Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj bio je dio antifašističkog NOP-a na području okupirane Jugoslavije. NOP je bio pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, iako su ga pomagale i druge struje, a značajan doprinos dali su i članovi i strukture HSS-a. U sklopu NOP-a djelovali su partizanski odredi, a postrojbe NOP-a su tijekom rata uspjele privremeno ili trajno osloboditi velike dijelove Hrvatske od stranih okupatorskih snaga. Na temelju NOP-a nastala je Federalna Država Hrvatska, konstitutivna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije.


Pozadina[uredi VE | uredi]

Ustaška skupina na Jelačićevom trgu, 10. travnja 1941. kada je uspostavljena NDH.

U travnju 1941. hrvatski narod i hrvatska politika ponovno su se našli u položaju da u kovitlacu međunarodnoga ratnog sukobljavanja rješavaju pitanje hrvatske opstojnosti. Maček je procijenio da hrvatska država nema realne mogućnosti opstanka kao dio njemačkoga ratnog preustroja Europe pa je odbio proglasiti neovisnu hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Uvjeren da će osovinske sile izgubiti rat, da njihovi totalitarni sustavi nisu u skladu s haesesovskim zamislima demokracije i mirotvorstva, nositelj hrvatske političke opcije pokušavao je na sve načine, uključujući i ulazak u vladu generala Dušana Simovića, sačuvati postignute promjene unutar Kraljevine Jugoslavije i hrvatski narod zaštititi od ratnih stradanja. Kada je rat ipak zahvatio hrvatske krajeve, onemogućen ustaškim policijskim nadzorom, a odlučivši se za politiku čekanja, Maček je napustio političku scenu i prepustio ju ustašama i komunistima.[1]

Podjela NDH na velike župe i kotare

Država koju je 10. travnja 1941. u ime ustaškoga poglavnika Ante Pavelića proglasio Slavko Kvaternik pojavila se tako kao diskontinuitet u odnosu na dotadanje osnovne crte hrvatskih političkih opredjeljenja, ali ubrzo i kao iznevjerenje težnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom, jer je njezin postanak i opstanak bio vezan uz volju i sudbinu njemačkog saveznika (Nezavisna Država Hrvatska). Granice NDH obuhvatile su Bosnu i Hercegovinu, ali su joj otkinuti Međimurje i hrvatski dalmatinski prostori. Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. sveli su hrvatsku jadransku obalu na podvelebitsko i podbiokovsko primorje te dubrovačko područje, na otoke Pag, Hvar i Brač, te luke Gruž i Metković. Hrvatsko Jadransko more zauzela je talijanska mornarica i zadržala ga do sloma u rujnu 1943.[1]

Prilikom potpisivanja Rimskih ugovora, Nezavisna Država Hrvatska proglašena je kraljevinom, a kruna je ponuđena pripadniku talijanske vladajuće dinastije, vojvodi od Spoleta kao Tomislavu II. Ustroj države bio je zasnovan na totalitarnoj ideologiji pod utjecajem njemačkog nacizma i talijanskog fašizma.[1]

Srbi napuštaju svoje domove.

Doneseni su rasne odredbe i osnovani koncentracijski logori. Kratak je bio put od Zakonske odredbe za obranu naroda i države preko Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonske odredbe o zabrani ćirilice do Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore: u tim su logorima za NDH stradali desetci tisuća Roma, Židova, Srba i Hrvata.[1] Razočaranje hrvatskoga naroda ustaškom vlašću uslijedilo je gotovo neposredno s počecima progona, proglašavanjem rasnih odredbi i otvaranjem logora za “nepoćudne i pogibeljne osobe”. U tim je progonima samo u logorima život izgubilo, kako današnja istraživanja pokazuju, više od 100 tisuća ljudi, žena i djece.[2]

Ustaše usmrćuju skupinu ljudi

Također, NDH je bila nezavisna tek na papiru, kako u odnosu na njemačke i talijanske okupacijske vlasti, tako i s obzirom na velik dio teritorija koji nije nadzirala, a koji su nadzirali četnici (dijelovi Dalmatinske zagore, Like, Bosne i dr.), te sve jači partizanski pokret.[2] Značaj režima te utjecaj fašističke Italije i nacističke Njemačke nisu ostavljali mnogo prostora za neovisnu djelatnost u bilo kojem području društvenog života. Neuspjelim pučem Vokić–Lorković u ljeto 1944. visoki ustaški dužnosnici pokušali su sačuvati državu prelaskom na stranu antihitlerovske koalicije.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Komunička je djelatnost bila usmjerena na očuvanje Jugoslavije. Zato je i osnovno političko stajalište KPJ (u čijem je sastavu, kao posebna organizacija, od 1937. djelovao KPH) bilo okupljanje svih političkih skupina i ljudi spremnih za pružanje otpora okupacijskim silama i svima onima koji s njima surađuju. Na hrvatskim prostorima to je ponajprije značilo pridobiti hrvatsko stanovništvo koje je do tada slijedilo HSS i zaustaviti jačanje četničkoga pokreta među srpskim stanovništvom te ih ujediniti u široki antifašistički pokret.[1]

