dalje, da je proizvodnja lončarije isprva osmišljena u kontinentalnoj Aziji, a da je zatim prenesena na Japansko otočje.«[20] Novija arheološka istraživanja potvrđuju tu izjavu. Najstarije posude svijeta trenutno su datirane u 20 000. godinu BP te pronađene u spilji Xianren u pokrajini Jiangxi u Kini,[21][22] a vjeruje se da su korištene u kuhanju.[21] Druge posude rane povijesti uključuju i one iz spilje Yuchanyan na jugu Kini, datirane u 16 000. g. pr. n. e.[23] Trenutno se smatra da je lončarija u Japanu počela biti pravljena u otprilike isto vrijeme u slivu rijeke Amur u Dalekoistočnom saveznom okrugu Rusije.[24][25]

Najraniji primjerci lončarije razdoblja Jōmon ističu se po otiscima užeta, prema čemu je razdoblje i dobilo ime te kakve se pronašlo na velikom broju nalazišta.[26] Posude su klasificirane u oko 70 različitih stilova s velikom količinom lokalnih varijacija.[4] Njihova je starost prvi puta prepoznata nakon Drugog svjetskog rata pojavom radiougljičnog datiranja, kad je nekoliko artefakata datirano na oko 12 000. g. BP.[7] Ti su rani primjerci većinom bili manje zdjele okruglog dna, visoke 10 – 50 cm. Pretpostavlja se da su bile korištene za kuhanje hrane te možda za kratkotrajno spremanje hrane prije kuhanja. Pripadale su lovcima-sakupljačima i veličina posuda vjerojatno je bila ograničena prenosivošću. Indikacija toga da su pripadnici jōmonske kulture postepeno prihvatili sjedilački način života jest i promjena veličine pronađenih posuda kroz vrijeme. Ne samo da su pronađene sve veće posude, već su i njihovi ukrasi i rubovi postali složeniji, a dna su im postala ravna kako bi mogle samostalno stajati.[26]

Proizvodnja lončarije tipično označava neki oblik sjedilačkog života zbog težine, glomaznosti i krhkosti posuda, što ih čini nepraktičnima za zajednice lovaca-sakupljača. To, međutim, nije bio slučaj za rani narod Jōmon, koji je sačinjavalo oko 20 000 osoba na Japanskom otočju.[18] Izvori hrane na otočju vjerojatno su bili dovoljno obilni da je bilo moguće uzdržati prilično velike skupine ljudi koje žive polusjedilačkim životom. Narod Jōmon koristio je alate od kamenih odlomaka i brušenog kamena, zamke te luk i strijelu, a bili su i vješti ribari na obali te u dubokom moru.[27]

Kronološka tipologija lončarije[uredi | uredi kôd]

Začetak (13 750. – 8500. pr. n. e.)[28]

  • linearna aplikacija
  • utiskivanje noktiju
  • utiskivanje užadi
  • stil donje Muroye

Početna faza (8500. – 5000. pr. n. e.)[29][30]

  • stil Botasawa
  • stil Inaridai
  • stil Mito
  • stil Nojima
  • stil Shiboguchi
  • stil donjeg Tada
  • stil gornjeg Tada
  • stil Ugashima

Rana faza (5000. – 3520. pr. n. e.)[31]

  • stil Goryogadai
  • stil Jūsanbodai
  • stil Kita-Shirakawa
  • stil Moroiso
  • stil Okitsu
  • stil Ukishima

Srednja faza (3520. – 2470. pr. n. e.)[32]

  • stil Kasori E
  • stil Katsusaka
  • stil Otamadai

Kasna faza (2470. – 1250. pr. n. e.)

Završna faza (1250. – 500. pr. n. e.)[35]

  • stil Angyo[36]
  • stil Fusenmon
  • stil Hokurikubanki
  • stil Kamegaoka
  • stil Maeura
  • stil Nagatake
  • stil Nishihonmaken
  • stil Nusamai
  • stil Shimono

Začetak i početna faza (13 750. – 5000. pr. n. e.)[uredi | uredi kôd]

Japansko otočje tijekom posljednje oledbe, oko 20 000. pr. n. e.

Tragovi paleolitske kulture, prije svega kamenog oruđa, u Japanu se pojavljuju od oko 30 000. g. pr. n. e.[2] Najraniji stadij začetka počeo je dok je Japan i dalje bio povezan s kontinentom kao poluotok.[18] Topljenjem glečera krajem zadnjeg Velikog ledenog doba (oko 12 000. g. pr. n. e.) porasla je razina mora te se Japansko otočje odvojilo od kontinenta. Najbliža točka na otoku Kyūshū, udaljena oko 190 km od Korejskog poluotoka, bila je dovoljno blizu da do Japana dopiru kontinentalni kulturni razvoji, a dovoljno daleko da se narodi na otočju razvijaju zasebno od onih u ostatku Azije. Glavna je, dakle, poveznica Japana s kontinentom bila ona između Korejskog poluotoka te otoka Kyūshū i Honshū. Uz to, otoci Luzon, Tajvan, Ryūkyū i Kyūshū tvorili su lanac koji je narod Jōmon povezivao s Jugoistočnom Azijom, a Honshū, Hokkaidō i Sahalin povezivali su ga sa Sibirom.

