Hrvatski biblijski prijevodi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Najstariji prijevodi dijelova Biblije na hrvatski jezik su lekcionari i evanđelistari iz XIV. stoljeća. Prvi zabilježeni početak prevođenja zbio se 1521., kad je Bernardin Frankopan dao da se Biblija prevede na hrvatski jezik.[1] Pokušaji prijevoda cjelovite Biblije uslijedili su početkom XVI. stoljeća, a do prvih tiskanih cjelovitih prijevoda na hrvatski jezik dolazi tek u XIX. stoljeću.

Prijevodi lekcionara i evanđelistara[uredi | uredi kôd]

Fra Bernardin Splićanin: Pistule i Evanyelya (Lekcionar), 12. ožujka 1495. Najstarija datirana tiskana latinična knjiga na hrvatskom narodnom jeziku, oblika splitske čakavštine
Biblička pověstnica, vjeronaučni udžbenik (1857.)

Najstariji je Korčulanski lekcionar, manji fragment iz XIV. st. pisan latinicom. Prvi tiskan je Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija, 1495.), kojega kasnije prerađuje i nadopunjuje Ivan Bandulavić u svojem djelu Pištole i Evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga (Venecija, 1613.). Uz njega nalazimo i druge lekcionare: Ranjinin lekcionar (Dubrovnik, 1508.), Lekcionar Bartola Kašića (Rim, 1641.), kajkavski lekcionari Antuna Vramca Postilla po nedelne i godovne dni (Varaždin, 1586.), Szveti evangeliumi Nikole Krajačevića (Graz, 1694.) i mnogi drugi do najnovijega hrvatskog lekcionara Red čitanja, I–VIII (Zagreb, 1969. – 1975.).

Protestantski prijevodi Biblije[uredi | uredi kôd]

U doba reformacije nastojalo se i na hrvatski prevesti cijelu Bibliju. Stjepan Konzul Istranin i Anton Dalmatin preveli su i objavili Prvi del Novog Testamenta i Drugi drugi del Novog Testamenta (glagoljicom po 1000 primjeraka, Tübingen, 1562. i 1563.; ćirilicom po 1000 primjeraka "za istočne zemlje", Tübingen, 1563.). Mihajlo Bučić međimurski kalvinski pastor je preveo Novi zakon (1573.). Stari zavjet u cjelini preveli su Juraj Juričić i Juraj Cvečić, ali su tiskani su samo Proroci latinicom (1564. u 50 primjeraka, pokusno) i Proroci glagoljicom (1564. u 50 primjeraka, pokusno).[2]

Prijevodi ostali u rukopisu[uredi | uredi kôd]

Bartol Kašić preveo je cijelo Sveto pismo, na štokavski ijekavski govor grada Dubrovnika (iako je sam bio govornik čakavskog), latinicom 1630., ali ga nije objavio zbog protivljenja Kongregacije za širenje vjere. Rukopisno djelo je objavljeno tek 2000. u Njemačkoj. Stjepan Rosa je preveo sredinom 18. st. Evanđelistar i Novi Uvjet. Objavljivanju prijevoda se suprotstavio zadarski nadbiskup Matej Karaman. Među rukopisne prijevode ubraja se i prijevod s tumačenjima svećenika Mihovila Jurjetovića Ivakića (1794.), Poljička Biblija, na štokavskoj ikavici, zgotovljena vjerojatno 1768., danas se čuva u Arhivu HAZU. Cjeloviti prijevod Biblije Antuna Sovića (Zagreb, 1929. – 1932.), koji nije objavljen iz jezično-političkih razloga. Sović kasnije znatno pomaže u prevođenju Biblije pri izdavačkoj kući Stvarnost.

Biblija-kasic.jpg

Rukopis Kašićeva prijevoda "Biblije"

Prijevodi cjelovite Biblije[uredi | uredi kôd]

Prvi prijevod cijele Biblije objavio je franjevac Petar Katančić, Sveto pismo Staroga zakona, I–VI, objavljeno posmrtno (posmrtno, Budim, 1831). Potpuni prijevod objavljuje i Ivan Matija Škarić, Sveto pismo Staroga i Novoga uvita, I–XII (Beč, 1858. – 1861.). Pohrvaćeno su izdanje cjelovitoga Svetog pisma Vuka Karadžića i Đure Daničića objavili Bogoslav Šulek (Zagreb, 1877.) i Milan Rešetar (Zagreb, 1895.). Josip Stadler preveo je Sveto pismo Novoga zavjeta (Sarajevo, 1895. – 1907.) s opširnim tumačenjem. Njegovo je djelo naumio dovršiti Valentin Čebušnik, ali je objavio samo dva sveska Starog zavjeta, Petoknjižje i Povijesne knjige (Zagreb, 1911. i 1913.). Potom slijede: Franjo Zagoda, Sveto pismo Novoga zavjeta (Zagreb, 1925. i 1938.) Ivan Evanđelist Šarić, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (Sarajevo, 1941. – 1942.; 2. popravljeno izdanje, Madrid, 1959.); Ljudevit Rupčić, Novi zavjet (Sarajevo, 1961.); Bonaventura Duda, Harmonija četiriju evanđelja (Zagreb, 1962.).

