Ustaše

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija
{{{opis}}}
Godine djelovanja 7. siječnja 1929. - 8. svibnja 1945.
Vođa Ante Pavelić
Status ukinuta
Političko krilo nema
Ciljevi djelovanja Stvaranje Velike Hrvatske
Područje djelovanja Flag of Italy (1861-1946).svg Italija
Flag of Hungary (1920–1946).svg Kraljevina Mađarska
Flag of the Kingdom of Yugoslavia.svg Jugoslavija
Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Politička ideologija hrvatski nacionalizam
fašizam
antisemitizam(od 1938.)
Poznati napadi Ubojstvo Aleksandra I. Karađorđevića

Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija bila je hrvatska nacionalistička fašistička[1] organizacija. Pripadnici organizacije nazivani su ustaše, po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike, ustanike, gerilce. Danas se ta riječ koristi isključivo[2] kao naziv za pripadnike organizacije UHRO, organizirane nositelje ustaške strukture vlasti u NDH te pripadnike Ustaške vojnice. Ustašku organizaciju osnovao je 7. siječnja 1929. u Italiji Ante Pavelić.[3] Ustaški pokret nastao je kao radikalan nacionalistički i šovinistički odgovor na hrvatsko nezadovoljstvo položajem u Jugoslaviji. Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao teroristička organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države na što većem području, koja bi obuhvaćala i čitavu BiH. Djelovali su uglavnom u emigraciji - Italiji i Mađarskoj, gdje su imali svoje logore za obuku. Mussolini je podupirao skupinu, očekujući zauzvrat Dalmaciju i dijelove Hrvatskog primorja. Članovi pokreta izveli su 1932. napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića, a 1934. sudjelovali su u pripremi i izvedbi atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu. Na Mussolinijevo inzistiranje, nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju organizacija vlasti i kontrola u novostvorenoj NDH povjerena je ustaškom pokretu. Vlast je organizirana totalitarno i koncentrirana u rukama poglavnika Ante Pavelića, oko kojeg je stvoren kult ličnosti. Fašistička narav ustaškog pokreta te želja za stvaranjem etnički čiste države rezultirala je masovnim progonima, zatvaranjima i ubojstvima Srba, Židova, Roma i svih Hrvata neistomišljenika. Tijekom četiri godine postojanja NDH, procjenjuje se da je ubijeno oko 30.000 Židova[4] te otprilike jednako Roma, dok je broj stradalih civila Srba oko 217.000.[5]

Prvo ime organizacije bilo je Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), a od 1933. Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret.

Povijest

Plakat UHRO-a objavljen nakon ubojstava Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji (Stjepan Radić, Pavle Radić, Đuro Basariček, Milan Šufflay, Marko Hranilović, Matija Soldin, Ivan Rosić...)

Stvaranje Hrvatskog domobrana

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatski domobran (organizacija)

Atentat u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. na Stjepana Radića te skora smrt 8. kolovoza iste godine stvorili su novu političku i psihološku situaciju u hrvatskom narodu unutar Kraljevine SHS. Posljedica toga bilo je revolucionarno gibanje među hrvatskom mladeži raznih političkih usmjerenja. Hrvatska ujedinjena omladina održala je veliku skupštinu u Zagrebu 30. rujna 1928. i u skupštinskoj rezoluciji iznijela da "neustrašivo stoji na braniku samostalne hrvatske države". Tijekom listopada stvorena je organizacija Hrvatski domobran, koja počinje izdavati istoimene novine 16. listopada 1928. U novinama su surađivale vodeće hrvatske političke ličnosti, od Vlatka Mačeka do Ante Pavelića. Novine su zabranjene oko Božića 1928. Poslije proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. te zabrane svih stranaka i zaokreta prema stvaranju jugoslavenske nacije, iz domovine bježe Branimir Jelić, Gustav Perčec i Ante Pavelić. Njima se u izbjeglištvu postupno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević te desetak hrvatskih sveučilištaraca i radnika. Pavelić i Perčec posjećuju Sofiju i potpisuju 20. travnja 1929. s predstavnicima Makedonskog nacionalnog komiteta Sofijsku deklaraciju, koja naglašava da će koordinirati "svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode te podpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije". Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. srpnja 1929. na smrt. Otada Pavelić javno nastupa protiv Kraljevine Jugoslavije i traži uspostavu samostalne hrvatske države. Do ljeta 1931. postoji suradnja između Pavelića te Košutića i Krnjevića. Od kolovoza 1930. počinje organiziranje hrvatskih radnika u Belgiji, a zatim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Branimir Jelić osniva prvi ogranak Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu 12. svibnja 1931., a u Europi je osnovano Vrhovno starješinstvo Hrvatskog domobrana na čelu s Pavelićem. Hrvatski domobran bio je masovna organizacija koja je izdavala tjednike: "Hrvatski domobran" (1931. - 1944.) u Buenos Airesu i "Nezavisnu hrvatsku državu" (1933. - 1942.) u Pittsburghu.

