Metković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Metković
Coat of arms Metkovic.svg
Pogled na stari dio Metkovića s crkvom Sv. Ilije na vrhu
Pogled na stari dio Metkovića s crkvom Sv. Ilije na vrhu
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Zastava dubrovacko-neretvanske zupanije.gif Dubrovačko-neretvanska
Nadmorska visina 5 mnm
 - najveća 100 mnm
 - najmanja 1 mnm
Stanovništvo (2011.)
 - ukupno 16.788 stan.
 - gradsko naselje 15.329 stan.
Gradonačelnik dr. Božo Petrov
Gradsko vijeće
 - predsjednik Marin Veraja
 - broj članova 17
Gradska naselja Dubravica, Glušci, Metković, Prud, Vid
Dan grada 20. srpnja
Zaštitnik Sveti Ilija
Poštanski broj 20350
Pozivni broj +385 (0)20
Autooznaka DU
Službena stranica metkovic.hr
Zemljovid
Metković na karti Hrvatska
Metković
Metković
Metković na zemljovidu Hrvatske
Koordinate: 43°03′N 17°38′E / 43.05°N 17.63°E / 43.05; 17.63
Metković na karti Dubrovačko-neretvanska županija
Metković
Metković
Metković na zemljovidu Dubrovačko-neretvanske županije
Koordinate: 43°03′N 17°38′E / 43.05°N 17.63°E / 43.05; 17.63

Metković je grad u Hrvatskoj, u sastavu Dubrovačko-neretvanske županije.
Metković se prvi put spominje 1422. u jednom spisu koji se čuva u dubrovačkom arhivu: ...in flumaria Narrenti subtus Metchovich... (...na rijeci Neretvi pod Metkovićem...).

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Obradive površine u delti

Geografski smještaj Metkovića na 43°03' SŠ i 17°39' ID, te otvorenost doline Neretve prema moru, svrstava ga u mediteranske gradove sa svim utjecajima koje mediteranski civilizacijski i klimatski krug donosi. Smješten na samoj granici dvaju nekadašnjih svjetova, Venecije i Osmanlijskog imperija, Metković je ipak sačuvao svoju pripadnost hrvatskom nacionalnom biću.

Delta Neretve od Metkovića do ušća sa sjevera i sjeveroistoka omeđena je ograncima dinarskih planina, a s juga podgradinsko-slivanjskim brdima. Na zapadu Delta je otvorena moru i nalazi se pod njegovim stalnim utjecajem. U jesen se more polagano hladi, oslobađa toplinu i time produžuje ljeto, a u proljeće je obrnuto, ohlađeno more spriječava zagrijavanje zraka iznad kopna. U gornjem području Delta je otvorena prema prodiranju suhih vjetrova ljeti, a hladnih zimi i u proljeće. I ovo je razlog stvaranju različitih mikroklima, pa u prostoru od Metkovića skoro do Opuzena zimske su temperature za stupanj, dva niže, a što je odlučujuće da u tom gornjem dijelu teže uspijevaju agrumi (zimsko izmrzavanje). Ljeto je ovdje dugo, toplo i suho, a zima je blaga i kišna.

Klima[uredi VE | uredi]

Snijeg - rijetka pojava u Metkoviću

Srednja godišnja temperatura iznosi 15,7°C. Srednje mjesečne i dekadne temperature su pozitivne. Najhladniji mjeseci su prosinac, siječanj i veljača. Najhladniji period je prema podacima opažanja treća dekada siječnja s 2,5°C. Međutim, opaženi su pojedini dani s negativnim temperaturama. U veljači su zabilježene i dosta minimalne temperature; 1947. g. čak -11°C, a nešto se slično ponovilo i tri puta: 1974., 1978. te 1985. što je vrlo opasno za suptropske kulture kao što su mandarine zbog smrzavanja.

Najtoplije je u srpnju i kolovozu od zadnje dekade lipnju do zadnje dekade kolovoza. U kolovozu skoro svake godine temperatura zraka doseže u pojedinim danima i do 35°C, a 1946. i 2006. bilo je dana i sa 40°C. U srpnju su zabilježeni dani i do 35°C. Mjesec lipanj je relativno hladniji, a u rujnu se temperature mogu zabilježiti i do 35°C. Godišnja količina padalina u prosjeku za cijelu Deltu je oko 1300 mm. U zimskom razdoblju padne 65-75% godišnje količine padalina. Uglavnom su to kiše, a snijeg je rijetka pojava i kratko traje. Evidentan je problem da kiše padaju kada je najmanje potrebno vegetaciji zato je intenzivna poljoprivreda ovisna o ljetnom navodnjavanju. Zimi i u rano proljeće se znaju pojaviti i mrazevi kao dio strujanja hladnog zraka zbog otvorenosti prema kontinentu i dosta mogu biti opasni pošto vegetacija krene već u rano proljeće.

