Ženevska deklaracija (1918.)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ženevska deklaracija je sporazum sklopljen zadnjeg dana Ženevske konferencije, koja je trajala od 6. do 9. studenog 1918. između predsjednika srpske vlade Nikole Pašića i predsjednika Narodnoga vijeća SHS Antona Korošeca, uz sudjelovanje predstavnika Jugoslavenskog odbora Ante Trumbića i srpske oporbe. Deklaracijom je bila predviđeno da Država SHS i Kraljevina Srbija ostanu zasebni teritoriji sa zakonodavnim i upravnim funkcijama u autonomninm poslovima sve do osnivanja zajedničke vlade nove države. Njome je priznata ravnopravnost Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom pri ujedinjenju južnoslavenskih naroda u zajedničku državu, o unutarnjem uređenju koje će odlučiti Ustavotvorna skupština, izabrana na demokratskim načelima. Utvrđeno je osnivanje zajedničke vlade, koju će činiti po tri člana iz srpske vlade i Narodnoga vijeća SHS-a, u djelokrug koje će ući vanjska politika, vojska i mornarica, dok će o unutarnjim poslovima i dalje odlučivati vlade Kraljevine Srbije i Države SHS. Time je trebala biti uspostavljena ravnopravnost obaju dijelova nove države, što nije odgovaralo hegemonističkoj politici srpske vlade te je Nikola Pašić opozvao svoj potpis i Ženevska deklaracija nikada nije stupila na snagu, a rad na stvaranju zajedničke države prenio se na dogovor srpske vlade i Narodnoga vijeća.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Rješavanje jugoslavenskog pitanja osnivanjem Države SHS stavilo je velesile Antante i Srbiju pred najtežu dilemu. Jer na putu stvaranja Velike Srbije našla se nova država, dvostruko veća i po teritoriju i po stanovništvu. 4 prema 8 milijuna. Četverogodišnja aktivnost Jugoslavenskog odbora saveznicima je otkrila da se radi o veoma kompliciranom problemu. S jedne strane stvorio se dojam kako se radi o etnički istim ili sličnim narodima, ali i o povijesno različitim narodima po kulturi, pismu i vjeri. U takvim okolnostima saveznici su vršili pritisak na obje strane da moraju doći do nekoga kompromisa. Ne mogavši dalje odgađati probleme, delegacije Kraljevine Srbije te Države SHS i Jugoslavenskog odbora pregovarale su 9. studenoga 1918. u Ženevi i potpisale dokument poznat pod imenom Ženevska deklaracija u kojemu, između ostalog, stoji:[2]

... Predstavnici vlade Kraljevine Srbije i... predstavnici Narodnog vijeća u Zagrebu, predstavnici Jugoslavenskog odbora u Londonu... sretni su što mogu jednodušno, svečano i pred cijelim svijetom konstatirati svoje ujedinjavanje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca...
— Ženevska deklaracija

Deklaracija, dalje, priznaje postojanje dviju zasebnih država – Kraljevine Srbije i Države SHS:[2]

... Vlada Kraljevine Srbije i Narodno vijeće u Zagrebu produžit će otpravljati poslove svaki u svom unutrašnjem i teritorijalnom djelokrugu... dok Velika skupština (konstituanta)... ustavom ne propiše definitivno ustrojstvo države...
— Ženevska deklaracija

Konferencija je zaključila da se formira “zajedničko ministarstvo” za vanjsku politiku i vojne poslove i za pripreme konstituante. Ona priznaje stvorene vlade u zemljama Države SHS. Pregovori dviju državnih delegacija u Ženevi mogli su biti model za budući državni život složene države u kojoj bi se odluke donosile konsenzusom. Ženevska konferencija je, via facti, priznala postoja nje dviju država i njihovo pravo na dobrovoljno udruživanje. Zato se može reći da se radilo o konfederaciji dviju država, pri čemu je Srbija bila centralistička monarhija, a Država SHS federacija južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske. Okupljanjem oko sebe upravo tih zemalja, Hrvatska je ostvarila svoj nacionalni program, ne, naravno, u Habsburškoj Monarhiji već u novoj, također multinacionalnoj južnoslavenskoj državi. Dokumenti i političke rasprave o raskidu državno-pravnih veza Hrvatske s Austro-Ugarskom i stvaranju Države SHS ne spominju Jugoslaviju i ujedinjenje sa Srbijom. Ne može se dokazati da se to nije smjelo zbog aktualnog režima, jer se on već bio raspao i nije uopće reagirao na očigledne oštre napade na temelje Habsburške Monarhije. Već u svibnju 1917. u austrijskom parlamentu su slovenski, dalmatinski i istarski zastupnici slobodno govorili o stvaranju države Južnih Slavena u Monarhiji.[2] Svi dokumenti iz tog vremena potvrđuju da su mase bile protiv ulaska Hrvatske u Jugoslaviju, posebno protiv srpske dinastije. Uostalom, teško je i bilo očekivati da bi hrvatski narod koji je stoljećima živio u sređenoj srednjoeuropskoj zajednici brojnih naroda, a u četiri ratne godine bio lojalan Habsburškoj Monarhiji, odjednom mogao prihvatiti Srbiju protiv koje je ratovao od 1914. do 1918.[3]