Kraj ledenog doba promijenio je vegetaciju na otočju. Na jugozapadu Honshūa, Shikokuu i Kyūshūu dominirale su šume zimzelenih listača, dok su na sjeveroistoku Honshūa i jugu Hokkaida učestalije bile bjelogorične listače i četinjače. Mnoge autohtone vrste, poput divljeg i pitomog kestena, bukve te hrasta, rađale su jestivim plodovima i bile su znatan izvor hrane za ljude i životinje.

Na sjeveroistoku otočja bitan je izvor hrane, zbog usmjeravanja morskih životinja prema jugu, bila Oya-shio ili Kurilska struja, posebice zbog lososa. Naselja uzduž Japanskog mora i Tihog oceana uzdržavala je velika količina školjkaša i mekušaca, za kojima su ostala mnoga smetišta; velike nakupine školjaka i drugih ostataka hrane. Ta su smetišta danas osobito važna arheološka nalazišta prema kojima se otkrilo mnogo podataka o prehrani naroda. Drugi važni izvori hrane bili su sika jeleni, divlje svinje (uključujući moguće upravljanje populacijama u divljini),[37] divlji gomolji i slatkovodna riba. Zbog izrazito plodnih listopadnih šuma i obilja morskih plodova, populacija otočja bila je koncentrirana na Honshūu i Kyūshūu. Ipak, nalazišta jōmonskih naroda sežu od Hokkaida do otočja Ryūkyū. Nekoć je na Japanskom otočju živio i tigar, no izumro je u prapovijesnim vremenima.[38]

Rana faza (5000. – 3520. pr. n. e.)[uredi | uredi kôd]

U ranoj je fazi populacija otočja naglo porasla, što se očituje u znatnom broju većih sela iz ovog doba.[14] Istodobno je započeo i holocenski klimatski optimum zbog kojeg je podneblje postalo toplije i vlažnije.[39]

Azuki grah se često uzgajao na jugu Kine, u Butanu te na jugu Japana tijekom razdoblja Jōmon.

Rana poljoprivreda[uredi | uredi kôd]

Ne postoji konsenzus o ulozi koju su hortikultura i manja poljoprivredna gospodarstva igrali kod jōmonskih naroda. Trenutno nema čvrstih dokaza da je kultura u razdoblju Jōmon bila isključivo ona lovaca-sakupljača.[37] Postoje, međutim, dokazi za širenje arborikulture koja je obuhvaćala ruj-lakovinu, japanski divlji i japanski pitomi kesten,[40][41] kao i soju, tikvice, konoplju, šiso, azuki grah i druge. Prema tome se jōmonske narode smješta negdje između lovaca sakupljača i zemljoradnika.[37]

Na nalazištima razdoblja Jōmon rano se, oko 4700. – 4400. g. pr. n. e., pojavila i naizgled pitoma sorta breskve[42] slična današnjim uzgajanim sortama. Smatra se da je u Japan došla iz Kine, iako se ista sorta u Kini pojavljuje tek oko 3300. – 2300. g. pr. n. e.[42]

Srednja faza (3520. – 2470. pr. n. e.)[uredi | uredi kôd]

Glinena maska iz razdoblja Jōmon, slična maskama iz regije rijeke Amur
Magatama, nakit iz razdoblja Jōmon u Japanu, s Korejskog poluotoka i sa sjeveroistoka Azije
Rekonstrukcija jōmonskih nastambi u prefekturi Aomori
Figurica iz razdoblja Jōmon prefekture Yamanashi

Iz srednje faze preostale su mnoge bogato ukrašene dogū figurice i posude u tzv. „plamenom stilu” te poneki predmeti od lakiranog drva. Unatoč tome što lončarija postaje sve ukrašenija, obrada gline ostala je prilično gruba. Magatama nakit, kamene perlice koje su prethodno bile nošene kao modni dodatak u svakodnevici, počinju se koristiti kao zagrobno dobro.[43] U srednjoj se fazi također počinju pojavljivati veliki tumuli, tj. zagrobni humci, i spomenici.[14]

Zemunice, najučestaliji oblik nastambe u razdoblju, također su postale strukturalno služenije,[44] a neke su imale i popločane kamene podove.[45] Istraživanje iz 2015. godine otkrilo je da je takav oblik prebivališta nastavio biti korišten do početka razdoblja satsumonske kulture.[46] Analizom arheoloških podataka o količini peluda tog vremenskog perioda saznalo se da je srednja faza ujedno bila i najtoplija,[47] a početkom kasne faze podneblje počinje zahlađivati.[14]

Kasna i završna faza (2470. – 500. pr. n. e.)[uredi | uredi kôd]

Poslije 1500. g. pr. n. e. započela je neoglacijacija, ulazak u novo ledeno doba, i populacija otočja se drastično smanjila.[14] Iz tog se razloga nakon te godine otkriva razmjerno malo nalazišta jōmonske kulture.

Japanski kesten postao je ne samo izvor osnovnih namirnica zbog svoga ploda, već i vrlo važan materijal zbog svoje čvrstoće u vlažnom stanju. Iz tog je razloga bio najkorištenije drvo u izgradi nastambi kasne faze razdoblja Jōmon.[46]

Tijekom završnog razdoblja došlo je do spore promjene kulture na zapadu Japanskog otočja; učestalijim kontaktom s Korejskim poluotokom na zapadu Kyūshūa, oko 900. g. pr. n. e. nikla su naselja vrlo nalik onima na poluotoku. Doseljenici su na otočje donijeli nove tehnologije: uzgoj riže u potopljenim poljima, preradu bronce i željeza te stilove lončarije nalik na one iz razdoblja Mumun u Koreji. Ta su korejska naselja oko tisuću godina postojala u suživotu s jōmonskima i yayojskima.

