Svetozar Borojević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Svetozar Borojević
Svetozar Boroëvić von Bojna 1914.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 13. prosinca 1856.
Mjesto rođenja Kostajnica, Hrvatska
Datum smrti 23. svibnja 1920.
Mjesto smrti Klagenfurt, Austrija
Nacionalnost Hrvat[1]
Puno ime Svetozar Borojević von Bojna
Nadimak Lav sa Soče[1]
Supruga Leontina (r. von Rosner)
Titule barun[1]
Opis vojnoga službovanja
Čin feldmaršal
Ratovi Prvi svjetski rat
Važnije bitke Bitka kod Soče
Odlikovanja Vojnički red Marije Terezije
Pour le Mérite
Željezni križ

Svetozar Borojević von Bojna (Umetić, kod Kostajnice, 13. prosinca 1856.Klagenfurt, 23. svibnja 1920.), bio je feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske.

Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.

Životopis[uredi VE | uredi]

Prijeratna karijera[uredi VE | uredi]

Borojević je rođen 1856. godine u selu Umetić, blizu Kostajnice, u Hrvatskoj, tada u Austro-Ugarskoj od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić[2]. Osnovnu školu polazio je i završio je u Zrinu gdje je njegov otac Adam od 1859. godine bio zapovjednikom.[3] Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu (mađ. Köszeg), koju završava 1872. godine i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. godine pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875. godine, a 1878. godine sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). 1. svibnja 1880. godine promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. godine nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. promaknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. godine predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. godine. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. godine u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. godine drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. godine imenovan je glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. 15. svibnja 1904. godine promaknut je u čin general bojnika. Od 1905. godine zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. General bojnik Boroević je 17. srpnja 1907. godine postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. godine zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie).

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na Istočno bojište u Galiciju gdje je 12. rujna 1914. godine preuzeo zapovjedništvo 3. armije koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914. godine. Odlikovan je 4. studenoga 1914. godine Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. godine kod klanca Dukla držao je položaje sprječavajući prodor ruske vojske na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja[4]). Imenovan je general pukovnikom 1. svibnja 1916. godine. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) od lipnja 1916. godine. U razdoblju 1917.-1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević). Na fronti je ostao do studenoga a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.

Nakon Prvoga svj. rata[uredi VE | uredi]

I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi, Kraljevstvu SHS. No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj južnoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen i povratak zabranjen a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno.

Umro je 23. svibnja 1920. godine u klagenfurtskoj bolnici nakon moždanog udara, a pokopan je 26. svibnja 1920. godine na gradskome groblju. Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti.[5] Njegovi posmtrni ostatci preneseni su 21. listopada 1920. godine i pokopani u arkadama na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I. Svečanome pokopu nazočilo je i nekoliko tisuća Boroevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Govor na grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.[5]

Karakter[uredi VE | uredi]

Iako je bio sitne tjelesne građe, Borojević je imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna ličnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru kojemu je služio. Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Sarkotiću: "Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito."

Zanimljivo je napomenuti kako ga je osobna taština, po kojoj je bio poznat, stajala i plemićkog naslova. Nakon što je dobio zapovjednički križ Reda Marije Terezije mogao je dobiti višu plemićku titulu baruna, no on je zahtijevao naslov grofa. Car je taj zahtjev odbio, a Borojević je zadržao stari položaj u plemićkoj hijerarhiji.

Značaj i reputacija[uredi VE | uredi]

Svetozar Borojević von Bojna bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega 1. svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Tu tvrdoglavost u obrani svakog metra bojišnice mu mnogi zamjeraju kao nepotrebno žrtvovanje ljudskih života. No usprkos takvim kritikama, učinkovitost u obrani mu se ne može poreći, o čemu svjedoči i čin feldmaršala koji se inače dodjeljivao isključivo austrijskom plemstvu.

