Eduard Čalić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Eduard Čalić
Eduard Čalić
Rođenje 14. listopada 1910.
Smrt 29. kolovoza 2003.
Glasilo Novosti

Eduard Čalić (Marčana, 14. listopada 1910.Salzburg, 29. kolovoza 2003.), hrvatski povjesničar, publicist,[1] novinar, prevoditelj i dramatik.

Jedan je od najznačajnijih hrvatskih novinara i publicista svih vremena, povjesnik i najdosljedniji svjetski antirevizionist dr. Eduard Čalić. [2] Bio je i prevoditelj, pisac radio-drama i popularizator znanosti. Priređivao je i izložbe. Preveo je na francuski Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju.[3] Čalićevi nećaci su Josip i Jakov Gumzej.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen u u uglednoj i imućnoj hrvatskoj obitelji koja je živjela u Puli, a potom u obližnjoj Marčani u kojoj je krenuo u pučku školu.[3] Po baki je Čalić bio potomak Jurja Križanića. Obitelj Eduardova oca Mate bila je osuđena na tadašnje etničko čišćenje i emigraciju u Kraljevinu SHS, zbog čega je poslije Eduard Čalić često govorio da su Hrvati bili prve žrtve fašizma.[2]

Obiteljska se sudbina mijenja 1918. kad je Kraljevina Italija okupirala Istru i susjedne krajeve. Pogoršanje je uslijedilo kad su i fašisti počeli trasirati put prema vlasti, pa je Čalićeva obitelj bila medu prvima prisiljena napustiti zavičaj 1921. godine. U tom valu stotinjak tisuća prognanih Hrvata i Slovenaca Čalićeva je obitelj završila u Hrvatskoj. Eduard je osnovnu školu završio u Sušaku u Kraljevini SHS, a u istom je gradu započeo gimnaziju.[3] Potom je otišao u Karlovac i pohađao je gimnaziju od 1924. do 1931. godine.[2]

Studirao u Zagrebu na Pravnom fakultetu. Diplomirao 1937. godine.[1] Profesor Albert Bazala ga je kao izvrsnog studenta poslao na poslijediplomski studij u Berlin na sveučilište Friedrich-Wilhelm. Godine 1936. počinje raditi kao novinar u zagrebačkim Novostima.[3] Ban Ivan Šubašić i dr Vladko Maček predložili su ga za dopisnika zagrebačkog dnevnog lista Novosti u Berlin. Na to je mjesto otišao 1939. godine. Ondje je pohađao postdiplomski studij iz povijesti i političke ekonomije. Među predavačima bio mu je poznati Werner Sombart.[1] Kad je Njemačka napala Kraljevinu Jugoslaviju, oduzela mu je vjerodajnice pri Goebbelsovim i Ribbentropovim ministarstvima. Ipak su mu dopustili pohađati doktorantski tečaj iz povijesnih, ekonomskih i publicističkih znanosti.[2]

Znajući mračnu narav fašističkog režima, nikad nije ostao po strani ni u srodnom mračnom nacističkom režimu. Pomagao je svim ljudima koji su bili progonjeni zbog političke, rasne i druge osnove. Pred kraj studija, otkriven je. Branio je doktorat, ali je otkriven i vlasti su mu 1941. zabranile doktorsku promociju[3] Uloga štampe u političkoj, kulturnoj i gospodarskoj preobrazbi južnoslavenskih naroda[4]. Pokušao je pobjeći iz Njemačke, ali ga je baš prigodom bijega iz Njemačke [3] uhitio Gestapo, jeseni 1942. godine, pod optužbom da je u Njemačkoj ostao kao agent britanske tajne službe, što je poslije Fitzroy Maclean opovrgao, dokazujući to i time što bi Čalić imao britansku mirovinu, što nije bio slučaj.[2] Nakon uhićenja zatočen je u sabirnom logoru Sachsenhausen u Oranienburgu[1] gdje je poslan s mnogobrojnim antifašistima,[5] a ostao je do kraja rata noseći na rukavu slovo K, što je bila oznaka za Hrvate.[2] U logoru je bio tajni povjerenik logoraša iz Jugoslavije.[3]

U logoru je njegova ljudskost i znanje došla do izražaja, što mu se poslije umnogome isplatilo u životu. Razgovorajući s nositeljima Hitlerovih tajni, poput "počasnog zatočenika" državnog podtajnika Martina Luthera doznao je mnoge zakulisne stvari o Goebbelsovim provokacijama, koje je Hitler koristio radi opsjenjivanja i poslije pokoravanja prvo njemačkog, a potom i ostalih europskih naroda. Preživio je unatoč crnim predviđanjima sugovornika, zasnovanim na dotadašnjim iskustvima. Čalić je kao znalac njemačkog radio i na upisu novih logoraša. Pritom je spasio pred samim nacistima nekoliko desetaka Židova, upisavši ih kao muslimane podrijetlom iz Turske ili zemalja Magreba. Taj mu je čin donio veliki ugled u europskoj židovskoj zajednici, koja mu je nastojala pomoći nakon oslobođenja.[2]

Poslije rata surađivao je s Crvenim križem 1945.–46.,[1] s kojim je radio na vraćanju preživjelih logoraša u domovinu.[3] Poslije oslobođenja iz logora vratio se u Pulu.[5] Pisao je za razne listove. Izvješćivao je s Pariške mirovne konferencije 1947. gdje mu se odlučivalo i o njegovom rodnom istarskom kraju.[3]