Izvan Hokkaida se počinje širiti nova zemljoradnička kultura razdoblja Yayoi nazvana prema nalazištu blizu Tokija.[7] Na Hokkaidu jōmonsku kulturu zamjenjuju ohotska i zokujōmonska kultura. Potonja se kasnije spaja ili biva zamijenjena sa satsumonskom kulturom oko 7. stoljeća.

Mitovi o postanku[uredi | uredi kôd]

Rekonstrukcija nastambe iz razdoblja Yayoi na Kyūshūu

Mitovi o postanku japanske civilizacije sežu do vremenskog perioda koje se danas smatra dijelom razdoblja Jōmon, no znanstveno se ne mogu povezati s današnjim arheološkim saznanjima o jōmonskoj kulturi. Smatra se da je datum kada je car Jimmu osnovao japansku naciju 11. veljače 660. g. pr. n. e. Problem s tom procjenom jest taj što se temelji na najranijim pisanim izvorima Japana, zvanima Kojiki i Nihon Shoki, koji su datirani tek u 6. i 8. stoljeće poslije japanskog preuzimanja kineskoga pisma.[48]

Istina je, međutim, da neki elementi japanske kulture možebitno porijeklom dolaze iz tog razdoblja te odražavaju migraciju narodâ iz sjeverne Azije i juga Pacifika te Jōmon naroda samog. Neki od tih elemenata su temelji šinto vjere, tradicije braka i ženidbe, utjecaji arhitekture i tehnološki napretci poput lakirane keramike, laminiranih lukova zvanih yumi te obrade metala.

Etnogeneza[uredi | uredi kôd]

Forenzička rekonstrukcija ostataka osobe iz razdoblja Jōmon u Niigati

Nije u potpunosti sigurno koliko je narod Jōmon srodan Japancima današnjice (etničke skupine Yamato), ryukyuskim etničkim skupinama ili narodu Ainu. Morfološka istraživanja varijacija u otiscima zuba i genetska istraživanja nalažu da je jōmonski narod bio poprilično raznolik, a istraživanja mitohondrijskoga DNK zaključila su da je bio blisko srodan današnjim narodima Istočne Azije.[49][50] Znanstvenici drže da su suvremeni Japanci porijeklom nastali međusobnim miješanjem raznih plemena lovaca-sakupljača iz razdoblja Jōmon i agrikulturalnih plemena razdoblja Yayoi, kao i da su te dvije skupine na područje današnjeg Japana došle drugačijim putevima te u različitim vremenskim okvirima.[51][52][53][54][55][56][57]

Suvremeni Japanci su 30 % porijeklom naroda Jōmon s očeve strane, dok je s majčine strane taj postotak tek 15 %, a autosomatski je postotak Jōmon porijekla među japanskim narodom još manji: samo 10 %. Takvo neuravnoteženo nasljedstvo gena nazvalo se „paradoks primjese” i znanstvenici smatraju da bi moglo kriti odgovor na pitanje toga kako su se jōmonska i yayojska kultura izmiješale.[58] Mitsuru Sakitani, japanski genetičar, tvrdi da je narod Jōmon i sâm potekao iz miješanja raznih paleolitskih naroda. Prema njemu su C1a1 i D-M55 haplogrupe kromosoma Y dio genetske loze Jōmon naroda.[59] Majčinske haplogrupe M7a, N9b i G1b također su pronađene u ljudskim uzorcima naroda Jōmon.[58]

Prema istraživanju Jōmon culture and the peopling of the Japanese archipelago Ryana Schmidta i Noriko Seguchi (2014.), prapovijesni su narodi Jōmon potomci raznolikih paleolitskih naroda koji su više puta migrirali u Japan tokom razdoblja Jōmon. Zaključili su:

»U tome je smislu biološki identitet naroda Jōmon heterogen, a možda naznačava i raznolikost svih naroda koji su potencijalno pripadali jedinstvenoj kulturi koju danas nazivamo Jōmon.«[60]

Sean Lee i Toshikazu Hasegawa iz Sveučilišta Waseda istraživanjem su zaključili da je populacija Hokkaida u razdoblju Jōmon bila sačinjena od dva različita naroda, a da se kasnije spojila u praainuski narod u sjevernom Hokkaidu. Ainuski jezik povezuje se tako s „komponentom ohotske kulture” koja se proširila južno. Došli su i do zaključka da se „teorija dvojne strukture” povijesti japanskoga naroda treba promisliti i da je narod Jōmon bio raznolikiji no što se isprva zaključilo.[61]

Istraživanje iz 2015. godine identificiralo je specifične alele gena, povezane sa strukturom lica kod nekih pripadnika ainuskih naroda, koji su većinski potekli od skupina Jōmona u Hokkaidu. Ti se aleli tipično asociraju s Europskim genetskim sastavom i nisu prisutni kod drugih istočnoazijskih skupina (uključujući japanski narod), što znači da je u populaciju Hokkaida tokom razdoblja Jōmon ušla genetska loza nepoznatog izvora. U svakom slučaju, ti aleli objašnjavaju različitost ainuskih naroda od ostalih skupina sjeveroistočne Azije, a izvor im i dalje nije poznat.[62][63]

