Vojislav
| Vojislav Војислав | |
|---|---|
| |
| Dukljanski knez | |
| Vladavina | 1018. – 1043. |
| Nasljednik | Neda, dukljanska kneginja |
| arhont | |
| Prethodnik | Sveti Vladimir |
| Nasljednik | Mihailo |
| Djeca | Gojislav, Radoslav, Mihailo, Saganek i Predimir |
| Dinastija | Vojislavljevići |
| Smrt | 1043. |
| Pokop | Prapratna |
Vojislav, na crnogor. ćiril. Војислав, također se spominje i kao Stefan Vojislav i Dobroslav i Vojislav Dukljanin, grč. Βοϊσθλάβος ὁ Διοκλητιανός,[1] dukljanski knez, sredinom 11. st. utemeljitelj je prve crnogorske povijesne dinastije Vojislavljevića.[2]
Podrobniji članak o temi: Popis crnogorskih vladaraIme i porijeklo[uredi | uredi kôd]
Ljetopis popa Dukljanina spominje Vojislava i pod imenom Dobroslav.
Crnogorska historiografija je utvrdila kao vjerojatno da mu je Sveti Vladimir bio stric ili rođak.
Odnosi s Bizantom[uredi | uredi kôd]
Kao bizantski vazal ustoličen je za dukljanskoga kneza oko 1018. godine.
1035. se nakratko osamostalio, no već je 1036. Duklja opet bila bizantskom provincijom, a Vojsilava su odveli u Carigrad.
Odatle uspijeva pobjeći u Duklju gdje podiže ustanak, s Dukljanima napadajući Srbe i Tribale.
Bizantski kroničar Ivan Skilica (Ιωάννης Σκυλίτζης) o tome izvješćuje:
»Pošto je Stefan Vojislav bio pobjegao, kao što je ranije rečeno, iz Carigrada i zauzeo ilirske planine i Tribale i Srbe okolna plemena podložna Romejima napadao i pljačkao, Monomah nije mogao da podnosi njegove upade i pismeno naredi arhontu Drača – bio je to patrikije Mihailo, sin logoteta Anastasija – da prikupi stratiotsku vojsku Drača koja je bila pod njime, kao i vojske iz susjednim tema koje su bile njemu podređene.«K tomu, bizantski brod, koji je vjerojatno polovio iz južne Italije za Solun, zahvaćen burom bacila na dukljansku obalu. To zlato – spominje se u izvorima 15 kentenara – Vojislav je uzeo za sebe, unatoč tome što je pripadalo caru Bizanta osobno.
Uslijedio je bizantski vojni odgovor, no Vojislav je 1040. potukao bizantsku vojsku u Crmnici koju je predvodio Evnuh Georgije Provat.
Poraz je još više razljutio Carigrad, pa je poslata mnogo veća vojska, pod vođstvom Kursilija.
Pomagao je Vojislav i ustanike oko Drača, pa je Bizant poduzeo još jedan – veći pohod na Duklju.
Odlučujuća sukob između Bizantinaca i Dukljana predvođenih Vojislavom bila je Bitka kod Bara od 6./7. listopada 1042. – na obroncima planine Rumija, na lokaciji sela Tuđemil.
Bitka kod Bara[uredi | uredi kôd]
U ranu jesen 1042. Bizantici su u svoju ekspediciju pokoravanja Dukljana uključili vazale, iz Zahumlja Srbina Ljutovida, koji je imao titulu stratega Srbije, te župane Raške i Bosne i njihove postrojbe.
Kursilije je forsirao rijeku Bojanu, te se ulogorio kod Bara, gdje se nalazio i Vojislavov dvor Prapratna.
Prema bizantskom operacijskom planu, on je tu trebao sačekati raško-bosansko-humsku vojsku koja je trebala prodrijeti u Duklju dolinama Zete i Morače, kako bi zajedno napali glavninu dukljanske vojske koja se koncentrirala na prostoru Crmnice između Bara i Skadarskoga jezera.
Bizantski izvori govore da je Kursilije prema Crmnici koncentrirao "40.000 bojovnika", a njihov nepouzdani kroničar Ivan Skilica čak "60.000 bojovnika", što je vjerojatno pretjerivanje. U svakom slučaju, nema sumnje da je bizantska vojska bila iznimno jaka. Dukljani su bili malobrojniji.
Vojislav je, skupa sa svojim sinovima, organizirao posjedanje bojišnice 6. listopada 1042. tijekom kojeg je nebom protutnjao komet što se kao loš signal dojmilo na bizantsku vojsku.
U ponoć 6./7. listopada 1042. Dukljani su poduzeli napad po logorima bizantske vojske uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana.[4]
Istodobno je Gojislav, sin kneza Vojislava, na Klobuku (kod suvremenog Nikšića) predvodio dukljanske postrojbe i pobijedio kombiniranu raško-bosansko-humsku vojsku koja se kod Bara trebala spojiti s bizantskom.
