Karun-3: razlika između inačica
Nova stranica: {{Infookvir brana | ime = Brana Karun-3 | Službeno ime = {{fas icon}} سد کارون ۳ | Slika = Karun-3 Dam.JPG | Opis slike = Brana Karu... |
(Nema razlike inačica)
|
Inačica od 5. ožujka 2012. u 00:58
Brana Karun-3 | |
---|---|
Opći podatci | |
Službeno ime | (perz.) سد کارون ۳ |
Država | ![]() |
Lokacija | Izeh, Huzestan |
Vodotok | Karun |
Koordinate | 31°48′7″N 50°5′41″E / 31.80194°N 50.09472°E |
Status | Operativna |
Cijena | 382 milijuna USD (2005.) |
Graditelj | Mahab Kods |
Početak gradnje | 1995. |
Završetak gradnje | 8. studenog 2004. |
Vlasnik | Iranska vlada |
Tehnički podatci | |
Vrsta brane | dvostruka lučna, betonska |
Visina brane | 205 m |
Duljina brane | 462 m |
Debljina vrha | 5,5 m |
Debljina baze | 29,5 m |
Polumjer krivulje | ~250 m |
Zapremnina brane | 1,300.000 m³ |
Ispust | Karun (302-727 m³/s) |
Vrsta preljeva | a) glavni (4 valjkaste zapornice) b) sporedni (slobodni tip) c) interventni (4 zapornice) d) kompenzacijske cijevi (Φ2,2 m) |
Kapacitet preljeva | a + b + c + d = 13.200 m³/s |
Akumulacija | |
Stvara | Jezero Karun-3 |
Zapremnina | 3,0 km³ |
Površina | 48 km² |
Površina slijeva | 24.000 km² |
Navodnjava | 100.000 ha |
Duljina | 60 km |
Maks. širina | 3 km |
Maks. dubina | 200 m |
Maks. razlika dubine | 51,5 m |
Nadmorska visina | 845 m |
Hidroelektrana | |
Upravitelj | IWPCo |
U pogonu od | veljača 2005. |
Vrsta elektrane | derivacijska velika hidroelektrana |
Hidraulična glava | 161 m |
Turbine | 8 x 250 MW Francis |
Instalirana snaga | 2000 MW |
Maks. snaga | 2280 MW |
Godišnja proizvodnja | 4172 GWh |
Službena stranica (engl.) www.iwpco.ir/karun3 | |
Brana Karun-3 na zemljovidu Irana |
Karun-3 (perz. سد کارون ۳) je betonska lučna brana i derivacijska velika hidroelektrana na rijeci Karun u Iranu odnosno pokrajini Huzestan[1]. Projekt je jedan u seriji velikih energetsko-vodoprivrednih planova na Karunovom porječju započetih sredinom 20. stoljeća[2], a primarna namjena mu je proizvodnja električne energije, navodnjavanje i kontrola sezonskih poplava[1].
Studije provedivosti projekta Karun-3 između 1978. i 1989. vodile su sjevernoameričke građevinske tvrtke[1], a izrada izvedbenih planova potom je povjerena iransko-kanadskom konzorciju Hatch-Mahab Kods[3]. Prilikom ove faze na geotehničkim istraživanjima projekta sudjelovali su i hrvatski stručnjaci iz tvrtke Geotehnika d.d.[4] Izgradnja brane je natječajem iz 1995. godine povjerena iranskim građevinskim tvrtkama[3], a radovi su okončani 8. studenog 2004. godine[3]. Hidroelektrana je počela isporučivati struju u veljači 2005. godine, no puni kapacitet dosegnula je godinu i pol kasnije s obzirom da se umjetno jezero punilo do 9. srpnja 2006. godine[3].