Sveobuhvatne analize genoma u 2020. i 2021. godini otkrile su još podataka o porijeklu naroda Jōmon. Rezultati ukazuju na primjese raznih skupina u Japanu još u razdoblju paleolitika, popraćene besprekidnim prilivom genetskih loza iz obalnih skupina Istočne Azije. Rezultat toga bio je heterogena populacija koja se protokom vremena homogenizirala do dolaska naroda Yayoi. Priliv genetskih loza iz sjeveroistočne Azije tokom razdoblja Jōmon povezuje se s lozama C1a1 i C2, a priliv s Tibetanske visoravni i juga Kine povezuje se s D1a2a (prethodno nazvanom D1b) i D1a1 (prethodno nazvanom D1a) lozama. Priliv iz Sibira također je pronađen u narodima Jōmon na sjeveru Hokkaida, koji je kasnije prešao i u sjeverne dijelove Honshūa, u regiju Tōhoku. Vjeruje se da su loze K i F bile prisutne u ranoj fazi razdoblja Jōmon, no da su ih zamijenile loze C i D. Analiza uzoraka iz Ikawazua u japanskoj Tahari te naroda Chokhopani s Tibetske visoravni ukazala je na tek djelomičnu srodnost, što vodi do „sigurnog genetskog sužavanja opcija” (engleski: „positive genetic bottleneck”) po pitanju širenja haplogrupe D iz drevnih „gorskih naroda Istočne Azije” koji su srodni današnjim narodima Tujia, Yao, Tripuri i Tibetancima. Genetski dokazi nalažu da je jedan narod iz Istočne Azije iz područja Himalaja također doprinio populaciji Japana u razdoblju Jōmon, a u manjoj mjeri i Jugoistočnim Azijskim skupinama. Autori zaključuju da to ukazuje na paleolitsku migraciju prema Japanu kroz jug i središnji dio Kine. Još jedna genetska komponenta došla je do Hokkaida iz Sibira.[64][65][66] Arheološki i biološki dokazi povezuju južnu kulturu Jōmon u Kyūshūu, Shikokuu i dijelovima Honshūa s kulturama juga Kine i sjeveroistoka Indije. Kroz jugozapad Japana, jug Kine, sjeveroistok Indije i jug Tibeta protezala se i zajednička „kultura širokolistih zimzelenih šuma” karakteristična po kultivaciji azuki graha.[67]

Poneki lingvisti smatraju da su japansko-ryukyuski jezici na obali Koreje i Japanskom otočju bili prisutni prije razdoblja Yayoi te da ih se može povezati s narodima razdoblja Jōmon na jugozapadu Japana umjesto tek s angrikulturalnim narodima razdoblja Yayoi i Kofun. Govornici japansko-ryukyuskih jezika su se zatim, prema toj teoriji, u razdoblju Yayoi proširili i asimilirali imigracijske narode, prihvatili praksu poljoprivrede i pripojili lokalne tradicije tehnologiji kontinentalne Azije.[68]

Vovin (2021.) je predstavio argumente za prisutnost austronezijskih naroda na Japanskom otočju tokom razdoblja Jōmon temeljem prethodnih lingvističkih istraživanja i austronezijskih posuđenica koje tvore temeljni leksik japansko-ryukyuskih jezika. Tvrdi da su govornici austronezijskih jezika na Japansko otočje došli tijekom razdoblja Jōmon, a prije migracija razdoblja Yayoi koje se povezuju s proširenjem japansko-ryukyuskih jezika. Ti su govornici zatim, prema Vovinu, asimilirani u Japansku etničku skupinu. U ryukyuskim jezicima nalaze se i dokazi posuđenica koje nemaju ainusko, austronezijsko, niti korejsko podrijetlo, a vjeruje se da su potekle od nepoznatih i izumrlih jezika naroda Jōmon.[69]

Suvremena popularizacija[uredi | uredi kôd]

Suvremeni stav šire publike prema kulturi razdoblja postupno se promijenio; isprva se kulturu smatralo primitivnom, no u posljednje vrijeme nalazi sve više pozitivnih i očaranih reakcija:[70]

  • u ranom 21. stoljeću, stil otisaka užeta kakav se nalazi u kulturi Jōmon počeo se ponovno koristiti kao ukras za odjeću, na modnim dodatcima te kao motiv u tetovažama. Arheolog Jun Takayama pretpostavlja da obrasci na kipićima dogū i predstavljaju tetovaže;
  • u 1970-ima je započeo pokret za ponovnu proizvodnju keramike prema tehnikama iz stilova razdoblja Jōmon, što uključuje imitiranje potpunog procesa i korištenje otvorene vatre;
  • motivi artefakta iz razdoblja Jōmon koriste se kao inspiracija za posude, origami, keksiće, slatkiše, bilježnice i kravate;
  • u 2018. godini izložba na temu razdoblja Jōmon u Nacionalnom muzeju u Tokiju okupila je oko 350 000 posjetitelja, što je bilo 3,5 puta više od očekivanog broja;
  • zemunice u stilu razdoblja Jōmon rekonstruirale su se u mjestima poput Jōmon Village Historic Garden („Povijesni vrt »jōmonsko selo«”);
  • časopisi poput Jōmonzine bave se predstavljanjem aspekata tog prapovijesnog razdoblja publici.[71]