U pregovorima hrvatskih i srpskih političara 1918. o formiranju zajedničke države sudarala su se dva gotovo nepomirljiva svijeta. Hrvatska politička elita oblikovala se u borbi za nacionalnu državu protiv mađarskoga i njemačkog nacionalizma, ne pristajući na manje od onoga što je kao autonomiju imala u Austro-Ugarskoj. Ona se oblikovala u procedurama dogovaranja i sporazumijevanja. Nasuprot takvoj političkoj kulturi, Hrvati su se sukobili s novim protivnicima čiji stil je bio sila, arogancija i diktat. Među srpskim političarima nije bilo republikanaca, svi su oni bili monarhisti. Opijeni trijumfalizmom koji se razvio u tri pobjedonosna rata vođena u proteklih 6 godina (1912.-1918.), Srbi, skloni militarizmu, razvijali su kult jedinstvene centralističke države, a Hrvati, većinom skloni pacifizmu, željeli su konfederaciju. Srbi su se odnosili prema zemljama i narodima – Hrvatima i Slovencima – kao prema Kosovu i Makedoniji 1912. Nisu im pristupali kao formiranim nacijama i povijesnim zemljama, već su to sveli na tehničku operaciju priključenja Srbiji, čemu slijedi uspostavljanje državnog aparata kojim se centralistički upravlja iz Beograda.[3]

Granice država nastalih raspadom Austro-Ugarske u prikazane su crvenom bojom. Negdašnje zemlje Austro-Ugarske prikazane su različitim bojama.

Jednom riječju, radilo se ne samo o sudaru dviju državno-pravnih koncepcija već i o dva kulturno-civilizacijska mentaliteta, dvije vjere i dva različita pisma. Slovenska nacionalna svijest također je bila formirana u XIX. stoljeću i uglavnom je bila slična hrvatskoj ideologiji i političkoj kulturi. Razlika je bila u tome što Slovenci nisu imali svoju kraljevinu niti državno-pravni legitimet kao Hrvati pa su se oslonili na Hrvatsku preko koje bi realizirali svoje nacionalne ideje. Kao formirana nacija također nisu mogli prihvatiti unitarizam i centralizam kao trajno stanje. Štoviše, Slovenci su tijekom 1917. i 1918. odigrali inicijalnu ulogu u formiranju Narodnoga vijeća i stvaranju Države SHS. Sljedeća je bitna razlika bila i u tome što su i Hrvati i Slovenci s oduševljenjem prihvatili duh novoga doba – demokraciju i pravo naroda na samoopredjeljenje – koji su deklarirale SAD i Lenjinova Rusija. Srpska elita koja se rađala u okolnostima oslobodilačkih ratova, ekspanzije i osvajanja, nije se osvrtala na ideje svijeta koji se rađao na porazima imperijalističkih vele sila, a kamoli ih uvažavala.[3]

Nepremostive ideološke, političke i ostale razlike između vodećih političkih i vojnih aktera Srbije i južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske imale su svoj dublji korijen i u razlikama među nacijama. Srbijansko seljaštvo u zanosu stvaranja nove dvostruko veće države slijedilo je svoju vladajuću klasu; u Hrvatskoj pak, ono je bilo ošamućeno u času raspada višestoljetnoga sustava, zadojeno rušilačkim nabojima protiv državne vlasti i protiv “otuđene gospode”, protiv militarizma i feudalnih ostataka – nošeno spontanom željom ne samo razaranja staroga režima već i protiv nametanja novoga režima.[3] Tako goleme razlike između Srbije i ostalih južnoslavenskih zemalja nisu se mogle “premostiti” osim silom. Uostalom, u javnom su se životu čuli samo glasovi društvene elite – političara, književnika, svećenika, intelektualaca, birokrata; seljaci su jedva znali za postojanje Srbije. Sve se to odvijalo pod vrlo nepovoljnim međunarodnim okolnostima koje su ih prisiljavale da prihvate stvaranje Jugoslavije.[4]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatska enciklopedija (LZMK) - Ženevska deklaracija
  2. 2,0 2,1 2,2 Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 56.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 57.
  4. Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., str. 58.

Poveznice[uredi VE | uredi]