Vojislavljevići

Izvor: Wikipedija
Dodaj infookvir "monarh".
(Primjeri uporabe predloška)
Grb Duklje

Vojislavljevići (crnog. ćiril. Војислављевићи) su crnogorska narodna dinastija, vladari Dukljanskoga kraljevstva od sredine 10. st do konca 12. st.

Opći kontekst[uredi | uredi kôd]

Tijekom vladavine Vojislavljevića provincija Duklja (nekoć dio Rimskoga carstva, Crvene Hrvatske, Raške, Bizantskog Carstva) uzdigla se od statusa pokrajine u primorju oko Skadarskog jezera na razinu nezavisnog južnoslavenskoga kraljevstva.

Utemeljitelj[uredi | uredi kôd]

Vojislav, utemeljitelj dinastije

Službeni utemeljitelj dinastije je Vojislav, dukljanski knez i arhont.

Kraljevstvo[uredi | uredi kôd]

Prvi kralj dinastije Vojislavljevića je bio Mihailo kojemu je papa Grgur VII. poslao kraljevsku krunu.[1]

Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju.

Vrhunac[uredi | uredi kôd]

Na vrhuncu su Vojislavljevići bili za doba Bodina, kada se teritorij dukljanskoga kraljevstva rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (suvremena Albanija), a na sjeveru je obuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.[2]

Nakon crkvenog raskola 1054. godine ostalo je Dukljansko kraljevstvo pod Vojislavljevićima rimokatoličko. Srpski župan Nemanja je 1185. napao Duklju, razorio sve njene gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.

Titule[uredi | uredi kôd]

  • Dvojica najmoćnijih dukljanskih vladara, kraljevi Mihailo i Bodin, nosili su titule priznate i u Carigradu i u Rimu, općenito i u drugim zemljama i kod drugih naroda:
Michaeli Sclavorum Regi
Mihailo, kralj Slavena
Regis Bodin gloriossimi
Bodin, veleslavni kralj
καὶ ἐζουσιαστ(η) Διοκλίας (καὶ) Σερβ(ίας)
Protosevast i eksusijast Duklje i Srbije
Цар на България Петър III
Car Bugarske Petar III.

Grb[uredi | uredi kôd]

  • Grb Vojislavljevića imao je zlatnu kosu lentu, s heraldičke lijeve u desnu stranu, koja je razdvajala dijagonalni izduženi štit. Zastupljene su boje crvena i zlatna, kojima se u heraldici simbolizira hrabrost i velikodušnost. Grb Vojislavljevića je temelj na osnovu kojega se povijest crnogorskog državnog grba.

Vladari iz dinastije Vojislavljevića[uredi | uredi kôd]

  • Vojislav, dukljanski knez, Sveti Vladimir mu je bio stric ili brat od strica, vladao od 1018. do 1043., osamostalio Duklju, 1042. pobijedio kombiniranu bizantsku vojsku. Utemeljitelj dinastije Vojislavljevića.
  • Bodin, dukljanski kralj, vladao od 1082. do 1108. godine, za njegovoga doba Dukljansko kraljevstvo bilo je na vrhuncu.
  • Mihailo II., dukljanski kralj, naslijedio oca Bodina nakon njegove smrti 1108. godine, no ubrzo je bio svrgnut.
  • Dobroslav, dukljanski kralj, sin Mihaila i polubrat Bodina, voljom je naroda izabran za kralja, no ubrzo je postao žrtva urote koju je ispleo raški župan Vukan koji ga je zatvorio. Pustio ga je na slobodu.

Nakon što je kralj Vladimira umro i sahranjen je u manastiru Svetih Srđa i Vakha, kraljevi ljudi su po savjetu Jakvinte udružili se protiv kralja Dobroslava, izvukli ga iz zatvora, iskopali mu oči i odsjekli mošnice te ga poslali u manastir Svetih Srđa i Vakha pokraj rijeke Bojane, gdje je živjeći dugo vremena s kaluđerima umro.[3]

  • Đuro, u dva navrata dukljanski kralj, najprije uz prekide od 1113. do 1118. a onda u razdoblju od 1125. do 1131. godine. Sin Bodinov. Sa svojom majkom Jakvintom je pokušao obnoviti slavu i nezavisnost Bodinove države. No, Bizant je iskoristio unutarnje borbe, pa su uz potporu unutarnjih neprijatelja i Srba poduzeli vojni napad na Duklju, zauzeli prijestolnicu Skadar, uhitili Đuru i odveli u Carigrad gdje je i umro.
  • Gradihna (Gradinja), dukljanski kralj, vladao od 1131. do 1141. godine, sin kneza Branislava, za kralja postavljen kao bizantski vazal. Ljetopis popa Dukljanina opisuje kako je bio Gradihna "blag, krotak, milosrdan, zaštitnik udovica i siročadi". Moć je Dukljanskoga kraljevstva za njegova doba već bila na izmaku.
  • Radoslav, dukljanski knez, vladao od 1142. do oko 1163. godine. Naslijedio prijestolje do svoga oca kralja Gradihne, no za razliku od njega i svih ostalih Vojislavljevića od doba Mihaila, Radoslav nije nosio titulu kralja, što bjelodano svjedoči o dezintegraciji moći Dukljanskoga kraljevstva. Skupa sa svojom braćom Jovanom i Vladimirom pokušao je Radoslav se suprotstaviti svojim unutarnjim prosrpski orijentiranim neprijateljima i organizirati oružani otpor napadima koje je poticao raški župan. No, u tome nisu imali uspjeha.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.
  2. Crnogorski povjesničar prof.dr. Božidar Šekularac o Dukljanskoj kraljevini
  3. (crnogorski) Montenegrina.net Ljetopis popa Dukljanina, latinična redakcija. XLIV. (pristupljeno 29. svibnja 2016.)