Počeci ustanka[uredi VE | uredi]

Promidžbeni plakat partizana

Prvi antifašistički partizanski odred na području Hrvatske i uopće Jugoslavije je osnovan u šumi Žabno pokraj Siska 22. lipnja 1941.[3] pod vodstvom Vlade Janića-Cape. Partizani u Hrvatskoj nosili su troroge kape po uzoru na interbrigadiste u španjolskom građanskom ratu. Cilj partizana je bio, prije svega, oslobađanje Hrvatske od njemačke i talijanske okupacije i terora koji je provodio ustaški režim prema Romima, Srbima, Židovima i svim Hrvatima i drugima koji nisu prihvaćali ustaška načela.

Antifašistički pokret u obliku oružane borbe razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi, te je od formiranja Sisačkoga partizanskog odreda 22. lipnja 1941., sastavljenog gotovo isključivo od Hrvata, već koncem 1941. brojio oko 7.000 boraca; početkom 1942. Glavni štab Hrvatske podijelio je bojište na 5 zona na kojima je djelovalo 5 korpusa s po 2 do 4 divizije, te je do konca 1944. taj broj rastao tako da se u partizanskim redovima borilo oko 150.000 boraca.[2]

Partizanski način ratovanja bio je učinkovit i u početnome razdoblju rata; izbjegavao se izravan sukob s mnogo jačom vojnom silom, rabeći taktiku gerilskoga ratovanja, sabotaža i promidžbe. Svojim iznenadnim napadima na prometnu infrastrukturu i zasjedama, uspješno su ometali glavne opskrbne pravce njemačke vojske, kao i funkcioniranje NDH.

Prekretnica[uredi VE | uredi]

Prostor pod nadzorom NOVJ-a (šrafirano crveno) u rujnu 1944.

Slabljenjem Njemačke i slomom Italije narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj jača i dobiva državotvorne atribute osnivanjem ZAVNOH-a. U općim ratnim naporima antihitlerovske koalicije značajnu ulogu tijekom 1943. igrao je partizanski pokret na području bivše Kraljevine Jugoslavije, u prvom redu Hrvatske te Bosne i Hercegovine, sudionici kojega su nakon kapitulacije Italije razoružali veći broj talijanskih divizija te oslobodili velike dijelove Istre, Hrvatskoga primorja, Dalmacije, Bosne i Hercegovine.[4]

U drugoj polovici 1943. partizanska vojska brojčano jača te stvara mobilnije borbene jedinice – brigade, te stavlja značajna područja pod svoju kontrolu. Padom Italije i povlačenjem ostataka talijanske vojske, partizani dobivaju mnogo vojne opreme i materijala. Osim što je u NOP tada masovnije pristupilo stanovništvo iz bivših okupiranih talijanskih područja, u partizanske redove ulaze i pojedini talijanski dobrovoljci. S većim brojem vojnika i opremom, parizanske brigade postupno jačaju u koordiniranu vojnu silu rabeći sve više izravne načine sukoba, tako da se vlast NDH stvarno svodila samo na veće gradove i komunikacijske linije.

Zahvaljujući vojnim uspjesima, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. studenog 1943. u Jajcu je bila uspostavljena nova Jugoslavija »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine.[4]

Na savezničkoj konferenciji u Teheranu 1943. NOP u Jugoslaviji priznat je kao ratujuća saveznička sila, dok su Saveznici konačno povukli podršku četnicima Draže Mihailovića. Stanje se po partizane dodatno poboljšalo 1944., jer je bilo očigledno da su gubitnici u ratu Sile osovine i njezini saveznici. Vojnici domobranske vojske masovno su počeli prelaziti u partizanske odrede.