Povijest[uredi VE | uredi]

Dio zemljopisne karte iz 1787. na kojoj je označen Metković

Prema arheološkim nalazima na brdu Predolcu, neposredno do grada, život je u njemu otpočeo još u pretpovijesno doba. Pretpostavlja se da su prvi poznati žitelji u donjem toku Neretve bili helenizirani Iliri Daorsi, koje su kasnije potisnuli ratoborni Ardijejci i Delmati. O njima svjedoče mnogobrojne gradine i kamene gomile na okolnim brdima. U četvrtom stoljeću pr. Kr. stari Grci počeli su kolonizirati jadranske otoke i obalu, pa su zbog zgodna položaja utemeljili emporij (luku), tri kilometra sjeverozapadno od Metkovića. Bila je to u antici daleko poznata Narona, današnji Vid. Njezini su žitelji trgovali s Ilirima u unutrašnjosti, prodavajući im oružje, posuđe, nakit i odjeću. Dobar strateški i komunikacijski položaj Narone uvidjeli su i Rimljani, koji su blizu nje podigli vojni tabor (možda u Mogorjelu kod Čapljine ?) za ratovanje protiv Ilira. Narona je vjerojatno za cara Augusta postala kolonija (Colonia Iulia Narona) i upravno središte (conventus Naronitanus). Devedesetih godina 20. st. u središtu Vida otkopani su ostaci hrama na glavnome trgu (Augusteum), u kojemu je pronađeno 16 kipova bogova i božica, svi bez glava – kršćanska osveta, među kojima se ističe gotovo tri metra visoki kip divinizirana Augusta u carskoj odori. Kako je Narona bila biskupijsko središte, u njoj je pronađeno više starokršćanskih bazilika, od čega je vrijedna spomena dobro očuvana krstionica u bazilici na mjestu današnje crkve Sv. Vida. U ranom srednjem vijeku Poneretavlje su naselila slavenska i hrvatska plemena. Od Cetine do Neretve uzdiže se čuvena Paganija, zemlja nekrštenih gusara, kako nas u 10. st. izvješćuje bizantski car Konstantin Porfirogenet. Mlečani su jedno vrijeme plaćali Neretvanima danak za slobodnu plovidbu uz njihovu obalu. Vjeruje se da je hrvatski knez Domagoj podrijetlom bio Neretvanin. Mletački kroničar zove ga "pessimus dux Slavorum". U 14. st. u dolinu Neretve spustili su se bosanski vladari, ponajprije Stjepan II. Kotromanić, pa kralj Tvrtko, pa herceg Stjepan Vukčić Kosača, pa knezovi Radivojevići-Jurjevići-Vlatkovići... Na puk smjerni nalegoše krajem 15. st. Turci. I danas na ulazu u Metković nauzgor stoji moćna Norinska kula, o kojoj pjeva Andrija Kačić Miošić.

Pogled s male rive na Metković (1900.)

Ulogu Narone preuzela je luka Drijeva, vjerojatno na desnoj obali Neretve blizu današnje Gabele. Drijeva su bila veliko trgovište svakojake robe, od sukna i voska do soli i začina, ali i robova. Često se spominje u zapisima dubrovačkih notara. Blizu Drijeva na povijesnu pozornicu u 15. st. stupa i Metković, doduše kao maleno naselje bez velika značenja. Vjerojatno su njegov rast usporili Turci koji osvajaju Poneretavlje. Za njihove vlasti (1494. – 1685.) Metković se ne spominje. Na zemljovidu prvi ga je zabilježio mletački kartograf G. Gastaldi 1570. godine. Glavna uloga bila je namijenjena susjednoj Gabeli, te Opuzenu i Kuli Norinskoj. Ta dva stoljeća ispunjena su čestim sukobima Turaka i Mlečana. Požarevačkim mirom 1718. utvrđena je granica između Turske carevine i Mletačke Republike (vidi dolje zemljovid iz 1787.).

Mlečani su minirali i napustili Gabelu i osnovali neretvansku luku u Metkoviću na predjelu Unka. Metković se našao u kotaru Neretva, na čijem se čelu nalazio nadintendant sa sjedištem u Opuzenu. Naselje se polagano razvijalo, postajući središte poljodjelstva, stočarstva, lova i ribolova. Sredinom 18. st. Metković je imao oko četiristo duša. Nakon propasti Mletačke Republike za kratkotrajne francuske uprave došlo je do gradnje tzv. Napoleonove ceste (u narodu zvane francuskom i Marmontovom), čime je poraslo strateško i trgovačko značenje Metkovića. Upravo u to doba 1812. postao je općinsko središte za naselja na lijevoj obali Neretve. Ipak, istinski razvoj Metkovića otpočinje za vrijeme druge austrijske uprave. Lučki ured utemeljen je 1823. kao prva državna ustanova, a 1849. otvara se i poštanski ured. Izgradnjom cesta Mostar – Metković i MostarSarajevo, Metković, čije pučanstvo je naraslo preko tisuću, postaje trgovačko i lučko naselje s razvijenim obrtom i ugostiteljstvom. Grad se širi od podnožja brda Predolca prema riječnoj dolini. Novosagrađena cesta postala je istodobno glavna gradska ulica.