Veliki prevodilački pothvat je Zagrebačka Biblija Staroga i Novoga zavjeta koji su uredili B. Duda i Jure Kaštelan. 1. i 2. izdanje izdala je Stvarnost (Zagreb, 1968.), a sljedeća izdanja Kršćanska sadašnjost (Zagreb, 1972. i dalje).

Noviji cjeloviti prijevod Biblije hrvatskim jezikom uradio je Tomislav Dretar 1998. u Bruxellesu prevevši s francuskog Ekumenski prijevod Biblije, dok je najnovije izdanje cijele Biblije na hrvatskom jeziku tzv. Franjevačka Biblija u kojoj su spojeni prijevodi Silvija Grubišića Starog zavjeta s hebrejskoga i Gracijana Raspudića Novog zavjeta s grčkoga jezika. Biblija Prijevod Novi svijet (Zagreb, 2006.) je također prijevod cijele Biblije.

Prijevodi pojedinih dijelova Biblije[uredi | uredi kôd]

U novije doba dijelove Svetog pisma prevode: B. Duda i Jerko Fućak, Novi (Zagreb, 1973. i dalje); Tomislav Ladan, dijelovi Novog zavjeta (Sarajevo 1985. i dalje); Silvije Grubišić, cijeli Stari zavjet pod naslovom Hrvatska Biblija, I–VIII (Chicago, 1975. – 1984.)

Kajkavski prijevodi[uredi | uredi kôd]

Psalmi na kajkavskom od Ignaca Kristijanovića.

Maksimilijan Vrhovac predložio je početkom 19. stoljeće prijevod Biblije na kajkavski. Sljedeće knjige su bile prevedene:

Po smrti biskupa Ignac Kristijanović probao je nastaviti prijevod kajkavske Biblije. Kristijanovićovi prijevodi su bili:

  • Mudrosti (1840.)
  • Tobija (1846.)
  • Judita (1846.)
  • Ivanove poslanice (1847.)
  • Knjiga o Ruti (1848.)
  • Jona (1848.)
  • Petrove poslanice (1849.)
  • Jakovljeva poslanica (1850.)
  • Judina poslanica (1850.)
  • Evanđelja
  • Psalmi
  • Mudre izreke
  • Propovjednik
  • Sirah
  • Djela Apostolska
  • Poslanica Rimljanima
  • Poslanice Korinćanima

Glumac Vid Balog preveo je Novi Zavjet na kajkavski, djelomično objavljen u časopisu Kaj.

U studenom 2021. predstavljeno je u Matici hrvatskoj u Zagrebu Sveto Pismo Novoga Zakona – na horvatski jezik po Ivanu Rupertu Gusiću prenešeno i na svetlo dano, priređivača Alojza Jembriha i Bogdana Bošnjaka, prvotisak Gusićeva prijevoda Novoga zavjeta.[3]

Čakavski prijevodi[uredi | uredi kôd]

Zasada ne postoji potpun prijevod Svetoga pisma na ijedan od dijalekata čakavskoga dijasistema, no dijelovi Novog Zavjeta postoje u samoizdanom prijevodu Siniše Vukovića pod naslovom Čakavski pištular I-V. Za osnovu je poslužio autorov materinji govor Selca na otoku Braču.

Gradišćanski prijevodi[uredi | uredi kôd]

Kratki prijevodi Biblije na gradišćanskohrvatskom jeziku su bili već u 18. stoljeću (Horvaczko Evangyelye, 1732.). 1812. godine Matijaš Laáb preveo je cijeli Novi Zavjet (Novi Zakon). Rukopis je sada u Zagrebu. 1952. godine su pripremili Martin Meršić i Ivan Jakšić gradišćanski Novi Zakon, kasnije i Psalme, od Augustina Blazovića Knjiga mudrosti. Štefan Geošić, negdašnji klimpuhski župnik, preveo je Stari i Novi zavjet na standardni gradišćanskohrvatski jezik.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Zrinka Jelaska. Evelina Rudan, Davor Nikolić, Josipa Tomašić (ur.). Hrvatski biblijski prijevodi i inačice – od autora do izdanja u: Tragovi tradicije, znakovi kulture. Zbornik u čast Stipi Botici 2018 izdanje. Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatsko filološko društvo, Matica hrvatska. Zagreb. str. 388. ISBN 978-953-169-379-0CS1 održavanje: više imena: editors list (link)
  2. prof. dr. sc. fra Tadej Vojnović, PREVOÐENJE CJELOVITE BIBLIJE U HRVATA OD ĆIRILA I METODA DO PRVE TISKANE BIBLIJE 1831. GODINE, Osijek 2006.
  3. M. C.: „Gusićev kajkavski Novi zavjet”, Glas Koncila, br. 2478 (19. prosinca 2021.), god. LX, str. 22-23.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]