Ustanak Hrvata u Francuskoj.jpg
Ustanak u Villefranche-de-Rouergueu, pobuna u francuskom gradu Villefranche-de-Rouergueu, koju su u rujnu 1943. izazvali prisilno mobilizirani hrvatski i bosanski pripadnici u sastavu njemačke divizije 13. oružana gorska divizija SS-a "Handschar" u namjeri da se priključe Francuskom pokretu otpora. Iako su nacisti brutalno ugušili pobunu, Radio London proglasio je Villefranche-de-Rouergue prvim gradom u zapadnoj Europi oslobođenim od nacističkih okupatora. U sjećanje na pobunu u tom se gradu nalazi spomen-park te ulica nazvana Avenijom Hrvata...[5]

Federalna Država Hrvatska[uredi VE | uredi]

Federalna Država Hrvatska
konstitutivna jedinica Demokratske Federativne Jugoslavije
Flag of FR Yugoslavia.svg
 
Flag of the State of Slovenes, Croats and Serbs.svg
1943.–1945. Flag of SFR Yugoslavia.svg
 
Flag of the Socialist Republic of Croatia.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Federalne Države Hrvatske
Glavni grad Otočac i Plitvička jezera, Plaški, Topusko, Šibenik, Zagreb
Jezik/ci hrvatski
Vlada Republika
Predsjednik
 - 1941. – 1943. Vladimir Nazor
Predsjednik vlade
 - 1944. – 1945. Vladimir Bakarić
Legislatura Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)
Povijest Drugi svjetski rat
 - Prvo zasjedanje ZAVNOH-a 13. i 14. lipnja 1943.
 - Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj 20. rujna 1943.
 - Drugo zasjedanje ZAVNOH-a 12.–15. listopada 1943.
 - Treće zasjedanje ZAVNOH-a 8. i 9. svibnja 1944.
 - Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a 24. i 25. srpnja 1945.

Završna faza ratovanja[uredi VE | uredi]

Polovicom 1944., kada je započela završna etapa ratovanja, u Hrvatskoj je bilo oko 110.000 boraca svrstanih u 5 korpusa NOV-a. Vojne akcije vodio je Glavni štab Hrvatske, odnosno Vrhovni štab NOV-a i POJ-a pod zapovjedništvom Josipa Broza. KPJ/KPH nastojao je nametnuti i očuvati vodeći položaj te određivati političke i vojne ciljeve antifašističke borbe, a istisnuti sve druge političke čimbenike. Osnovno je pritom za KPJ/KPH bilo zadržavanje kontinuiteta međunarodnog postojanja jugoslavenske države, ali uz mijenjanje bitnih sadržajnih elemenata unutarnjeg ustroja.[1]

Prihvaćao se međunarodni kontinuitet jugoslavenske države, a istodobno se afirmirao unutarnji diskontinuitet, poglavito s obzirom na socijalna i klasna određenja i njihovo oblikovanje sukladno komunističkim koncepcijama. Zbog toga je i sam rat bio višeslojan: oslobodilački, građanski i revolucionarni.[1]

U operacijama na hrvatskom i slovenskom teritoriju u ožujku 1945. Jugoslavenska je armija probila njemačku frontu u Lici, a usporedno na Dunavu Srijemsku bojišnicu; do početka svibnja završila je uspješno Riječku bitku, oslobodila Istru i Slovensko primorje do Soče, gdje se sastala sa savezničkim snagama, koje su nakon proboja fronte kraj Bologne (19. travnja) prodrle kroz sjevernu Italiju do Austrije i rijeke Soče. Do 15. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije oslobodile su cijelo slovensko područje te prodrle na talijanski i austrijski teritorij, gdje im se kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. predao veći dio oružanih snaga NDH (domobranske i ustaške postrojbe) zajedno s dijelom ustaškoga političkog vodstva.[4]

Narodnooslobodilački odbori[uredi VE | uredi]

Narodnooslobodilački odbori, najprije kao privremeni, a zatim i stalni organi vlasti na prostorima koje su nadzirali partizani, bili su izraz novih okolnosti. Politička tijela i organi vlasti ubrzo su stvarani i na višim razinama. AVNOJ je bio ustrojen već u studenome 1942. Od tada je djelovao i Inicijativni odbor za stvaranje ZAVNOH-a, koji je u ljeto 1943. bio konstituiran kao političko predstavničko tijelo narodnooslobodilačkog pokreta i borbe naroda Hrvatske pod predsjedništvom Vladimira Nazora.[1]

