Prijeđi na sadržaj

Nader-šah Afšar

Izvor: Wikipedija
Nader-šah Afšar
نادر شاه افشار

Portret Nader-šaha u londonskom V&A muzeju
Portret Nader-šaha u londonskom V&A muzeju
iranski šah
Vladavina 8. ožujka 1736. - 19. lipnja 1747.
Krunidba 8. ožujka 1736.
Prethodnik Abas III.
Nasljednik Adel-šah
Djeca Reza Koli,
Nasralah,
Imam Koli,
Mortaza Koli,
ostali
Dinastija afšaridska
Otac Imam Koli
Rođenje studeni 1688.
ili 6. kolovoza 1698., Dargaz, Iran
Smrt 19. lipnja 1747., Habušan, Iran
Pokop Mašhad, Iran

Nader-šah Afšar (perz. نادر شاه افشار; Dargaz, studeni 1688. ili 6. kolovoza 1698.Habušan, 19. lipnja 1747.), šah Irana i osnivač afšaridske dinastije. Jedan je od najvećih iranskih osvajača svih vremena i zbog brojnih pobjeda protiv Afganaca, Osmanlija, Rusa, Mogula, Uzbeka i Arapa u zapadnjačkoj se historiografiji oslovljava i „perzijskim Napoleonom”, „drugim Aleksandrom” i „posljednjim velikim osvajačem Azije”.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Mladost i rana karijera

[uredi | uredi kôd]

Nader-šah Afšar rođen je 1688. godine u horasanskom mjestu Dargaz na sjeveroistoku Irana, u skromnoj obitelji afšaridskog plemena koje je bilo lojalno safavidskim šahovima još od vladavine Ismaila I. (1502.1524.). Svoju vojničku karijeru izgradio je služenjem lokalnog plemenskog namjesnika Babe Ali-bega odnosno vladara Tahmaspa II. u borbama protiv Hotakija, pobunjenih paštunskih plemena koji su nakratko kontrolirali veće dijelove zemlje. Oduševljen nizom njegovih vojnih pobjeda, Tahmasp mu je darovao ruku svoje kćeri i proglasio ga namjesnikom istočnog Irana. Početkom 1730-ih godina šah Tahmasp II. na sjeverozapadu zemlje osobno pokreće pohod protiv Osmanlija i Rusa no njegov pohod ne samo da nije rezultirao vraćanjem izgubljenih teritorija već i dodatnim gubitcima, nakon čega ga Nader 1732. godine prisiljava da abdicira u korist svog malodobnog sina Abasa III. Nedugo kasnije Nader pokreće ofenzive na Osmansko i Rusko Carstvo te nizom vojnih pobjeda uspijeva vratiti sve ranije izgubljene teritorije. Zbog neizmjernih vojno-političkih zasluga i rodbinskih veza sa safavidskom dinastijom, Nader je odlukom vrhovnog vijeća 8. ožujka 1736. godine okrunjen kao šah Irana.

Vladavina

[uredi | uredi kôd]

Vladavina Nader-šaha kao i ranija vojnička karijera obilježena je brojnim uspješnim vojnim pohodima i osvajanjima, počevši s ofenzivom na preostale hotakijske pobunjenike na istoku. Godine 1738. uspješno opsjeda njihovu prijestolnicu Kandahar koja biva u potpunosti razrušena, te na njenim temeljima daje podići novi grad imenovan u Naderabad. Zbog tolerantnog odnosa prema sunitima pridobio je simpatije i brojnih Paštunaca (Afganaca) koji su se priključili njegovoj vojsci.

Osnažen u vojnom i političkom smislu, Nader-šah počinje kovati planove o stvaranju velikog svjetskog carstva ravnom Džingis-kanovom ili Timurovom, a na meti mu se našlo bogato Mogulsko Carstvo na Indijskom potkontinentu. Od mogulskog vladara traži da mu preda afganske pobunjenike koji u Indiji našli utočište, a odbijeni zahtjev koristi kao izgovor za opću invaziju s 90.000 vojnika. Odlučujuća bitka odigrala se kod Karnala (110 km sjeverno od Delhija) 13. veljače 1739. godine gdje mu se suprotstavila dvostruko brojnija mogulska vojska predvođena Muhamed-šahom. Iranci su izvojevali veliku pobjedu, zauzeli prijestolnicu Delhi i zaplijenili golemo bogatstvo koje uključuje brojne dragulje, neke od najvećih dijamanata i tzv. „Paunovo prijestolje”. Na incident u kojem su poraženi mogulski vojnici napali iranske, Nader-šah uzvratio je okrutnom naredbom da se svi pobunjenici pobiju i grad opustoši, što je zarobljenog mogulskog vladara nagnalo da moli za milost. Nader-šah imenovao je Muhamed-šaha svojim vazalom, oženio se jednom od njegovih kćeri, te se vratio u Mašhad s kolosalnim bogatstvom zbog kojeg je oslobodio čitavo carstvo od poreza na pune tri godine.

