Dalmatinski konjanički strijelci
Dalmatinski konjanički strijelci Reitende Dalmatiner Landesschützen | |
---|---|
![]() Oznaka na kapi pripadnika postrojbe | |
Aktivna | 1874. – 1918. |
Država | ![]() ![]() ![]() |
Odanost | ![]() Centralne sile |
Grana | ![]() |
Vrsta | ![]() |
Uloga | lako izviđanje na malim brdskim konjima[1] |
Veličina | eskadron kasnije divizijun |
Sjedište | Sinj |
Boje | ![]() ![]() ![]() |
Sudjelovanje u borbama | Zauzimanje BiH 1878.[2] Prvi svjetski rat Balkansko bojište Talijansko bojište Sočanske ofenzive |
Zapovjednici | |
Istaknuti zapovjednici |
Julius Stöger-Steiner (1907.-1914.) Julius Köhler (1903.-1907.) |
Divizijun dalmatinskih konjaničkih[3][4] zemaljskih strijelaca (k.k. Reitenden Dalmatiner Landesschützen Division) bila je elitna postrojba austro-ugarske vojske odnosno austrijskog domobranstva u Dalmaciji. Taj naziv imao je od 1910.[5] Od osnutka do 1893. službeno se zvao Eskadron konjaničkih strijelaca u Dalmaciji (Eskadron berittene Schützen in Dalmatien). Od 1893. do 1910. postrojba je nosila naziv Jahaći zemaljski dalmatinski strijelci (Berittene Dalmatiner Landesschützen), a kraj Prvog svjetskog rata dočekali su kao Dalmatinski konjanički carski strijelci (Reitende Dalmatiner Kaiserschützen).[5]

Prema Zakonu o nacionalnoj obrani i Zakonu o Landwehru, postojećim domobranskim streljačkim bojnama u Dalmaciji (79., 80., 81. i 82.) trebale su biti osigurane dvije konjaničke satnije za službu obavještavanja i veze. Cijela Dalmacija bio je zamišljen kao dopunski okrug. Godine 1872. u Sinju su formirane dvije satnije u zajednički odred. Odred je dobio je oznaku "Zapovjedništvo za strijelce na konjima" („Cadre-Commando für die Landesschützen zu Pferd“) i imao je mirnodopsko stanje od 28 vojnika i 21 konja. Osnovna svrha ove postrojbe bilo je obučavanje časnika i vojnika te briga o konjima. Trajanje obuke za regrute bilo je tri mjeseca, a za svaku konjaničku satniju bilo je predviđeno 185 vojnika i 161 konj.[6]
Godine 1874. dvije satnije, analogno ostatku domobranskog konjaništva (Landwehrkavallerie), preimenovane su u eskadrone[7]. Nakon reorganizacije Landwehra 1889., dvije eskadrile su ujedinjene u diviziju, s rezervnim odjelom koji bi se aktivirao u treći eskadron u slučaju rata. Ratno stanje divizijuna, zapovjedništvo i tri eskadrona bilo je 456 vojnika i 410 konja.[8]

Iako je svrha dalmatinskih konjaničkih strijelaca izvorno je bila kurirska i služba veze, intezivno se koriste za nadzor granice i borbeno izviđanje. U Prvi sjvetski rat ulaze kao laka izvidnička konjica, no vrlo zbog dinamike rata napuštaje konje i bore se kao laka odnosno brdska pješadija na talijasnkom bojištu zajedno sa ostalim postrojbama XVI. korpusa. 16. siječnja 1917. Car Karlo I. preimenovao je postrojbu u divizijun Dalmatinskih konjaničkih carskih strijelca (Reitende Dalmatiner Kaiserschützen).[9]
Prvotna oprema konjaničkih strijelaca bila je samo konjanička sablja M1869 i revolver Gasser Armeer M1870/74. Sablje su bile smještene u torbici od smeđe kože s remenom za nošenje. Časničke sablje bile su identične vojničkim sabljama, ali je ručka bila vezana posrebrenom žicom, a košara je bila probijena, ukrašena i polirana. Od 1876. vojnici su nosili karabiner "System Fruhwirth". Nakon što je karabiner M90 postao dostupan, zamijenio je prethodno korištenu pušku Fruhwirth. Tijekom Prvog svjetskog rata naoružanje postaje identično naoružanju brdskih pješčkih postrojbi.[10]
- Zapovjedništvo divizijuna – Sinj (Signo)
- I. eskadron – Sinj (Signo) (4. brdska brigada, 18. pješačka divizija, kasnije 58. pješačka divizija)
- II. eskadron – Sinj (Signo) (5. brdska brigada, 18. pješačka divizija, kasnije 58. pješačka divizija)
- III. eskadron - Zadar (Zara) (zapovjedništvo XVI korpusa)
Pripadnici postrojbe nosili su "štuka-sive" tunike sa srebrnim pucetima.[5] Imali su tamnosmeđe kapute.[5] Nosili su sivoplave jahaće hlače, a na glavi su imali šešire s crnim perom i austrijskim carskim orlom u rogu (trubi).[5]
-
Svečana odora konjaništva austrijskog domobranstva.
-
Satnik postrojbe u bojnoj odori
-
Satnik postrojbe u bojnoj odori (do 1893.)
- ↑ Ive Mažuran, Mladen Trnski: Hrvati, slike iz ratničke prošlosti, Zagreb, 1993., ISBN 953-6013-00-2
- ↑ T. Oršolić, Sudjelovanje dalmatinskih postrojbi u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 42/2000, str. 287-308.
- ↑ Čoralić, Lovorka. 30. prosinca 2013. Tado Oršolić, Vojna Dalmacija u 19. stoljeću: vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.), Sveučilište u Zadru, Zadar 2013., 322 str. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 31 (-): 370–372. ISSN 1330-7134
- ↑ Oršolić, Tado. 20. lipnja 2000. Sudjelovanje dalmatinskih postrojbi u zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (42): 287–308. ISSN 1330-0474
- ↑ a b c d e mlorenz.at, k.k. Reitende Dalmatiner Landesschützendivision
- ↑ Hinterstoisser, Hermann; Beimrohr, Wilfried, ur. 2006. Die k.k. Landwehr-Gebirgstruppen: Geschichte, Uniformierung und Ausrüstung der österreichischen Gebirgstruppen von 1906 bis 1918. Verl. Militaria. Vienna. ISBN 978-3-902526-02-1
- ↑ enciklopedija, Hrvatska. eskadron. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 11. lipnja 2025.
- ↑ Hinterstoisser, Hermann; Beimrohr, Wilfried, ur. 2006. Die k.k. Landwehr-Gebirgstruppen: Geschichte, Uniformierung und Ausrüstung der österreichischen Gebirgstruppen von 1906 bis 1918. Verl. Militaria. Vienna. ISBN 978-3-902526-02-1
- ↑ Hinterstoisser, Hermann; Beimrohr, Wilfried, ur. 2006. Die k.k. Landwehr-Gebirgstruppen: Geschichte, Uniformierung und Ausrüstung der österreichischen Gebirgstruppen von 1906 bis 1918. Verl. Militaria. Vienna. ISBN 978-3-902526-02-1
- ↑ Hinterstoisser, Hermann; Beimrohr, Wilfried, ur. 2006. Die k.k. Landwehr-Gebirgstruppen: Geschichte, Uniformierung und Ausrüstung der österreichischen Gebirgstruppen von 1906 bis 1918. Verl. Militaria. Vienna. ISBN 978-3-902526-02-1