Još od početka sukoba Borojević se našao na meti talijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi. Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni propagandni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Durch Bosnien: illustrirter Führer auf der k. k. Bosna-Bahn und der bosnisch-hercegovinischen Staatsbahn Doboj-Siminhan, Verl. d. k. k. Bosna-Bahn, Beč, 1887., (2. izd. 1890.)
  • O vojni proti Italiji od feldmaršala Boroevića, Ljubljana, 1923.
  • O ratu protiv Italije: sa 3 priloga, Delniška tiskarna d. d., Ljubljana, 1923.

Narodnosna pripadnost[uredi VE | uredi]

Svetozara Borojevića često zbog njegove pravoslavne vjere svrstavaju među Srbe. Međutim, u svojim pismima i govorima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku narodnosnu pripadnost i domoljublje.

Wikicitati „Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.”
(brzojav Svetozara Borojevića Narodnom vijeću SHS, 1. studeni 1918.[2])
Wikicitati „Dragi Slavko! ... Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? ... Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.”
(pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.[2][6])
Wikicitati „... Prilikom obraćanja dalmatinskim pukovnijama, Borojević je također izrazio svoje hrvatstvo riječima: "Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska."”
("General Borojević među Dalmatincima, Narodni list, br. 8, 19. siječnja 1916.[7])

Prezime[uredi VE | uredi]

Dvije su inačice pisanja njegovoga prezimena. Prva je korijenski oblik, Boroević, 1 kako se i sam potpisivao a druga je Borojević, sukladno suvremenom pravopisu i obliku prezimena koji prevladava u literaturi 20. stoljeća.[8]

Počasni doktor Zagrebačkoga sveučilišta[uredi VE | uredi]

Godine 1916. odobrenjem Franje Josipa I. a na prijedlog Pravnog fakulteta i Senata Sveučilišta u Zagrebu Svetozaru Boroeviću i nadvojvodi Eugenu Habsburškom dodijeljeno je najviše počasno zvanje, doctor honoris causa, radi pobjeda nad neprijateljem i napose radi zaštite očinske grude, prava i kulturnog napretka Hrvata (Ob eximia in limitibus imperii strenue defendendis ac imprimis in Croatarum paterno solo iuribus atque litterarum et artium progressu tuendis merita).[9][10] Počasni doktorat braniteljima Sočanskog fronta dodijeljen je, 30. siječnja 1916. godine nadvojvodi Eugenu Habsburškom a 1. veljače 1916. godine Svetozaru Boroeviću, na bojišnici uz najviše počasti.[9][10] Sveučilišno izaslanstvo za dodjelu doktorata činili su dr. Josip Šilović, promicatelj; dr. Milorad Stražnicki, dekan Pravnoga fakulteta; rector magnificus dr. Fran Barac, profesor Bogoslovnoga fakulteta; hrvatski kipar Robert Frangeš-Mihanović i podvornik Andrija Kišur.[11]

Iz Borojevićeva govora, 1. veljače 1916. godine na Sočanskoj bojišnici, nakon promaknuća u počasnoga doktora:

Wikicitati „(...) Osobitim ponosom napunja mene, što mi je naročito prvi kulturni zavod moje uže domovine, sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, pripravilo tu radost. Diljem stoljeća bio je kod našega naroda rat pravilo, mir izuzetak. Od snježnog Velebita pa do lozom okićenih obronaka Fruške gore, od Drave do Save nema porodice, koja nije više svojih članova rado žrtvovala u tijeku vijekova na svim bojnim poljima Evrope, da potvrdi granitnu vjernost previšnjoj dinastiji, da potvrdi najvruću ljubav spram grude domaje. Tradicija Hrvata, da održi vjeru do zadnjega daha i da se s lavljom srčanošću bori, i u ovom je ratu sjajno istaknuta na svim bojištima. Znade to svijet. Kao najstariji na vojni sin naše vruće ljubljene domovine, koja će - o tom sam čvrsto uvjeren - također svoje starce i svoje dječake poslati u vatru za prijestolje i otadžbinu, ako bude nužno, gledam u toj počasti, što je meni podijeljena, počast svim sinovima zemlje, što stoje neprijatelju na biljezi. Ja gledam u tom izražaj poštovanja za nas ratnike od prvih intelektualnih krugova i veselim se tomu, što to kolo, odano nauci i istraživanju, jednako s nama misli i osjeća. Ali ja gledam u toj počasti i jamstvo da će buduća pokoljenja biti uzgojena u našem duhu, u duhu bezuslovne odanosti za previšnje prijestolje i otadžbinu. Molim Vašu Velemožnost, da izruči slavnom senatu univerze moju srdačnu hvalu za počast vojsci i da izvoli pridodati, da moje najtoplije želje prate procvat i uspjeh toga najvišega kulturnoga instituta našega naroda, (...)”
(1916., veljače 1. Sočanska bojišnica - Odgovor Svetozara pl. Boroevića od Bojne rektoru Franu Barcu. Fusnota 81: Nacrt i čistopis (oznaka: ad 5V1) govora Svetozara pl. Borojevića, na hrvatskom, izrečen 1.II.1916., te njegov tipkopisni prijevod na njemački (oznaka: V5), s vlastoručnim podpisom, u arhivu RSuZ.[12])