Spomenik poginulim metkovskim braniteljima iz Domovinskoga rata, rad akad. kipara Ante Brkića

Val novih političkih promjena nakon autonomaša 1870. doveo je na vlast u Metkoviću narodnjake. Buđenju hrvatske nacionalne svijesti pomoglo je utemeljenje Hrvatske narodne čitaonice, koja će postati stožerom kulturne preobrazbe. U gradu se otvaraju zadruge, bankarske, brodarske i osiguravateljske ispostave. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. razvoj Metkovića postao je još brži. Obavlja se meliorizacija neretvanskih močvara i regulacija rijeke za sigurniju plovidbu. Nakon puštanja željezničke pruge Metković – Mostar, pa Mostar – Sarajevo, sagrađen je i 1895. željeznički most. Grad se širi i na desnoj obali Neretve.

U Prvom svjetskom ratu i nakon njega gospodarski zamah u Poneretavlju donekle stagnira. Ipak, metkovska luka postaje značajnim trgovinskim središtem (po prometu odmah nakon Sušaka). Prema popisu pučanstva 1931. Metković je imao gotovo tri tisuće žitelja. Širi se trgovački i ugostiteljski obrt, djeluje Gradska glazba, grad ima dvije kinodvorane, hotel "Zagreb", gradski park, Turističko društvo, carinarnice, duhansku, veterinarsku i zdravstvenu stanicu, pučku i građansku školu i mnoge upravne zgrade. Šaputa se i o postojanju nekoliko javnih kuća, što nije neobično s obzirom na jaki lučki promet.

U Drugome svjetskom ratu Metković su više puta bombardirali saveznički zrakoplovi, pa je kraj rata dočekao u ruševnu stanju. U doba FNRJ i SFRJ Metković je postupno napredovao na gospodarskom, kulturnom, prosvjetnom i športskom planu, dok je imao poteškoća u razvoju političke demokracije. Godine 1971. Matica hrvatska bila je nositelj hrvatskoga političkog proljeća, koje je ugušeno policijskom presijom, pritiscima i zatvorskim kaznama glavnih članova. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku Metković je 1991. – 1992. bio više puta bombardiran iz zrakoplova i topničkoga oružja. Glavne borbe za oslobođenje Jadrana i Južne Hrvatske iznijeli su pripadnici 116. brigade Hrvatske vojske. Kroz tu je postrojbu prošlo oko 6500 pripadnika.[1] U zadnjem desetljeću nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske Metković nastavlja svoj urbani rast.

Željeznički promet u Metkoviću[uredi VE | uredi]

Bušenje tunela na pruzi Metković - Ploče, oko 1941.

Sredinom 19. stoljeća, (oko 1846.) pojavljuju se prvi planovi za izgradnju željezničke pruge dolinom Neretve, a vezano za povezivanje Sarajeva i Splita preko Travnika. Bio je predviđen ogranak prema Mostaru, te dalje prema moru dolinom Neretve. Nakon 10-ak godina, javljaju se dva nova prijedloga povezivanja Dalmacije i unutrašnjosti. Predsjednik Poljoprivrednog društva u Zadru, Franjo Borelli se zalaže za prugu koja bi povezivala Dunav i Dalmaciju u novoj austrijskoj luci, sjeverozapadno od ušća Neretve. Kao drugi prijedlog, Trgovačka komora iz Splita se zalaže za izgradnju pruge od desne obale Dunava preko Sarajeva do Splita. Zbog nedorađenosti, vlada u Beču odbacuje i odgađa oba prijedloga. Prvim projektom povezivanja ušća Neretve i Bosne i Hercegovine smatra se prijedlog Stefana Turna oko 1869. Pešta je u borbi s Bečom zastupala njeno povezivanje s Rijekom, i tako dugo kočila povezivanje Dalmacije željezničkim prugama.

Ubrzo nakon okupacije BiH, Austro-Ugarska počinje s intenzivnom gradnjom pruga. Bosanski Brod i Zenica povezuju se 1879., a tri godine poslije Zenica i Sarajevo, čime je završena gradnja pruge Bosanski Brod - Sarajevo. Nakon toga, Zemaljska uprava u Sarajevu donosi odluku o spajanju Mostara i Metkovića. Prva mjerenja počinju 1879., a u ljeto 1884. počinje gradnja pruge u dužini od 42,4 km. Sav materijal dovozio se preko luke u Metkoviću. Pruga je otvorena i puštena u promet 13. lipnja 1885. Time je luka u Metkoviću prerasla u jednu od najvažnijih luka u Dalmaciji, i prvu luku u Dalmaciji koja je dobila željezničku prugu. Monarhija nakon toga nastavlja s povezivanjem Mostara i Sarajeva. Pruga dužine 134,7 km građena je u etapama počevši od Mostara. U cijelosti je završena otvaranjem dionice od Konjica do Sarajeva 1. kolovoza 1891. čime je Bosna i Hercegovina bila povezana s lukom u Metkoviću.