UHRO i atentat na kralja Aleksandra

Film Universal Newsreela o atentatu u Marseillesu

Ustaša, hrvatska revolucionarna organizacija, počinje u siječnju 1932. izdavati prvi broj mjesečnika "Ustaša". Sredinom 1932. objavljen je Ustav UHRO-a i razni propisi u vezi s organiziranjem. Rad UHRO-a bio je tajan, dočim je rad Hrvatskog domobrana javan. Otada se počinje upotrebljavati naziv domobransko-ustaški pokret.

U rujnu 1932. organiziran je tzv. Lički ustanak. Pred novim valom represije, nastupa novi val bježanja u inozemstvo i osnivanje ustaškog logora u Bovegnu, blizu Brescije u sjevernoj Italiji. 16. prosinca 1933. ustaše su pokušale izvršiti atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića prigodom njegovog posjeta Zagrebu. Trebao ga je izvršiti Petar Oreb Mijat, ali je posustao. Pokušao se je izvući, no upao je u oružani okršaj s policijom. Ožujka 1934. je osuđen na smrt, a obješen 12. svibnja 1934.,[6] zajedno s partnerima Josipom Begovićem i Antunom Pogorelcem.[7][8][9] Makedonski VMRO i UHRO izveli su atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu 9. listopada 1934. Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, organizator atentata, u talijanskom su zatvoru od listopada 1934. do kraja ožujka 1936.

U to doba postoji određena međusobna simpatija, pa čak i suradnja na robiji, između dvije grupe radikalnih neprijatelja tadašnjeg režima, ustaša i komunista, o čemu svjedoči Zajednica političkih osuđenika: hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista, osnovana na robiji u Lepoglavi. Tijekom druge polovice 1930-ih godina KPJ napušta orijentaciju ka razbijanju Kraljevine Jugoslavije. Počinju se zalagati za federaciju, kao i tadašnji HSS te za pučki front protiv fašizma, dok se ustaški pokret posve veže uz fašističke sile i usvaja rigidno antikomunističko usmjerenje.