Bio je visoki dužnosnik europskih znanstvenih tijela. Obnašao je dužnost glavnog tajnika Europskoga komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugoga svjetskog rata u Luksemburgu. U Zapadnom Berlinu 1963. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu[1] na temi na kojoj je trebao doktorirati još 1941. godine.[4] No još prije nego je stekao doktorski naslov, postao je u svjetskim razmjerima poznat povjesničar i politolog.[3] U Zapadnom Berlinu živio je do 1975., nakon čega je otišao živjeti u Pariz. S Parizom je imao starije veze, jer je od 1959. surađivao kao komentator svjetski uglednog pariškog lista Combat (listu izraslom iz pokreta otpora)[2] i surađivao s agencijom Opera Mundi.[3]

U Salzburgu je od 1984. godine. Čalićevo područje znanstvenog rada bilo je istraživanje razdoblja nacizma i Trećega Reicha,[1] bavio se uzrocima Drugog svjetskog rata te njegovim razvojem i praktičnim posljedicama pangermanske, od 30-ih godina 20. st. vladajuće nacističke ideologije u Trećemu Reichu, prvi je razbio mit o nepostojanju holokausta u Trećem Reichu, središnji francuski radio je u više nastavaka i u više navrata 1947. objavio Čalićev prikaz nacističkih konclogora nasilne smrti, a napose uporabe plina, prvi je dokazao da su nacisti sami spalili Reichstag kako bi izazvali smrtonosne progone i drugo, kao novinar objavio je znatan broj novinskih serijala i članaka istraživačkoga, analitičkoga karaktera, ili vrijednosti vrela. Uz to, upravo je Čalić svijetu otkrio da Kina ima atomsku bombu. Među prvima u svijetu upozorio na bitno, novo značenje, stvari kao što su sibirska prostranstva, Bliski Istok i Kina.[3] Ispravno je procijenio da će Vijetnamski rat trajati godinama. Središnja Čalićeva misao bila je da svi važni događaji dolaze iz visoke politike.[2]

Veliki Čalićev doprinos je knjiga "Europska trilogija: atentat u Marseillu i Drugi svjetski rat" u kojoj izlaže čvrste dokaze da ustaše i hrvatski atentatori nisu bili odgovorni za umorstvo kralja Aleksandra, nego njemačka tajna služba, jer je njoj bio cilj ukloniti francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua radi prekidanja strateškog zaokruživanja Njemačke, a počelo njezino naoružavanje. Hrvatski atentatori u tom su trenutku bili ili bez oružja ili su odustali od izvršenja.[2]

Autor je brojnih dokumentarnih i televizijskih filmova.[2]

Godine 2002. na prijedlog suradnika, pomagača i prijatelja, akademika Petra Strčića, Ive Petrinovića, Dušana Bilandžića i Josipa Bratulića postao je dopisnim članom HAZU.[2]

Čalić je svoju veliku knjžnicu knjiga i dokumentarnih fotografija donirao Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Donacija je stigla siječnja 2004. i sadrži 784 svezaka knjiga. Knjige su se bave istraživanjem nacizma, fašizma, antisemitizma, holokausta te uzroka i posljedica Drugog svjetskoga rata. Većinom su na njemačkom jeziku, te na francuskom, engleskom, hrvatskom i drugim jezicima.[6]

Djela[uredi VE | uredi]

Istaknuta Čalićeva djela:[1][2][5]

  • Himmler i njegovo carstvo, 1966.
  • Hitler bez maske, 1969.
  • Hitlerova provokacija - paljenje Reichstaga
  • Reinchard Heydrich - ključna osoba Trećeg Reicha
  • Njemačka ratna privreda
  • Etika i obrambena strategijska inicijativa
  • Goebbels i njegove provokacije
  • Evropska trilogija. Marseille i Drugi svjetski rat, I–III., 1993.
  • Od Hitlera do Bin Ladena, 2002.
  • Europa gledana s Balkana
  • monografije o Kini, Indiji, Sibiru i dr.

Priznanja[uredi VE | uredi]

Dobio je brojna priznanja od kojih se ističu:[3]

  • bugarski Red sv. Ćirila i Metoda I. reda
  • francuska Međunarodna nagrada otpora za životno djelo (1985.)[7]
  • izbor za dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 2002.
  • Glavni tužitelj u Nürnbergu dr. Robert Kempner izjavio je da onaj tko želi doznati istinu o Drugom svjetskom ratu čitati Čalićeva djela.
  • Daniel Goldhagen, autor knjige “Hitler i njegovi voljni izvršitelji”, Čalićevu je knjigu stavio u red deset najvažnijih djela o nacističkim zlodjelima.[2]
  • Poziv za savjetničko mjesto predsjedniku Franji Tuđmanu za ljudska prava.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Proleksis enciklopedija, Eduard Čalić, LZMK, (pristupljeno 18. rujna 2015.)
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 Slobodna Dalmacija Danko Plevnik: Krunski svjedok 20. stoljeća., 6. rujna 2003.
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 Memorijalna knjižnica Eduarda Čalića Petar Strčić: Životopis Eduarda Čalića (pristupljeno 18. rujna 2015.), Objavljeno u Ljetopisu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 2003. 107/2004, str. 425.-428.
  4. 4,0 4,1 Hrvatski biografski leksikon Petar Strčić: Eduard Čalić (pristupljeno 18. rujna 2015).
  5. 5,0 5,1 5,2 Istarska enciklopedija D. Dukovski: Eduard Čalić (pristupljeno 18. rujna 2015.)
  6. Memorijalna knjižnica dr. Eduarda Čalića Bruno Dobrić: Uvodna riječ
  7. Hrvatska enciklopedija Eduard Čalić (pristupljeno 18. rujna 2015.)