Željeznički kolodvor s 8 kolosijeka u Metkoviću

Iako je postojala ideja o produljenju pruge do ušća Neretve, ona postaje aktuelna 1920-ih, u sklopu projekta povezivanja Beograda preko Sarajeva s novom lukom na moru. Postojali su prijedlozi da ta luka bude u Kleku ili Neumu, ali, na kraju je prihvaćeno mišljenje da to bude buduća luka u Pločama. Tehnički elaborat bio je završen 1936., ali tek nakon prihvaćanja projekta luke u Pločama, 1938. počinju radovi na svim dionicama. Do kraja 1940. bilo je gotovo 80% zemljanih radova, bez mostova i željezničkih postaja. Napadom Njemačke i Italije na Kraljevinu, obustavljaju se svi radovi. Talijani 1942. dovršavaju izgradnju pruge, a nakon njene kapitulacije, Njemačka obnavlja djelomično oštećenu prugu. Završetkom Drugog svjetskog rata, pruga oštećena povlačenjem Njemačke se opet obnavlja, te se 15. srpnja 1945. pušta u promet cijela dužina pruge od luke u Pločama do Sarajeva.

U sklopu modernizacije željezničke mreže SFRJ, željezničke pruge uskog kolosijeka se mijenjaju normalnim kolosijekom, pa tako i pruga Sarajevo - Ploče. Tako je 5. studenoga 1966. iz Metkovića krenuo zadnji ćiro, a 2. prosinca 1966. uspostavljen je redovni promet na novoizgrađenoj pruzi. Nakon tri godine pruga je u potpunosti elektrificirana, i u to vrijeme bila je najsuvremenija pruga tadašnje države.

Svečanost u povodu 110. obljetnice puštanja u promet pruge Metković - Mostar održana je u Metkoviću 13. lipnja 1995. Na željezničkoj postaji postavljen je spomen stećak, rad akademskog kipara Nikole Vučkovića s uklesanim tekstom: "Na ovo mjesto 13. lipnja 1885. stigao je prvi vlak. Od tada su se smanjile prostorne i civilizacijske razdaljine i ovaj kraj korača naprijed."[2]

Luka Metković[uredi VE | uredi]

Kroz povijest, na području Doline Neretve postojalo je nekoliko luka i naselja oko luka. Najstarija je Narona, važno prometno središte koje je svoj vrhunac doživjelo u vremenu rimske vladavine. Propašću Zapadnog Rimskog Carstva, gubi se i značaj Narone. U Srednjem vijeku na području današnje Gabele postojala je Drijeva, također luka i trgovačko središte. Prvi spomen Drijeve nalazi se u ugovoru Dubrovčana i srpskog župana Nemanje iz 1186. kojim su Dubrovčani osiguravali slobodu trgovanja i rada na Neretvi. Dolaskom Turaka na ove prostore, Dubrovačka Republika i Turci sklapaju partnerske odnose, a nauštrb Mlečana što je stvaralo česte sukobe. Kandijskim ratom Mletačka Republika širi svoje posjede, pa tako dobiva i ušće Neretve, čime je Drijeva počela gubiti na važnosti, prepuštajući primat novoj luci na području Metkovića.

Metkovska luka između dva rata. U to je vrijeme, nakon Sušaka, imala najveći promet na istočnoj obali Jadrana.

Prvi zabilježeni lučki promet u Metkoviću datira od 1716. Najstariji položaj luke bio je na današnjem predjelu Metkovića zvanom Unka, na desnoj obali Neretve. Zbog plitke Neretve tu su pristajali manji brodovi, a veći su robu iskrcavali nizvodno. Roba se prekrcavala na manje brodove ili u neretvanske lađe koje su mogle ploviti i po plićoj Neretvi. Tadašnji jedrenjaci su se sidrili na ušću Neretve i čekali na povoljan vjetar za plov prema Metkoviću. Koristio se i specifičan način vučenja manjih plovila, tzv. lancanje. Ukidanjem carinskog sustava i zdravstvenih mjera u graničnim pokrajinama, zabilježen je porast trgovine u Metkoviću, a posebno nakon izgradnje puta Metković-Mostar 1865. Trasa puta je bila na lijevoj obali Neretve, tako da je luka morala promijeniti lokaciju, na područje zvano Pojstružje. Nova luka je mogla primiti veće brodove, a nalazila se blizu raskrižja ceste Metković-Mostar i Napoleonove ceste.

Okupacijom Bosne i Hercegovine, Dalmacija se s Bosnom i Hercegovinom nalazi u zajedničkoj državi. Daljnjom izgradnjom puteva te željezničke mreže, bilježi se rast trgovine i lučkog prometa u Metkoviću. U vremenu od 1857. do 1860. luka u Metkoviću je bila vodeća među dalmatinskim lukama. Prokopavanjem kanala Kula Norinska - Metković 1885., te melioracijom i gradnjom novog toka Neretve (1881.-1889.) stvaraju se preduvjeti za novu lokaciju luke, opet na desnoj strani Neretve. Od 1880. do 1883. izgrađena je kamena obala dužine 205 metara. Operativni dio obale u dužini od 370 metara gradi se 1885., a betonska obala u dužini od 480 m gradi se 1912. Izgrađena su i skladišta, čime je desna obala Neretve bila teretna luka, a putnički dio luke ostao je na lijevoj obali.

