Hrvatska stranka prava (1903.)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatska stranka prava
Osnovana 1903.
Raspuštena 1910.
Sastavljena od Stranka prava
Neovisna narodna stranka
Nasljednica Hrvatska samostalna stranka
Sjedište Zagreb
Država djelovanja Hrvatska
Ideologija Konzervatizam
Jugoslavenstvo
Politički položaj Desni centar

Nakon što je krajem 19. st. u Banskoj Hrvatskoj uspostavljena stalna izborna koalicija tzv. domovinaša i obzoraša, drugim riječima Stranke prava i Neovisne narodne stranke, dvije su stranke, najviše zaslugom Napredne omladine, 15. siječnja 1902. godine, u Zagrebu, donijele odluku da se "Stranka prava i Neodvisna narodna stranka sjedinjuju u jednu jedinstvenu stranku, za sada pod imenom Hrvatska opozicija", s tim da će se još u toj godini definitivno odlučiti o imenu stranke, "sporazumno sa izaslanicima hrvatskih stranaka u Dalmaciji i Istri". To znači da su u proces stranačkoga ujedinjavanja uključene i srodne stranke u tim dvjema hrvatskim pokrajinama. I zaista, 29. siječnja 1903., održana je formalna skupština tih dviju već fuzioniranih stranaka te Čiste stranke prava, na kojoj su bili nazočni predstavnici istarskih pravaša i Stranke prava iz Dalmacije, koje su osobno predvodili Ante Trumbić i Frano Supilo, te je odlučeno da se nova stranka nazove Hrvatska stranka prava, a za predsjednika je izabran Aleksandar Bresztyenszky. Na temelju programa iz 1894. godine, nova stranka se je zalagala za trijalizam, zaštitu seljačkog posjeda te interesa trgovaca, obrtnika i radnika, dakle seljaštva i građanstva podjednako.

Valja naglasiti da tu pravaško ime nije sadržavalo pravaški nauk kako su ga formulirali Ante Starčević i Eugen Kvaternik, kao i da ta Hrvatska stranka prava nema nikakvu svezu s kasnijom Hrvatskom strankom prava koja je djelovala od 1919. do 1929. godine.

U Dalmaciji[uredi VE | uredi]

U Dalmaciji je, na osnivačkoj skupštini održanoj u Splitu 26. travnja 1905., došlo do nečega sličnog onomu što se je zbilo u Zagrebu 15. siječnja 1902. i 29. siječnja 1903., do spajanja Trumbićeve i Supilove Stranke prava te Narodne hrvatske stranke u Hrvatsku stranku. U programu te stranke stoji: "Hrvati i Srbi su jedan narod po krvi i jeziku, spojeni nerazdruživo zemljištem, na kojem stanuju..." Tu je Hrvatska stranka otvoreno stala na jugoslavensko stajalište, a dr. Ante Trumbić i Fran Supilo odbacili su svaku svezu s izvornim pravaštvom. Tim putem pošla je i Stranka prava u Banskoj Hrvatskoj.

Politički zaokret[uredi VE | uredi]

U vrijeme tih stranačkih ujedinjavanja Supilo je bio naročito politički djelatan. Putovao je u proljeće 1905. u Zagreb, Beograd, gdje se sastao s Nikolom Pašićem, i u Budimpeštu, gdje je ugovorio sastanak Ferenca Kossutha, vođe mađarske Nezavisne stranke, s Trumbićem. I zaista Ferenc Kossuth, sin Lajosa Kossutha, koji 1848. nije znao naći Hrvatsku na zemljovidu, jer tobože nije postojala, sastao se s Trumbićem u lipnju godine 1905. Ta putovanja, sastanci i dogovaranja političara raznih stranaka i naroda doveli su do sastanka hrvatskih oporbenih stranaka, izuzevši dalmatinsku Čistu stranku prava, Hrvatsku kršćansko-socijalnu stranku prava i Radićevu tek osnovanu Hrvatsku pučku seljačku stranku, koji je održan u Rijeci, 2. i 3. listopada 1905. Na tom skupu donesena je poznata Riječka rezolucija, kojom u Hrvatskoj započinje tzv. politika novoga kursa. Riječkom rezolucijom hrvatski političari izjavljuju da će poduprijeti "borbu mađarskoga naroda za podpunom državnom samostalnošću, ali uz uvjet sjedinjenja Dalmacije s ostalim dijelom Hrvatske, s tim da prije toga sjedinjenja treba provesti određene parlamentarne i upravno-političke promjene u Hrvatskoj". I tako su nekadašnji protivnici promađarskog režima u Hrvatskoj, koji se dotad oslanjao jedino na Srbe i uzak sloj mađarona, postali i sami njegovi pobornici te su podržavali ugarsku vladu i njezin režim u Hrvatskoj sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Potom su odmah bili zagovornici i provoditelji ujedinjenja svih hrvatskih krajeva sa Srbijom u novu, južnoslavensku monarhiju.