Visinom od 205 m Karun-3 nadmašila je branu Dez (203 m) koju su 1963. podigli talijanski inženjeri i postala je najvišom branom u Iranu, a taj status zadržala je do 2010. godine kada su iranski graditelji dovršili Karun-4 (230 m). Glavna tehnička karakteristika brane Karun-3 jest lučni dizajn[5] odnosno dvostruka betonska ljuska duljine 462 m kojom se opterećenje umjetnog jezera prenosi na bočne litice planine[6]. Debljina brane na vrhu iznosi 5,5 m odnosno 29 m kod temelja, a zapremnina joj je 1,300.000 m³. Akumulacijski vodospremnik proteže se tokom Karuna oko 60 km, površina mu je 48 km² odnosno zapremnina 3,0 km³. Učestale sezonske poplave čiji istjek doseže i 27.000 m³/s[7] (~3700% više od prosječnog) kontrolira se pomoću tri različita preljeva odnosno tunelima[6].
Podzemna strojarnica smještena je oko 0,5 km od brane i u njoj se nalazi osam Francisovih turbina s instaliranom snagom od 2000 MW, a konstruktivni pad je 161 m[6]. Hidroelektrana godišnje proizvede 4172 GWh električne struje kojom se prvenstveno snabdijevaju gradovi u pokrajinama Huzestan i Čahar Mahal i Bahtijari. Vodospremnikom se navodnjava površina od oko 100.000 ha[3], a s obzirom da ima status nacionalnog simbola brana Karun-3 je i popularno turističko odredište s nizom popratnih sadržaja[6].
Lokacija
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1f/Karunrivermapfinal.jpg/200px-Karunrivermapfinal.jpg)
Brana Karun-3 nalazi se u jugozapadnom Iranu, oko 28 km istočno od grada Izeha na sjeveroistoku pokrajine Huzestan[1]. Podignuta je na najvodonosnijoj iranskoj rijeci Karun[2], približno 610 km od njenog ušća u Arvand-Rud odnosno 120 km uzvodno od brane Karun-1 (ili „Šahid Abaspur”)[1]. Zračna udaljenost od grada Ahvaza kao pokrajinskog središta jest 140 km[1]. Karunov tok u ovom se dijelu pruža u smjeru jugoistok-sjeverozapad, a njegova dolina u Zagrosu predstavlja povijesnu vezu između između huzestanskih ravnica i središnje Iranske visoravni zbog čega obiluje arheološkim lokalitetima[8]. Planine koje omeđuju dolinu brane su Dehdez na sjeveru odnosno Šalu i Mongašt na jugu, koje su ujedno i zaštićena područja.
Prirodni uvjeti
- Topografija i geologija
Lokacija se u topografskom smislu nalazi u planinama Bahtijarija, najvišim i najsurovijim dijelovima planinskog lanca Zagrosa smještenim između ravnica Luristana i Širaza. Planine su visoke do 4000 m i pružaju se u smjeru sjeverozapad-jugoistok stvarajući pritom brojne doline prosječne visine između 1000 i 2000 m[7]. Na razini tla topografija je različita što je uvjetovano prirodnim čimbenicima poput gužvanja slojeva sedimentnih stijena i erozije[7].
Naborani antiklinalni slojevi su dugački i sastoje se od lapora i vapnenačkih stijena, a doline su V-oblika, pretežito niske tj. duboke, te izrazito strmih padina[7]. Orogenski masiv Zagros i danas je izložen primjetnoj tektonici litosfernih ploča koja rezultira godišnjim deformacijama od 5-10 mm odnosno brzom erozijom što u cjelini utječe na stvaranje surovog reljefa i brzog protjecanja strmih vodotoka poput Karuna[7]. Povoljne značajke ove rijeke za izgradnju brana jest njeno protjecanje kroz duboke doline, a nepogodna postojanje podzemnih kanala koji utječu na gubitak istjeka u njenom glavnom koritu[7].
Seizmološka istraživanja u Huzestanu pokazuju da su svi potresi zabilježeni u pokrajini bili do 6,8 stupnjeva po Richterovoj ljestvici[7], te da većina potresa nije uzrokovana površinskim gužvanjima i pukotinama u Zemljinoj kori već deformacijama u unutrašnjoj litosferi[7]. Zbog ovih čimbenika za projektiranje huzestanskih brana uzima se predviđena brzina oslobađanja od 0,2–0,3 g[7].
