Richard Wagner

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "Wagner" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, vidi Wagner (razdvojba).
Richard Wagner
Richard Wagner
Biografski podatci
Rodno ime Wilhelm Richard Wagner
Datum rođenja 22. svibnja 1813.
Datum smrti 13. veljače 1883.
Djelo
Period Romantizam
Poznatija djela Ciklus opera Prsten Nibelunga
Tristan i Izolda
Majstori pjevači
Ukleti Holandez

Richard Wagner (Leipzig 22. svibnja 1813. - Venecija 13. veljače 1883.), njemački skladatelj, dirigent, reformator opere i središnja ličnost u njenom razvoju u drugoj polovici 19. stoljeća.

Životopis[uredi VE | uredi]

Richard Wagner je rođen u Leipzigu kao deveto dijete Carla Friedricha Wagnera, policijskog činovnika koji je preminuo od tifusa šest mjeseci nakon Richardova rođenja.[1] Nakon smrti oca, Wagnerova majka, Johanna Rosine Wagner, počela je živjeti s glumcem i književnikom Ludwigom Geyerom, prijateljem Richardova oca. U kolovozu 1814. godine Johanna Rosine udala se za Geyera i sa svojom obitelji preselila u njegovu rezidenciju u Dresdenu. Prvih 14 godina svoga života Wagner se zvao Wilhelm Richard Geyer.[1] Geyer je umro 1821. godine kada je Richardu bilo osam godina. Nakon smrti očuha mladi Wagner je krenuo u školu Kreuz u Dresedenu koju je platio njegov stariji brat. Godine 1827. Wagnerova obitelj seli natrag u Leipzig, gdje je Wagner od 1828. do 1831. primao prve poduke iz kompozicije od Christian Gottlieb Müllera. U siječnju 1828.g. po prvi puta je čuo Beethovenovu 8. simfoniju, a u ožujku iste godine i Beethovenovu 9. simfoniju, obje u koncertnoj dvorani "Gewandhaus" u Leipzigu. Beethoven mu je postao inspiracija. Godine 1829. vidio je nastup sopranistice Wilhelmine Schröder-Devrient u ulozi Leonore u Beethovenovoj operi Fidelio, koja mu je tada postala ideal za spoj drame i glazbe u operi, te su kasnije u više navrata surađivali.

Wagner zarana pokazuje interes za antički teatar, Shakespearea, starogermansku mitologiju i srednjovjekovne kršćanske legende, što mu je dalo odlučne stvaralačke impulse. Sa 13 godina već odlično govori engleski i grčki, jezike koje je naučio da bi mogao Shakespearea i grčke autore čitati u originalu. Na njegovo formiranje utjecala je ponajprije najuža sredina (njegov očuh, a po nekima i pravi otac Ludwig Geyer - glumac, dramski pjesnik i slikar), Beethovenova glazba, te romantička literatura i glazba. U svojoj se autobiografiji Wagner prisjeća da je kao dječak nastupao uz očuha u ulozi anđela. Wagner se prvo razvio kao književnik, pa tek onda kao glazbenik, te je preko drame došao do glazbe, što je utjecalo na njegovu kasniju reformu opere i rad na jedinstvu drame i glazbe.

I sam Wagner je dva puta stupao u brak. Prvi puta s glumicom Minnom Planer (1809. - 1865.) s kojom nije imao djece. Druga mu je suprugabila kći Franza Liszta, Cosima von Bülow (1837. - 1930.), s kojom je imao troje djece (pri čemu je Cosima već imala dvoje djece iz braka s Hansom von Bülowom) - Isoldu (1865. - 1919.), Evu (1867. - 1942.) i Siegfrieda (1869. - 1930.). Poslije kratkotrajnih dirigentskih aranžmana po njemačkim kazalištima i neuspjelog pokušaja afirmacije u Parizu, Wagner je od 1843. godine bio dirigent dresdenske Dvorske opere. Godine 1848. aktivno sudjeluje u revoluciji, a 1849. u dresdenskom ustanku. Nakon pada Dresdena bježi preko Weimara i Pariza u Zürich. Ondje, uz prekide, ostaje do 1858. godine.

Djela[uredi VE | uredi]

U Zürichu nastaju njegova glavna djela: Die Kunst und die Revolution (1849.), Das Kunstwerk der Zukunft (1850.), Oper und Drama (1851.) i Eine Mitteilung an meine Freunde (1852.). U tim je djelima teoretski i filozofski formulirao svoje umjetničke ideje i zamisao glazbenog kazališta budućnosti. U tom periodu počinje raditi i na tetralogiji Prsten Nibelunga (Der Ring des Nibelungen), koja obuhvaća četiri glazbene drame: Rajnino zlato (Das Rheingold, 1852. - 1854.), Die Walküre (1852. - 1856.), Siegfried (1856. - 1871.) i Sumrak bogova (Götterdämmerung, 1869. - 1874.). U tom periodu skladao je i uspješnu operu Tristan i Izolda (Tristan und Isolde, 1857.-1859). Nakon nekoliko godina provedenih na putovanjima i gostovanjima (Pariz, Beč, Prag, Petrograd, Moskva, Budimpešta), dolazi 1864. godine i u München na poziv bavarskog kralja Ludviga II., koji mu stavlja na raspolaganje neograničena sredstva kako bi realizirao svoje zamisli. Međutim, već 1865. godine napušta München zbog različitih spletki i odlazi u Tribschen kraj Luzerna gde je, među ostalim, napisao Über das Dirigieren i Über die Bestimung der Oper. Posljednje desetljeće života proveo je u Bayeruthu gdje je prema njegovoj zamisli izgrađeno kazalište - Festspielhaus (s proširenom pozornicom, natkrivenim orkestrom i amfiteatralnim gledalištem). Prilikom otvaranja ovog kazališta izvodi se čitava njegova tetralogija Prsten Nibelunga. U glazbenim dramama koje sklada poslije 1850. godine Wagner ostvaruje, u najvećoj mogućoj mjeri, svoju zamisao o sveobuhvatnom umjetničkom djelu (Gesamkunstwerk) tj. djelu u kojem se sve umjetnosti (pjesništvo, glazba, gluma i scenski dekor) sjedinjuju u službi drame. To jedinstvo odnosi se prvenstveno na pjesnički tekst i glazbu.