Emigracija

Ubrzo nakon atentata na kralja Aleksandra, sve su domobransko-ustaške organizacije u Europi zabranjene, a sve publikacije prestaju izlaziti. Središta domobransko-ustaške aktivnosti poslije listopada 1934. nalaze se u domovini, Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama. Sveučilišna mladež u domovini postaje središte domovinske aktivnosti. Demonstracije, eksplozije, izdavanje letaka i povremenih novina glavne su djelatnosti domovinskog sektora. Almanah hrvatskih sveučilištaraca (1938) najbolje pokazuje politički stav te hrvatske mladeži. U Italiji su ustaše od jeseni 1934. zatočeni u logoru na Liparima, a od ožujka 1937. kada je potpisan ugovor o prijateljstvu između Italije i Jugoslavije, raspršeni po južnoj Italiji, Liparima i Sardiniji. Posljedica talijansko-jugoslavenskog prijateljstva bila je da su ustaše u Italiji, osim Pavelića, došle pod kontrolu jugoslavenskog redarstva. U takvoj situaciji oko polovica ustaša vraća se u domovinu od jeseni 1937. do kraja 1938. Među povratnicima je i Mile Budak. Milan Stojadinović, predsjednik jugoslavenske vlade, mislio je time uništiti, ili barem onemogućiti ustaški pokret, ali to je zapravo bio početak značajne domovinske aktivnosti, jer su se gotovo svi povratnici uključili u domovinsku organizaciju. U veljači 1939. počinje izlaziti tjednik Hrvatski narod s glavnim urednikom Milom Budakom i političkim urednikom Ivanom Oršanićem, koji je postao okosnica ustaške domovinske organizacije. Gotovo u svakom kotaru postojao je ustaški povjerenik, koji u slučaju prevrata treba preuzeti vlast. Opće raspoloženje hrvatskog naroda bilo je za obnovu samostalne hrvatske države. Pavelić i domobransko-ustaški pokret nisu mogli birati prijatelje među stranim silama. Svaka država ili velika sila, koja nije bezuvjetno prihvaćala Jugoslaviju i srpsku političku hegemoniju u njoj, bila je mogući hrvatski saveznik. Kraljevina Mađarska je bila jedina država koja je bezuvjetno pomagala hrvatsku političku emigraciju. Italija je bila jedina od velikih sila, koja je imala interesa u rušenju Jugoslavije i obnovi hrvatske države, ali je i ona u vanjskoj politici balansirala između prosrpske ili prohrvatske orijentacije. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska kao čuvari versajskog poretka bile su za održanje Jugoslavije, dok ni Hitlerova Njemačka sve do puča i svrgavanja pronjemačke vlade 27. ožujka 1941. nije imala namjeru razbijati zemlju.

Nezavisna Država Hrvatska

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nezavisna Država Hrvatska

Ustaški pokret nakon 2. svjetskog rata

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Križari (proustaška grupa) i Hrvatski oslobodilački pokret

Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, mnogi dužnosnici Ustaškog pokreta osuđeni su u Jugoslaviji na smrtne kazne. Dio je ustaških dužnosnika, na čelu s Pavelićem, uspio pobjeći i našao utočište u više zemalja, poglavito Latinske Amerike i Francovoj Španjolskoj. Može se realno smatrati da su ustaše nestali s uspostavom komunističke Jugoslavije (nakon neuspjeloga pokušaja organiziranja otpora "križara"). Ante Pavelić i ostatak vojnog i državnog vrha propale NDH osnovao je Vladu NDH u izbjeglištvu, a 1956. u Argentini osnovali su Hrvatski oslobodilački pokret, koji se proglasio nasljednikom Ustaškog pokreta, HOS-a i HSP-a. Neki su članovi pokreta i časnici UV progonjeni ili ubijeni od strane agenata UDBA-e zbog ratnih zločina, poput Vjekoslava Luburića. I na Pavelića je izvršen atentat 1957., od čijih posljedica je preminuo 1959.

Nemali broj sudionika Ustaškog pokreta te pripadnika Ustaške vojnice, raznih činovnika NDH, podupiratelja pokreta poput pojedinih intelektualaca i sl.) je ustrojio hrvatske nacionalne udruge, političke stranke i organizirao kulturno-znanstvenu djelatnost u Amerikama i Europi, kao i drugdje u svijetu. Sve su te organizacije od strane jugokomunističkoga režima najčešće proglašavane ustaškima i terorističkima. Ipak, dio udruga i pokreta imao je u programu oružanu ili mirnu "obnovu NDH", "stvaranje NDH", a mnoge su udruge veličale NDH i ustaški pokret.[10]

Ideologija[11]