- Hidrologija i meteorologija
Klimu porječja rijeke Karun karakteriziraju suha ljeta i umjerene zime za vrijeme kojih su učestale oborine[7]. Na hidrološki ciklus područja djeluju oblaci iz tri različita smjera: sezonske vodne mase s Indijskog oceana koje imaju najveći utjecaj na kišovitost, hladne mase s polarnih područja koje rezultiraju niskom vlažnosti, te sredozemne mase koje povremeno uzrokuju snažne oluje[7]. Prosječna godišnja količina oborina u porječju mjerena kod mosta Šalu iznosi 620 mm, a na vodostaj Karuna također utječu i planine prekrivene snježnim kapama (iznad 2000 m n. v.) čija područja obuhvaćaju oko 16.000 km²[7]. Površina čitavog Karunovog porječja iznosi 60.000 km² od čega na lokaciju brane Karun-3 otpada 40% odnosno 24.000 km²[1].
Karun je najvodonosnija iranska rijeka čija se duljina procjenjuje između 829[9] i 950 km[1], a njeni najveći pritoci su Abvang, Beheštabad, Vanak, Bazoft i Hersan[1]. Prema statistikama provedenim na osnovu 60-godišnjeg istraživanja kod Ahvaza, mosta Šalu, Godar-e Landara i Gotvanda, prosječni istjek rijeke na lokaciji brane Karun-3 kreće se između 302 i 727 m³/s[7]. Tijekom sezonskih poplava protok se drastično povećava[9] (~3700%): maksimalni pretpostavljeni istjek iznosi 27.000 m³/s, a obujam poplavne vode oko 4 km³[7].
Povijest
Planiranje
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1b/Karun-Dez_watershed_Dams_%28Cro%29.png/300px-Karun-Dez_watershed_Dams_%28Cro%29.png)
Energetski i vodoprivredni potencijali porječja rijeke Karun prepoznati su sredinom 20. stoljeća kada započinje gradnja niza velikih kanala, tunela i brana. Prvi među takvim projektima bio je tunelsko-branski sustav Kuhrang (1948.-1953.) između rijeka Karun i Zajandeh-Rud, kojim je tunelom duljine 2,7 km dio Karunovog toka preusmjeren od slijeva Arvand-Ruda odnosno Perzijskog zaljeva do unutrašnjosti endoreične Iranske visoravni[2]. Između 1961. i 1971. godine, američki Harza Engineering Company i iranski Farman Farmaeian zajedno su provodili opsežne studije o hidroenergetskim kapacitetima Karuna što je 1976. godine urodilo izgradnjom prve velike betonske lučne brane Karun-1 (ili „Šahid Abaspur”) s instaliranom snagom od 1000 MW[1].
Neposredno nakon izgradnje ove brane počeli su planovi za izgradnju uzvodnih brana Karun-2, Karun-3 i Karun-4 na čijim su studijama provedivosti između 1978. i 1989. godine radile tvrtke Akers (Hatch[3]) iz Kanade odnosno Land and Water Resources iz Sjedinjenih Država[1]. Prilikom njihovog rada ispitivane su tehnološke i ekonomske prednosti nabijene kamene ili betonske lučne brane, a razmatrana je i mogućnost gradnje jedne kolosalne brane visine 300 m na uštrb dviju (Karuna-2 i 3)[3]. Ipak, u konačnici je odabrana varijanta s dvije betonske brane lučnog tipa, a prednost za izgradnju dobio je gornji projekt Karun-3[3].