Počasni građanin[uredi VE | uredi]

  • Počasnim građaninom Grada Karlovca proglašen je 1915. godine.[13]
  • Počasnim građaninom općine Sinj imenovan je u studenome 1915. godine a Općinsko vijeće Sinja tada je odredilo da najljepša ulica u mjestu nosi njegovo ime.[14]
  • Počasnim građaninom Požege, Slavonskoga Broda i Varaždina imenovan je u studenome 1915. godine.[14]
  • Počasnim građaninom Grada Zagreba proglašen je u ožujku 1916. godine.[15][16]
  • Počasnim građaninom Grada Pazina proglašen je 5. svibnja 1916. godine (Titulu mu je ukinula gradska skupština u razdoblju okupacije Kraljevine Italije 13. kolovoza 1919.)
  • Počasnim građaninom općine Janjina imenovan je polovicom svibnja 1917. godine.[14]
  • Također izabran je i počasnim građaninom Bakra, Koprivnice, Kostajnice i Petrinje.[17]
  • Počasnim građaninom Grada Ljubljane proglašen je u kolovozu 1915. godine. (oduzeto 1919. godine.[2], vraćeno 2009. godine[18])
  • Počasni građanin općinâ: Ajdovščina 1915., Renče, Goče na Vipavskem 1916., Osek-Vitovlje 1916., Šempas, Kamenj pri Ajdovščini, Sežana...[18]

Spomen[uredi VE | uredi]

  • Reljef s Borojevićevim portretom, rad Roberta Frangeš-Mihanovića, 2 postavljen je u Rektoratu Zagrebačkoga sveučilišta, 3 11. veljače 1917. godine.[19]
  • Na Borojevićevoj očinskoj kući u Mečenčanima 28. listopada 1917. godine Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" postavila mu je spomen ploču, 4 rad Roberta Frangeš-Mihanovića.[20]