U ideološkom i organizacijskom pogledu ustaška je organizacija imala korijene u političkim previranjima i prije uvođenja Šestosiječanjske diktature, osobito nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. lipnja 1928.), napose u redovima inače malobrojne Hrvatske stranke prava (HSP) – frankovaca (otuda za ustaše tijekom 1930-ih katkad i naziv pravaši ili frankovci). Godine 1926. bila je utemeljena organizacija Hrvatske republikanske pravaške omladine (HRPO), koja je okupljala najradikalniju nacionalističku omladinu. Početkom listopada 1928. bila je ustrojena ilegalna organizacija Hrvatski domobran. Najaktivniju i vodeću ulogu među pravašima imao je Ante Pavelić. Ustaška organizacija formalno je konstituirana 1930., a puni naziv »Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija« (UHRO) dobila je 1932., kada je donesen njezin ustav. Godine 1933. bila su prihvaćena ustaška načela, u kojima su bili izneseni osnovni programatski pogledi, i koja su smatrana temeljnim zakonom ustaške organizacije.

Svoju ideologiju ustaše su povezivali s programom HSP-a, ali su shvaćanja Ante Starčevića tumačili na svoj način i smatrali ga utemeljiteljem ustaške ideologije. Po njihovu shvaćanju, hrvatski je narod samosvojan i nema nikakve veze s bilo kojim drugim narodom. Iz toga su izvlačili svoj osnovni cilj – stvaranje neovisne hrvatske države na njezinu cjelokupnom etničkom i povijesnom području, onakvu kakvim su taj prostor oni shvaćali: Bosna i Hercegovina bila je smatrana nerazdvojnim dijelom hrvatske države, a bosanskohercegovački muslimani dijelom hrvatskog naroda (»cviet hrvatskog naroda«). Rušenje Kraljevine Jugoslavije svim sredstvima smatrali su jedinim putem za ostvarenje svojega osnovnog cilja. Zastupali su gledište da taj cilj mogu postići samo oružanim ustankom (»revolucijom«) te terorom. U uvodniku (s potpisom »Poglavnik«) u prvom broju Ustaše iz veljače 1932. kaže se da su »u borbi za svete ciljeve sva sredstva dopuštena, pa i ona najstrašnija«; »nož, revolver, strojna puška i pakleni stroj, to su idoli, to su zvona, koja će navijestiti osvit zore i uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske«. Od ljeta iste godine pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili u policijskim stanicama (u Osijeku, Koprivnici, Goli) u kojima je bilo mrtvih i ranjenih civilnih žrtava. Objavljuju se i radikalni antisrpski slogani (1933. M. Budak objavljuje stihove »Bjež’te psine preko Drine«).

U ostvarivanju svojega cilja ustaše su se povezivali sa svim protivnicima jugoslavenske države pa su tako surađivali s makedonskim VMRO-om. Na međunarodnom planu orijentirali su se na tzv. revizionističke zemlje, jer su u rušenju postojećega europskog poretka vidjeli put za ostvarenje svojega osnovnog cilja – razbijanje Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Zemlje koje su vodile politiku dezintegracije Jugoslavije i same su bile zainteresirane za suradnju s ustašama i iskorištavale ih kao sredstvo svoje politike protiv Jugoslavije. Među prvim sjedištima ustaškog okupljanja bio je Beč, gdje se Pavelić povezao sa skupinom bivših austrougarskih časnika, koji su od stvaranja Jugoslavije bili prema njoj neprijateljski orijentirani. Ondje je izlazio ustaški tisak, održavane su veze s pristašama u zemlji i organizirane diverzantske akcije. Drugo središte bio je Graz, u kojem je obavljen prihvat izbjeglica i upućivan promidžbeni materijal u zemlju. Polazeći od procjene da je Italija najodlučniji protivnik Jugoslavije, Pavelić joj je, u ostvarivanju ustaških ciljeva, posvećivao najveću pozornost. Ondje je (u Bovegnu, u pokrajini Brescia) u drugoj polovice 1931. bio osnovan prvi logor za vojnu obuku Pavelićevih pristaša (u početku 10 do 15, a poslije se broj povećavao i logor više puta preseljavao). Veze s talijanskim vlastima Pavelić je održavao i prije proglašenja Šestosiječanjske diktature; 1927. u ime HSP-a predao je talijanskim vlastima promemoriju u kojoj se Italiji nudila suradnja u rušenju Jugoslavije. Pavelić je očekivao talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti neovisne hrvatske države, a za uzvrat je izrazio spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Nakon odlaska u emigraciju, pokazivao je spremnost da sudbinu Hrvatske najuže veže uz fašističku Italiju, na vojnom, gospodarskom i kulturnom polju. Ustašama su punu potporu pružale i madžarske vlasti svojom revizionističkom politikom dezintegracije Jugoslavije. Tako je na madžarskom području, u Janka-puszti, 1931. bio osnovan logor za obuku ustaških terorista (raspušten je sredinom 1934). Pavelić je također sklopio sporazum o suradnji s Madžarskom revizionističkom ligom.