Na svoja tri zasjedanja ZAVNOH je donio temeljne odluke o federalnom uređenju buduće države, kao i ključnu odluku o sjedinjenju svih okupiranih područja Hrvatske s maticom zemljom, čime je u krilu antifašističkoga pokreta utrt put hrvatskoj državnosti i njezinoj teritorijalnoj cjelovitosti, sve do suvremenoga međunarodnog priznanja njezinih granica.[2]

Ustroj Federalne Države Hrvatske razvijao se u Narodnooslobodilačkom pokretu, po modelu od dna do vrha, što znači da su se prvo razvijali niži oblici organiziranja, koji su svoj vrhunac dosegli stvaranjem Zavnoha. Tako je potkraj 1941. bilo 677 različitih narodnooslobodilačkih odbora,[6] 1942. ima već 1609 NOO-a, a krajem 1943. 4596 NOO-a.[6]

Od navedenih 4596 NOO-a, na širem zagrebačkomu području djelovalo ih je 1147, 699 u Slavoniji, 703 u Dalmaciji, 491 u Istri, 178 u Pokuplju, 247 na Banovini, 278 u Lici, 318 na Kordunu, 183 u Gorskomu kotaru, 266 u Hrvatskom primorju i 86 u karlovačkomu okružju.

Od tog broja opstojalo je: oblasnih – 3, okružna – 23, gradskih NOO u stupnju okružnih – 1, kotarskih – 106, općinskih – 566 (gradskih u stupnju općinskih – 21, općinskih – 545), mjestnih – 3696 i 201 ostalih vrsta NOO-a (rajonskih – 18, uličnih – 71, NO odbora u poduzećima i ustanovama – 65, zavičajnih – 11, te akcijskih i drugih – 36).

Završna zasjedanja ZAVNOH-a[uredi VE | uredi]

Odluke Drugoga zasjedanja AVNOJ-a iz 1943. uvele su federalistički oblik državnog ustroja koji je u teritorijalnome, a napose u sadržajnome smislu, bio u diskontinuitetu s promjenama započetima u Kraljevini Jugoslaviji stvaranjem Banovine Hrvatske.[1]

Ivan Šubašić, kao čelnik kraljevske vlade u inozemstvu, sklopio je u lipnju 1944. sporazum s Josipom Brozom, čelnikom NKOJ-a, kojim je priznao započeti avnojski preustroj jugoslavenske države. Hrvatsku partizansku državu, koja je u svibnju na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a dobivala završne oblike, Andrija Hebrang, sekretar CK KPH, 1944. nazvao je »slobodna Federalna Država Hrvatska« (FDH).[1]

Na rad!, promidžbeni plakat iz 1945.

Tijekom lipnja 1944. otok Vis postaje vojni, politički i diplomatski centar Narodnooslobodilačkog pokreta. Potpunim oslobođenjem Dalmacije tijekom siječnja 1945. ZAVNOH se seli u grad Šibenik pripremajući se za preuzimanje vlasti na prostoru čitave Hrvatske. Šibenik je bio sjedište ZAVNOH-a od 31. prosinca 1944. do 13. svibnja 1945. S tim u skladu ZAVNOH donosi odluku o formiranju prve Narodne vlade Hrvatske. Na izvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a 14. travnja u Splitu izabrana je Narodna vlada Federalne Hrvatske.[1] Vladu su činili predsjednik Vladimir Bakarić, dva potpredsjednika i ministri.[7]

Četvrto zasjedanje ZAVNOH-a je održano 24. i 25. srpnja 1945. u sabornici na Markovom trgu i tog dana promijenjen je naziv u Narodni sabor Hrvatske. Predsjednik Predsjedništva Narodnoga sabora Hrvatske Vladimir Nazor povjerio je mandat za sastav vlade Vladimiru Bakariću, a on je predložio višestranačku vladu, koja se sastojala od četiri predstavnika KPH, petorice HSS-ovaca, četvorice predstavnika Srba iz Hrvatske i jednoga izvanstranačkog ministra.[8]

Predsjedništvo Narodnog sabora Hrvatske donosi »Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske«, 26. veljače 1946. i od tada djeluje kao Prezidij Sabora Narodne Republike Hrvatske.[9] Narodna vlada mijenja naziv u Vlada Sabora Narodne Republike Hrvatske. Udio komunista u Prezidiju raste na 70%, a u Vladi na 87%. Od 26. do 30. kolovoza 1946. održano je peto zasjedanje Sabora, prvo pod novim nazivom Sabor Narodne Republike Hrvatske, koje je kasnije (18. siječnja 1947.) kao Ustavotvorni Sabor NRH promulgiralo prvi Ustav Narodne Republike Hrvatske.[10]