Galerija[uredi | uredi kôd]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b Perri, Angela R. 2016. Hunting dogs as environmental adaptations in Jōmon Japan (PDF). Antiquity. 90 (353): 1166–1180. doi:10.15184/aqy.2016.115
  2. ↑ a b c Jinam, Timothy; Kanzawa-Kiriyama, Hideaki; Saitou, Naruya. 2015. Human genetic diversity in the Japanese Archipelago: dual structure and beyond. Genes & Genetic Systems. 90 (3): 147–152. doi:10.1266/ggs.90.147. PMID 26510569
  3. ↑ a b Robbeets, Martine. 2015. Diachrony of Verb Morphology: Japanese and the Transeurasian Languages. De Gruyter. str. 26. ISBN 978-3-11-039994-3
  4. ↑ a b Mason, 14
  5. ↑ Kuzmin, Y. V. 2006. Chronology of the Earliest Pottery in East Asia: Progress and Pitfalls. Antiquity. 80 (308): 362–371. doi:10.1017/s0003598x00093686
  6. ↑ Birmingham Museum of Art. 2010. Birmingham Museum of Art : Guide to the Collection. Birmingham Museum of Art. Birmingham, AL. str. 40. ISBN 978-1-904832-77-5
  7. ↑ a b c Imamura, K. 1996. Prehistoric Japan: New Perspectives on Insular East Asia. Honolulu: University of Hawaiʻi Press
  8. ↑ Mizoguchi, Koji. 2002. An Archaeological History of Japan, 30,000 B.C. to A.D. 700. University of Pennsylvania Press, Incorporated. ISBN 978-0-8122-3651-4
  9. ↑ 長野県立歴史館. 1. srpnja 1996. 縄文人の一生. Comprehensive Database of Archaeological Site Reports in Japan. Pristupljeno 2. rujna 2016.
  10. ↑ Koyama, Shuzo; Hurst Thomas, David (eds.). 1979. Affluent Foragers: Pacific Coasts East and West. Senri Ethnological Studies No. 9. Osaka: National Museum of Ethnology.
  11. ↑ Aikens, C. Melvin. 1992. Pacific northeast Asia in prehistory: hunter-fisher-gatherers, farmers, and sociopolitical elites. WSU Press. ISBN 978-0-87422-092-6
  12. ↑ Fiedel, Stuart J. 1992. Prehistory of the Americas (engleski). Cambridge University Press. ISBN 9780521425445
  13. ↑ Archaeology | Studies examine clues of transoceanic contact. The Columbus Dispatch (engleski). Pristupljeno 4. listopada 2017.
  14. ↑ a b c d e Sakaguchi, Takashi. 2009. Storage adaptations among hunter–gatherers: A quantitative approach to the Jomon period. Journal of anthropological archaeology, 28(3), 290–303. SAN DIEGO: Elsevier Inc.
  15. ↑ Silberman i dr., 154–155.
  16. ↑ Schirokauer i dr., 133–143.
  17. ↑ Shōda, Shinya. 2007. A comment on the Yayoi Period dating controversy. Bulletin of the Society for East Asian Archaeology. 1
  18. ↑ a b c Mason, 13
  19. ↑ Hudson, Mark J. 1999. Ruins of Identity: Ethnogenesis in the Japanese islands. University of Hawaii Press. ISBN 978-0-8248-2156-2
  20. ↑ a b Habu, Junko. 2004. Ancient Jomōn of Japan. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-77670-7
  21. ↑ a b Wu, X.; Zhang, C. i dr. 29. lipnja 2012. Early pottery at 20 000 years ago in Xianrendong Cave, China. Science. 336 (6089): 1696–1700. doi:10.1126/science.1218643. PMID 22745428
  22. ↑ Stanglin, Douglas. 29. lipnja 2012. Pottery found in China cave confirmed as world's oldest. USA Today
  23. ↑ Chinese pottery may be earliest discovered. Cleveland.com. Associated Press. 1. lipnja 2009.
  24. ↑ Kuzmin, Y. V.; Keally, C. T. 2001. Radiocarbon chronology of the earliest Neolithic sites in east Asia. Radiocarbon. 43 (2B): 1121–1128. doi:10.1017/s0033822200041771
  25. ↑ Craig, O. E.; Saul, H. 2013. Earliest evidence for the use of pottery. Nature. 496 (7445): 351–354. doi:10.1038/nature12109. PMID 23575637
  26. ↑ a b Mason, 15, 17
  27. ↑ About the Jomon period – World Heritage: Jomon Prehistoric Sites in Northern Japan. jomon-japan.jp. Pristupljeno 17. studenoga 2023.
  28. ↑ Dresner, Melvyn. 2016. Jomon pottery as hunter-gatherer technology. UCL Institute of Archaeology. Pristupljeno 18. studenoga 2023.
  29. ↑ Kudo, Yuichiro. Lipanj 2007. The Temporal Correspondences between the Archaeological: Chronology and Environmental Changes from to 11,500 to 2,800 cal BP on the Kanto Plain, Eastern Japan. The Quaternary Research. 46 (3): 187–194 Prenosi J-Stage
  30. ↑ Motohashi, Emiko. 25. siječnja 1996. Jomon Lithic Raw Material Exploitation in the Izu Islands, Tokyo, Japan. Bulletin of the Indo-Pacific Prehistory Association. 2 (15): 131–137. Pristupljeno 18. studenoga 2023. Prenosi Open Journal Systems
  31. ↑ Habu, Junko; Hall, Mark E. 1999. Jomon Pottery Production in Central Japan. Asian Perspectives. 38 (1): 90–110. ISSN 0066-8435
  32. ↑ Japanese art - Jomon, Pottery, Sculpture | Britannica. www.britannica.com (engleski). Pristupljeno 17. studenoga 2023.
