Janko Vuković Podkapelski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Maximilian Njegovan
27. rujna 1871.1. listopada 1918. (47 god.)
Janko Vuković Podkapelski
Janko Vuković Podkapelski
Mjesto rođenja Jezerane
Mjesto smrti Pula
Vojska War flag of Austria-Hungary (1918).svg Austro-Ugarska
Država SHS Država SHS
Rod vojske Austria-Hungary-flag-1869-1914-naval-1786-1869-merchant.svg Austrougarska ratna mornarica
Država SHS Ratna mornarica Države SHS
Čin kapetan bojnog broda
kontraadmiral
Služba zapovjednik bojnog broda Csepel (1914.)
zapovjednik bojnog broda Babenberg (1915.)
zapovjednik lake krstarice Admiral Spaun (1917.)
zapovjednik bojnog broda Viribus Unitis (1918.)
zapovjednik ratne mornarice Države SHS (1918.)
Ratovi Prvi svjetski rat
Bitke Bitka kod rta Pelagoa
Bitka kod Gargana
Bitka kod Otranta
Odlikovanja Veliki križ Reda željezne krune

Janko Mihovil Aleksandar pl. Vuković Podkapelski (Jezerane, 27. rujna 1871. - Pula, 1. studenog 1918.) bio je hrvatski mornarički časnik u austro-ugarskoj mornarici i kasnije kratkotrajno kontraadmiral u mornarici Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Nakon završene Pomorske akademije u Rijeci, 1889. stupio je u austro-ugarsku ratnu mornaricu kao pomorski kadet. Tijekom 1889. i 1890. oplovio je svijet na korveti Fažana, a 1893. stekao je čin zastavnika bojnoga broda, 1899. poručnika bojnoga broda, 1910. kapetana korvete te 1912. kapetana fregate. Na početku I. svjetskoga rata bio je zapovjednik 1. torpedne divizije, 1915. promaknut je u čin kapetana bojnoga broda, a 1915. odlikovan za zasluge pri potapanju talijanskog razarača Turbine. U ožujku 1918. preuzeo je zapovjedništvo nad zastavnim brodom Viribus Unitis. Narodno vijeće Države SHS iz Zagreba 31. listopada 1918. imenovalo ga je admiralom i postavilo za zapovjednika flote, koja je toga dana odlukom austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. i IV. predana ovomu vijeću, nakon čega je na brodu Viribus Unitis podignuta hrvatska zastava. Iste noći talijanski podvodni diverzanti potopili su brod u kojem su poginuli Vuković i više stotina mornara. Taj tragičan događaj i Vukovićeva junačka smrt tema su dvaju romana hrvatskih književnika – Admiralski stijeg Ivana Katušića (1986.) i Admiral za vječnost Stjepana Vukušića (2003.). Bio je nadahnućem sastavu Gori Ussi Winnetouu za pjesmu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Janko pl. Vuković Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u podvelebitskom mjestu koje još od 15. stoljeća nosi ime Jezerane. U duhu obiteljskog običaja prvi Stjepanov sin, mali Janko, dobio je ime po svojem djedu Ivanu Janku. U Jezeranama gdje je bilo i sjedište Treće graničarske satnije, Janko je odrastao u okružju Vukovića Podkapelskih, stare hrvatske plemićke obitelji. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski dobili su još u tijeku Tridesetogodišnjeg rata, 21. studenoga 1646. od tadašnjeg vladara Ferdinanda III.

Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko je školovanje nastavio u Osijeku, gdje je pohađao realku. U mornaricu je stupio 1886. godine upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Kao kadet već je tijekom školovanja oplovio gotovo sva svjetska mora na školskom brodu Fažani. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem Podkapelski je već od 1. srpnja 1889. kao kadet 1. i 2. klase postao časnikom austro-ugarske ratne mornarice (k. u k. Marine).

Tijekom daljnjih napredovanja u službi postao je 1. svibnja 1893. zastavnikom bojnog broda, a poslije šest godina promaknut je u čin poručnika 1. klase bojnog broda. Iste godine, u svojoj dvadesetosmoj godini, imenovan je zapovjednikom torpiljera. Janko je dva puta oplovio svijet, a 1900. bio je s korvetom Dunav i u Americi. U činu poručnika bojnog broda ostaje do 1. svibnja 1910., kad je dobio čin kapetana korvete. U to vrijeme plovi na više brodova austrougarske flote, a od 1911. redovno je zapovjednik brodova. Važniji su bili, razarač Csepel, laka krstarica Admiral Spaun te bojni brodovi Babenberg i Monarch. S činom kapetana fregate koji je dobio 1. svibnja 1913. dočekuje i početak I. svjetskog rata.