Osiguravši Iransku visoravan i Indijski potkontinent, Nader-šah se početkom 1740-ih godina okreće prvo ka Središnjoj Aziji gdje niže pobjede protiv Uzbeka u Buhari i Hivi, a potom u kavkaskoj regiji protiv pobunjenih Dagestanaca. Istovremeno ulazi u nove okršaje protiv Osmanlija koje pobjeđuje kod Erevana (Armenija) i Nadžafa (Irak), a stečenim bogatstvom daje izgraditi i ratnu mornaricu koja mu je poslužila da porazi Arape na istočnoj obali Perzijskog zaljeva te zauzme Bahrein i Oman (uključujući prijestolnicu Muskat).

Smrt i ostavština

[uredi | uredi kôd]

Posljednje godine svog života Nader-šah provodi u smirivanju učestalih pobuna širom zemlje koje su prije svega bile potaknute iznenadnim nametanjem visokih poreza. Osim problema s pukom, nevolje su mu zadavale i brojne nesuglasice unutar obitelji i između vojnih klanova oko raspodjele moći na carskom dvoru. Dramatična situacija kulminirala je sredinom 1747. godine kada je prilikom pohoda protiv kurdskih ustanika u Horasanu grupa urotnika sastavljena od afšaridskih i kadžarskih časnika skovala plan o atentatu. U noći 19. lipnja 1747. godine u vojnom logoru kraj Fatehabada (10-ak km od Habušana u Sjevernom Horasanu) Nader-šah proboden je prilikom spavanja. Prema predaji, neposredno prije smrti teško ozlijeđeni Nader-šah uspio je ubiti dvojicu urotnika. Nakon njegove smrti na carskom dvoru zavladao je kaos, a nasljednikom se ubrzo nametnuo njegov nećak Adel-šah kojem nije uspjelo očuvati sve osvojene teritorije.

Nader-šah ostao je upamćen kao vojni genije, ali i po osebujnom karakteru koje se za zadnjih godina života zbog bolesti opisuje i kao narcistoidno i paranoidno. Vodio je dinamičnu i neuravnoteženu gospodarsku politiku koja je zbog golemog vojnog proračuna državu umalo dovela do gospodarskog sloma, unatoč silnom bogatstvu stečenom u osvajanjima. Zbirka kraljevskih dragulja, velikim dijelom sastavljena od Nader-šahovog indijskog blaga, danas se čuva u iranskoj središnjoj banci u Teheranu i najveća je takve vrste u svijetu. Njegov odnos prema sunitima smatra se tolerantnijim nego u vrijeme safavidske vlasti, no pokušaji ublažavanja šijitsko-sunitskih razlika nisu na koncu urodili plodom pa su se sukobi nastavili nakon njegove smrti. Uz brojne vojne, gospodarske i društvene promjene, jedna od inovacija Nader-šahove vlasti bila je naredba o izradi zemljišnih knjiga poznatih kao Rakabat-e Nāderi. Mašhad, afšaridska prijestolnica, postao je vodećim gospodarskim čvorištem na Puta svile između Indije i Rusije, a u njemu se danas nalazi Nader-šahova grobnica uz pripadajući muzej i spomenik. Razdoblje nakon smrti Nader-šaha u kratkoročnom kontekstu obilježili su unutrašnji dinastijski sukobi, a u dugoročnom kraj ekspanzionizma u vanjskoj politici Irana.

Galerija

[uredi | uredi kôd]

Poveznice

[uredi | uredi kôd]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • (engl.) Avery, Peter. 1991. 1. Nādir Shāh and the Afsharid legacy. Avery, Peter; Hambly, Gavin; Melville, Charles (ur.). From Nadir Shah to the Islamic Republic. The Cambridge history of Iran. VII. Cambridge University Press. Cambridge, U.K.. doi:10.1017/CHOL9780521200950.002. ISBN 9780521200950
  • (engl.) Axworthy, Michael. 2006. The sword of Persia: Nader Shah, from tribal warrior to conquering tyrant. I.B. Tauris. London; New York. ISBN 9781850437062. OCLC 268792530
  • (engl.) Tucker, Ernest. 15. kolovoza 2006. Nāder Shah. Encyclopædia Iranica. Columbia University. New York.
  • (engl.) Britannica. 2012. Nādir Shāh. Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica, Inc.. Chicago, Illinois. ISBN 9781593393106. OCLC 71783328

Wikimedijski zajednički poslužitelj:

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Nader-šah Afšar