  33. ↑ Jōmon Pottery at the World's Columbian Exposition. web.sas.upenn.edu. Pristupljeno 17. studenoga 2023.
  34. ↑ Hall, Mark E. 1. listopada 2004. Pottery production during the Late Jomon period: insights from the chemical analyses of Kasori B pottery. Journal of Archaeological Science. 31 (10): 1439–1450. doi:10.1016/j.jas.2004.03.004. ISSN 0305-4403
  35. ↑ Kobayashi, Seiji. 24. siječnja 2008. Eastern Japanese pottery during the Jomon-Yayoi transition: a study in forager-farmer interaction. Bulletin of the Indo-Pacific Prehistory Association. 5 (21): 37–42. Pristupljeno 17. studenoga 2023. Prenosi Open Journal Systems
  36. ↑ Kushihara, Koichi. 2014. Jomon Period (PDF). Archaeologia Japonica. 2: 74–77. Pristupljeno 17. studenoga 2023.
  37. ↑ a b c Crawford, Gary W. 2011. Advances in understanding early agriculture in Japan. Current Anthropology. 52 (S4): S331–S345. doi:10.1086/658369
  38. ↑ Hasegawa, Y.; Tomida, Y. i dr. 1988. Quaternary vertebrates from Shiriya area, Shimokita Pininsula, northeastern Japan. Memoirs of the National Science Museum. 21: 17–36
  39. ↑ Mayle, Francis E.; Beerling, David i dr. 2004. Responses of Amazonian ecosystems to climatic and atmospheric carbon dioxide changes since the Last Glacial Maximum. Philosophical Transactions: Biological Sciences. 359 (1443): 499–514. doi:10.1098/rstb.2003.1434. PMC 1693334. PMID 15212099
  40. ↑ Matsui, A.; Kanehara, M. 2006. The question of prehistoric plant husbandry during the Jomōn Period in Japan. World Archaeology. 38 (2): 259–273. doi:10.1080/00438240600708295
  41. ↑ Crawford, G.W. 1992. The transitions to agriculture in Japan. Gebauer, A.B.; Price, T.D. (ur.). Transitions to Agriculture in Prehistory. University of Wisconsin Press. Madison, WI. str. 117–132
  42. ↑ a b Yang, Xiaoyan; Zheng, Yunfei i dr. 2014. Archaeological evidence for peach (Prunus persica) cultivation and domestication in China. PLOS ONE. 9 (9): e106595. doi:10.1371/journal.pone.0106595. ISSN 1932-6203. PMC 4156326. PMID 25192436
  43. ↑ Nishimura, Y. 2018. The Evolution of Curved Beads (Magatama 勾玉/曲玉) in Jōmon Period Japan and the Development of Individual Ownership. Asian Perspectives 57(1), 105-158. doi:10.1353/asi.2018.0004.
  44. ↑ Early Jomon hamlet found. The Japan Times. 27. svibnja 1997.
  45. ↑ Moriya, Toyohito. 2015. A Study of the Utilization of Wood to Build Pit Dwellings from the Epi-Jomon Culture (PDF). Journal of the Graduate School of Letters. 10: 71–85. doi:10.14943/jgsl.10.71
  46. ↑ a b Noshiro, Shuichi; Sasaki, Yuka. 2014. Pre-agricultural management of plant resources during the Jomon period in Japan—a sophisticated subsistence system on plant resources. Journal of archaeological science, 42(1), 93–106. LONDON: Elsevier BV.
  47. ↑ Kusaka, Soichiro; Hyodo, Fujio i dr. 2010. Carbon and nitrogen stable isotope analysis on the diet of Jomon populations from two coastal regions of Japan. Journal of archaeological science, 37(8), 1968–1977. LONDON: Elsevier BV.
  48. ↑ Okimori, Takuya. "日本の漢字1600年の歴史 (1600 years of history in Japanese Kanji)." ベレ出版. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. listopada 2012. Pristupljeno 23. listopada 2012.
  49. ↑ Out of Sunda by Jōmon Japanese. Southeast Asia. Scribd. Earth & Life Sciences (engleski). Pristupljeno 5. srpnja 2017.
  50. ↑ Kanzawa-Kiriyama, Hideaki; Saso, Aiko i dr. 2013. Ancient mitochondrial DNA sequences of Jōmon teeth samples from Sanganji, Tohoku district, Japan. Anthropological Science. 121 (2): 89–103. doi:10.1537/ase.121113. Pristupljeno 18. travnja 2017.
  51. ↑ Hanihara, K. 1984. Origins and affinities of Japanese viewed from cranial measurements. Acta Anthropogenetica. 8 (1–2): 149–158. PMID 6537211
  52. ↑ Hammer, Michael F.; Karafet, Tatiana M. i dr. 2006. Dual origins of the Japanese: Common ground for hunter-gatherer and farmer Y chromosomes. Journal of Human Genetics. 51 (1): 47–58. doi:10.1007/s10038-005-0322-0. PMID 16328082
  53. ↑ Rasteiro, Rita; Chikhi, Lounès. 2009. Revisiting the peopling of Japan: An admixture perspective. Journal of Human Genetics. 54 (6): 349–354. doi:10.1038/jhg.2009.39. PMID 19424284
  54. ↑ He, Yungang; Wang, Wei R. i dr. 2012. Paleolithic contingent in modern Japanese: Estimation and inference using genome-wide data. Scientific Reports. 2 (355): 47–58. doi:10.1038/srep00355. PMC 3320058. PMID 22482036
  55. ↑ Sato, Youichi i dr. 2014. Overview of genetic variation in the Y chromosome of modern Japanese males. Anthropological Science. 122 (3): 131–136. doi:10.1537/ase.140709
