Obrana Splita od Osmanlija 1657.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Opsada Splita 1657.
sukob: Kandijski rat
Split-Gripe-4.jpg
Tvrđava Gripe
Vrijeme 13. - 21. lipnja 1657.
Mjesto Split, Hrvatska
Ishod pobjeda Splićana i Mletačke republike
Sukobljene strane
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika Ottoman flag.svg Osmansko Carstvo
Zapovjednici
mletački general Leonardo Foscolo
splitski knez i kapetan Lorenzo Tiepolo
izvanredni providur Giovanni Francesco Orio
generalni providur Antonio Bernardo
vojni providur Camillo Gonzaga
bosanski paša Seid Ahmed
Mustaj-aga
Postrojbe
oko 1.400 splitskih pješaka i konjanika
500 šibenskih pješaka
600 hvarskih pješaka
18.000 konjanika i pješaka
topništvo

Obrana Splita od Osmanlija, niz sukcesivnih napada osmanlijske vojske na grad Split, tada pod mletačkom vlašću, koja su se dogodila u razdoblju od 13. do 21. lipnja 1657. godine. Napadi su se odvijali u sklopu Kandijskog rata (1645.-1669.) koji se vodio između Osmanskog Carstva i Mletačke republike. Splićani su uspjeli obraniti svoj grad, služeći se tada još nedovršenom tvrđavom Gripe, i uz pomoć Šibenčana, Trogirana, Bračana i Hvarana.

Uvodne okolnosti[uredi | uredi kôd]

Godine 1645. izbio je oružani sukob između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva oko posjedovanja otoka Krete (Kandija) u Egejskom moru, po kojem je prozvan Kandijskim ratom (1645.-1669.). Vodio se ponajviše na Kreti i Egejskom moru te u Mletačkoj Dalmaciji. Iako su Osmanlije ostvarile vojni uspjeh na Kreti, Mlečani su u ratnim operacijama proširili svoj posjed u Dalmaciji s obale u dublje zaleđe.

Osmanlije su prvi put napale grad Split 1645. godine s dvije tisuće vojnika, ali je pomoć iz Zadra spasila grad od poraza. Sljedeće godine Leonardo Foscolo imenovan je mletačkim vojnim zapovjednikom Dalmacije. Godine 1647. general Foscolo zauzeo je utvrđenja u okolici Splita, tvrđave u Solinu i Kamenu, što je bila priprema za oslobođenje Klisa koje je uslijedilo 1648. godine. Nakon oslobođenja kliške tvrđave i grada, Mlečani su popravili i unaprijedili njegove obrambene zidine, ali sam Split je ostao slabo utvrđen, jer su ga branile samo zastarijele srednjovjekovne utvrde i zidine, koje nisu mogle izdržati napad osmanlijskih topova. Stoga su Splićani zatražili od Venecije da im izgradi nove gradske bedeme i izgradi tvrđavu na brežuljku Gripe, koji je bio nebranjen i s kojeg su Osmanlije mogle tući grad topovima. Izvršitelj radova bio je mletački inženjer Alessandro Magli, koji je nanovo utvrdio i Klis.

Tijek borbe za Split[uredi | uredi kôd]

Bosanski paša Seid Ahmed stigao je 5. lipnja 1657. godine s velikom vojskom pred Split. Napao je grad na dan sv. Ante, 13. lipnja 1657. godine, u trenutku kada je tvrđava Gripe bila još dijelom u izgradnji. U napadu su Turci osvojili tvrđavu, ali su Splićani krenuli u protunapad i ponovno je osvojili. Sljedećeg dana, 14. lipnja, 2000 turskih vojnika ponovno je krenulo u napad na Split, napavši zapadne renesansne zidine grada, koje su bile najslabije, a zaobišavši tvrđave Gripe i Bačvice. Putem su zapalili nekoliko kuća i zauzeli brdo Marjan.[1] Poslije pet sati borbe, Turci su bili poraženi te su se morali povući prema Sućidru gdje su bili postavili vojni logor.

Drugi dio osmanske vojske napali su Klišani i progonili ih sve do gradskih zidina Splita, odakle su ih Splićani napali pušćanom i topovskom vatrom. U tom trenutku Splićanima su u pomoć stigli Šibenčani pod vodstvom generala Camilla Gonzage s pet galija i pet stotina vojnika, nakon čega su se turske postrojbe povukle prema Solinu i napale nadbiskupsku utvrdu u Sućurcu, odakle su također bili odbijeni.[2]

Dana 18. lipnja, Turci su opet napali tvrđavu Gripe, koja se nalazila na strateški značajnom prostoru, ali tada su Splićanima priskočili u pomoć Trogirani, Bračani i Hvarani. Bosanski paša Ahmed napao je tvrđavu Gripe s 1300 pješaka i 600 konjanika, a dodatne je snage poslao na nedovršeni zapadni dio tvrđave, odakle su ih odbili mletački vojnici. Sljedećeg dana, Turci su napali tvrđavu Gripe s glavninom vojske, 2000 pješaka i 400 konjanika, te su uspjeli prodrijeti u nju kroz nedovršeni bastion i zatakli svoju zastavu. Znajući da je grad pred padom, Splićani su, uz pomoć saveznika, krenuli u očajnički kontranapad i opet uspjeli protjerati Turke sve do Rupotina iza Solina. Istovremeno, Trogirani su uplovili kraj Solina s petnaest dobro naoružanih leuta i prisilili Turke da se povuku s morske obale, dok su Hvarani došli u pomoć s osamdeset brodova i 600 vojnika.[2]

Sutradan su Turci još jednom pokušali zauzeti tvrđavu Gripe, ali građani su, opet pružili žestok otpor. Sljedećeg dana, 21. lipnja 1657. godine, pojavila se u Bračkom kanalu flota generalnog providura Antonija Bernarda, koja je stigla iz Kotora u pomoć Splitu, nakon čega su se Turci povukli sa splitskog područja i napali Bosiljinu (Marinu), čije se stanovništvo grčevito branilo, ali su naposljetku bili poraženi.[3]

Ishod ratovanja[uredi | uredi kôd]

Po dolasku mletačke flote, vojska bosanskog paše Ahmeda povukla se natrag u Bosnu, čime je Split bio spašen. Turci su nastavili harati zaleđem Dalmacije i napadati primorske gradove i u narednim godinama. U međuvremenu, mletačke su vlasti u razdoblju od 1662. do 1676. godine, izgradile čitav niz suvremenih utvrda i bedema oko grada. Još tijekom gradnje novih bedema, Turci su 1662. godine ponovno napali Split s 14.000 vojnika i 4.000 konjanika, ali nisu ga uspjeli osvojiti pa su opustošili splitska polja i povukli se. Poslije toga nije više bilo značajnijih napada na područje Mletačke Dalmacije, a rat je konačno završen mirom koji je sklopljen 6. rujna 1669. godine.

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Novak, Grga, Povijest Splita, knjiga druga, str. 175.
  2. 2,0 2,1 Kečkemet, Duško, Prošlost Splita, str. 105.
  3. Kečkemet, Duško, Prošlost Splita, str. 106.

Literatura[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]