Bizantski zapovjednik Kursilije je teško ranjen, no uspio je pobijeći. Dukljani su nastavili goniti bizantske postrojbe sve do rijeke Drima (u suvremenoj Albaniji).
Podrobniji članak o temi: Bitka kod BaraDukljanska nezavisnost[uredi | uredi kôd]
Bizantska vlast bila je trajno zbačena i Duklja je postala neovisnom. Teritorijalno se proširila na oblast Drača (Albanija), do rijeke Vojuše, te ovladala na zapadu Travunjom.
Vojislav je u tome razdoblju, istisnuvši dotadašnjeg arhonta Srba bizantskog vladara Teofila Erotika, ovladao i dijelom srpskih teritorija pa ga bizantski izvori otada i tako tituliraju.
Opis suvremenika[uredi | uredi kôd]
Bizantski kroničar Kekvamen opisuje Vojislava kao lukavog barbarina:
»Bješe u gradovima Dalmacije, u Zeti i Stonu, zavladao toparh Vojislav Dukljanin (ἦν δὲ εἰς τὰ κάστρα Δαλματίας εἰς τὴν Ζένταν καὶ εἰς τὴν Στάμνον τοπάρχης Βοϊσθλάβος ὁ Διοκλητιανός). Strateg htjede da ga zarobi. I što učini? Sprijatelji se s njime da ga obmane. Iako je ovaj bio varvarin, ali po prirodi i iskustvu bješe mudar, pa je on, s jedne strane, primao poklone, a s druge pretvaraše se kao da je caru podanički odan, tobože zbog blagonaklonosti i milosti stratega...Oni se potom sretnu i, izljubivši se, sjednu. Tek što su oni sjeli, na dati znak opkole stratega i, vezavši mu ruke i noge, odvedu ga vezanoga sa njegovim sinom i svom pratnjom i dromonima u Ston. I onim zamkama i mrežama, kojima (strateg) htjede da ulovi, bi ulovljen, na sramotu Romeja (Bizantinaca - op.a.).«Supruga[uredi | uredi kôd]
Neda, nećaka bugarskoga cara Samuila, bila je žena kneza Vojislava. Jakov Lukarić, dubrovački kroničar, u svom spisu Obilni izvodi iz dubrovačkih anala iz 1605. godine navodi da je to Vojislavu navodno bio drugi brak.
»Dobroslav si marita la seconda volta con Neda figliuola del Re Bulgaro«Tvrdi i da Neda po udaji dobila latinsko polučila ime Dominika.
»…ch'era Neda, in Latino Dominica, figliuola del Re de' Bulgari«Pretpostavka je da je Neda udajom za Vojislava morala primiti latinsko krštenje, koje je u to vrijeme bilo dominantno u Duklji.
Sinovi[uredi | uredi kôd]
Vojislav i Neda imali su pet sinova: Gojislava, Radoslava, Mihaila, Saganeka i Predimira.
Smrt[uredi | uredi kôd]
Vojislav je umro 1043. Sahranjen jeu dvorskoj kapeli Svetoga Andrije u Prapratni, na prostoru između Bara i Ulcinja).
Nasljednici[uredi | uredi kôd]
Nakon smrti, kao suvladarka, naslijedila ga je njegova žena Neda.
Nju je, nakon njezine smrti vjerojatno 1045. godine, vjerojatno nakon jakih unutarnjih sukoba u borbi za vlast, naslijedio sin Mihailo.[6]
Povezani članci[uredi | uredi kôd]
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Kekvamen, 108.11-12, na grčkom jeziku
- ↑ Dr. Božidar Šekularac Dukljanska država:Crnogorski iskon i korijen
- ↑ Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom III., urednici Georgije Ostrogorski i Franjo Barišić, Vizantološki instutut, Beograd, 1966., str. 159
- ↑ Ljetopis popa Dukljanina izvješćuje u Glavi XXXVIII. o tijeku Bitke kod Bara (citat na crnogorskom): ... Kralj (Vojislav - op.a.) sa svojom vojskom, noću po malo nastupajući tiho se približavaše njihovom logoru. U sred noći pak stiže tamo đe su bile grčke straže i čuvari Grka, i jurne na njih, te neke pobije, a ostale nagna u bijeg. Kad su to vidjeli Grci, veoma se uznemire. Odmah zatim oglasi se kraljeva truba, a oni koji su bili sa kraljem duvahu u rogove i počeše veoma glasno vikati. a sinovi kraljevi koji bijahu po brdima isto tako počeše odavde i odande trubiti u trube i rogove i vikati. Zatim, lagano se spuštajući niz strane brda, približavahu se neprijateljima, a isto tako je učinio i kralj. Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba, rogova i vike već blizu i da na njih navaljuju, spopade ih strah, i okrenuše se u bijeg. Kad je pak kralj saznao, a i oni koji su sa njim bili, da Grci bježe, navališe kad se zora približavala na njihov logor, da ih ranjavaju, sijeku i ubijaju goneći ih pred sobom...
- ↑ Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku, na crnogorskom jeziku)
- ↑ Dr. Radoslav Rotković "Kraljevina Vojislavljevića" (odlomak)