Mihailo

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Mihailo, kralj dukljanski)
Mihailo
Михаило
Dukljanski knez i kralj
Vladavina 1046.1081.
Prethodnik Neda, dukljanska kneginja
Nasljednik Bodin
kralj
Krunidba 1078.[1]
Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena
Prethodnik Vojislav
protospatar
Supruge * Prva supruga, ime u historiografiji nepoznato, bila princeza iz obitelji bugarskoga cara Samuila, * Druga supruga, ime u historiografiji nepoznato, bila rodica bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha
Djeca * Vladimir, Bodin, Prijaslav, Sergije, Derija, Gavrilo, Miroslav (iz prvog braka)
* Dobroslav, Petrislav, Nićifor (Nikefor) i Teodor (iz drugog braka)
Dinastija Vojislavljevići
Majka Neda, dukljanska kneginja
Smrt 1081.
Vjera katolik

Mihailo (crn. Михаило), prvotni kralj u crnogorskoj povijesti, poglavar dukljanske države iz dinastije Vojislavljevića od 1046. do 1081. godine.

Na prijestolju[uredi | uredi kôd]

Postao je Mihailo su vladarem nakon smrti svoga oca Vojislava. Prijestolje je jedno vrijeme morao dijeliti s majkom, kneginjom Nedom i braćom.

Upravljao je istodobno dukljanskim župama Oblik, Prapratna i Crmnica.

Nakon smrti svoje majke Mihailo je uspio svladati opoziciju koju je predvodio njegov brat Radoslav i zavladao je Dukljom oko 1046. godine.

Prijestolnica mu je bila u Prapratni, između Bara i Ulcinja.

Ženidba i sinovi[uredi | uredi kôd]

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, Mihailo je iz braka s princezom iz obitelji bugarskoga cara Samuila imao 7 sinova: Vladimira, Bodina, Prijaslava, Sergija, Deriju, Gavrila i Miroslava.

Po smrti svoje žene, Mihailo se opet oženio rodicom bizantskoga cara Konstantina IX. Monomaha, te dobio još četiri sina: Dobroslava, Petrislava, Nićifora (Nikefora) i Teodora.

Svom je najstarijem sinu iz prvoga braka Vladimiru knez Mihailo dao na upravu neke od dukljanskih župa.

No, u vojne i političke poslove je uključio i svoga drugog sina iz prvoga braka Bodina.

Bodin i sin iz drugog braka Petrislav od 1072. su predvodili postrojbe Dukljana i Hrvata[2][3] koji su pobijedili Bizantice, te Srbe i druge bizantske vazale, okupirali Rašku, te podigli opći ustanak među Slavenima na Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj.

Položaj dukljanske države nakon šizme[uredi | uredi kôd]

Granica između pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada 1054. išla je zamišljenom crtom posred Duklje. Nakon šizme, koja se desila u razdoblju Mihailove vladavine, Rim i Carigrada će se konfrontirati oko crkvene supremacije.


Priznanje kraljevstva[uredi | uredi kôd]

Pismo pape. Grgura VII. u kojem je 1078. Mihailu priznao kraljevsku krunu, obrativši mu se kao "Mihailu, kralju Slavena"

Papa Grgur VII. je Mihailu najkasnije 1078. godine priznao kraljevsku titulu oslovivši ga u pismu kao Kralja Slavena.

U pismu se papa obraća Mihailu sa:

Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena[4]

Dukljanska crkva[uredi | uredi kôd]

Grgur VII. Mihaila uvršćuje u citiranoj buli i u red "požrtvovanih prijatelja svete crkve",[5] no taj papa tek nagovješćuje konstituiranje Dukljanske crkve, koja je, u buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine već bila uspostavljena.