Od 1914. pa sve do kraja rata u vojnim djelovanjima ratnog brodovlja austro-ugarske mornarice (k. u k. Kriegsmarine Janko pl. Vuković Podkapelski isticao se kao promišljen i smion zapovjednik, što je dokazao u mnogim pomorskim bitkama koje svjedoče o njegovim vojnopomorskim sposobnostima zapovjednika. U popisu zapovjednika k. u k. Kriegsmarine za 27. lipanj 1914. Vuković je zapovjednik Csepela, koji je djelovao u prvoj grupi Prvog torpednog divizijuna Prve torpedne flotile. Na njemu je sudjelovao u bici kod rta Pelagosa 28. srpnja 1915. zajedno s bojnim brodovima Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Reka, Velebit, kao i sedam torpednih čamaca (vidi: Popis brodova austro-ugarske ratne mornarice).

Neposredno nakon talijanskog prijelaza u redove Antante 1915., pred talijanskim poluotokom Garganom u šestosatnoj bici Vukovićeva flota potopila je talijanski brod čije je brodolomce spasila i kasnije odvela u zarobljeništvo u Šibenik. Zahvaljujući sposobnostima, stručnoj spremi i ratnim uspjesima Janko Vuković je 1. studenoga 1915. promaknut u čin kapetana bojnog broda. S tim činom postao je zapovjednikom bojnog broda Babenberg, koji je djelovao u sastavu 4. divizijuna. Njime je zapovijedao do početka 1917., a već od svibnja postao je prvim čovjekom moderne krstarice Admiral Spaun, sve do prosinca iste godine. Od ostalih bitaka u kojima je sudjelovao kapetan Vuković može se spomenuti akcija u kojoj su potopljena tri broda iz združene englesko-francuske flote, kao i zauzimanje Palagruže koju su držali Talijani, kad je jedan talijanski brod bio prisiljen istaknuti bijelu zastavu. Kruna austrougarske mornaričke karijere za Janka Vukovića je 11. ožujka 1918.. Postavljen je za zapovjednika bojnog broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjedničkog broda cjelokupne austrougarske mornarice. Zapovijedao je tijekom priprema prepadne operacije na Otrantski baraž. Odlikovan je odličjem Željezne krune.

Potonuće Viribus Unitisa[uredi VE | uredi]

Admiral Miklos Horthy

Vrhovno zapovjedništvo austro-ugarske vojske prihvatilo je 29. listopada 1918. uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske ratne mornarice i njezine flote. Istoga dana je u Zagrebu, Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a sljedećeg dana u Beču, car i kralj Karlo (I. i V.) je potpisao odluku kojom se 31. listopada austro-ugarska ratna mornarica, sve utvrde i luke trebaju predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu. Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće u Zagrebu. Njome je Beč htio događaju dati stvarnu i zakonsku snagu, a obavljena je na svečanosti u Puli. Prema želji tadašnjeg zapovjednika austrougarske flote, kontraadmirala Miklosa de Negybany Horthya, primopredaja je počela točno u 17 sati na Viribus Unitisu. Spuštena je austrougarska zastava, a na jarbole Viribus Unitisa podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove "Lijepe naše". Osim postrojenih časnika i mornara bili su nazočni i poslanici zagrebačkog Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba na čelu s Vilimom Bukšegom, povjerenikom za socijalnu skrb. Poslije primopredaje Horthy je zajedno s mnoštvom mornara i časnika Nijemaca i Mađara otputovao vlakom u Mađarsku, a u pulskoj luci i na brodovima ostali su samo hrvatski, češki i slovenski mornari. Prema imenovanju Narodnog vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom kao prvi zapovjednik hrvatske mornarice preuzeo je Janko pl. Vuković Podkapelski i to u činu kontraadmirala u koji je promaknut. Preuzevši zapovjedništvo odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis, najveći i najljepši brod čitave mornarice. Brod je preimenovan, njegovo novo ime bilo je Jugoslavija.

Potonuće Viribus Unitisa

Te noći od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav s vlastitim pogonom. Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti 27-godišnji inženjer Raffaele Rosssetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće, Viribusu Unitisu. Pod trup su oko pet sati postavili mine. Pri odlasku su primijećeni i uhićeni, dan je znak za napuštanje broda, ali je eksplozija u 6 sati i 50 minuta potresla brod koji se prelomio, nagnuo i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita, teški 305 mm topovi su se otkidali, a kapetanski most na kojemu je stajao Janko pl. Vuković Podkapelski je pucao. Članovi posade vidjeli su ga kako stoji pokraj golemih topova. Jedna željezna greda otkinula se i udarila o kapetanski most. Deset minuta poslije sedam sati prvi zapovjednički brod hrvatske mornarice potonuo je na dno zaljeva. Odnio je na morsko dno prvog zapovjednika i admirala Janka pl. Vukovića Podkapelskog, zajedno s oko 400 časnika i mornara. Nedugo zatim na kapelici Mornaričkog groblja u Puli pojavila se spomen-ploča s posvetom hrabrom admiralu koju je postavila njegova udovica. Iako je upućena nota Antanti da je Narodno vijeće preuzelo mornaricu i da nije u ratu sa silama Antante, već sljedeću noć potopili su ga talijanski diverzanti, a uskoro je Antanta preuzela svo brodovlje kao ratni plijen.

Literatura[uredi VE | uredi]

Sopile.JPG Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Istrapedije (www.istrapedia.hr). Vidi dopusnicu Istrapedije.

Hrvatskivojnik.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.