Druga faza odnosno izrada izvedbenih projekata za branu Karun-3 godine 1989. povjerena je iransko-kanadskom konzorciju Hatch-Mahab Kods, koji je između ostalog bio zadužen i za nadzor dodatnih geotehničkih istraživanja na lokaciji Karun-2, te pripremu završnih studija za brane Karun-2 i Karun-4[3]. Godinu dana kasnije konzorcij je bio ovlašten za pripremu međunarodne ponudbene dokumentacije koja uključuje izgradnju, montažu, pogonske sustave, tehnološki prijenos, financiranje, obučavanje, nabavu i nadzor[3]. Konačno, u srpnju 1995. godine[1] natječaj za izvođenje radova dodijeljen je iranskim tvrtkama[3].
Najvažnija pitanja druge faze projekta bili su snaga hidroelektrane s obzirom da je razmatrano povećanje sa 2000 na 3000 MW što u konačnici nije implementirano[3], te kapacitet preljeva brane. Stručnjaci su prvotno na temlju procijenjene maksimalne poplave planirali instalaciju preljeva koji mogu obuzdati poplavni istjek od 22.350 m³/s[3], no sveobuhvatnom analizom šireg područja ustanovljeno je da će zbog izgradnje uzvodne brane Karun-4 biti dovoljan smanjeni kapacitet od 13.200 m³/s[7]. U razdoblju između 1991. i 1994. godine na planskim studijima projekta Karun-3 radila je i hrvatska tvrtka Geotehnika d.d. iz Zagreba koja je obavila više od 100 dilatometarskih ispitivanja[10] uključujući 28 pokusa pločom i 17 pokusa velikim zračnim jastucima[11].
Izgradnja
Izgradnja brane trajala je od 1994. do 8. studenog 2004. godine[3].
Posljedice
Financijska sredstva utrošena za projekt Karun-3 variraju ovisno o izvorima; njemačka tvrtka Dyckerhoff & Widmann AG Systems procjenjuje da je brana koštala 150 milijuna USD[12], prema iranskoj tvrtci Farab radi se o 382 milijuna USD unatoč ranijim europskim predviđanjima o 750 milijuna USD[13], a kanadska tvrtka Hatch navodi da je čitav projekt između 1989. i 2006. godine koštao 1,7 milijardi USD[3]. Financijska isplativost projekta pokazala se već nakon petogodišnjeg razdoblja kada je isporučena električna energija u vrijednosti od 637 milijuna USD[14].
Budući da je podignuta umijećem iranskih inženjera i da je visinom od 205 m premašila Dez odnosno postala najvećom branom u zemlji, Karun-3 ubrzo je postala jednim od nacionalnih simbola Irana u čiju je čast proslavljeni iranski glazbenik Madžid Entezami skladao „Karunsku simfoniju”[15]. Graditeljski podvizi Karun-3 i Karun-4 potaknuli su i niz novih projekata među koje spada i Bahtijari[2], betonska brana u izgradnji koja projektiranom visinom od 315 m nadmašuje Norak u Tadžikistanu (300 m), trenutno najvišu branu na svijetu[16].
Godine 2008. predstavljen je plan studije pod nazivom „Osovina-3”[17], sestrinski projekt Karuna-3 koji uključuje podizanje nasute kamene brane čime bi se dobio vodospremnik zapremnine 3.21 km³ odnosno hidroelektrana snage 1458 MW[17]. Uz projekte Karun-3 i Karun-4, Iran je koncem 2000-ih gradio još 135 brana[18] odnosno izrađivao studije za dodatnih 170 projekata[19] čime se pozicionirao kao treći najveći graditelj brana u svijetu[18], iza Kine i Turske. Godine 2011. u zemlji je bilo operativno 538 brana[20], a stečena iskustva poslužila su iranskim građevinskim tvrtkama dobivanje natječaja za izgradnju istih u brojnim državama uključujući Armeniju, Azerbajdžan, Tadžikistan, Afganistan, Siriju, Šri Lanku, Nikaragvu, Ekvador i afričke zemlje[21].