Doprinos[uredi VE | uredi]

Iako su 1941. i 1942. većina hrvatskih partizana bili Srbi, do listopada 1943. većina su postali Hrvati. To je bio djelomično rezultat i prelaska partizanima dijela vodstva HSS-a u lipnju 1943., posebno Božidara Magovca, kao i zamaha nakon pada Italije.[11] Kako je postupno narodnooslobodilački pokret postajao sve prisutniji i popularniji, do kraja 1943. sve više Hrvata se pridruživalo partizanima. Krajem 1944., statistike pokazuju da su Hrvati činili 61% partizanskih snaga u Hrvatskoj, te iako je srpski doprinos od 28% značio njihovu veću zastupljenost od udjela u stanovništvu, Hrvati su postajali sve veća većina.[12][13][14] Ovaj proces samo je ubrzan ponudom opće amnestije svima koji prijeđu partizanima iz snaga NDH do 15. rujna 1944. U razdoblju od 1. do 15. rujna 1944. prebjeglo je samo jedinicama Istočne grupe partizanskih odreda u okolici Bjelovara 245 domobrana s kompletnim naoružanjem.[15]

Antifašistički pokret u obliku oružane borbe razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi, te je od formiranja Sisačkoga partizanskog odreda 22. VI. 1941, sastavljenog gotovo isključivo od Hrvata, već koncem 1941. brojio oko 7000 boraca; početkom 1942. Glavni štab Hrvatske podijelio je bojište na 5 zona na kojima je djelovalo 5 korpusa s po 2 do 4 divizije, te je do konca 1944. taj broj rastao tako da se u partizanskim redovima borilo oko 150 000 boraca.[2]

Hrvatski partizani bili su ključni za NOVJ; do kraja 1943. Hrvatska, s 24% jugoslavenskog stanovništva, davala je više partizana nego Srbija, Crna Gora, Slovenija i Makedonija zajedno. Hrvatski partizani bili su jedinstveni pokret otpora u Europi po broju Židova u svojim redovima, a početkom 1943. uspostavili su ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) kao parlamentarnu, zastupničku skupštinu cijele Hrvatske, jedinstenu u tadašnjoj Europi. ZAVNOH je održao tri zasjedanja tijekom rata na privremeno oslobođenim područjima, okruženim njemačkim snagama i snagama NDH. Na četvrtom zasjedanju 24. i 25. srpnja 1945. u Zagrebu ZAVNOH se proglasio hrvatskim Saborom.[16]

Prema Goldsteinu, među hrvatskim partizanima krajem 1941. bilo je otprilike 77% Srba i 21,5% Hrvata uz zanemariv broj drugih. Do kolovoza 1942. udio Hrvata je porastao na 32%, a do rujna 1943. i na 34%. Nakon kapitulacije Italije udjel Hrvata je nastavio rapidno rasti te je do početka 1944. među hrvatskim partizanima bilo 60,4% Hrvata, 28,6% Srba, 2,8% Muslimana i 8,2% drugih i boraca nepoznate narodnosti.[17] Sveukupno tijekom rata hrvatski partizani bili su 61% Hrvati, 28% Srbi, a ostalo su bili Slovenci, Muslimani, Židovi, Crnogorci, Talijani, Česi i Folksdojčeri.

Pol. 1944., kada je započela završna etapa ratovanja, u Hrvatskoj je bilo oko 110 000 boraca svrstanih u 5 korpusa NOV-a. Voj. akcije vodio je Glavni štab Hrvatske, odn. Vrhovni štab NOV i POJ pod zapovjedništvom J. Broza. KPJ/KPH nastojao je nametnuti i očuvati vodeći položaj te određivati polit. i voj. ciljeve antifašističke borbe, a istisnuti sve druge polit. čimbenike.[1]


U odnosu na broj stanovnika, Hrvatska je imala najmasovniji pokret otpora i podnijela relativno najveće žrtve. Čak 70 % boraca bilo je mlađe od 25 godina, Hrvatska je imala 251 partizanski odred, 78 brigada i 17 divizija. Od sedam korpusa, pet je bilo hrvatskih s ukupno 200.000 hrvatskih boraca, koji su se u posljednjih pet mjeseci rata borili protiv oko pola milijuna njemačkih, ustaških i četničkih snaga. Od 206.000 mrtvih boraca u Jugoslaviji, 64.000 bilo je hrvatskih. Iako je doprinos hrvatskih prvoboraca-heroja NOR-a u cjelokupnom svjetskom antifašizmu nemjerljiv, bleiburška tragedija, tragedija hrvatskog Križnog puta i ostali zločini u poraću bacili su sjenu i mrlju na čistoću vrijednosti hrvatskog antifašizma.