Pogleda na luku danas

Povezivanjem Metkovića i Mostara željezničkom prugom, luka je bila na drugom mjestu po prometu među jadranskim lukama, odmah iza Rijeke. Neodržavanjem plovnog puta, te gradnjom većih i bržih plovila koja nisu mogla doploviti do Metkovića punog tereta, početkom 20. stoljeća promet počinje stagnirati. Tako se 1911. luka u Metkoviću po ukupnom prometu dalmatinskih luka nalazi na zadnjem mjestu. Zbog ograničenog kapaciteta postojećih luka u Metkoviću i Dubrovniku te velikih potreba za izvozom robe iz Bosne i Hercegovine, počinje se razmišljati o izgradnji nove luke koja bi mogla zadovoljiti sve uvjete. Postojala je ideja o proširenju luke u Metkoviću, ali je ista odbačena zbog nemogućnosti uplovljavanja plovila dubljeg gaza. Nova luka gradi se na prostoru današnjih Ploča. Povezivanje Ploča i Metkovića željezničkom prugom nakon kraja Drugog svjetskog rata početak je opadanja prometa luke u Metkoviću. U nastojanju da opstane, luka u Metkoviću se 1981. integrira i nastavlja poslovati kao dio luke u Pločama. Domovinski rat i uništeno gospodarstvo nakon njega pridonijelo je vrlo niskom prometu luke, koji se danas uglavnom sveo na pretovar cementa, troske i oblovine. [3]

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Školstvo se u Metkoviću, ali i neretvanskom području u cijelosti, počinje razvijati u doba austrijske vladavine. Tako je prva osnovna škola utemeljena 1798., za prve austrijske vladavine u Dalmaciji, u Opuzenu. Opuzen je u prvoj polovici 16. stoljeća bio upravni, sudski i crkveni centar Donjeg Poneretavlja. U Metkoviću se, zbog posebnog geografskog položaja, počelo zarana razmišljati o otvorenju pučke škole. Vlada je već 1838. urgirala da se osnuje pučka škola na teret općine. Tako je osnovna škola u Metkoviću otvorena 1845., Odlukom Bečke dvorske komisije za znanost još iz 1821. po kojoj su se u preturskim, kao i ostalim većim mjestima, mogle osnivati trivijalne škole. Škola u Metkoviću bila je tzv. Niža pučka škola prema Pravilniku vlade od 1823., kojim se donose posebni propisi za pučke škole na području Dalmacije. U nižim pučkim školama poučavalo se "dalmatinskim" ili talijanskim jezikom. Nakon osnutka prve škole u Metkoviću, u prvom desetljeću njezina postojanja nastava se odvijala u vrlo teškim uvjetima: pitanje prostorija, plaćanje učitelja, održavanje kontinuiteta nastave, te nerazumijevanje naroda i općinskih vlasti. Zbog toga škola nije radila u vremenu od 1850. - 1855. Budući da je crkvena vlast vodila pučku prosvjetu, upravitelj je škole bio mjesni župnik, a nastavu su vodili učitelji. Učitelje je postavljao Splitski Ordinarijat.

Učitelji su započinjali službu nakon završene metodičke škole u Zadru. Nisu se smjeli udaljavati iz mjesta službovanja bez dopuštenja upravitelja i općinskih vlasti. Osim redovite nastave, učitelji su poučavali i u tzv. blagdansko-nedjeljnoj školi. Vlasti su zbog ondašnjih socijalnih prilika, zabačenosti mjesta, oskudice u školskom prostoru, malobrojnosti učitelja, te odnosa prema naobrazbi puka preporučivali otvaranje tih nedjeljnih škola. Učenici između šeste i dvanaeste godine starosti, bili su obvezni pohađati osnovnu školu, a od dvanaeste do petnaeste godine nedjeljnu školu. Knjige za uporabu u osnovnim školama tiskale su se u Zadru, Trstu i Mletcima, a kasnije u Beču. Prodavale po propisanim cijenama, a siromašnijim učenicima dijelile su se besplatno. Od godine 1860. u spletu Programa hrvatskog narodnog pokreta u Dalmaciji je i Program ponarođivanja školstva. Općine su zahtijevale i pravo odlučivanja o nastavnom jeziku u tim školama. Austrija je podržavala talijanski jezik s namjerom da se uspori razvitak hrvatske misli i stvori jaz između pristalica autonomaškog pokreta i hrvatskog narodnog pokreta. Zato je bila teška borba za uvođenje materinjeg jezika u škole. Osnovne su škole u Dalmaciji prema čl. 19 državnog temeljnog zakona od 1867. trebale raditi na hrvatskom jeziku. Godinu dana ranije (1866.) u Metkoviću je nastava na hrvatskom jeziku cijeli dan. Učenika je bilo 118 (58 dječaka i 60 djevojčica). Ženska škola otvorena je 1873. u kući Nike Carevića. Odlukom Namjesništva, otvara se 1894. Mješovita škola u Metkoviću udruženjem 2 razreda muške i 1 razredom ženske škole. Tih je godina donesen i Zakon o školstvu (1869.) kojima se prosvjeta odjeljuje od Crkve, pa se otada škola trebala razvijati kao samostalna institucija za koju je osnovano Pokrajinsko školsko vijeće pri Pokrajinskoj vladi u Zadru. Prema tome zakonu imenovanje je metkovskih učitelja prešlo na Kotarsko školsko vijeće u Metkoviću, koje otada postoji.

