Sulejman Filipović
| Sulejman Filipović | |
|---|---|
 Sulejman Filipović, Drvar 1944.
| |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 28. veljače 1896. (1895.[1]) |
| Mjesto rođenja | Glamoč, Bosna i Hercegovina |
| Datum smrti | 22. prosinca 1971. |
| Mjesto smrti | Sarajevo, Bosna i Hercegovina |
| Nacionalnost | Hrvat[1] |
| Državljanstvo | Osmansko Carstvo (do 1908.), Austro-Ugarska (do 1918.), Država SHS (1918.), Kraljevina Jugoslavija (do 1941.), NDH (1941. – 1945.), Kraljevina Jugoslavija (do 13. veljače 1945.), SFRJ (DFJ od 28. kolovoza 1945.; SRBiH) |
| Puno ime | Sulejman Filipović |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1920. — 1941., zarobljen 1941., 1941. — 1953. (naposljetku u pričuvi) |
| Čin | pričuvni general-major (vidi popis činova) |
| Ratovi | Drugi svjetski rat (na području BiH) |
| Vojska | Kraljevska jugoslavenska vojska (do 1941.), Domobranstvo (do 1943.), Jugoslavenska narodna armija (do 1953.) |
| Rod vojske | pješaštvo (kopnena vojska) |
| Jedinice | Tuzlanska domobranska brigada 3. pješačke divizije |
| Zapovijedao | Tuzlanska domobranska brigada |
| Odlikovanja | Orden narodnog oslobođenja |
Sulejman Filipović (Glamoč, 28. veljače 1896. – Sarajevo, 22. prosinca 1971.), časnik Jugoslavenske vojske, sudionik Narodnooslobodilačke borbe i društveno-politički radnik FNR Jugoslavije i NR Bosne i Hercegovine.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodio se je 28. veljače 1896.[2] godine u Glamoču. Srednju je školu završio u Sarajevu. Pripadao je krugu nacionalno-revolucionarne omladine, zbog čega su ga austrougarske vlasti uhitile 1914. godine.
Od 1920. do 1941. godine bio je djelatnim časnikom Jugoslavenske kraljevske vojske. Godine 1941. kratkotrajno su ga držali zarobljenim pripadnici Wehrmachta. Kao domobranski pukovnik[1] i zapovjednik Tuzlanske brigade, mjeseca listopada godine 1943. prigodom prvoga oslobođenja Tuzle, s oko 5000[1] vojnika i svim[1] časnicima (po drugom tumačenju 2200 vojnika i 74 časnika[3]), prešao je u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, mjeseca studenoga 1943., izabran je u Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije, a 1943. i 1944. godine u Predsjedništvo ZAVNOBiH-a. Do 9. prosinca 1944. bio je povjerenikom za šume i rude.
Poslije drugoga svjetskoga rata bio je ministrom šumarstva u Privremenoj Vladi Demokratske Federativne Jugoslavije, članom Privrednoga savjeta Vlade FNRJ, potpredsjednikom Narodne skupštine FNRJ,[2] prvim potpredsjednikom Vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine (do 1948.[1]) i dopredsjednikom Prezidija Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Bio je članom Izvršnoga odbora Narodne fronte Jugoslavije, te Saveznoga odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda Jugoslavije i Glavnoga odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda Bosne i Hercegovine.[2]
Umirovljen je godine 1953.[1] Umro je 22. prosinca 1971.[2] godine u Sarajevu.
Nositelj je Ordena narodnoga oslobođenja,[1] Ordena bratstva i jedinstva I. reda[1] i partizanskoga križa Republike Poljske.[1]
Činovi[uredi | uredi kôd]
- potpukovnik, Kraljevska jugoslavenska vojska
- pukovnik, Hrvatsko domobranstvo (od 1942. Domobranstvo)
- rezervni general-major, Jugoslavenska narodna armija (do 1951. Jugoslavenska armija)
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Nedim Šarac, FILIPOVIĆ, Sulejman, u enciklopediji: Jakov Sirotković, gl. ur., Enciklopedija Jugoslavije, II. izd., 4. sv.: E – Hrv, Jugoslavenski leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 1986., str. 151.
- Stevan K. Pavlowitch, Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia, Columbia University Press, New York, 2008., ISBN 978-0-231-70050-4, digitalna preslika na Google knjigama
- Slavko Janković, Mihajlo Milanović, redaktori, Ko je ko u Jugoslaviji : biografski podaci o jugoslovenskim savremenicima, 1. izd., »Sedma sila« – novinsko-izdavačko preduzeće Udruženja novinara Srbije, Beograd, 1957., str. 186. (COBISS.SR)
- Vojna enciklopedija, II. izd., Sv. II., 1978., str. 765.