Njemačka je, nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast, provodila politiku suradnje s Jugoslavijom, s ciljem njezina užega gospodarskog i političkog privlačenja na stranu sila Osovine. Zato njemački službeni organi nisu ustaškim emigrantima pružali potporu. Više razumijevanja, potpore i zaštite ustašama pružale su različite njemačke obavještajne službe. Glavno središte ustaške aktivnosti u Njemačkoj bio je Berlin, gdje je izlazio ustaški tisak i djelovalo nekoliko najistaknutijih ustaša (Branko Jelić, Mladen Lorković, Mile Budak). Nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića (9. listopada 1934.) u Marseilleu, koji su izvršili ustaše zajedno s pripadnicima VMRO-a, gotovo svi ustaše iz europskih zemalja potražili su utočište u Italiji, gdje ih se okupilo oko 530. Zbog međunarodnu javnosti, te kako bi prikrio odgovornost Italije za atentat, Mussolini je zatvorio Pavelića i Eugena Didu Kvaternika, a svi ustaše bili su smješteni u logor na Liparima. Kada je, iz straha pred njemačkom ekspanzijom, Italija napustila politiku dezintegracije Jugoslavije i otpočela politiku suradnje s njom (Beogradski sporazum, 25. ožujka 1937.), nastalo je novo razdoblje u djelovanju ustaške emigracije (»doba velike ustaške šutnje«). Italija se obvezala da će sprječavati njihovu aktivnost protiv Jugoslavije, pa su ustaše u manjim skupinama bili razmješteni po južnoj i srednjoj Italiji, pod stalnom kontrolom, dok se jedan dio vratio u zemlju. Radikalizacija hrvatskog pitanja nakon uvođenja diktature otvarala je kanale za regrutiranje pristaša hrvatske separatističke politike, dijelom i iz redova Hrvatske seljačke stranke. To je dovodilo do heterogenosti u ustaškoj organizaciji (u logorima u Italiji bila je tako prisutna podjela na radićevce i frankovce, odnosno mačekovce i pavelićevce). Osim političkih emigranata, koji su iz zemlje pristizali u ustaška središta, Pavelić je pristaše regrutirao i iz redova gospodarske emigracije, osobito u zemljama gdje je ta emigracija bila brojnija, kao u Belgiji (ondje je bio osnovan Hrvatski savez, prividno kao potporno društvo).