Glavna ulica u Metkoviću uoči II. svjetskog rata. U prvom planu zgrada u kojoj će kasnije biti Škola učenika u privredi.

U Metkoviću su, jednako kao i u većem dijelu drugih dalmatinskih općina, 70-e godine 19. stoljeća označile konačnu pobjedu Narodne stranke i siguran i nepovratan pad autonomaša. Izbornom pobjedom Narodne stranke i izborom za općinskog načelnika svog predstavnika Ivana Gabrića, Metković se uvrstio u niz dalmatinskih gradova, koji će otada, pa sve do kraja hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, biti veliki oslonac hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zbog nacionalnih zasluga preporoditelja, a u skladu s općim gospodarskim razvojem Metkovića i neretvanske doline, porastao je broj osnovnih škola, te ih u početku 20. stoljeća metkovska općina ima ukupno 11. U Metkoviću je postojao i dječji vrtić, a otvorile su ga časne sestre 1912. god., da bi 1925. postao državni dječji vrtić.

Rješenjem Ministarstva prosvjete od 3. siječnja 1924. otvorena je u Metkoviću Državna mješovita građanska škola. Redovita nastava započela je 22. rujna 1924. Škola nije imala svojih prostorija, pa se nastava vodila po privatnim zgradama (u Paronosovoj kući, a od 1936. u kući časnih sestara). Od školske godine 1927./28. Metkovska građanska škola ima četiri razreda i četiri odjeljenja. Broj učenika se nakon petnaest godina rada, utrostručio što se može vidjeti i iz toga da se šk. god. 1924./25. upisalo 73 učenika, a šk. god. 1938./39. 219 učenika. Školu su pohađala djeca iz Metkovića i okolice, ali i iz udaljenih krajeva, posebice iz Hercegovine. Za učenike - putnike bio je organiziran poseban vlak. Škola je imala, osim učionica gdje se održavala nastava, kabinete i zbirke pojedinih predmeta s poprilično bogatim nastavnim sredstvima i pomagalima. Također, postojala je nastavnička i učenička knjižnica, te školska radionica. Učenici su imali mogućnost članstva u pojedine đačke udruge pri školi, kao npr. u Podmladak Crvenog Križa, Podmladak jadranske straže i Naraštaj sokola. Svi roditelji učenika bili su članovi Zajednice doma i škole, koja je od svog utemeljenja (1934.) pa cijelo vrijeme postojanja imala bitnu ulogu u napretku rada škole. Odlukom ministarstva prosvjete od 17. kolovoza 1936. škola je dobila poljoprivredni smjer, ali je Zajednica svojim zalaganjem uspjela promijeniti smjer škole od poljoprivrednog na trgovački. Tako je 14. listopada 1936. Državna građanska škola u Metkoviću, trgovačkog usmjerenja.

Poslije Drugog svjetskog rata nisu postojale građanske škole. Iako je Zajednica doma i škole metkovske građanske škole već 1940. podnijela zahtjev da se ta škola pretvori u nižu realnu gimnaziju, na to se moralo čekati do 1945. Tad je otvorena u Metkoviću niža gimnazija s tri razreda, a 1951., otvoren je i četvrti razred.

Zgrada osnovne škole oko 1960.

Kako bi se zadovoljile potrebe za stručnim kadrovima, 1948. otvara se Škola za učenike u privredi. U početku je to bila niža stručna škola, a 1954. podiže se na razinu drugog stupnja. Može se reći da je na neki način bila sljednica tradicije građanske škole. U početku je djelovala u teškim uvjetima bez odgovarajućeg prostora, nedostatka nastavnika i radionica. Praktična nastava se odvijala u raznim obrtničkim radionicama i poduzećima u Metkoviću. Popularno zvana Pekina akademija (po ravnatelju Kažimiru Peki u vremenu od 1949. do 1972.), osposobljavala je učenike za 45 različitih zanimanja.

Na sastanku roditelja 15. svibnja 1954. zatraženo je otvaranje V. razreda gimnazije. Kao razlozi za to navodila se nemogućnost nastavka obrazovanja u drugim mjestima, te postojanje odgovarajućih uvjeta u Metkoviću. Odlukom Narodnog odbora općine Metković 22. prosinca 1954. formiraju se dvije škole: Gimnazija, u čiji su sastav pripali viši razredi osmogodišnje škole i novootvoreni peti razredi, te Narodne osnovne škole. Izgradnjom i otvorenjem 1956. nove školske zgrade Narodne osnovne škole, obje škole su djelovale u istim prostorima. Gimnazija se preseljava u zasebnu zgradu otvorenu 16. rujna 1967. čime su bitno poboljšani njeni uvjeti za rad. U sklopu Gimnazije, 1961. djelovala je i Ekonomska škola. Zbog slabog interesa, nakon dvije generacije maturanata, 1966. Ekonomska škola prestaje s radom.