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. 1 Boroević je germanizirani oblik prezimena.
  2. 2 "Robert Frangeš-Mihanović portretirao je Boroevića i na konju (plastika, bronca, visina 0.879 m), a kip je sačuvan u Gliptoteci HAZU-a u sadri."[19]
  3. 3 "Nakon 1919. godine, kad je maknut, Boroevićev reljef mogao se prvi put vidjeti na izložbi posvećenoj Prvom svjetskom ratu u Hrvatskom povijesnom muzeju 2006. godine."[21]
  4. 4 
a) "Službenim govornicima pridruži se govornik iz naroda. Javi se čovjek pučanin, koji se predstavi kao Simeon Boroević, umir. gruntovničar, rođak današnjeg velikog svečara i slavnoga vojskovođe. Rječito prikaza Boroević mnogu intimnu crtu iz djetinjstva i mladosti Boroevića, izpriča, kako je silnu volju imao mali Svetozar za vojništvo, kako je svakom prilikom pokazivao osobitu bistroću i zrelost. Na koncu reče doslovce: 'Gospodo, nas sve veseli, što ste ovaj spomenik ovdje podigli, s kojim ćemo se mi svi ponositi, a s nama i sav hrvatski narod. Neizmjerno smo sretni i zadovoljni, što je iz naše sredine niknuo ovaj veliki sin našega hrvatskoga naroda. Živila Hrvatska!'" (Spomen-spis Družbe "Braća hrvatskoga zmaja" o postavljanju spomen-ploče Svetozaru pl. Boroeviću u Mečenčanima, 28. listopada 1917., Hrvatski zmaj. Glasilo Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, Zagreb, 15.XI.1917., br. 3, str. 34.-56.)[22]
b) "(...) ploča je skinuta nakon prevrata 1918. godine, točnije, početkom 1921. godine, premda se pričalo da se to dogodilo tek 1945. godine, te da su njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata odali počast domu u Mečenčanima. Spomen-ploča isprva je pohranjena u kostajničkoj obćini, premda je Boroevićeva sestra Ljubica Babić iz Prijedora izrazila želju da je posjeduje. Nakon toga gubi joj se svaki trag."[21]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Vojna povijest (vecernji.hr) - Lav sa Soče, objavljeno 2.1.2014., pristupljeno 12.1.2014.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Milan Pojić,Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., preuzeto 8. prosinca 2011.
  3. Mira Kolar-Dimitrijević, Zašto vojskovođu Svetozara Boroevića od Bojne treba zadržati u sjećanju, str. 11., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  4. (engl.) Bitke: Treća bitka kod Soče, 1915., preuzeto 8. prosinca 2011.
  5. 5,0 5,1 Mira Kolar-Dimitrijević, Zašto vojskovođu Svetozara Boroevića od Bojne treba zadržati u sjećanju, str. 19., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  6. Milan Pojić, Danijela Marjanić, Pisma vojskovođe Svetozara Boroevića 1912.-1920., str. 136., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  7. Tado Oršolić, Jugozapadno talijansko bojište i maršal Borojević u dalmatinskim novinama Narodni list i Smotra Dalmatinska (1915.-1918.), str. 95. i fusnota 22 na str. 95., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  8. Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7, str. 7.-8.
  9. 9,0 9,1 Predavanje "Počasni doktorati Hrvatskog sveučilišta Franje Josipa I. godine 1916.", preuzeto 8. prosinca 2011.
  10. 10,0 10,1 Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 16.
  11. Ivan Mirnik, Počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta Frani Buliću, Tkalčić - godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, br. 17, Zagreb, 2013., ISSN 1331-3517, str. 614.
  12. Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 84.-85.
  13. historiografija.hr: Agneza Szabo, Gradska uprava i privredni razvoj Karlovca 1884.-1914., str. 184., preuzeto 18. prosinca 2011.
  14. 14,0 14,1 14,2 Tado Oršolić, Jugozapadno talijansko bojište i maršal Borojević u dalmatinskim novinama Narodni list i Smotra Dalmatinska (1915.-1918.), str. 98., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  15. Grad Zagreb: Počasni građanin Grada Zagreba: 1850.-1918. (Austro Ugarska monarhija), preuzeto 18. prosinca 2011.
  16. Tado Oršolić, Jugozapadno talijansko bojište i maršal Borojević u dalmatinskim novinama Narodni list i Smotra Dalmatinska (1915.-1918.), str. 98.:
    "... u brzojavu je napisao kako je duboko ganut i počašćen izborom za počasnog građanina "bielog našeg Zagreba". Dalje kaže kako ga izbor tim više veseli "što me vežu najtoplije uspomene sa krasnim glavnim gradom našega zavičaja".", u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  17. Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 32.
  18. 18,0 18,1 (slov.) Krajevna skupnost Osek-Vitovlje: Svetozar Boroević von Bojna, preuzeto 18. prosinca 2011.
  19. 19,0 19,1 Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 29.
  20. Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 17., 30., 32., 159., 192.
  21. 21,0 21,1 Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 30.
  22. Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 159., 167.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]