Godine 1931. Branko Jelić je u Americi osnovao Hrvatski domobran, koji je nastojao djelovati osobito među iseljenicima u Južnoj Americi i SAD-u; ondje su, međutim, ustaše naišli na otpor organizacija HSS-a. U prvim godinama Šestosiječanjske diktature antagonizam između ustaša i HSS-a nije otvorenije izbijao na površinu. Kada je, od 1935., vodstvo HSS-a postupno napuštalo politiku apstinencije i ulazilo u dijalog s vladom i oporbom u Srbiji, ustaše su počeli voditi otvoreniju kampanju protiv te stranke. Do 1937. ustaška je aktivnost bila razvijenija u inozemstvu, a od tada se težište prenosi u zemlju i više na promidžbeno-političko i organizacijsko polje. Ustaše su prostor za svoju aktivnost tražili unutar organizacija HSS-a i u različitim društvima (ponajviše udruženjima sveučilišne omladine). Porastu aktivnosti pridonijeli su i ustaše povratnici, među kojima je bio i Mile Budak; on je početkom 1939. pokrenuo list Hrvatski narod, koji je postao središtem promidžbe ustaških ideja. Kampanja protiv HSS-a bila je pojačana nakon Sporazuma Cvetković–Maček i stvaranja Banovine Hrvatske (26. kolovoza 1939.), kada su ustaše počeli pribjegavati i terorističkim aktima protiv vlasti te stranke. Banovinska vlast poduzimala je i represivne mjere protiv ustaške aktivnosti (zabrana Hrvatskoga naroda, komesarijat u Matici hrvatskoj, interniranje jednoga broja ustaških aktivista).

Kada su Adolf Hitler i Benito Mussolini, nakon vojnog puča 27. ožujka 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, i ustaše su u ostvarenju toga cilja dobili svoj zadatak. Talijanske vlasti na brzinu su prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, prema različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Njemačka u početku nije računala s Pavelićem i ustašama, smatrajući ih ponajprije talijanskim eksponentima, ne vjerujući da oni mogu osigurati mir i poredak na području koje je za Nijemce bilo od velike važnosti. Njemački agenti pokušavali su pridobiti Vladka Mačeka da proglasi neovisnu hrvatsku državu pod njemačkim okriljem. Ne uspjevši u tome, Nijemci su se orijentirali na Pavelića i ustaše. Kada su njemačke postrojbe već bile u Zagrebu, bivši austrougarski pukovnik i vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik, u aranžmanu njemačkog izaslanika Edmunda Veesenmeyera, proglasio je 10. travnja 1941. preko radija Nezavisnu Državu Hrvatsku; proglašenje je izvršio u ime Pavelića, koji se tada još nalazio u Italiji. Nakon Pavelićeva povratka formalizirana je uloga ustaškoga pokreta kao isključivog i jedinoga političkog tijela i organizacije u NDH; uspostavljen je Glavni ustaški stan (GUS), Ustaška vojnica i Ustaška nadzorna služba (UNS), te izgrađeno teritorijalno ustrojstvo pokreta.

Pojam "ustaša" danas

Danas se naziv "ustaša" uglavnom koristi za hrvatskog šovinista koji svojim idejama i postupcima (ultranacionalizmom, vjerskom ili nacionalnom netrpeljivošću) podsjeća na ustaše iz 2. svjetskog rata.[12]

U zemljama u okružju naziv "ustaša" katkad se koristi od strane šovinista kao pogrdan i uvredljiv naziv za sve ili većinu pripadnika hrvatskog naroda. U Srbiji riječ ustaša je epitet za stigmatizaciju političkih protivnika: tako je Slobodan Milošević, u doba poraza od srpskih nacionalista proglašavan za ustašu,[13] budući da se riječ ustaša rabi u uvredama kao oznaka za nešto štetno za Srbiju ili srbofobno. U Bosni i Hercegovini se također izraz "ustaše" rabi u pogrdnom značenju, a osim Srba koriste ga i Bošnjaci.[14][15] Štoviše, pojedini Bošnjački nacionalisti katkad rabe pogrdnu sintagmu "ustaški jezik" za izvorne hrvatske riječi koje rabe Hrvati u BiH.[16][17][18]

Literatura

Izvori

Vanjske poveznice

Ostali projekti

Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Ustav hrvatske revolucionarne organizacije "Ustaše"
Wikisource-logo.svg Wikizvor ima izvorni tekst na temu: Načela Hrvatskog ustaškog pokreta