  56. ↑ Kanzawa-Kiriyama, Hideaki; Kryukov, Kirill; i dr. Veljača 2017. A partial nuclear genome of the Jōmons who lived 3 000 years ago in Fukushima, Japan. Journal of Human Genetics. 62 (2): 213–221. doi:10.1038/jhg.2016.110. PMC 5285490. PMID 27581845
  57. ↑ Nara, Takashi; Adachi, Noboru; i dr. 2019. Mitochondrial DNA analysis of the human skeletons excavated from the Shomyoji shell midden site, Kanagawa, Japan. Anthropological Science (engleski). 127 (1): 65–72. doi:10.1537/ase.190307. ISSN 0918-7960
  58. ↑ a b Osada, Naoki; Kawai, Yosuke. 2021. Exploring models of human migration to the Japanese archipelago using genome-wide genetic data. Anthropological Science. Anthropological Society of Nippon. 129 (1): 45–58. doi:10.1537/ase.201215. ISSN 0918-7960 „The high frequency of the Y-chromosomal Jomon haplotype (~30%) clearly shows that Jomon ancestry in the present-day Japanese population is much stronger on the Y chromosomes than on autosomes (Sato et al., 2014b). In contrast, the Jomon ancestry proportion of mitochondrial genomes is less certain because the frequency of M7a and N9b haplogroups in Jomon people are somewhat variable across the Japanese archipelago (Adachi et al., 2009). If we assumed that the proportion of M7a and N9b haplogroups in Jomon was around 70%, the mitochondrial Jomon ancestry would be around 15% in present-day Japanese individuals. The observed imbalance of Jomon ancestry among autosomal, Y-chromosomal, and mitochondrial genomes, which we refer to as the ‘admixture paradox’, seems confusing but worthwhile to study further to elucidate the process of admixture of Jomon and Yayoi genetic components.”
  59. ↑ 崎谷満『DNA・考古・言語の学際研究が示す新・日本列島史』（勉誠出版　2009年）(in Japanese)
  60. ↑ Schmidt; Seguchi. 2014. Jōmon culture and the peopling of the Japanese archipelago (PDF). These results suggest a level of inter-regional heterogeneity not expected among Jomon groups. This observation is further substantiated by the studies of Kanzawa-Kiriyama et al. (2013) and Adachi et al. (2013). Kanzawa-Kiriyama et al. (2013) analysed craniometrics and extracted aDNA from museum samples that came from the Sanganji shell mound site in Fukushima Prefecture dated to the Final Jomon Period. They tested for regional differences and found the Tokoku Jomon (northern Honshu) were more similar to Hokkaido Jomon than to geographically adjacent Kanto Jomon (central Honshu).
    Adachi et al. (2013) described the craniometrics and aDNA sequence from a Jomon individual from Nagano (Yugora cave site) dated to the middle of the initial Jomon Period (7920–7795 cal BP). This individual carried ancestry, which is widely distributed among modern East Asians (Nohira et al. 2010; Umetsu et al. 2005) and resembled modern Northeast Asian comparison samples rather than geographical close Urawa Jomon sample.    CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  61. ↑ Lee, Sean; Hasegawa, Toshikazu. Travanj 2013. Evolution of the Ainu Language in Space and Time. PLOS ONE. 8 (4): e62243. doi:10.1371/journal.pone.0062243. PMC 3637396. PMID 23638014. In this paper, we reconstructed spatiotemporal evolution of 19 Ainu language varieties, and the results are in strong agreement with the hypothesis that a recent population expansion of the Okhotsk people played a critical role in shaping the Ainu people and their culture. Together with the recent archaeological, biological and cultural evidence, our phylogeographic reconstruction of the Ainu language strongly suggests that the conventional dual-structure model must be refined to explain these new bodies of evidence. The case of the Ainu language origin we report here also contributes additional detail to the global pattern of language evolution, and our language phylogeny might also provide a basis for making further inferences about the cultural dynamics of the Ainu speakers [44,45].
  62. ↑ Jinam, Timothy A.; Kanzawa-Kiriyama, Hideaki; i dr. Listopad 2015. Unique characteristics of the Ainu population in Northern Japan. Journal of Human Genetics (engleski). 60 (10): 565–571. doi:10.1038/jhg.2015.79. ISSN 1435-232X. PMID 26178428
  63. ↑ Liu, F.;Lijn, F. van der; i dr. A genome-wide association study identifies five loci influencing facial morphology in Europeans. PLoS Genet. 8, e1002932 (2012).