Naime, Grgur VII. u pismo veli da tek od Mihaila očekuje, preko izaslanika, izvješće o ispitivanju glede

Wikicitati » ... zahtjeva za osnivanjem samostalne crkvene organizacije za Duklju.(crnogorski prijevod, R. Rotković)«

[4]

Mihailo u Ljetopisu popa Dukljanina[uredi | uredi kôd]

Pop Dukljanin u svojem Ljetopisu pripisuje Mihailu (naziva ga Mihala) grijeh krivovjerja. Naime, poslije smrti majke Nede, Mihailo je oduzeo bratu Radoslavu posjede[6] (citati na crnogorskom)

Wikicitati »... Mihala prihvati kraljevstvo... pošto preuze kraljevstvo, ne htjede održati zakletvu koju je bio dao svom bratu Radoslavu, nego mu oduzme županiju Zete i dade je svom sinu Vladimiru.«
Kralj Mihailo; ocrtan lik povijestne osobe, freska crkve kod Stona

Nakon oružanih sukoba koje je Bodin, skupa s braćom, vodio s Bizanticima u Iliriku - kada je Bodin zarobljen i odveden u zatočeništvo, Mihaila je, tvrdi Pop Dukljanin, stigla kazna zbog krivovjerja:

Wikicitati »Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletsva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme.«


Bizantski izvori: Vladar Tribala, Srba, Hrvata i saveznik Bizanta[uredi | uredi kôd]

Hrvate u Duklji spominju dva bizantska izvora te se u jednom navodi kako je Mihailo

"vladar Hrvata".[7]

Nakon očeve smrti, prema istim izvorima, Mihailo postaje vladar Tribala i Srba.

"Τριβαλλών καί Σέρβων... αρχηγός"[8]

Sklopio je ugovor s bizantiskim carem i upisan je među saveznike i prijatelje bizantiskog carstva.

"τοις συµµάχους καί φίλοις των 'Ρωµαίων έγγράφται"[8]

Mihailo u Razgovorima ugodnim naroda slovinskoga[uredi | uredi kôd]

Andrija Kačić Miošić u svom najpoznatijem djelu Razgovori ugodni naroda slovinskoga o Mihailu i Bodinu piše:

Wikicitati »Na 1077. Kraljevaše u srbskoj zemlji kralj Mihajlo. Na 1100. Kraljeva je u srbskoj zemlji i u Dalmaciji kralj Bodin. «

[9]

Smrt[uredi | uredi kôd]

Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje da Mihailo...

Wikicitati » ... vladaše trideset i pet godina i umrije. Sahranjen je s velikom čašću u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha (u Skadru - op.a.).«

[6]

Druge titule[uredi | uredi kôd]

Nakon ženidbe s rođakom bizantskog cara dobio je Mihailo titulu protospatara.

Po tvrdnji Ivana Skilice, Mihailu je car Konstantin IX. Monomah, vjerojatno oko 1052. godine, dodijelio protospatarsko dostojanstvo.[10]

Na ktitorskom natpisu crkve koju je podigao u Stonu kralj Mihailo 1080. godine sebe titulira:

Michaelvs fortiter super rego pacifico c(i)vitates omnes Romanos
Ja Mihailo snažno smirujem i vladam nad svim rimskim gradovima[11]
Kititorski natpis kralja Mihaila na crkvi u Stonu

Nasljednik[uredi | uredi kôd]

Nakon Mihailove smrti, naslijedio ga je sin, kralj Bodin.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori i bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Najkasnije 1078. godine, vjerojatno i prije. Ta se godina uzima kao pouzdana iz razloga što ga kao kralja spominje u pismu papa Grgur VII.
  2. Nikefor Brijenije, Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik
  3. Nikefor Brijenije, Opis borbe Bizantinaca protivu Dukljana i Hrvata
  4. a b Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
  5. Ivan Jovović, Povijest Dukljansko-barske nadbiskupije, na crnogorskom jeziku
  6. a b Ljetopis popa Dukljanina, Glavi XL., na crnogorskom jeziku
  7. Margetić Lujo (1998) Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina Croatica Christiana periodica, Vol. 22 No. 41, str. 9.
  8. a b Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije , tom III, Vizantološki institut, Beograd, 1966, str. 162.
  9. Kačić Miošić, Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga
  10. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije , tom III, Vizantološki institut, Beograd, 1966, str. 162.
  11. Natpis dukljanskog kralja Mihaila u na crkvi u Stonu (crnogorski)