Srpski pak politički predstavnici nisu bili na sastanku u Rijeci, pa nisu ni sudjelovali u donošenju Riječke rezolucije, ali oni su se već 17. listopada iste godine sastali u Zadru i donijeli tzv. Zadarsku rezoluciju, kojom pozdravljaju borbu mađarskoga naroda za samostalnošću i "izjavljuju da će poduprijeti današnji pokret mađarskog naroda". Ujedno zahtijevaju da se u Hrvatskoj "stvore demokratske ustanove, koje bi joj zajamčile slobodan ustavan život i razvitak i uklonile današnje nesnosne parlamentarne, upravne i društvene odnošaje". Hrvatski zahtjev za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom također su spremni poduprijeti ako se sa "strane Hrvata obavezno prizna ravnopravnost srpskoga naroda s hrvatskim". Dakle Srbi svoju potporu sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom uvjetuju ničim ni manje ni više nego obveznim priznanjem da su i oni konstitutivan narod u Hrvatskoj, a to bi značilo diobu suvereniteta. I zaista, predstavnici Hrvatske stranke i Srpske narodne stranke, obje iz Dalmacije, donijeli su na sastanku održanom u Zadru 14. studenoga 1905. zaključak, koji je dr. Pero Čingrija, predsjednik Hrvatske stranke, četiri dana kasnije pročitao u Dalmatinskomu saboru, a u kojemu se ističe, "da su Hrvati i Srbi jedan narod" i "da je jedan drugome ravnopravan", pa se poziva Sabor da prihvati te zaključke i pozove vladu da ona "vrši svoj upliv onamo, da sve vladine oblasti i svi uredi u vezi s narodnim jezikom upotrebljavaju uviek izraz 'hrvatski ili srbski'; da se u dalmatinskim školama hrvatskom i srbskom imenu odredi častno mjesto i da se u školskim knjigama vodi računa o srbskoj i hrvatskoj poviesti, da đaci nauče glavne događaje svoje poviesti i da se u njima uči jednako latinski i ćirilski alfabet tako, da djeca nauče čitati i pisati oba pisma" te "da sve pismene odluke odpravi onim pismom, kojim su molbe i podnesci napisani". Koliko su ti zaključci nelogični i unutar sebe protuslovni pokazuje činjenica da se najprije tvrdi da su Hrvati i Srbi jedan narod, a zatim se zahtijeva njihova ravnopravnost. Ako su već donositelji tih zaključaka zaista bili uvjereni da su Hrvati i Srbi isto, onda nije bilo potrebno zahtijevati njihovu ravnopravnost.

Čistoj stranci prava nije drugo preostalo nego da istupi iz HSP-a, 11. listopada 1905., iz razloga što je ona s Hrvatskom naprednom strankom i Srpska samostalna stranka osnovala Hrvatsko-srpsku koaliciju, a čiji je program bio stvaranje zajedničke države sa Srbijom.

Kraj stare i početak nove monarhije[uredi VE | uredi]

S vremenom su dalmatinski i istarski hrvatski političari, zajedno sa slovenskim političarima, u Carevinskom vijeću formirali Jugoslavenski klub, koji je u svibnju 1917., tzv. Svibanjskom deklaracijom, tražio sjedinjenje svih hrvatskih krajeva i povijesnih pokrajina (Banska Hrvatska – koja se je službeno zvala Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija; Istra, Dalmacija te Bosna i Hercegovina), zajedno sa Slovenijom i Srpskom Vojvodinom, na temelju hrvatskoga državnog prava, u posebnu državnu jedinicu u sklopu Monarhije, trijalistički uređene.

S raspadom Austro-Ugarske HSP-ovi političari bili su glavni organizatori Države SHS u Narodnom vijeću te poklonici ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevstvo SHS.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Gross, Mirjana: Izvorno pravaštvo. Ideologija, agitacija, pokret, Zagreb, 2000.
  • Gross, Mirjana: Povijest pravaške ideologije, Zagreb, 1973.
  • Rohaček, Goran: Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća, Čakovec, 2009.
  • Perić, Ivo: Hrvatska i svijet u XX. stoljeću, Zagreb, 1995.