Reorganizacijom školstva 1977. Škola učenika u privredi, Gimnazija i ostale škole ujedinjene su Centar za usmjereno obrazovanje "Petar Levantin", što je za posljedicu imalo gašenje više zanatskih zanimanja u Metkoviću. Ipak, reorganizacijom 1992. Centar se razdvaja na Gimnaziju i Obrtničku školu.

Kako bi se rasteretila tadašnja Osnovna škola Metković (danas Osnovna škola Stjepana Radića), Skupština općine Metković 1971. donosi odluku o izgradnji nove osnovne škole na desnoj strani grada. Gradnja se odvijala od 1974. do 1979. kada je i otvorena kao Osnovna škola "Edvard Kardelj", danas Osnovna škola don Mihovila Pavlinovića. Zbog dodatnih potreba, ubrzo je nadograđena s 480 m2 zatvorenog prostora.[4]

Danas u Metkoviću djeluju dvije osnovne škole (OŠ don Mihovila Pavlinovića i OŠ Stjepana Radića), Gimnazija Metković, Srednja škola Metković, Osnovna glazbena škola, te Centar za obrazovanje Narona.[5][6]

Kultura i šport[uredi VE | uredi]

Kultura[uredi VE | uredi]

Zgrada Gradskog kulturnog središta Metković (lijevo od mosta)

Metković je prošlosti bio selo čiji su stanovnici mahom bili poljodjelci, stočari i ribari koji su svoje kuće gradili na Predolcu štiteći se od redovitih poplava. U takvom prirodnom okružju teško da se moglo govoriti o kakvoj kulturi, izuzimajući pučke priredbe koje su uglavnom bile vezane za crkvene blagdane. Početkom 19. stoljeća, padom Napoleona i dolaskom austrijske vlasti, Metković postaje upravno središte doline, čime počinje njegov gospodarski, a usporedo s njime i kulturni razvoj. Prijelomna godina u kulturnom životu vjerojatno je 1873. kada se osniva Hrvatska narodna čitaonica neretvanska. Narasle kulturne potrebe iniciraju početak rada Matice hrvatske, kazališnih amatera, limene glazbe... Upravo ova društva i danas čine okosnicu metkovske kulture kroz koju Metkovci generacijama zadovoljavaju svoje kulturne potrebe.

Započinjanjem gradnje zgrade kazališta, u vrijeme poslije II. svjetskog rata, Metković je zakoraknuo u svoje novo kulturno doba. Danas kultura u gradu ima svoj dom. Uz dvije pozornice tu je uređen i galerijski prostor u kojem su izlagala mnoga velika imena hrvatskog kiparstva i slikarstva. Gradska knjižnica godinama postiže izvanredne rezultate. Oko 1200 Metkovaca, članova knjižnice, na raspolaganju ima preko 18.000 svezaka.

Krajem studenog 2008. započeti su radovi na sanaciji i adaptaciji zgrade Vage, bivše upravne zgrade duhanske otkupne stanice, koja je prenamjenjena sjedište Prirodoslovnog muzeja, Gradske knjižnice i čitaonice te budućeg Parka prirode Delta Neretve. Sanacija i adaptacija zgrade je završena, a Gradska knjižnica je preselila u nove prostore 14. svibnja 2013[7].

Šport[uredi VE | uredi]

Športski klubovi iz Metkovića

Uprava[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis metkovskih gradonačelnika

Općina Metković(i) uspostavljena je u Trstu, 30. studenog 1811. dekretom guvernera Ilirskih pokrajina Henri-Gratiena Bertranda. Do tada je bila u zajednici s oćinom Opuzen.

Metković je od 1854. godine postao i središte Kotara, kada se ono premješta iz Opuzena. Središte kotara 1. rujna 1868. prelazi u Makarsku, a razdiobom Dalmacije 1. listopada 1870. Metković postaje jedno od 5 političkih izloženstava (espositure politiche), uz 31 sudski i porezni kotar, te 12 političkih kotara. Ustrajnim pritiscima, 1. studenog 1880. ponovo je uspostavljen Kotar.

Današnju upravu grada Metkovića čine gradonačelnik i gradsko vijeće. Gradonačelnika se zajedno s dvoje dogradonačelnika bira neposredno, odvojeno od izbora za 17 gradskih vijećnika iz stranačkih i/ili neovisnih lista kandidata koji se istovremeno provode na lokalnim izborima.