  64. ↑ Yang, Melinda A.; Fan, Xuechun; i dr. 17. srpnja 2020. Ancient DNA indicates human population shifts and admixture in northern and southern China. Science (engleski). 369 (6501): 282–288. doi:10.1126/science.aba0909. ISSN 0036-8075
  65. ↑ Boer, Elisabeth de; Yang, Melinda A.; i dr. 2020. Japan considered from the hypothesis of farmer/language spread. Evolutionary Human Sciences (engleski). 2: e13. doi:10.1017/ehs.2020.7. ISSN 2513-843X
  66. ↑ Watanabe, Yusuke; Ohashi, Jun. 8. ožujka 2021. Comprehensive analysis of Japanese archipelago population history by detecting ancestry-marker polymorphisms without using ancient DNA data. https://doi.org/10.1101/2020.12.07.414037
  67. ↑ Isemura, Takehisa. 2011. Comparison of the Pattern of Crop Domestication between Two Asian Beans, Azuki Bean (Vigna angularis) and Rice Bean (V. umbellata)
  68. ↑ Chaubey, Gyaneshwer; Driem, George van. 2020. Munda languages are father tongues, but Japanese and Korean are not. Evolutionary Human Sciences (engleski). 2: e19. doi:10.1017/ehs.2020.14. ISSN 2513-843X. The Japonic-speaking Early Jōmon people must have been drawn in to avail themselves of the pickings of Yayoi agricultural yields, and the Yayoi may have prospered and succeeded in multiplying their paternal lineages precisely because they managed to accommodate the Jōmon linguistically and in material ways."
    "The dual nature of Japanese population structure was advanced by Miller, who proposed that the resident Jōmon population spoke an Altaic language ancestral to modern Japanese, and this Altaic tongue underwent Austronesian influence when the islanders absorbed the bearers of the incursive Yayoi culture.
  69. ↑ Vovin, Alexander. 21. prosinca 2021. Austronesians in the Northern Waters?. International Journal of Eurasian Linguistics. 3 (2): 272–300. doi:10.1163/25898833-00320006. ISSN 2589-8833
  70. ↑ Jomon revival. The Japan Times. 21. prosinca 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. siječnja 2022.
  71. ↑ 縄文ZINE (japanski). Pristupljeno 18. studenoga 2023.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Aikens, C. Melvin, and Takayasu Higuchi. 1982. Prehistory of Japan. Studies in Archaeology. New York: Academic Press. ISBN 0-12-045280-4
  • Habu, Junko. 2004. Ancient Jomon of Japan. Cambridge Press. Cambridge, MA. ISBN 978-0-521-77670-7
  • Schirokauer, Conrad. 2013. A Brief History of Chinese and Japanese Civilizations. Wadsworth Cengage Learning. Boston.
  • Silberman, Neil Asher. 2012. The Oxford Companion to Archaeology. Oxford University Press. New York.
  • Habu, Junko, „Subsistence-Settlement systems in intersite variability in the Moroiso Phase of the Early Jōmon Period of Japan”
  • Hudson, Mark J., Ruins of Identity: Ethnogenesis in the Japanese Islands, University of Hawai`i Press, 1999, ISBN 0-8248-2156-4
  • Imamura, Keiji, Prehistoric Japan, University of Hawai`i Press, 1996, ISBN 0-8248-1852-0
  • Kobayashi, Tatsuo. 2004. Jōmon Reflections: Forager Life and Culture in the Prehistoric Japanese Archipelago. Ed. Simon Kaner with Oki Nakamura. Oxford, England: Oxbow Books. ISBN 978-1-84217-088-5
  • Koyama, Shuzo; Hurst Thomas, David (ur.). 1979. Affluent Foragers: Pacific Coasts East and West. Senri Ethnological Studies No. 9. Osaka: National Museum of Ethnology.
  • Mason, Penelope E., with Donald Dinwiddie, History of Japanese art, 2. izdanje, 2005., Pearson Prentice Hall, ISBN 0-13-117602-1, 9780131176027
  • Michael, Henry N., „The Neolithic Age in Eastern Siberia.” Transactions of the American Philosophical Society, New Ser., Vol. 48, No. 2 (1958.), str. 1–108.
  • Mizoguchi, Koji, An Archaeological History of Japan: 10,000 B.C. to A.D. 700, University of Pennsylvania Press, 2002, ISBN 0-8122-3651-3
  • Pearson, Richard J.;Lee Barnes, Gina; Hutterer, Karl L. (ur.). 1986. Windows on the Japanese Past: Studies in Archaeology and Prehistory. Ann Arbor, Michigan: Center for Japanese Studies, The University of Michigan.
  • Temple, DH. 2007. „Stress and dietary variation among prehistoric Jomon foragers". American Journal of Physical Anthropology. 133 (4): 1035–1046. doi:10.1002/ajpa.20645. PMID 17554758
  • Temple, DH. 2008. „What can stature variation reveal about environmental differences between prehistoric Jomon foragers? Understanding the impact of developmental stress on environmental stability". American Journal of Human Biology. 20 (4): 431–439. doi:10.1002/ajhb.20756. PMID 18348169

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Razdoblje_Jōmon&oldid=6922542"