Genijalno nadaren glazbenik i uz to darovit pjesnik, Wagner je sve tekstove svojih glazbenih drama spjevao imajući pred očima njihovu muzičko-scensku realizaciju. Evolucija Wagnerovih umjetničkih ideja i stvaralačkih principa, izražena u njegovoj glazbenoj dramaturgiji i formulirana u mnogobrojnim spisima, pismima i autobiografiji, na svojevrstan način odražava raznorodna strujanja njegova vremena. Isprva pristaša ideja J. J. Rousseaua, pa Herdera, Proudhona, mladohegelovaca, revolucije 1848., Wagner se oko 1850. godine priklanja Feuerbachovoj idealističkoj filozofiji, a zatim potpada pod utjecaj Schopenhauerova pesimizma, da bi na kraju završio u parsifalskoj religioznoj mistici. Jedno vrijeme prijateljevao je i s Nietzscheom. Preminuo je u Veneciji 1883. godine. Njegovu glazbu Hitler je obožavao (zbog njemačkih mitova koje obrađuje u svojim djelima, nrp. Prsten Nibelunga) pa je ona bila neka vrsta službene glazbe u Trećem Reichu i glazbena preteča nacionalsocijalizma. Iz tog razloga i dan danas u Izraelu su zabranjena izvođenja njegovih djela, iako se s vremena na vrijeme javljaju glasovi koji žele ukloniti tu zabranu.

Reforma opere[uredi VE | uredi]

Wagner je smatrao da svrha izraza u operi mora biti drama, te je njegova reforma rezultat tog mišljenja. Tri postavke te reforme jesu:

  • Uveo je lajtmotive, te na taj način učvrstio vezu između glazbe i drame i olakšao snalaženje u glazbeno-scenskom zbivanju. Provodio je lajtmotive poput tema u simfonijama, pa kažemo da je simfonizirao orkestar.
  • Podjelu opere na brojeve zamijenio je podjelom na prizore.
  • Orkestru je dao novo značenje. Umjesto da služi samo za pratnju pjevača, kod Wagnera orkestar postaje nositeljem dramske radnje. Pojačao je sastav puhačkih instrumenata, uveo u orkestar basklarinet, engleski rog te Wagnerove tube.

Kontroverze[uredi VE | uredi]

Wagnerove opera, spisi, politika, vjerovanja i neobičan stil života učinili su ga za života kontroverznom figurom. Nakon Wagnerove smrti, rasprave o njegovim idejama i njihove interpretacije, osobito u Njemačkoj u 20. stoljeću, nastavili su ga činiti politički i društveno kontroverznim na način na koji drugi veliki skladatelji nisu. Mnogo tenzija Wagner je dignuo svojim komentarima o Židovima, koji i dalje utječu na način na koji su njegovi radovi promatraju, kao i esejima koje je pisao o prirodi rasa iz 1850. pa nadalje, i njihovim navodnim utjecajem na antisemitizam Adolfa Hitlera.

Rasizam i antisemitizam[uredi VE | uredi]

Druga tumačenja[uredi VE | uredi]

Usvajanje od strane nacista[uredi VE | uredi]

Adolf Hitler je bio obožavatelj Wagnerove glazbe i vidio u njegovim operama utjelovljenje svoje vizije njemačke nacije. I dalje se raspravlja o mjeri u kojoj su Wagnerova stajališta mogla utjecati na razvoj nacističke misli. Nacisti su one dijelove Wagnerove misli koje su smatrali korisnima za svoju propagandu koristili, a ignorirali ili potiskivali ostatak. Iako je Hitler sam bio vatreni obožavatelj "Majstora", mnogi u hijerarhiji nacističke vlasti nisu to bili. Prema povjesničaru Richardu Carru mnogi od njih su bili ogorčeni jer su morali nazočiti na javnim prikazivanja dugačkih epova na Hitlerovo insistiranje. Postoje dokazi da je Wagnerova glazba korištena u logoru Dachau 1933./34. na re-edukaciji političkih zatvorenika izlaganjem narodnoj glazbi. Međutim, čini se da nema dokaza koji podupiru tvrdnje da je njegova glazba svirana u nacističkim logorima smrti tijekom Drugog svjetskog rata. Zbog povezivanja Wagnera s antisemitizmom i nacizmom, izvođenje njegove glazbe u Izraelu je izvor kontroverzi.

Izvori[uredi VE | uredi]

moljac.hr :: Richard Wagner, uz dozvolu autora teksta