Uz niz energetskih, poljoprivrednih, gospodarskih i prometnih pogodnosti koje pruža projekt Karun-3[1], on za sobom povlači i niz negativnih posljedica odnosno karakterističnih problema za velike hidroelektrane kao što su preseljenje stanovništva, zaštita arheoloških nalazišta, te imovinsko-pravna i ekološka pitanja[2]. Iranska organizacija za kulturnu baštinu i turizam se neposredno prije punjenja umjetnog jezera požalila na kratko vremensko razdoblje koje im je ostavljeno za posljednja istraživanja kamenodobnih[15] i elamitskih arheoloških lokaliteta[8], a zbog povećanja vlažnosti ugroženi su i epigrafski reljefi pokraj grada Izeha[8]. Neki od povijesnih spomenika su nužno premješteni na drugu lokaciju, kao što je slučaj s imamzadom Šaher[1]. Sveobuhvatna znanstvena istraživanja pokrazuju da Karun-3 izaziva i zagađenje okolice, između ostalog i zbog seizmičkih valova koji nastaju zbog pritiska vodospremnika i brane na tlo[22]. Studije također pokazuju i da zbog erozije odnosno sedimentacije na površini jezera postoji uvjetovani ekološki rizik odnosno povećana koncentracija koliformnih bakterija štetnih za opskrbu pitke vode i navodnjavanje[23].
Upotreba
Hidroelektrana
Hidroelektrana godišnje proizvede 4172 GWh električne struje kojom se prvenstveno snabdijevaju gradovi u pokrajinama Huzestan i Čahar Mahal i Bahtijari[6].
Vodoprivreda
Vodospremnikom se navodnjava površina od oko 100.000 ha[3].
Turizam
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/32/Karun3-dam.jpg/200px-Karun3-dam.jpg)
S obzirom da ima status nacionalnog simbola brana Karun-3 je i popularno turističko odredište s nizom popratnih sadržaja[6] među kojima je i izložbeni prostor kojeg godišnje posjeti 62.000 ljudi[24].
Poveznice
Izvori
Bilješke
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n IWPCo: Project Introduction (2012.)
- ↑ a b c d e Borjian, Habib (29.4.2011.)
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p Hatch: Karun III HE Development (2012.)
- ↑ Vidi:
• Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris (velj. 2006.)
• Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris; Fifer-Bizjak, Karmen (tra. 2006.) - ↑ Tokmechi, Zaniar (2011.), str. 2846.
- ↑ a b c d e f IWPCo: Technical Information (2012.)
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n o IWPCo: Basic Information (2012.)
- ↑ a b c Payvand News (10.11.2004.)
- ↑ a b Britannica: Karun (2012.)
- ↑ Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris; Fifer-Bizjak, Karmen (tra. 2006.), str. 187.-197.
- ↑ Vrkljan, Ivan; Kavur, Boris (velj. 2006.), str. 5.-14.
- ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća
<ref>
oznaka; nije zadan tekst za izvorDSI2012
- ↑ Shana (17.1.2005.)
- ↑ IWPCo (16.8.2010.)
- ↑ a b Tehran Times (26.9.2011.)
- ↑ PressTV (14.3.2011.)
- ↑ a b IWPCo: Karun 3 Axis 3 (19.10.2008.)
- ↑ a b PressTV (8.10.2011.)
- ↑ PressTV (20.11.2008.)
- ↑ PressTV (24.10.2010.)
- ↑ Vidi:
• PressTV (20.11.2008.)
• IWPCo (16.12.2008.)
• PressTV (24.10.2010.) - ↑ Tokmechi, Zaniar (2011.), str. 2858.
- ↑ Jozi, Seyed Ali; Rezaian, Sahar (2011.), str. 159.-163.
- ↑ IWPCo (18.4.2010.)
Citirane stranice
- Službene stranice (IWPCo)
- (engl.)(perz.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.)(perz.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.)(perz.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.)(perz.) Predložak:Citat knjiga
- Suradničke tvrtke
- Građevinske studije
- Ekološke studije
- Enciklopedije
- Novinski članci
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.)(perz.) Predložak:Citat knjiga
- (engl.) Predložak:Citat knjiga
Vanjske poveznice
- Ostali projekti
![]() | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Karun-3 |