Trenutni sastav vijeća:[8]

  • gradonačelnik
  • dogradonačelnici:
    • Katarina Ujdur
    • Nikola Grmoja
  • gradsko vijeće (17)
    • Most nezavisnih lista (9):
      • Marin Veraja (predsjednik Vijeća)
      • Danijela Vidović
      • Mirko Volarević
      • Milan Kapović
      • Marijana Galov
      • Nino Šešelj
      • Ante Mijić
      • Ankica Jakić
      • Mario Klobučić
    • HSS (5):
    • koalicija HDZ, HSP AS, HSU, HSLS, A-HSP (3):
      • Nikola Oršulić
      • Tomislav Medak
      • Ivona Dragović

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Popis 1991.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Metković

Popis 2001.[uredi VE | uredi]

Grad Metković je prema popisu 2001. imao 15.384 stanovnika[9]. Po gradskim naseljima:

Popis 2011.[uredi VE | uredi]

Grad Metković prema popisu stanovništva 2011. godine ima 16.788 stanovnika[10]. Adminstrativno se sastoji od 5 naselja:

  • Metković (15.329 stanovnika)
(četvrti: Liman, Krnjesavac, Unka, Pržine, Klada, Jerkovac, Rokšići, Platan, Crni put, Glibuša, Orašina, Podkraj, Slatine, Jasline, Vrbovci, Jeovci)

Naselja u okolici:

Broj stanovnika u gradu Metkoviću[uredi VE | uredi]

Kretanje broja stanovnika 1857.-2011.[11]

Značajne osobe[uredi VE | uredi]

Crkva[uredi VE | uredi]

Medicina[uredi VE | uredi]

Šport[uredi VE | uredi]

Glazba[uredi VE | uredi]

Književnost, dramska umjetnost[uredi VE | uredi]

Likovna umjetnost[uredi VE | uredi]

Razno[uredi VE | uredi]

Znamenitosti i događanja[uredi VE | uredi]

Lučki most

Kalendar događanja[uredi VE | uredi]

Veljača[uredi VE | uredi]

  • Metkovske maškare [18]

Svibanj[uredi VE | uredi]

Lipanj[uredi VE | uredi]

  • (lipanj- kolovoz) Metkovsko kulturno ljeto [19]

Srpanj[uredi VE | uredi]

  • Glas Neretve, festival pjevača amatera koji se održava od 1973. [20]

Kolovoz[uredi VE | uredi]

Prosinac[uredi VE | uredi]

  • Prosinačke svečanosti [21]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Naslovnica djela Viaggio in Dalmazia Alberta Fortisa
  • Lepra (leprozija, guba ili Hansenova bolest), tj. guba stoljećima je harala Europom, pa i Hrvatskom. U Dalmaciji je tako svaki veći grad imao svoj leprozorij. Krajem 18. st. guba je iščezla, da bi se iznenada pojavila u 19. st. Najvjerojatnije je došla iz susjedne Bosne, kamo su je donijeli turski vojnici. Početkom 20. st. u Dalmaciji je bilo svega 7 gubavaca. Da bi se spriječilo širenje bolesti namjesništvo u Zagrebu naredilo je da se u Metkoviću pronađe mjesto za leprozorij, gdje bi se smjestili svi dalmatinski gubavci. Svega 2 km od grada, u predjelu Pavlovača podignut je 1905. posljednji leprozorij. Uz bolesničke sobe tu je bila i ambulanta i kapelica. Smrću većine bolesnika 1925. leprozorij je ukinut. Zanimljivo je da se u župnom uredu u Metkoviću čuva pinceta kojom je svećenik davao Sv. Pričest bolesnicima
  • Slavni talijanski putopisac Alberto Fortis u svom čuvenom djelu "Put po Dalmaciji" piše i o svom posjetu Neretvanskom kraju 1772. godine. U knjizi pripovijeda o teškom i nezdravom životu u Neretvi gdje je često harala malarija. Zbog toga je opravdano nastala izreka "Neretvo od Boga prokleta", a malarija se nazivala, čak i u medicinskim krugovima "Neretvanska bolest". Dalje iznosi jedan zanimljiv podatak, kako mu je jedan Neretvanin rekao da groznica od koje masovno stradaju dolazi od uboda komaraca. Stoga svaki stanovnik ima mali šator kojim se štiti od uboda komaraca. Zanimljivo, jer je komarac kao uzročnik malarije "otkriven" tek u Indiji 1898.
  • Za vrijeme I. sv. rata iznenada je otkrivena vrijednost neretvanske pijavice. Naglo je počeo lov na njih, a cijena im je na svjetskom tržištu vrtoglavo rasla. Početkom 30-tih godina neretvanska pijavica je po kvaliteti zauzimala prvo mjesto na svjetskom tržištu, a vrijednost joj je skočila za sto puta u odnosu prema ostalim pijavicama. Obično su se lovile uranjanjem lovčeve noge i udaranjem štapom po vodi, čime se oponašao pokret toplokrvnih životinja na koje se inače pijavice kupe.

Izvori[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPopis članaka o metkovskim temama

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Metković.

Coat of arms Metkovic.svg Napomena: Ovaj tekst (ili jedan njegov dio) ili slika preuzet je sa službenih mrežnih stranica Grada Metkovića. Vidi dopusnicu www.metkovic.hr za Wikipediju na hrvatskome jeziku.