Ostavština[uredi VE | uredi]

Odluke ZAVNOH-a imale su presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske.[18] Republika Hrvatska je u izvorišnim osnovama svog prvog Ustava jasno naznačila da svoju državnost u vremenu Drugog svjetskog rata temelji na narodnooslobodilačkoj borbi i odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske o stvaranju Federalne Države Hrvatske, a nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske.

Wikicitati „Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
[...]
u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. - 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.”

Danas je u Hrvatskoj, prema podatcima za 2011., 43.557 partizana primatelja povlaštene mirovine (prosječna mirovina 2.683 kn).[19]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Hrvati: Hrvatska u Jugoslaviji
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Opća i nacionalna enciklopedija - Hrvati
  3. Nikola Anić, Antifašistička Hrvatska: Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., Multigraf marketing-Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., ISBN 953-7254-00-3, str. 34.:
    "Prvi partizanski odred, koji je osnovan u Hrvatskoj, odnosno u okupiranoj Jugoslaviji, formiran je 22. lipnja 1941., u šumi Žabno kod Siska. (...) Nastao je zalaganjem NOP-a i angažiranjem Vlade Janjića Cape. (...) Nije to bio prvi partizanski odred u okupiranoj Europi, niti prvi antifašistički partizanski odred u Europi, kako se dugo govorilo. Prve oružane partizanske postrojbe u okupiranoj Europi pojavile su se još 1939., u okupiranoj Poljskoj, onda u Norveškoj, Francuskoj, zemljama Beneluksa, u Grčkoj itd. Sisački NOP odred je prvi antifašistički partizanski odred u okupiranoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj."
  4. 4,0 4,1 4,2 Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Drugi svjetski rat
  5. Hrvatska: zemlja i ljudi - Jugoslavija i II. svjetski rat
  6. 6,0 6,1 Tuđman, Franjo. Bespuća povijesne zbiljnosti : Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Biblioteka Hrvatske povjesnice, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0042-X
    Wikicitati „Osim toga, NOP u Hrvatskoj postigao je najviši stupanj političke organizacije antifašističke fronte i nove revolucionarne vlasti: potkraj 1941. u Hrvatskoj je bilo 677 različitih odbora NOP-a, godinu dana kasnije ima već 1609 NOO-a, a na kraju 1943. sva je Hrvatska prekrivena s mrežom od 4596 NOO-a, od mjesnih preko kotarskih do okružnih i oblasnih.”
    (Tuđman, 1990., 443.)
  7. Vijenac: Arhitektura u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), IV. dio - Prosvjetna ognjišta i domovi kulture, 26. prosinca 2002.
  8. www.sabor.hr, "ZAVNOH se 24. i 25. srpnja 1945. godine sastaje na svome četvrtom zasjedanju u sabornici na Markovu trgu. Tada donosi zakon o promjeni naziva u Narodni sabor Hrvatske da bi naglasio povijesni kontinuitet hrvatskoga zakonodavnog tijela kao predstavnika državnoga suvereniteta Hrvatske. ", pristupljeno 4. srpnja 2013.
  9. Zakon o imenu Narodne Republike Hrvatske, Narodne novine, 34/46., od četvrtka, 28. veljače 1946.
  10. Ustav Narodne Republike Hrvatske, Narodne novine, 7/47., od četvrtka, 23. siječnja 1947.
  11. Tomasevich (2001), str. 362–363
  12. Strugar, Vlado (1969). Jugoslavija 1941–1945, Vojnoizdavački zavod.
  13. (1982) Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, Vojnoistorijski institut.
  14. (1976) Putevim Glavnog štaba Hrvatske.
  15. Zdravko Dizdar, Teror okupatora i ustaša i aktvnost NOP-a u Bjelovaru 1941.-1945., Bjelovarski zbornik, Bjelovar 1989., 50.,
  16. (1978) Hrvatska u ratu i revoluciji 1941–1945, Školska knjiga, Zagreb.
  17. Goldstein. Serbs and Croats in the national liberation war in Croatia, str.266-267.
  18. Hrvatska enciklopedija - Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH)
  19. HKV.hr - Povlaštene mirovine 2011.: "Antifašisti" i dalje brojniji od branitelja

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]